Anamarija Manestar – In memoriam Josip Seršić (1948-2020)

In memoriam Josip Seršić (1948-2020)

U sjećanje na Josipa Seršića, koji je preminuo na blagdan sv. Stjepana 2020. godine, autorica donosi pregled njegova plodonosna profesionalnog i ljudskog puta kojim je ostavio trajan pečat u hrvatskoj iseljeničkoj znanstvenoj historiografiji.

Josip Seršić bio je jedan od najvažnijih i najplodnijih suvremenih hrvatskih polihistora u Austriji. Dovoljno je reći da je on znao gotovo samcat završiti projekt koji bi se smatrao golemim uspjehom za čitavu jednu instituciju nakon višegodišnjih kolektivnih napora. Svoje interpretacije branio je uvjerljivo i energično, ali pristojno i, nadasve, tvrdoglavo. Obožavao je raspravljati. Sjećam se jednog od mojih prvih susreta s njim. Čim je ušao, počeo je iz svog ruksaka vaditi novine, časopise, knjige – plasirao je nekoliko iznenađujućih teza o hrvatskoj povijesti, o kojoj je upravo počinjao pisati. Znao je šaljivo reći: “psst… za ovo ne zna ni milicija”.

Nas dvoje tvrdih Primoraca i entuzijastični, prilično smo revno ušli u raspravu, naravno na čakavštini koju oboje obožavamo. Rasprava je imala svoj nastavak, jer me je kod kuće dočekao njegov mejl u kojem, uvažavajući i moje argumente, dodatno pojašnjava i razrađuje svoje stavove. Mejlovi su odisali očitim zadovoljstvom što je naišao na otpor i još očitijom nadom da će se taj otpor nastaviti, prisutne su bile tek male naznake doktorove samozaljubljenosti. U odnosu na moj rad bio je kritičan, aktivan, realističan i optimističan.

Dugo godina privlačilo mi je pažnju vrijeme kada su poslani doktorovi mejlovi. Precizni i promišljeni mejlovi često su stizali u tri, četiri ili pet ujutro. Spavao je malo, radio je dosta. Doktor je to tumačio time da mu je noćno nespavanje ostalo još iz vremena dok je kao liječnik radio noćne smjene.

Tek sada, kada ga više nema, u Hrvatskoj akademskoj zajednici u Austriji shvaćamo koliko su bili vrijedne njegove upute i koliko nam je vremena svojim ogromnim znanjem uštedio. Iza toga širokoga znanja su, naravno, stajale ozbiljne radne navike, ali je objašnjenje zapravo mnogo jednostavnije. Doktor je zaista s puno elana volio svoj posao – liječnika, istraživača, jezikoslovca, pa mu je rad i pisanje bilo igra, nešto što se događalo s lakoćom i prirodnošću.

Josip Seršić rodio se 18. ožujka 1948. u Baški na otoku Krku gdje je stekao osnovno školsko obrazovanje, nakon čega završava gimnaziju u Krku i Puli. Studirao je medicinu u Rijeci i Zagrebu koju 1971. godine u roku završava.

Zanimanje za povijest počinje već u osnovnoj školi s predmetom „Priroda i društvo“, a zatim posebno na satovima povijesti. Zbog toga često čita Kačićeve pjesme i pjesme o Baški autora Jurja Desantića. Već u osmogodišnjoj školi zavolio je turističko vođenje gdje je kao trinaestogodišnjak vodio učenike u novoosnovanoj turističkoj školskoj zadruzi. Napredan učitelj povijesti pridonio je da se doktorova ljubav prema povijesti produbi jer je za učenike održao par školskih satova s odabranim poglavljima iz domaće povijesti. U tu svrhu osnovana je u školi “Arheološka skupina” u sklopu izvannastavnih aktivnosti, u kojoj je doktor bio aktivan. U gimnaziji ga je posebno zanimala povijest umjetnosti, ali i svjetska i nacionalna povijest.

