Marijan Kraljević – prikaz knjiga – Ankica Čakardić, “Sablasti tranzicije: socijalna historija kapitalizma” i Mladen Medved, “Iz feudalizma u kapitalizam. Iz kapitalizma…”
Ankica Čakardić, Sablasti tranzicije: socijalna historija kapitalizma, Naklada Jesenski i Turk, Drugo more, Zagreb – Rijeka 2019, 272 str.; Mladen Medved, Iz feudalizma u kapitalizam. Iz kapitalizma…, Srednja Europa, Zagreb 2019, 166 str.
U humanističkim i društvenim znanostima postoji konsenzus oko teze da je suvremeni svijet obilježen kapitalizmom, tj. kapitalističkim društveno-ekonomskim sustavom. Tijekom 20. stoljeća Sovjetska Rusija, nakon nje SSSR i svi njegovi sateliti i njemu srodni režimi, za mnoge su predstavljali „socijalističku“ alternativu kapitalizmu koji se poistovjećivao sa zapadnim hladnoratovskim blokom. Međutim rušenjem komunističkih partija s vlasti u Istočnoj Europi, raspadom SSSR-a te društveno-ekonomskim reformama u zemljama poput Kine i Vijetnama čak i ova navodna alternativa, za koju su – važno je napomenuti – neki marksisti smatrali da uopće nije alternativa, danas više ne postoji. Unatoč postojanju konsenzusa oko teze da je kapitalizam dominantan u cijelom svijetu, u trenutku kada dolazimo do bilo kakve dublje analize koncepta kapitalizma taj konsenzus se raspada i počinju razne rasprave. Jedno od spornih pitanja, koje se – kao što će se vidjeti – uglavnom postavljalo u okvirima marksističke historiografije, jest i pitanje vremenskog perioda u kojem je nastao kapitalizam, odnosno pitanje tranzicije iz feudalizma u kapitalizam u Zapadnoj Europi. Ova tema je u hrvatskoj historiografiji dugo vremena bila zanemarena, nasreću nedavno smo dobili dva djela koja se bave analizom suvremenih teorijskih modela tranzicije iz feudalizma u kapitalizam. Ta su djela Sablasti tranzicije: socijalna historija kapitalizma autorice Ankice Čakardić i Iz feudalizma u kapitalizam. Iz kapitalizma… autora Mladena Medveda.
Ankica Čakardić je filozofkinja, trenutno nositeljica Katedre za socijalnu filozofiju Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Primarno se bavi političkom i socijalnom filozofijom s posebnim fokusom na marksizam, a u okvirima marksističke filozofije kritikom političke ekonomije, teorijom socijalne reprodukcije i problematikom tranzicije iz feudalizma u kapitalizam. Osim Sablasti tranzicije objavila je i knjigu Ustajte prezrene na svijetu. Tri eseja o Rosi Luxemburg. Osim toga članica je uredništva izdanja The Complete Works of Rosa Luxemburg koje objavljuje Verso. Mladen Medved je historičar i asistent na School of Politics and Global Studies na Arizona State University u SAD-u. Bavi se historiografskom problematikom tranzicije u kapitalizam, a doktorirao je na Odsjeku za povijest Srednjoeuropskog sveučilišta u Budimpešti na temi tranzicije u kapitalizam u Hrvatskoj, Ugarskoj i Austriji od 1830-ih do 1867-1868. godine.
Oba navedena djela – i Iz feudalizma u kapitalizam i Sablasti tranzicije – bit će prikazana u jednom prikazu zato što obje knjige djelomično obrađuju istu tematiku. Cijela Medvedova knjiga predstavlja analizu četiri različita teorijsko-metodološka modela interpretacije problema tranzicije iz feudalizma u kapitalizam. Autor započinje djelo s političko-marksističkim modelom, onda prelazi na teoriju svjetskog sistema i zatim model Perryja Andersona sve do teorije nejednakog i kombiniranog razvoja koji smatra najboljim modelom za analizu tranzicije iz feudalizma u kapitalizam. S druge strane Čakardić zagovara političko-marksističku interpretaciju tranzicije iz feudalizma u kapitalizam. Njeno djelo je nešto duže te se sastoji od tri glavne cjeline. U prvoj cjelini autorica daje prikaz marksističkih debata u kojima analizira uglavnom iste tradicije i autore kao i Medved te je zato moguće usporedno pratiti dvije različite analize većinom istih teorijsko-metodoloških modela i autora. U sljedećoj cjelini autorica analizira englesku kontraktualističku filozofiju kao odraz procesa tranzicije iz feudalizma u kapitalizam, a u posljednjoj cjelini se bavi posljedicama tranzicije na polju rodnih odnosa.
