Matko Globačnik – o knjizi – Stephen Kotkin, “Stalin. Waiting for Hitler 1928–1941”
Stephen Kotkin, Stalin. Waiting for Hitler 1928–1941, Allen Lane, London 2017, 1154 str.
Po mnogočemu je sretan splet okolnosti da je pisanje monumentalne biografije o Staljinu zapalo Stephena Kotkina, profesora povijesti sa Sveučilišta Princeton (SAD). On se bavi poviješću Sovjetskog Saveza u kojemu je nekoliko puta duže vrijeme boravio tijekom osamdesetih i početka devedesetih godina 20. stoljeća. Međunarodnu reputaciju, pored ostalih djela (kao što je Armageddon Averted. The Soviet Collapse, 1970–2000 iz 2001.) donijela mu je ponajprije knjiga Magnetic Mountain. Stalinism as a Civilization (1995.) u kojoj je proučavao plansko pretvaranje ruskoga grada Magnitogorska u podnožju rudom bogate Magnetske planine (južni Ural) u središte teške industrije, kao i svakodnevicu njegovih stanovnika za vrijeme Staljinove diktature u međuraću (histoire totale). Korijene staljinizma je prema Kotkinu nemoguće shvatiti bez radikalne struje europske prosvjetiteljske paradigme 18. stoljeća prema kojoj je pomoću moderne znanosti moguće savršeno racionalno urediti društveni poredak, ali putem koji je ukazala Francuska revolucija, koju je idolizirao Marx u mlađim danima i koju su pokušali rekreirati ruski boljševici na čelu s Lenjinom.
Staljin je slijedio marksističku paradigmu stvaranja savršenoga „racionalnog“ i „prosvijećenog“ društva primjenom revolucionarnih sredstava. Prvi svezak Kotkinove biografije s naslovom Stalin. Paradoxes of Power 1878–1928 (2014.) pratio je Josifa Visarionoviča Džugašvilija od rođenja i mladosti u Gruziji, gdje se povezuje s marksističkim radničkim pokretom Carske Rusije, preko njegove afirmacije u njemu povezivanjem s Lenjinom, objavljivanjem utjecajnoga razmatranja o nacionalnom pitanju u listu Prosvjetiteljstvo (Просвещение) (I, 133) i sudjelovanjem u Oktobarskoj revoluciji. Za razliku od metodologije drugih biografa, Kotkinov je pristup geopolitički, on spaja geografske, unutarnje, vanjskopolitičke i druge preduvjete države i njezinih institucija s libertarijanskim shvaćanjem primjene ideoloških načela kako bi prikazao i objasnio staljinističko oblikovanje i transformaciju države i njihove posljedice. Iako je takav nekonvencionalni pristup izostavljao pojedinosti Staljinova života prikazujući važne povijesne događaje u Rusiji, biografija se s prikazom formacije Sovjetskoga Saveza dvadesetih godina sve više okreće Staljinu kao narodnom komesaru i generalnom sekretaru CK SKP(b)-a. Gradeći interpretaciju i na tezama Valentina Saharova, Kotkin uvjerljivo pokazuje da je sovjetski diktator bio logični nastavak (a ne uzurpator) politike koju je vodio Lenjin (I, 737).
