Silvestar Mileta – Polemičko-metodološki dosezi doktora Nikice Barića
Polemičko-metodološki dosezi doktora Nikice Barića
U odgovoru na intervju što sam ga 17. srpnja o. g. dao portalu Historiografija.hr doktor Nikica Barić zamjera mi što sam ga prispodobio osobama s kojima on ne želi biti povezivan. Ja bih mu se na tome rado ispričao da slijedom sada i njegova „Odgovora na navode Silvestra Milete“, objavljenog pod pokroviteljstvom Hrvatskog instituta za povijest, a ne više tek slijedom njegova javnog djelovanja, nisam takvim odricanjem od metodološki bliskih pojedinaca naprosto zatečen.
Prije svega, doktor Barić otvara svoj obračun sa mnom ili ukazivanjem na manjak vlastite čitalačke kompetencije ili pokušajem manipulacije kada piše
U ostale ključne uspjehe Mileta navodi i „značajno produbljivanje“ spoznaja o logoru Loborgrad, a posebno o njegovom upravitelju Dragutinu Karlu Hegeru, kojega se, objašnjava Mileta, u našoj historiografiji do sada čak miješalo s Vilkom Hegerom. (…) Što se tiče novih spoznaja i utvrđivanja pravoga imena Hegera, zaista je smiješno kada Mileta to naglašava kao bitnu novu spoznaju. Nije li dr. Jaša Romano još 1980. napisao da je upravitelj logora Loborgrad i Gornja Rijeka bio Karlo Heger? Nije li dr. Narcisa Lengel Krizman još 1985. to ponovila i nije li dr. Carl Bethke u jednom vrijednom članku kojega je, u jednom zborniku radova, 2010. objavio Hrvatski institut za povijest, također pisao o Hegeru? I nakon svega toga, od svog silnog trogodišnjeg istraživačkog rada, Mileta kao veliki „uspjeh“ navodi da je otkrio toplu vodu, odnosno kako se točno zvao Heger. Zaista smiješno…
Ne znam kako je doktor Barić iz dijela rečenice „značajno produbljivanje spoznaja o Loborgradu temeljem nove arhivske građe (naročito o njegovu upravitelju Dragutinu Karlu Hegeru kojega se u našoj historiografiji do sada čak i brkalo s Vilkom Hegerom)“ uspio zaključiti kako ja tvrdim da sam otkrio Hegerovo pravo ime? Tvrdio sam da je u našoj historiografiji bilo slučajeva njegova brkanja s Vilkom Hegerom (i bilo je) te da sam značajno produbio spoznaje o njemu. I jesam, između ostaloga radom na fondu HR-DAZG-329 Trgovina garniturama i alatima za urede i zlatare Heger Dragutin, prikupljanjem informacija od članova dalje porodice i preživjelih logoraša, radom na neobrađenoj građi o Loborgradu u HDA, istraživanjem Janka Pajasa i društva Socijalna zaštita (Društva za pomaganje sirotinje i suzbijanje prosjačenja) (na ovom posljednjem mnogo je ozbiljnije radila Sandra Prlenda). Tvrdio sam, međutim, da sam otkrio pravo ime Gustava von Kocziana. Je li možda doktor Barić namjerno izbrisao jedno značajno „i“ u tom dijelu moje rečenice („do sada čak i brkalo“) kako bi postigao efekt svoje omiljene tiskovine? Bethkeov članak je, inače, uistinu vrijedan, pa je šteta što se doktoru Bariću u Hrvatskom institutu za povijest nije dalo dalje istraživati njegovim tragom. Umjesto toga, on je odlučio u javni prostor s institucionalne pozicije odašiljati „alternativne činjenice“ tipične za krug kojemu ne želi pripadati.
Doktor Barić ne razumije ili izvrće i moje riječi o Kamilu Bresleru.