Čakardić kao osnovni problem svog djela ističe tzv. „buržoasku paradigmu“ prema kojoj se kapitalizam definira kao ekonomski sistem čija je glavna karakteristika proizvodnja za tržište i prodaja na tržištu. Autorica ističe da ako prihvatimo ovu buržoasku paradigmu onda imamo analitički problem zato što se može reći da je kapitalizam oduvijek postojao, odnosno od trenutka kada se pojavila potreba za razmjenom. Ako prihvatimo ovakvu definiciju kapitalizma „deskripcija preuzima prostor eksplanatornosti, a pitanje koje postavljamo – koji su izvori kapitalizma – zapravo prestaje imati smisla.“ (str. 19). Prema autorici kapitalizam je historijski složena i specifična forma zbog posebnosti svojih produktivnih i reproduktivnih procesa, te prema tome ima svoj početak, a možda u budućnosti i kraj. Čakardić svoju analizu problema tranzicije iz feudalizma u kapitalizam temelji na teoriji autora tzv. političko-marksističke škole. Ova škola prema autorici „repolitizira marksistički projekt, centrira svoje analize u Kapitalu“ i „naglašava analitičku važnost uloge klasnih sukoba u društvu“ (str. 35).
Autorica ističe da su i prije nastanka teorije političkog marksizma neki historičari naglašavali važnost klasnih struktura i sukoba u tranziciji iz feudalizma u kapitalizam. Sredinom 20. stoljeća se odvijala tzv. Dobb-Sweezy debata. Britanski ekonomist Maurice Dobb i neki povjesničari su zagovarali tezu da je ključni faktor koji je omogućio tranziciju u kapitalizam bio specifičan odnos seljaka i vlastelina-zemljoposjednika. Nasuprot njima američki ekonomist Paul Sweezy je smatrao da je ključni faktor koji je omogućio tranziciju bila ekspanzija trgovine te rast i ekonomski razvoj gradova. Dobb i ostali sudionici debate međutim Sweezyju predbacuju da uzroke tranzicije traži izvan feudalizma a zapravo bi ih trebalo tražiti unutar feudalnih društvenih odnosa. Oni tvrde da je u okviru feudalnih društvenih odnosa došlo do oslobađanja radne snage, tj. eksproprijacije seljačke zemlje i oduzimanja vantržišnog pristupa sredstvima za život, koje je bilo posljedica klasnog sukoba između seljaka i feudalaca. Autorica međutim slijedi kritiku Meiksins Woods prema kojoj su Dobb i ostali i dalje bliski buržoaskoj paradigmi jer njihova analiza implicira da feudalna proizvodnja nužno vodi u kapitalizam. Čakardić zaključuje da kapitalizam kod njih također samo čeka oslobođenje od feudalnih barijera koje su sputavale njegov razvoj.
