Ivan Basić, “I vescovi della Dalmazia al Concilio di Hieria del 754. Appunti sulla geografia storica dell’Adriatico meridionale bizantino nell’VIII secolo”
Objavljena je knjiga Ivana Basića “I vescovi della Dalmazia al Concilio di Hieria del 754. Appunti sulla geografia storica dell’Adriatico meridionale bizantino nell’VIII secolo”. Split–Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Hrvatsko društvo za bizantske studije, 2020. Izdanja Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu (Editiones Facultatis Philosophicae Universitatis Spalatensis); Consociatio Croatica studiorum Byzantinorum (Dissertationes et monographiae 2).
Iz recenzija
Osim samoga autora, nitko nije posvetio takvu temeljitu pozornost problematici crkvenih spona između Bizanta i istočne obale Jadrana na primjeru nazočnosti „dalmatinskih“ biskupa na crkvenom saboru u Hijereji 754. godine. Ovo je autoru pružilo okvir za šire razmatranje razvitka crkvenih središta na istočnojadransko-jonskoj obali, kao i da zahvati u pitanje koji se prostor u bizantskoj perspektivi (o kojoj je ovisan i kroničar Mihajlo Sirijac) mogao u ono doba podrazumijevati pod imenom Dalmacije.
Riječ je o prvoj temeljitoj znanstvenoj analizi monografskog karaktera trećega popisa iz Popisa biskupija Konstantinopolske Crkve (Notitia episcopatuum ecclesiae Constantinopolitanae). Pomnom raščlambom i minucioznom raspravom dosad iznesenih mišljenja u literaturi, autor je došao do vlastitih zaključaka ili dodatno potkrijepio već prije iznesene teze. Temeljni je rezultat istraživanja da se spomen dalmatinskih biskupa na crkvenom saboru u Hijereji ne smije tumačiti kao pokazatelj da su spomenuti biskupi pristigli iz „prave“ (sjeverozapadno položene) Dalmacije, nego je jednako tako moguće (i vjerojatnije) da je pod time mišljeno područje koje je potpadalo pod temu Kefaleniju, a za koje se ponekad također koristilo ime „Dalmacija“, to jest, Heptanez (sedam glavnih jonskih otoka), Dirahij i Nikopol. Pritom ustvrđuje da je moguće pretpostaviti kako se ime „Dalmacija“ ograničilo isključivo na teritorij koji je bio pod (punom) bizantskom kontrolom. Pritom opravdano upozorava da se iz ovoga ne bi smjela izvući pretpostavka kako su se administrativne granice kasnoantičke ili ranosrednjovjekovne Dalmacije protezale preko Skadarskog jezera duboko u Epir, niti da su jonski otoci bili i u bilo kojem času uključeni u upravnu cjelinu dalmatinskoga imena, upućujući na to da je u predmetnom slučaju ponajprije riječ o simboličkoj crkvenoj geografiji. Zaključak u vezi sa spomenom dalmatinskih biskupa na saboru u Hijereji je utoliko važniji jer se redovito u hrvatskoj, ali i drugim historiografijama, uzimao kao dokaz u prilog tezi o već izgrađenoj i s Bizantom čvrsto povezanoj crkvenoj organizaciji na istočnoj obali Jadrana.
Hrvoje Gračanin
***
Studija I vescovi della Dalmazia al Concilio di Hieria del 754 posvećena je prividno marginalnoj temi: slabo dokumentiranoj nazočnosti dalmatinskih biskupa na crkvenom saboru u Hijereji 754. Usprkos problematičnosti samog izvora u hrvatskoj historiografiji posljednjih nekoliko desetljeća na temelju toga su podatka izvođeni dalekosežni zaključci o pripadnosti dalmatinske Crkve sredinom 8. st. Na tragu pažljive raščlambe dostupnih (oskudnih) svjedočanstava autor smješta raspravu o tome podatku u kontekst recentne međunarodne historiografske rasprave o početcima i obnovi kako crkvene tako i svjetovne (bizantske) uprave na južnom Jadranu.
Nasuprot – na površnom razumijevanju naravi temeljnih izvora utemeljenom – mišljenju djela domaćih povjesničara, autor u biskupima koje izvor za povijest sabora u Hijereji vidi biskupe Kerkire, Kefalonije, Zakinta, Nikopola i Dirahija, a ne ‘dalmatinske biskupe’ u pravom značenju riječi. Prema njegovu mišljenju izolirana svjedočanstva o nazočnosti dalmatinskih biskupa na crkvenim saborima 8. st. – pod pokroviteljstvom bizantskih careva – ipak ne dokazuju ništa o navodnoj pripadnosti Dalmacije jurisdikciji carigradskog patrijarha u vrijeme neposredno nakon prve ikonoklastičke krize. S druge strane, upravo spomen Dalmacije u vrelima koja su predmet autorove minuciozne raščlambe navode ga na zaključak da ona odražavaju određeno “geografsko-administrativno poimanje južnojadransko-jonskog primorja” u razdoblju između osnutka bizantske teme Kefalonije i osnutka Dračke teme. Drugim riječima, na tragu uočenog autor – s obzirom na crkvenu pripadnost „prave Dalmacije“ – ex silentio zaključuje o njenom nepripadanju Bizantskoj Crkvi, ali istovremeno otkriva postojanje (iako kratkotrajno) „druge Dalmacije“ kao zametka u kontekstu obnove bizantske administracije na južnom Jadranu sredinom 8. st.
Autorova pažljiva raščlamba vrela dovodi ga do zaključaka koji su s jedne strane relevantan doprinos razumijevanju kronologije i funkcioniranja bizantske uprave na Jadranu, a s druge strane dragocjen prilog poznavanju razvoja crkvenih struktura – s njihovim odnosom spram svjetovne političke geografije. Studija I vescovi della Dalmazia al Concilio di Hieria del 754 postat će neizostavna referencija za raspravu o tim problemima u kontekstu hrvatske povijesti, ali – ništa manje – i u kontekstu međunarodne bizantinistike.
Na temelju svih prethodno iznesenih razloga preporučam knjigu I vescovi della Dalmazia al Concilio di Hieria del 754 za objavljivanje smatrajući prije svega da svojim originalnim rješenjima dosad slabije (osobito u hrvatskom kontekstu) istraženih historiografskih problema rasvjetljava važna pitanja iz povijesti bizantske i crkvene uprave na Jadranu u stoljećima iz kojih je sačuvano izrazito malo povijesnih vrela. Uz uspješno sažimanje i predstavljanje trenutnog ‘stanja istraživanja’ predmetnog područja, autor je, pokazujući zavidnu informiranost, ali i istraživačku inovativnost, ponudio niz ‘novih rješenja starih pitanja’ čime se pozicionirao među relevantne međunarodne istraživače ranosrednjovjekovne povijesti Jadrana. Predstavljanje vrijednih plodova njegova višegodišnjeg istraživanja međunarodnoj znanstvenoj zajednici čini izdavanje monografije ne samo relevantnim znanstvenim doprinosom već i hvalevrijednim prilogom afirmiranju recentne hrvatske historiografije.
Trpimir Vedriš