(…) zašto onda Mileta proturječi sam sebi i poziva se na Breslerovu izjavu pred Zemaljskom komisijom za ratne zločine? Zar misli da je Bresler pred novim komunističkim vlastima mogao govoriti istinu i samo istinu, ili je govorio ono što je mislio da će njega predstaviti u boljem svjetlu i kao protivnika ustaša? Dakle, prvo sam Mileta tvrdi da se u Zemaljskoj komisiji za ratne zločine „cenzuriralo“, a onda daje potpunu vjeru izjavi Breslera pred tom istom komisijom. A onda meni govori da selektivno koristim izvore.
Ja sam u istoj rečenici spomenuo i kako je Bresler iste tvrdnje ponovio u svojim „memoarima“ (napisu „Spašavanje kozaračke djece godine 1942.“) koji nisu bili namijenjeni javnosti i koji su se pred njom pojavili tek u Petešićevoj knjizi 1990. U njima, dakle, nije imao razloga lagati, čak i ako pretpostavimo da je lagao pred ZKRZ-om. Dalje u intervjuu govorim i kako se Bresler nije libio pred ZKRZ-om i Javnim tužilaštvom izreći istinu o Jastrebarskom koja je išla izravno protiv svjedočenja Tatjane Marinić te je morao znati da će mu takvo svjedočenje stvoriti određene probleme barem s kolegicom na istoj Visokoj školi. Ako nije lagao o Jastrebarskom, zašto bi lagao o stavu Hühna, Sušića i ostatka ustaške vrhuške? Uostalom, tko nešto zna o biografiji Kamila Breslera (a mogao je, da ga je zanimalo, saznati i iz literature, ako mu se već lijeno bilo njime i arhivski baviti) najprije će pretpostaviti da je govorio istinu, a tek potom (neuspješno) pokušati dokazati da je lagao, a ne obratno. No takav, uostalom, ne bi Breslera imaginirao kako se „šeta po Zrinjevcu“ i „opušta uz zvuke limene glazbe Poglavnikovih tjelesnih sdrugova“ kao što je to učinio doktor Barić. Postoji više nezavisnih svjedočenja o tome da se Bresler doslovno rušio s nogu i pobolijevao od neprestanog rada na dobrobiti kozaračke djece i drugih žrtava rata. Bresler, osim toga, pred ZKRZ-om nije ni najmanje morao pravdati svoju ulogu u NDH jer je četvrti dan po Oslobođenju dobio preporuku Tatjane Marinić, upućenu novom ministru Draušniku, koja je glasila po prilici „Računat ćemo s njim. Nije komunist, ali se nikad nije ogriješio o čovjeka“ (Kakvi smo bili?, str. 1396). Ne znam, naposljetku, ni kako funkcionira indukcija po kojoj je jedan slučaj cenzuriranja dokaz općeg cenzuriranja svega i sviju. Ja, za razliku od doktora Barića, nisam potpuno isključio cijeli jedan ogromni arhivski fond samo zato što u njemu postoje i slučajevi cenzure (niti sam, naravno, takvo što dao pomisliti čitateljima intervjua). Jesam li dakle pogriješio kada sam upozorio da doktor Barić zna biti „opasno manipulativan“ i ima li uopće smisla polemizirati s onim koji sve što kažete ili napišete podvrgne ovakvoj „obradi“?
Barić se pita i što će njemu Bresler kada ima Pavelića. Uistinu, onome tko ima Pavelića ne treba nikakav Bresler. Pri tome on opet inzistira na tome da je Pavelić nešto znao, što nitko ne dovodi u pitanje, ali ima ipak onih koji mu poručuju kako je jedno ono što je Pavelić rekao Kascheu, a drugo ono što se događalo na terenu. Što bi nam, uostalom, trebao pokazati Pavelićev razgovor s Kascheom 10. srpnja kada znamo da je Von Kocziana Diana Budisavljević upoznala još 9. lipnja 1942. godine i izložila mu namjere Akcije pomoći djeci u logorima. Već 12. lipnja Von Koczian ju je obavijestio „da je o oslobađanju djece pregovarao s maršalom Kvaternikom kojeg poznaje“ pa ga je ovaj uputio na svoga sina E. Kvaternika. Obavijest o tome „da je ravnatelj Kvaternik dao dozvolu za preuzimanje djece iz koncentracijskih logora” dobila je od Von Kocziana 7. srpnja, a 9. srpnja započinje preuzimanje djece iz logora. „Njemački pritisak“ nastavio se, uostalom, i kasnije, kao što je vidljivo iz pisma datiranog 22. srpnja i upućenog ministru Sušiću o razgovoru Wilhelma Knehea i Eugena Kvaternika. Doduše, to se pismo čuva u Glavnom urudžbenom zapisniku ZKRZ-a pa sumnjam da bi ga doktor Barić želio vidjeti.