Prvi koji je izložio sustavnu kritiku buržoaske paradigme, odnosno teze da su temeljni kapitalistički principi postojali u pretkapitalističkim društvima, bio je prema autorici američki historičar Robert Brenner, jedan od najpoznatijih predstavnika političko-marksističke tradicije. Prema Brennerovom članku „Agrarian Class Structure and Economic Development in Pre-Industrial Europe“ objavljenom 1976. ključan faktor tranzicije u kapitalizam u Engleskoj bili su specifični društveno-vlasnički odnosi. Koncept društveno-vlasničkih odnosa se sastoji od dva ključna elementa. Prvi element su društveni odnosi, tj. odnosi proizvođača, kmetova u feudalizmu, i vlasnika sredstava za proizvodnju koji prikupljaju višak vrijednosti, u feudalizmu feudalci. Drugi element su vlasnički odnosi, tj. međusobni odnosi vlasnika sredstava za proizvodnju, pripadnika klase feudalnih zemljoposjednika. Prema Brenneru tranzicija u kapitalizam podrazumijeva dva procesa, kolaps izvlačenja viška vrijednosti političkim sredstvima s jedne i oduzimanje sredstava za proizvodnju od direktnih proizvođača, kmetova, s druge strane. Ovi procesi su se odvili u Engleskoj u razdoblju od 14. do 16. stoljeća zbog nemogućnosti tamošnje vlastele da čvrsto nametne kmetstvo seljacima, a istovremeno nije došlo ni do uspostave apsolutizma kao u Francuskoj gdje je država nametnula velike poreze seljacima no zauzvrat je sprječavala eksproprijaciju seljačke zemlje. Brenner tvrdi da je ovo bio rezultat specifičnih društveno-vlasničkih odnosa. Engleska vlastela prema njemu nije imala drugog izbora osim tranzicije u agrarni kapitalizam s društvenom piramidom koja se sastoji od vlastelina-zemljoposjednika, kapitalističkog zakupca koji organizira proizvodnju i plaća rentu zemljoposjedniku, te seljaka kojeg zakupac plaća za njegov rad. Ova Brennerova analiza je postala temelj političko-marksističke interpretacije tranzicije iz feudalizma u kapitalizam. Čakardić smatra da nam ovako postavljena analiza pokazuje da kapitalizam nije transhistorijski fenomen koji je postupno prevladao, već je nastao u specifičnom historijskom razdoblju „zahvaljujući čistim ekonomskim pritiscima kompetitivne dinamike tržišta, kao i tehnikama direktne prisile zemljoposjednika“ (str. 84).
Medvedov prikaz temeljnih teza političko-marksističke interpretacije tranzicije iz feudalizma u kapitalizam je uglavnom isti kao i kod Čakardić. Medved međutim ističe neke kritike usmjerene prema Brennerovim historiografskim tezama. Smatra da je problematično Brennerovo zanemarivanje međudržavnih odnosa i općenito zanemarivanje područja izvan Engleske poput Nizozemske i Sjeverne Italije koja su u nekim razdobljima ranog novog vijeka bila razvijenija od Engleske. Medved Brennera i politički marksizam kritizira i zbog reduktivnog korištenja Marxovog koncepta primitivne akumulacije. Prema autoru Marx je eksproprijaciju seljaka vidio kao ključni element primitivne akumulacije, ali je pod tim pojmom podrazumijevao i ulogu kolonija i sustav državnih dugova i porezni sustav koji ubrzavaju tranziciju. Autor također napominje da je Perry Anderson istaknuo da je Brenner u svojim radovima u potpunosti zanemario važnost flamanskog uvoza engleske vune za agrarnu transformaciju u Engleskoj što bitno slabi Brennerovu tezu da je Engleska agrarna transformacija bila neovisna o vanjskom tržištu. Medved također ističe da Brennerove teze dodatno slabi istraživanje Kennetha Pomeranza prema kojem u Europi sve do industrijske revolucije nema razvijenog tržišta, a tržište delte rijeke Yangtze u Kini je puno razvijenije od bilo kojeg europskog tržišta uključujući englesko. Pomeranz tvrdi da je Engleska uspjela razviti održivu kapitalističku ekonomiju zahvaljujući svojoj kolonijalnoj periferiji i bogatim nalazištima ugljena u razdoblju industrijske revolucije. Zato Medved smatra da je političko-marksistička analiza tranzicije izrazito eurocentrična i, još preciznije, anglocentrična. Medved također smatra da politički marksizam počiva na „praktički platonskoj definiciji kapitalizma baziranoj na potpunom odvajanju superstrukture i baze.“ (str. 7).