Još u studentskim danima, od 1968. godine pa sve do danas, bio je aktivist zavičajno-muzejskog odbora i suosnivač Zavičajnog muzeja Baška. Uz zahtjevan studij medicine doktor je stigao i postavljati eksponate, izložbe, biti vodič-volonter i surađivati s arheolozima. U ljeto 1970. godine skupina arheologa došla je u Bašku provesti terensko istraživanje, a na čelu skupine bio je voditelj prapovijesnog odjela V. Mirosavljević. Zagrebački je profesor Seršića angažirao za vodiča na terenu. U tom je procesu Seršić puno naučio i zainteresirao se da se bavi poviješću. Kako je svojedobno konstantirao, tada je paralelno sa svojom medicinskom diplomom dobio (vjerojatno skromni, nesustavni) autodidaktički povijesni studij. Oni koji su ga poznavali mogu posvjedočiti da je njegovo povijesno znanje bilo sve, samo ne „skromno“.

Od 1972. godine, za vrijeme liječničkog staža u Puli, intenzivno je autodidaktički proučavao hrvatski jezik, povijest i humanističke znanosti u znanstvenoj knjižnici u Puli. Inozemno liječničko iskustvo stječe od 1973. do 1983. godine kada radi kao liječnik u Njemačkoj (pret. interna medicina sa specijalizacijom), zatim nastavlja raditi kao liječnik u Hrvatskoj. Usporedno s tim radom, 1980-ih godina objavljuje članke, istražuje, proučava literaturu i arhive pretežno o lokalnoj i regionalnoj povijesti. Krajem 80-ih godina ljubav ga odvodi u Beč, gdje se 1989. godine oženio s Bečankom i trajno se nastanio.

U Beču od 1988. do danas ostavlja veliki trag u promociji hrvatske kulture. Bio je ne samo suosnivač hrvatskih udruga u Beču, nego i jedan od najaktivnijih članova, pa često surađuje s institucijama u Hrvatskoj. Tome pridonose i višegodišnja istraživanja u knjižnicama i arhivima u Beču, npr. iz medi­ci­n­ske i vojne povijesti Malte­škoga reda, na što ga je ponukalo obiteljsko porijeklo njegove prabake Anne Brignone koje datira iz 1790. godine.

U vrijeme stvaranja hrvatske države dr. Seršić je uporno istraživao neraščišćen problem granica Hrvatske. Iz toga je uslijedila suradnja s „Kačićevom ko­misijom“, gdje je marljivo kopirao na deset­k­e i koju stotinu (graničnih) karti, kao i na tisuće stranica iz li­terature i arhiva, pogotovo o razgraničenju prilikom mirovnih pregovora. Podaci su „od nepro­cjenjive vrijednosti“, kako su rekli ljudi iz komisije.

Od 1990. godine doktor Seršić je iz tjedna u tjedan pisao za gradišćanske Hrvatske novine u Železnom (Eisenstadt), Panonski list, Hrvatsko slovo i za druge medije, pretežno na tematici austro-kroatike. Pisati trideset godina za gradišćanske Hrvatske novine, na volonterskoj bazi, dovoljan je podatak da se shvati koliko je aktivno i permanentno utjecao i na gradišćanske Hrvate, te sasvim sigurno pridonio zbližavanju i razumijevanju useljenih Hrvata i gradišćanskih Hrvata.

Tijekom 80-ih i 90-ih godina objavi­o je mnoštvo različitih feljtona u Hrvatskim novinama. Mogu se izdvojiti samo neki, npr. o Tridesetogodišnjem ratu i „Hrvatima“ kao rodu vojske(!), Prvom svjetskom ratu, zatim o povijesti kravate, tekstove o čakavskoj književnosti, Hrvatskom kolegiju u Beču, a tu se može dodati i njegovo „otkriće“ Dalmatinskoga podruma (Dalmati­nerkeller) koji je postojao u 17. stoljeću u Beču.