Je li se doktor Barić zapitao i zašto bi Pavelić na sastanku s Kascheom takvo što uopće spominjao? Što Kaschea briga za srpsku djecu koja ne mogu na rad u Njemačku i Norvešku i koja ne sudjeluju u partizanskoj borbi? Ili je moguće da je Kasche, koji je barem od Petersena i Paula Schmidt-Zabierowa saznao u kakvom su stanju ta djeca bila, priupitao Pavelića kako misli riješiti taj problem, ne jer je bio „dobra srca“, nego jer je bio svjestan svih mogućih negativnih implikacija takve situacije po njemačke interese. Misli li, osim toga, doktor Barić da se Pavelić sam dosjetio da u Jastrebarskom ima jedan zgodan dom za smještaj srpske djece ili da mu je možda takvo što sugerirao po svojoj dobroj informiranosti i intelektu „nadaleko poznati“ dr. Sušić? Ili je takav prijedlog ipak došao od Kamila Breslera koji je s domom u Jastrebarskom od ranije imao odlične veze (o čemu piše i Petešić)? Fakat je da se sve to ne bi moglo dogoditi bez Pavelićeva i Sušićeva potpisa – to ja nisam sporio; ali je i fakat da oni za to ne bi trebali nositi zasluge jer ta dozvola nije dana na njihovu inicijativu ni zamisao, štoviše inicijatore i provoditelje te ideje šikanirali su gdje god su stigli, dijeleći im otkaze i „prisilna bolovanja“.
Misli li osim toga doktor Barić, kao što se čini da misli kada mi zamjera da nisam spomenuo nalog Ministarstva udružbe Hrvatskim željeznicama (a nisam iz više razloga – 1. jer intervju nije znanstveni članak, 2. jer se tim dokumentom intenzivno razmahivala skupina ljudi kojoj doktor Barić tvrdi da ne pripada i 3. jer je čak i doktoru Bariću jasno, pa sada manipulira, kao što je to jasno i svakome tko se ovom temom bavio, da sam mislio upravo na taj dokument), da je svaki komad papira na kojemu piše „po nalogu Poglavnika“ uistinu došao od Poglavnika? Misli, jer je tako i napisao u svome članku o Kozari:
‘Po nalogu Poglavnika’ mogli su upotrebljavati isključivo uredi samog Poglavnika (Poglavnikov vojni ured, Županstvo pri Poglavniku), a ostale oblasti mogle su je koristiti samo onda kada im je Ante Pavelić osobno, usmeno ili u pisanom obliku, dao ovlast ili nalog da je mogu upotrijebiti u vezi s rješavanjem određenog pitanja.
Ne poklanja li doktor Barić možda malo suviše povjerenja uređenosti ustaškog državnog aparata i radnoj etici Ante Pavelića? Mora to činiti jer bi mu inače omiljeni izvori postali nešto manje stabilni. Za izvore komunističke provenijencije u radovima doktora Barića vrijedi vrlo visoka razina skrupuloznog odbacivanja, za one ustaške i domobranske mnogo manja ili nikakva.