Još jedna intelektualna tradicija koju oba autora obrađuju u svojim djelima je analiza svjetskog sistema, pri čemu se primarno osvrću na glavnog predstavnika analize svjetskog sistema, američkog sociologa Immanuela Wallersteina. Wallerstein je smatrao da se društveni fenomeni odgovarajuće mogu analizirati jedino na razini totaliteta odnosno na razini svjetskog sustava. Prema Wallersteinu postoje tri vrste svjetskih sustava: mikrosustavi, svjetska carstva i svjetske ekonomije. Razlika između svjetskog carstva i svjetske ekonomije je u tome da je svjetsko carstvo jedinstvena politička jedinica dok u svjetskoj ekonomiji postoji mnoštvo političkih jedinica koje tvore jednu, samodostatnu ekonomsku cjelinu. Wallerstein tvrdi da svjetska ekonomija u cijeloj ljudskoj povijesti nije postojala u nekom dužem vremenskom razdoblju, jer se uvijek naposljetku transformirala u svjetsko carstvo, sve do 16. stoljeća kada je nastala kapitalistička svjetska ekonomija odnosno kapitalistički svjetski sistem. Wallerstein je smatrao da je do tranzicije došlo tijekom tzv. dugog 16. stoljeća od 1450-1650. Čakardić ističe da je prema Wallersteinu feudalizam od 14. stoljeća u krizi te dolazi do međusobnog sukoba plemića, seljačkih pobuna, slabljenja srednjovjekovne katoličke hegemonije, a ova kriza naposljetku dovodi do stvaranja kapitalističke svjetske ekonomije.
Wallersteinovu definiciju kapitalizma kao proizvodnje za tržište na kojem je ostvaren profit Čakardić smatra vrlo problematičnom. Autorica se pritom poziva na Brennerovu kritiku Wallersteina – Brenner je tvrdio da Wallerstein poistovjećuje razvoj trgovinske razmjene s razvojem kapitalizma te nije definirao kvalitativnu promjenu koju je tranzicija prouzročila, nije analizirao promjenu mehanizma akumulacije. Autorica također naglašava važnost promjene društvenih odnosa, tvrdi da „ondje gdje se historijski odvijaju promjene u proizvodnji namijenjenoj za razmjenu i stjecanje profita, o sistemskim promjenama možemo govoriti samo ako se dogodila promjena društvenih odnosa u proizvodnji“ (str. 93), tj. u slučaju kapitalizma samo ako su radnici slobodni a ne politički podložni vlastelinima kao u feudalizmu. Posebno ističe da je zbog ovoga Wallersteinova analiza u marksističkom smislu problematična i da je buržoaska paradigma prisutna u njegovoj analizi. Medved s druge strane ističe drugačije kritike Wallersteinove analize. Po njemu Wallerstein previše inzistira na kapitalističkom karakteru perifernih zemalja: prema Wallersteinu sve zemlje koje su dio kapitalističkog svjetskog sustava su kapitalističke bez obzira na lokalne društveno-ekonomske uvjete. Medved zbog ovoga ističe da Wallerstein „ne uzima dovoljno u obzir lokalne klasne konfiguracije koje nisu samo socioekonomska glina koju oblikuje svjetsko tržište“ (str. 57). Ipak Medved kasnije napominje da analiza svjetskog sistema ima „značajne objasnidbene potencijale“ u odnosu na Brennera čiju konceptualizaciju tranzicije ocjenjuje kao „dvojbenu“ (str. 122).