Drugi svezak pod naslovom Stalin. Waiting for Hitler 1928–1941 prikazuje period tijekom kojega je Staljin u skladu s Lenjinovom interpretacijom marksizma pretvorio Sovjetski Savez u socijalističku svjetsku silu, oblikujući u tome procesu ideologiju marksizma-lenjinizma. Prvi dio pod naslovom „Ravan mitu“ („Equal to the Myth“, str. 1–309) ponajprije prati povijesno jedinstven proces Staljinova iskorjenjivanja kapitalizma u Sovjetskom Savezu. Za razliku od teoretskih marksističkih rasprava od ranoga socijalizma do današnjega neokomunizma (protukapitalističkog demokratskog socijalizma), sovjetska kolektivizacija poljoprivrede i industrijalizacija je prvi, povijesno najznačajniji i na euroazijskoj (globalnoj) razini temeljni pokušaj iskorjenjivanja kapitalizma i uspostave „realnog“ socijalizma u praksi. Oblikovan od Staljina protiv reformističkog puta socijaldemokracije kao socijalistička protuteža onome što se u marksizmu naziva akumulacijom kapitala (II, 10), taj proces svjedočio je brutalnoj dekulakizaciji i rezultirao je smrću između pet i sedam milijuna ljudi od gladi, pri čemu je još deset milijuna ljudi ostalo na rubu smrti između 1931. i 1933. godine (II, 127–129). Zanimljivo je da niti dolazak nacista na vlast u Njemačkoj i okretanje Kominterne strategiji „narodnog fronta“ nije poljuljalo Staljina u uvjerenju da je socijaldemokracija lijevo krilo fašizma, što niti Georgi Dimitrov nije mogao promijeniti (II, 175, 259).
Stabilizacija ekonomije omogućila je militarizaciju zbog nepovoljnih vanjskopolitičkih okolnosti koje su s ubojstvom Sergeja Kirova tjerale paranoičnog Staljina prema teroru na unutarnjem planu, što je glavna tema drugog dijela pod naslovom „Teror kao državništvo“ („Terror as Statecraft“, 301–553). Period velikih čistki od 1934., s vrhuncem između 1937. i 1938. godine, svjedočio je uhićenju više od dva milijuna i smaknuću oko 830.000 ljudi. Kotkin smatra da je pokoljem, koji je omogućen na najnižoj razini komunističkih ćelija protiv nezadovoljnika protukapitalističke politike, upravljao Staljin koji je htio slomiti volju najužeg kruga suradnika i potencijalnih protivnika te oblikovati državu terorom (II, 305–309). Najpoznatije žrtve apokalipse bili su dugogodišnji Staljinovi protivnici optuženi kao trockisti, Lev Kamenjev, Grigorij Zinovjev i Nikolaj Buharin (II, 337, 479). Sudjelovanje u Španjolskome građanskom ratu, prema Kotkinu, gomilalo je u Staljinovoj glavi teorije urote o spremnosti Britanije i Francuske da se s Njemačkom okrenu protiv Sovjetskog Saveza te trockističkom utjecaju među republikancima u Španjolskoj, ali i u Crvenoj armiji na čelu s maršalom Mihaelom Tuhačevskim koji je također stradao u čistkama (II, 374–375, 397, 424).
Približavanjem završetka tridesetih godina, Staljin je na dosljednoj protukapitalističkoj politici u skladu s oblikovanom ideologijom marksizma-lenjinizma izgradio Sovjetski Savez kao socijalističku svjetsku silu. Okupio je oko sebe usku bandu preživjelih suradnika (kojoj su pripadali Lavrentij Berija, Vjačeslav Molotov, Lazar Kaganovič i Nikita Hruščov) i održavao s njima fragilno stanje postignuto porobljavanjem milijuna seljaka, industrijalizacijom navrat-nanos i stalnom prijetnjom terora, ali ugroženo izvana poljuljanom Crvenom armijom. To je dosljedno navodilo Staljina na pakt s Adolfom Hitlerom unatoč nastojanjima Nevillea Chamberlaina, što je glavna tema trećega, završnog dijela knjige pod naslovom „Monte s tri karte“ („Three-Card Monte“, str. 557–885). Kotkin na temelju izvora pokazuje Staljinovo pasivno držanje prema Münchenskom sporazumu diktirano politikom izbjegavanja rata (II, 568). Veću je opasnost on vidio u Poljskoj koju je eliminirao paktom s Hitlerom 