U intervjuu sam, osim Breslera i Komunickog (čijem drugom izvještaju, onom koji se doktoru Bariću ne sviđa, odgovara i viđenje događaja opisano u Dnevniku Diane Budisavljević 1941-1945.), spomenuo i Velimira Deželića, pa ako doktor Barić ne vjeruje Komunickom jer je svaki iskaz dan pred ZKRZ-om za njega a priori lažan (dok je za mene to tek ako tako uspijem dokazati – kao u slučaju cenzure koju je Tatjana Marinić provela nad iskazom Dragice Habazin – a ako nemam druge potvrde, onda takav izvor ne koristim) neka pročita i njegove memoare Kakvi smo bili?, također objavljene mnogo godina nakon što je po njemu bilo nužno lagati (neću mu, naravno, ni predložiti Deželićevo svjedočenje). Potpuno bih doduše razumio da doktor Barić pri historiografskom poslu ne priznaje knjige, kada se sam ne bi hvalio kako knjige ne samo da čita, već ih i otkriva. Dok ja naime „otkrivam toplu vodu“, a knjige samo čitam, doktor Barić piše „otkrio sam knjigu Danka R. Vasovića, Waldheim, jedna karijera (Zagreb 1988.)“.
Tako Barić odmah i sam sebi odgovara na pitanje što ne valja s njegovim člankom o Kozari. Nisu to, naravno, doista ustaški izvori (bez obzira što ih rijetko propituje, a češće samo niže), već su to oni izvori koje apriorno iz njega isključuje. On unaprijed zna, bez bilo kakve rasprave, a zahvaljujući nepogrešivom svjetonazorskom osjetilu, da je sve što se kaže nakon Oslobođenja 1945. laž (osim u onim, iznimno rijetkim, slučajevima poput Marjanovićeva kada takav navod, izvučen iz konteksta, može potvrditi logiku ustaških i domobranskih izvora) dok vojska i političari NDH ne znaju lagati. Moguć je samo onaj tip rasprave koji će u konačnici potvrditi ono s čime je i krenuo, a to je da je NDH spašavala djecu (koju je prethodno „privremeno smjestila“ u Staru Gradišku, Mlaku i Jablanac). To što u Dnevniku Diane Budisavljević 1941-1945. (da ne spominjemo sad, ne daj Bože, nekakvu Janu Koch, jer kako komunist uopće može govoriti istinu i kako bi to uopće moglo biti, da netko laže po jednom detalju, a govori istinu po drugom, pa da Jana Koch perpetuira recimo neistinu o Diani Budisavljević, ali ne laže ni o Sisku ni o željezničkom kolodvoru u Zagrebu) postoji potpora onome što Komunicki govori 1945., a ne onome što piše 1942., Bariću nije od koristi pa mu nije ni bitno. Jednako tako, Bariću je, bit će, silno drago što je Tatjana Marinić prčkala po svjedočenju Dragice Habazin jer ga to oslobađa obaveze da misli o onome dijelu po kojemu Marinić nije prčkala, o izvorniku po kojemu je tek trebala prčkati, ili o drugim svjedočenjima Dragice Habazin pored onoga koje je objavljivano već mnogo puta u publikacijama o kozaračkoj djeci, pa tako i u članku doktora Barića.
Doktor Barić mi, osim toga, piše
Kolega Mileta, ne mogu ja utjecati na to kako će tko moje radove interpretirati, shvaćati ili prenositi iz njih samo ono što im odgovara.
Doista? Nisam primijetio da je doktor Barić potrošio i jedno slovno mjesto, nekmoli njih više od 30 000 koliko je ispucao na mene, da javno protestira zbog korištenja svojeg članka u Hrvatskom tjedniku, Bujici, Podcastu Velebit, na „domoljubnim portalima“ itd.
Doktor Barić polemizira i s onim mojim primjedbama koje se doista nisu odnosile na njegov članak, niti bi to itko tko je čitao bilo njegov članak, bilo moj intervju, mogao i pomisliti. To, izgleda, čini kako bi povodom odgovora na intervju obranio i one s kojima ne želi biti povezan, a usput odradio i promidžbeni program za svoje nove radove. Uz to se drži kao da je intervju bio naslovljen po prilici „Ljubavno pismo doktoru Bariću“ pa piše
Dakle o planovima „kolonizacije“ Kozare „podobnima“ nakon uklanjanja i raseljavanja „nepodobnih“ pisao sam u mome članku, pa je besmisleno da to sada meni Mileta objašnjava.