Posljednja važnija interpretacija tranzicije kojom se bave oba autora je interpretacija britanskog historičara Perryja Andersona. Medved ističe da Anderson smatra da se pretkapitalistički načini proizvodnje mogu definirati jedino preko superstrukture pošto se izvlačenje viška vrijednosti izvršava kroz superstrukturu. Iz ovoga slijedi zaključak da je politička, pravna i ideološka superstruktura ključna u razvijanju divergencija i razvoju kapitalizma u Europi nasuprot ostatku svijeta. Čakardić neke elemente Andersonove analize smatra vrlo vrijednima. Ističe da je Anderson naglašavao važnost razjedinjavanja ekonomske i političke moći u tranziciji u kapitalizam. Prema Andersonu zamjena robne novčanom rentom dovela je u opasnost organsko jedinstvo ekonomske i političke moći, jedinstvo koje je jedna od temeljnih karakteristika feudalizma, te u apsolutističkoj državi dolazi do njihova odvajanja. Međutim autorica također ističe da je prema Andersonu apsolutistička država nužna tranzicijska forma između feudalizma i kapitalizma i ona je prema njemu oslobodila kapitalističku proizvodnju i omogućila kapitalističku eksploataciju. Autorica analizu Andersonove interpretacije zaključuje tezom da je kapitalizam „i u Andersenovu shvaćanju definiran pomoću komercijalizacijskog modela, tj. kao rezultat ekonomije koja se oslobodila feudalističkih stega i u prvi plan pogurala „prirodne nositelje“ kapitalističke ekonomske racionalnosti“ (str. 76). Medved s druge strane Andersona kritizira zbog zanemarivanja međudržavnih odnosa koji su imali bitnu ulogu u nastanku apsolutističkih država u Zapadnoj Europi. Osim toga Anderson je prema Medvedu upao u „superstrukturalnu zamku“, kapitalizam kod Andersona nastaje kao „sinkronijska artikulacija antike i feudalizma“. Medved naglašava da je takva formulacija „u kojoj se antika budi u feudalnoj Europi i pomaže dolazak kapitalističke budućnosti“ zapravo „zapanjujuće „idealistička“ formulacija“ (str. 91). Još jedan bitan problem za Medveda je da Anderson ne može objasniti uspon kapitalizma u Engleskoj u kojoj nije bilo apsolutističke države.
Osim teorija tranzicije koje analiziraju oba autora potrebno je istaknuti i teoriju nejednakog i kombiniranog razvoja koju Medved smatra najkvalitetnijom. Ova teorija potječe iz političkih znanosti, izvorno je razvijena u okviru teorije međunarodnih odnosa. Važna posebnost teorije je naglasak na prostorno i vremenski odvojenim društvima koja međusobno djeluju jedno na drugo, a prema teoriji ovo djelovanje često vrlo značajno utječe na razvoj tih društava. Glavni predstavnici teorije tranzicije temeljene na konceptu nejednakog i kombiniranog razvoja su politolozi Alexander Anievas i Kerem Nisancioglu i njihovo djelo How the West Came to Rule: The Geopolitical Origins of Capitalism. Prema njima kapitalizam je posljedica intersocijetalne dinamike Europe i nekih širih geopolitičkih područja te tvrde da je Osmansko Carstvo oslabilo Habsburgovce u ključnom trenutku kada je sjeverozapadnim državama u kojima se razvijao kapitalistički način proizvodnje trebao predah od borbe s Habsburgovcima. Ovu interpretaciju Medved ocjenjuje kao kvalitetniju od Brennerove jer nije ograničena na unutarnju dinamiku pojedinog društva. Ta interpretacija je problematična i za Wallersteinovu koncepciju tranzicije jer je Osmansko Carstvo, koje je u njegovoj analizi vanjsko područje sistema i nema nikakvog utjecaja na kapitalistički svjetski sistem, imalo velik utjecaj na formiranje sistema. Medved zaključuje da upravo ova teorija „pruža više nego solidnu osnovu za povijesna istraživanja te također mogućnost nadilaženja dihotomije između političkog marksizma i analize svjetskog sistema“ (str. 141).
Kao što je već navedeno, analiza raznih marksističkih interpretacija tranzicije iz feudalizma u kapitalizam čini samo prvu cjelinu djela Ankice Čakardić. Autorica u drugoj cjelini analizira englesku kontraktualističku filozofiju kao odraz Engleske revolucije (1640-1660) i tranzicije iz feudalizma u kapitalizam. Kroz socijalnu historiju kontraktualističke političke filozofije Thomasa Hobbesa i Johna Lockea autorica pokazuje da njihova filozofija nije bila nepovezana s društveno-povijesnim procesima koje su promatrali i sudjelovali u njima, već tvrdi da je njihova filozofija bila odgovor na te procese i njihov odraz. Ističe dvije ključne poveznice između Hobbesove filozofije i društveno-političkih procesa u Hobbesovo vrijeme. Prvo naglašava da Hobbes afirmira tržišne odnose u svojim djelima kada tvrdi da je radna snaga roba. Osim toga važno je istaknuti da se Hobbesova filozofska argumentacija u nekim elementima mijenja kroz djela kao posljedica događaja u Engleskoj revoluciji. Kod Lockea je afirmiranje ranog kapitalizma puno više izraženo, stoga napominje da je sam Locke radio u državnim vijećima i odborima za trgovinu s kolonijama i sam je ulagao u trgovinu robovima. Naposljetku zaključuje da Locke „s jedne strane izlaže specifičnu metafiziku inkluzivnosti i jednakosti s njezinim liberalističkim implikacijama, a s druge u socijalno-ekonomskom kontekstu gradi grubu teoriju isključivanja” (str. 208) te tako afirmira liberalnu ideologiju i kapitalističke društvene odnose.