U slučaju nastanka doktorove knjige Hrvatski Beč pokazuje se istinita latinska poslovica Habent sua fata libelli. Naime, 1996. počinje se baviti tematikom kroatika-vijenenzija pa objavljuje prilog „Kroaten in Wien“ u knjizi „WIR“ bečkoga gradskog muzeja Wien Museum – izašloga povodom iz­ložbe o doseljavanju u Beč. Te iste, 1996. godine – povodom Ostarri­chi ljeta piše za Hrvatske novi­ne seriju članaka o Koruškim Hrvatima (Koruška, Štajer­ska, itd.). Novinarka bečkoga ORF-a Silvana Meixner zapaža njegov rad i predlaže upravo njega kao autora za prilog „Kroaten in Wien“. Po riječima doktora, novinarka je tako postala muza Clio njegovoga publicističkoga djela na ovoj užoj temi. Istovremeno ORF Gradišće snima prilog s njim na temu Hrvata u Beču. Krajem 90-ih godina otkriva podatak u knjizi Karla Ziaka Öste­r­reich panorama, tj. da je Ziak za ljeto osnivanja Hrvatskoga Sela vjerojatno uzeo godinu 1609. jer je tada izdana jedna veduta Beča iz ptičje perspektive (Vogelschau) koju je nacrtao umjetnik Hoefna­gel/Hufnagel – na njoj se nai­me vidi po prvi put i za Hrvate bitni Kro­wotendörfel.

Taj podatak da je Hr­vat­sko Selo na Spittelbergu na­sta­lo već 1609. godine postaje, po doktorovim riječima, terminus a quo za simpozij i proslavu „400 godina Hrvata u Beču” 2009. godine, kao i prateće izložbe u Beču, Bratislavi i Zagrebu. Nešto kasnije te iste 2009. godine vodi gr­u­pu hrvatskoga veleposlanstva „Tragovima Hrvata u Beču“ o čemu ORF Gradišće snima po­sebni TV-prilog.

Konačno, knjiga Hrvatski Beč izašla je 2013. i imala je prezentaciju 7. listopada 2013. godine na staroj adresi Veleposlanstva Republike Hrvatske u Republici Austriji – Heubergasse 10, 1170 Beč. Dvojezična hrvatsko-njemačka knjiga dr. Josipa Seršića prikaz je gotovo nepoznate, raznolike i isprepletene petstogodišnje povijesti Hrvata u dunavskoj metropoli. Otada su Hrvati, kako je doktor istaknuo, čvrsta sastavnica bečkog stanovništva. Doktorovom zaslugom ispravljena je historiografija grada Beča koja je do tada jedva i poznavala Hrvate i pretvarala ih u „Slovake“, u ljude „iz Hrvatske“ i sl.

Doktorov rad u Hrvatskoj akademskoj zajednici u Austriji (HAZ)

Tiha, ali ogromna energija obilježavala ga je i kao suradnika, odnosno organizatora prijateljske atmosfere – jednostavno, još jedan njegov veliki talent bio je da nadahne, da motivira na pozitivan način.

Od 2014. nadalje blisko sam surađivala s njim na dosta zajedničkih projekata. Doktor je bio sretan i zadovoljan jer je vidio naše aktivnosti, po njegovim riječima, kao krunu ostvarivanja davnih planova za kulturnu djelatnost Hrvata u Beču.

