Nova sezona “Motora mijene”: socijalna literatura
Motor mijene starta u novu sezonu: Pripovijesti iz mladosti jedne radnice
Udruga Blaberon i Goethe-Institut u Hrvatskoj (Vukovarska 64, Zagreb)
U četvrtak, 29. rujna, u Goethe-Institutu, s poečtkom u 18 sati, Motor mijene starta u novu sezonu. Serija sastanaka na temu socijalne literature započinje s autobiografskim djelom ‘Pripovijesti iz mladosti jedne radnice’ Adelheid Popp.
Okosnica ovogodišnjih sastanaka ostaje politička literatura, s tim da će se rasprave jače usmjeriti na pojam socijalne književnosti. Program se tako otvara tipično proleterskim tekstom, autobiografskim djelom The Autobiography Of A Working Woman Adelheid Popp (Jugendgeschichte einer Arbeiterin, 1909). Opsegom nevelik tekst (koji izaziva nove sudionike da se na lak i kratkostraničin način pridruže grupi) prikazuje put junakinje od gladovanja u mnogočlanoj obitelji, preko mukotrpnog proleterskog nadničenja do autodidaktičnih skokova u socijalistički feministički pokret.
“Pripovijest” je anonimno objavljena 1909.g. u Minhenu, a predgovor joj je napisao August Bebel. Primijetio je da je “rijetko imao priliku pročitati tekst s takvim ganućem” i poželio knjizi “desetke tisuće čitatelja”. Već iste godine knjiga je doživjela tri izdanja.
Treće izdanje objavljeno je već s pravim imenom autorice, a od četvrtog izdanja nadalje knjiga je objavljivana u Dietz Verlagu. Do 1930. doživjela je 6 izdanja.
Adelheid Popp rođena je kao petnaesto dijete u tkalačkoj obitelji. Otac, koji je maltretirao ukućane, umro je u autoričinoj 6. godini. Nakon trogodišnjeg pohađanja škole desetogodišnja djevojčica morala je početi raditi kao služavka, švelja i tvornička radnica kako bi majci pomogla uzdržavati obitelj. S trinaest godina joj je zdravlje već bitno narušeno…
Ukratko, djetinjstvo Adelheid Popp obuhvaća tipične epizode proleterskog odrastanja, a naša je namjera vidjeti na koji način su te epizode uobličene u autobiografski tekst i koje crte socijalne literature tu nalazimo. Konačno, tekst treba analizirati i s obzirom na političke elemente kao što su politička subjektivacija (kako, gdje se događa?), odnos prema antisemitizmu, feministička svijest u odnosu prema radničkoj borbi itd.
O novoj sezoni Motora mijene:
Što je socijalna književnost? Termin otvara cijeli niz različitih, često i suprotnih i suprotstavljenih književnih (i političkih) praksi, od građanskih estetika solidarnosti s nižim slojevima do radikalnijih zahtjeva proleterske književnosti. Dok prva podrazumijeva autorski subjekt koji prelazi socijalne distance, potonja inzistira na radničkom porijeklu autora koji mu omogućuje da na autentičan način slika svijet i artikulira političke potrebe poniženih i uvrijeđenih.
Alfred Döblin, autor opsežne trilogije November 1918: A German Revolution (November 1918: Eine deutsche Revolution, 1933–1945), svojim dokumentarizmom slijedi nekoć nezaobilazni imperativ vjernog bilježenja stvarnosti. Taj je imperativ nalagao traženje oslonca u dokumentima i inoj faktografiji, čime se nastojalo umaći dojmu da se roman ‘izmišlja’, da se stvara podalje od socijalne stvarnosti, ili da se svojom moguće hipertrofiranom imaginacijom dodvorava građanskim literarnim standardima.