U posljednjoj cjelini djela Čakardić ističe važnost rodnog aspekta tranzicije iz feudalizma u kapitalizam. Autorica rodne aspekte tranzicije analizira pomoću teorije socijalne reprodukcije. Prema ovoj teoriji Marx je u svojoj analizi reprodukcije kapitala zanemario vrlo važan element reprodukcije radne snage. Reprodukcija radne snage se odvija u privatnoj sferi i obuhvaća procese regeneracije radnika, održavanje neradnika i rađanje, a veliku većinu reproduktivnog rada obavljaju žene. Autorica ističe da u okviru teorije socijalne reprodukcije postoje dvije različite koncepcije. Prva koncepcija je dvosistemska teorija prema kojoj su patrijarhat i kapitalizam odvojeni fenomeni te ih se tako treba i analizirati. Prema drugoj – unitarnoj – koncepciji ova dva fenomena su međusobno neodvojivi i u analizi ih se mora zahvatiti zajednički. Čakardić se protivi dvosistemskoj koncepciji zato što smatra da se u okviru te koncepcije patrijarhat prikazuje kao transhistorijski fenomen. Ona naprotiv naglašava da izvore patrijarhata treba tražiti u tranziciji iz feudalizma u kapitalizam. Prema njoj razlike između produktivnog i neproduktivnog rada u feudalnom sustavu ne postoje, tek će u kapitalizmu doći do promjene kada će „u kapitalističkom načinu proizvodnje, uslijed komodifikacije rada, kućanski rad postati bezvrijedan i nevidljiv, strukturno i ideološki odvojen od proizvodne sfere” (str. 246).
Naposljetku je potrebno naglasiti razlike u pristupu dvaju knjiga. Kao što je već istaknuto, djelo Ankice Čakardić predstavlja političko-marksističku analizu tri problematske cjeline, prvo marksističkih analiza tranzicije, drugo socijalne historije engleske kontraktualističke filozofije te treće rodnih aspekata tranzicije. Međutim isto tako je potrebno istaknuti da se kroz cijelo djelo osim uglavnom historiografskih pitanja u okvirima već spomenute tri cjeline proteže i temeljno metodološko pitanje problematičnosti transhistorijske koncepcije kapitalizma. Autorica političko-marksistički pristup smatra najkvalitetnijim upravo zato što taj pristup predstavlja najkvalitetniju i najpotpuniju kritiku transhistorijske koncepcije kapitalizma prema kojoj je kapitalizam dio „ljudske prirode“. Djelo se djelomično može promatrati i kao filozofska polemika protiv transhistorijskog tumačenja raznih povijesnih procesa općenito. S druge strane u djelu Mladena Medveda analiza raznih interpretacija tranzicije se temelji na teoriji nejednakog i kombiniranog razvoja. Autor ovu teoriju smatra najkvalitetnijom zato što njeni objasnidbeni potencijali nisu ograničeni samo na Europu te omogućava analizu društava čija je struktura vrlo raznolika i kompleksna. Može se zaključiti da su oba djela vrlo interdisciplinarno usmjerena te stoga jako vrijedna bez obzira na struku čitača. Osim toga djela su vrlo značajna i zato što predstavljaju prve pokušaje nakon dugo vremena da se tema tranzicije iz feudalizma u kapitalizam iznova postavi kao relevantna u humanističkim i društvenim znanostima u Hrvatskoj. S obzirom na zanemarenost ove teme predstavljaju i važan motivator i drugim zainteresiranim pojedincima da se počnu baviti ovom temom.
Marijan Kraljević