To je i činjenica jer HAZ radi ozbiljne projekte na najvišoj akademskoj razini. Brojne su aktivnosti u okviru HAZ-a, predavanja, izložbe, prezentacije knjiga, znanstveni skupovi i publikacije u kojima je doktor Seršić sudjelovao ili ih podupirao. Naime, kada je 2015. održan znanstveni simpozij u povodu 200. obljetnice rođenja biskupa, teologa, pisca i političara Josipa Jurja Strossmayera, u okviru 650. obljetnice nastanka Bečkog sveučilišta, a simpoziju je HAZ bio suorganizator, doktor Seršić je pokazao svoje bogato znanje i nakon simpozija u Arkadnom dvorištu Bečkog sveučilišta održao kraće vođenje. Nakon toga je uslijedilo polaganje vijenaca u Augustinskoj crkvi u Beču, čime su odane počasti hrvatskim velikanima u bečkoj povijesti: Vatroslavu Jagiću, Adolfu Mussafiji, Adamu Dvertiću i Ludwigu Adamoviću (Čepinskom), koji su direktno povezivali Hrvatsku i Austriju.

Bilo je interesantno promatrati čuđenje stručnjaka različitih područja s kojim žarom jedan amater ravnopravno sudjeluje i korigira, nadopunjuje u raspravama. Naravno, dobronamjerno jer je posjedovao urođenu jednostavnost i smisao za mjeru. To je postalo jasno u predavanju koje smo organizirali pod naslovom „Hrvatski liječnici i hrvatski jezik“, gdje je istaknuo koliko je tema liječnika u hrvatskoj književnoj povijesti rijetko istražena. Tu činjenicu je objasnio time, a zapravo je nesvjesno progovorio i o sebi, da je liječničko zvanje slično stvaranju književnog uratka: slušanje pacijenta, donošenje odluke kroz saznanja i konačno postavljanje dijagnoze. Na upit zbog čega se liječnici u tolikoj mjeri bave politikom, odgovorio je da postoji jedna crvena nit koja povezuje liječnike s politikom, a to je njihovo životno i stručno iskustvo. To se pokazalo točnim jer je dr. Seršić dobro procjenjivao globalnu društveno-političku situaciju, osobnost pojedinih političara, hrvatski i austrijski mentalitet kao osnovu za ponašanje društvenih zajednica. U političkom smislu, dr. Josip Seršić bio je umjeren čovjek.

Iznad svega treba istaknuti projekte u kojima smo doktor i ja bili inicijatori, a važni su za hrvatsku znanost – to su simpozij „Hrvati na Bečkom sveučilištu“ povodom 650. obljetnice osnutka Bečkog sveučilišta, najstarijeg sveučilišta na njemačkom govornom području i postavljanje trojezične spomen-ploče, i na hrvatskom jeziku, liječniku cara Franje II./I. i botaničaru iz Rijeke Nikoli Tomi Hostu u Botaničkom vrtu Sveučilišta u Beču. Prema neslužbenim podacima, spomen-ploču ovom osnivaču Hostovog vrta i Alpskog vrta vidjet će godišnje u Belvederu 2,5 milijuna ljudi. Finale je uslijedilo kada smo doktor i ja sudjelovali na poziv gradonačelnika grada Beča Michaela Häupla i rektora Bečkog sveučilišta Heinza W. Engla na svečanoj završnoj ceremoniji koja je održana 29. listopada 2015. u plesnoj dvorani Gradske vijećnice u Beču (Wiener Rathaus).

Važan projekt HAZ-a je izložba „Torpedo – prvi na svijetu“ 2017. godine. Namjera je bila istaknuti torpedo kao tehnički izum koji je Rijeku pretvorio u prepoznatljivo industrijsko središte, u trenutku kada se Rijeka pripremala za 2020. godinu kada joj dodijeljena prestižna titula europske prijestolnice kulture. Znanstveni skup „Rijeka i Austrija, razlike i sličnosti“ koji je bio zakazan za ožujak 2020. u Beču, s vodećim ljudima znanstvenog, političkog, crkvenog i kulturnog života Beča i Rijeke, naprasno je morao biti otkazan deset dana prije početka zbog korona krize. No održat će se i biti posvećen dr. Josipu Seršiću, koji mu se iskreno radovao. Sve znanstvene radove HAZ godišnje objavljuje u zborniku radova Periodicum, u kojem je doktor Seršić ostavio neizbrisiv trag.