Nema socijalne literature bez socrealizma, a iz ove faze poetske dogme odabrali smo dva prava bisera: romane Cement Fjodora Gladkova (Цемент, 1925) i Kako se kalio čelik Nikolaja Ostrovskija (Как закалялась сталь, 1936). Gotovo više nema generacije koja nije odgojena u uvjerenju da je socrealizam dovoljno bezvrijedan literarni pokušaj da ne vrijedi ni zaviriti u njega. Naprotiv! Čitano s političkog stajališta, upravo odabrani romani time što uvriježene, neosviještene stavove o tome ‘što je literatura’ postavljaju naglavce, raspravu vodi prema pitanjima ‘Što je čovjek kao političko biće – pojedinac ili dio kolektiva (i kakvog kolektiva)?’, ‘Što čini revolucija, do koje mjere transformira pojedinca?’, ‘Je li roman ‘roman’ ako mu se glavni junak gubi i transformira u neko nadosobno gibanje?’, ‘Koje uloge revolucija namjenjuje ženama i što čini revolucionaru kao drugu i partneru?’, ‘Jesu li ovi romani uopće dogmatični, teški, naporni, neliterarni, prozirni…?’
Od daljnjih naslova izdvajamo Staljingrad Theodora Plieviera (1945), nekoć popularni roman kojemu je uspjelo socrealističke poetičke zahtjeve prevesti u njemačke okvire (ali zanimljiv i zbog prikaza jedne od ključnih bitki Drugog svjetskog rata).
Zatim radimo mali programatsko-revolucionarni skok prema čuvenom, nečuvenom Dobrici Ćosiću i njegovu također ratnom, partizanskom romanu Daleko je sunce (1953). U jugoslavenskom kontekstu, a nakon ruskog i njemačkog, zanimat će nas, među inim, i srodno, a opet različito konotiranje pojma ‘narod’ te odnos nacionalnog identiteta i klasnog određivanja. O Ćosiću dalje najbolje ništa ne reći: nego na sastanak doći!
I kasniji se sastanci bave socijalnim sadržajem literature, ali već u odmaku od državno proklamirane poetike socrealizma. Kao primjer takvog pisma biramo Čudotvorca Erwina Strittmattera (1957, 1973, 1980).
Bitan tematski skok ostvarujemo distopijom Margaret Atwood, The Handmaid’s Tale (1985), gdje opet možemo proučiti socijalni eskperiment – ako ne revolucioniranja – a onda resetiranja društvenih odnosa, i to zahvaljujući žanru nuklearne apokalipse.
Što se revolucije u postrevolucionarnim vremenima tiče, uzet ćemo i jako zanimljiv roman The Unseen (Gli invisibili, 1987) Nannija Balestrinija, koji tematizira talijanske Crvene brigade 70-ih godina; a što se apokalipse (još jednom) tiče, u zadnja dva sastanka planiramo uzeti Bagatele za jedan pokolj (Bagatelles pour un massacre, 1937) francuskog antisemita Louis-Ferdinanda Célinea. Da bismo začinili kraj sezone, biramo konvolut The Kindly ones (Les Bienveillantes, 2006) Jonathana Littella: Knjigu je njemačka kritika tako razapela da se cijena knjige u kratkom roku prepolovila jer roman nitko nije kupovao; istovremeno, u Francuskoj je prodan gotovo milijun primjeraka. Furiozno štivo o Drugom svjetskom ratu, izopačena pripovjedna perspektiva, ali izopačeno i vrijeme iz koje knjigu čitamo? U svakom slučaju dobar par i dobra protuteža Célineu.
Motor mijene je program književno-političkih radionica. Sastanci, na kojima se raspravlja o odabranim književnim naslovima, održavaju se jednom mjesečno u Goethe-Institutu (Vukovarska 64) i Booksi (Martićeva 14d). Informacije na https://www.facebook.com/Motormijene/ i na ivana.perica@univie.ac.at.
Motor je pokrenula udruga Blaberon u suradnji s Goethe Institutom Zagreb.
Izvori:
https://www.facebook.com/Motormijene/