1939. godine čime je nacističkoj Njemačkoj držao leđa prilikom izbijanja i vođenja Drugoga svjetskog rata, bezobzirno anektirajući zemlje i teritorije u Istočnoj Europi, šireći utjecaj Sovjetskoga Saveza i prepuštajući nacističkom istrjebljenju preostale komunističke pokrete (koje je huškao na ono što je preostalo od socijaldemokracije) u kontinentalnom dijelu Europe (II, 666, 743, 773, 849). I u ovom je periodu Staljin ostavio krvavi trag, od Sovjetsko-finskog rata preko masakra u Katynu pa do ubojstva staroga protivnika (I, 224) Trockog (II, 723, 744–745, 787), a pripremio je put nesmetanom pokretanju operacije „Barbarossa“, čijim neposrednim početkom („Mali kutak, nedjelja, 21. lipnja 1941.“ / „Little Corner, Saturday, June 21, 1941“, str. 886–906) Kotkin završava knjigu. Ovako on opisuje Staljina na njezinu početku (II, 8): „Ljudsko biće, komunist i revolucionar, diktator okružen neprijateljima u diktaturi okruženoj neprijateljima, zastrašujući osmišljavač klasne borbe, utjelovljenje globalnog komunističkog cilja i euroazijske multinacionalne države, divlji šampion oživljenja Rusije, Staljin je učinio ono što rade priznati lideri: artikulirao je dosljedni cilj i vodio njemu, u njegovu slučaju moćnoj državi poduprtoj ujedinjenim društvom koja je iskorijenila kapitalizam i izgradila industrijski socijalizam.“
Dakako, nije moguće spomenuti sve teme koje je Kotkin obradio u drugome svesku svoje veličanstvene biografije koja je, poput prvoga sveska, napisana ponajprije na temelju ruskih i američkih arhivskih izvora te nevjerojatne brojke od preko četiri tisuće bibliografskih jedinica. Od vanjskopolitičkih zaokreta u koje su Sovjeti bili upleteni preko izgradnje „socijalizma u jednoj zemlji“ (što je uključivalo oblikovanje SKP(b)-a i NKVD-a, sovjetske socijalističke „demokracije“ i kulturnih institucija) pa do Staljinova ophođenja s umjetnicima poput Maksima Gorkog, Borisa Pasternaka i Dmitrija Šoštakoviča. Veći prigovor knjizi ticao bi se dovođenja njezinih spoznaja o Staljinovoj politici na unutarnjem planu logičnim zaključcima o preprekama Sovjetskoga Saveza u vanjskoj politici. Zločinačke politike Lenjina, Staljina i Hitlera bile su dobro poznate u demokratskoj javnosti ostalih zemalja, a i ti su diktatori bili svjesni monstruoznih zločina koje su počinili, što Kotkin baš i ne ističe. Stoga su iluzorna Kotkinova nagađanja (II, 590, 698), podsvjesno temeljena na Staljinovim racionalizacijama, da bi političari u zemljama na Zapadu imali drugačije mogućnosti od onih koje su izabrali, primjerice prilikom Münchenskog sporazuma, u odnosu prema Sovjetskom Savezu (ali i nacističkoj Njemačkoj), s kojim je oduvijek vođena jedna vrsta hladnog rata prekinutog jedino u izvanrednim situacijama poput početka operacije „Barbarossa“. Jednako tako, dobro bi došli, s obzirom na geopolitički pristup, egzaktni statistički podaci o sovjetskoj ekonomiji, vojsci i stanovništvu, primjerice, u tablicama na kraju knjige, a i kazalo je moglo biti pomnije izrađeno jer se tamo ne mogu naći, recimo, Ante Pavelić i Josip Broz Tito, iako ih autor spominje nekoliko puta. Međutim, s obzirom na to da je vrijeme koje se obrađuje u ovome svesku biografije esencijalno za razumijevanje staljinističke ideologije marksizma-lenjinizma koje će biti temelj i oslonac za ostale komunističke pokrete poput maoizma, titoizma i hruščovizma, drugi će dio Kotkinove definitivne biografije Staljina svakome stručnjaku za razumijevanje komunizma biti neophodan. Knjiga je u izdanju Allena Lanea uvezana u lijepe crvene korice i tiskana na kvalitetnom papiru, nešto tanjem nego u prvome svesku, čemu zahvaljuje i malo manji fizički obujam unatoč većem broju stranica.
Matko Globačnik