Kao nekim prstom sudbine doktor Seršić dobio je počasno mjesto u poglavlju o istaknutim osobama u knjizi Hrvati i hrvatske udruge u Austriji, koja se zbog svoje sveobuhvatnosti na više od tisuću stranica može smatrati jednistvenom takve vrste na svijetu posvećenu hrvatskom iseljeništvu, na kojoj je HAZ u suradnji s Hrvatskim svjetskim kongresom u Austriji radio duge četiri godine.

U Hrvatskom svjetskom kongresu u Austriji (HSK) doktor Seršić je svoje znanje nesebično prenosio na brojne naraštaje mladih ljudi. Rado je bio mentor-voditelj studentima Erasmus plus programa koji su boravili u Beču, a koje je više godina zaredom organizirao HSK Austrije u suradnji sa Sveučilištem u Zagrebu. Svoje slobodno vrijeme posvetio je tim mladim ljudima i prenosio im znanje. Uvijek je to činio pristupačno, povezujući činjenice iz prošlosti s nekim suvremenim događajima ili osoba­ma jednostavnim izričajem, duhovi­tim i nenametljivim pristupom, širokim rasponom tema. Mladolikog duha, volio se družiti i u neformalnim sastancima.

Njegovi su znanstveni radovi bili i ostali uzor kolegama, pogotovo kod mlađih naraštaja kao često korišten izvor citiranja prilikom izrade magistar­skih i doktorskih radova na bečkim sveučilištima.

U zadnjim danima svoga života doktor Seršić me je upozorio da poručim kolegama kako treba pojačati aktivnosti u vezi nedavno pokrenute peticije u Parlamentu Republike Austrije. Peticija je pokrenuta nakon što je hrvatskim učenicima 2020. godine onemogućena daljnja nastava na hrvatskom jeziku kao samostalnom nastavnom jeziku u Austriji. Peticija je još uvijek aktualna među brojnim hrvatskim građanima u Austriji, a predstavlja izraz višegodišnje borbe hrvatskog naroda da uči svoj materinski jezik, umjesto sramotno nametnutog i izmišljenog BKS jezika (bosanski/hrvatski/srpski jezik). Doktor je tumačio da je konačni cilj peticije da se uz jačanje materinskoga jezika stvara bolji temelj za cjelokupan obrazovni proces, kao i za učenje drugih jezika.

Mogu dodati da će austrijska politika nametanja jezičnog unitarizma, koja negira činjenicu hrvatskog prava na vlastiti jezik kao i činjenicu da je hrvatski jezik službeni jezik u Europskoj uniji, postojeće napetosti prije pojačati nego smiriti.

Doktor Josip Seršić njegovao je vjeru u čovjeka i vrijednost pojedinačne ljudske osobe po kojoj svaka žrtva, pogotovo ako se radi o civilima, kojih je u Bleiburgu nesumnjivo bilo, ima pravo da se za njom žali i održi misa zadušnica. U tom smislu se izjašnjavao prema Bleiburgu kao mjestu komemoracije. Također je znao reagirati ako su se Hrvatima u Austriji dodavali razni stigmatizirajući, nekorektni i zluradi ustaški epiteti, korišteni u dnevno-političke svrhe.

Josipa Seršića najkraće bi se moglo opisati kao pravog univerzalnog čovjeka izuzetna intelekta i znatiželjna uma te snažnih kognitivnih sposobnosti. U svakom je pogledu bio velik čovjek i njegov je gu­bitak ostavio veliku prazninu u životima svih koji su bili s njim u komunikaciji.

I za kraj, jasno je da ćemo svi umrijeti, nije nam cilj živjeti vječno. Cilj je stvoriti nešto što će živjeti vječno. Nitko stvarno ne umire ako njegova djela nastavljaju živjeti.

Adio i nikad više, hvala doktore.

Anamarija Manestar

---