Nakon toga meni, koji sam o tome pisao, „objašnjava“ kako je operacija na Kozari poslužila za slanje Srba kao robovske radne snage u druge osovinske zemlje.
Niti sam intervjuom nešto namjeravao objasniti doktoru Bariću, niti mislim da bi on bilo kakvo moje objašnjenje ikada uvažio, no ovakva perspektiva karakteristična je za društvance kojemu sam, zacijelo pogrešno, pridružio doktora Barića. Doduše, Hrvatski institut za povijest na lijepom je, povišenom položaju, pa možda i takva lokacija i svjež zrak pospješuju osjećaj vlastite važnosti.
Naposljetku, doktoru Bariću pošlo je nekako za rukom u svoju tobože historiografsku raspravu uplesti i Aleksandra Vučića (?!), a mene proglasiti „predsjednikom Komiteta za ONO i DSZ“, pa i sugerirati da sam glup, ograničen, kratke pameti i da haluciniram. Istini za volju, doktor Barić se ovdje doista uspješno razdvojio od, primjerice, gospodina Vukića koji mi se nikada nije ni javno ni privatno obratio takvim rječnikom, tek su to činila gospoda i dame s kojima je dijelio medijski, interesni i institucionalni prostor u koji doktor Barić, dakako, ne pripada. Kada ne daje intervjue i stručne ekspertize u Hrvatskom tjedniku, doktor se Barić bavi omiljenim sportom ove „lige džentlmena“, natjerivanjem Milorada Pupovca, pri čemu tom lovačkom društvu uvijek nekako pođe za rukom u vreću strpati tek već spomenutog Aleksandra Vučića. Dobro je kad doktor Barić uopće uspije nešto napisati bez spominjanja srpskog predsjednika.
Kada sam doktora Barića nazvao prijateljem Ivice Marijačića, učinio sam to stoga što mu se doktor Barić, prema Marijačićevim riječima, tako obratio kada ga je ovaj zamolio za „stručnu ekspertizu“ o filmu Dnevnik Diane Budisavljević koju bi mogao iskoristiti u, sasvim logično, intervjuu s Kolindom Grabar-Kitarović (?!).
Teško, gospođo Predsjednice. Evo, dok Vi sada zagovarate pomirbu, prije nekoliko dana na pulskom festivalu nagradu je odnio film koji je prezentirao lažnu priču o humanitarki Diani Budisavljević, što je po mome mišljenju četnička propaganda. Sinoć sam komunicirao s jednim uglednim povjesničarom s Hrvatskoga instituta za povijest koji je objavio znanstveni rad o Diani Budisavljević dokazavši dokumentima kako je ona bila posve sporedna osoba, humanitarka koja se samo odazvala Pavelićevu pozivu da se cijeli sustav vlasti uključi u zbrinjavanje djece poraženih neprijatelja te da ona ni u kojemu slučaju nije izvukla iz logora smrti 10 tisuća djece niti je tih logora smrti bilo. Taj mi je povjesničar kazao otprilike: “Čuj, prijatelju, ja mogu raketu lansirati na Mjesec, mogu dubiti na trepavicama, ali ne mogu spriječiti Danu Budisavljević da napravi pamflet od filma jer je dobila milijune za tu notornu laž.“
Ispričavam se ako sam negdje propustio pročitati demanti doktora Barića na ove Marijačićeve riječi.
Uzgred doktor Barić u odgovoru na moj intervju ponavlja još jednu floskulu dobro poznatu iz kruga u koji sam ga greškom smjestio, a to je ona da je bilo tko povezan s filmom Dnevnik Diane Budisavljević ikada rekao (ili da je to bilo čime dao sugerirati moj intervju) sljedeće:
Dakle, kada Budisavljević i Bresler odvode i smještaju djecu u Jastrebarsko oni tu djecu spašavaju bez znanja vrhovnih glavešina NDH
Malo je zamorno, ali očito potrebno još jednom ponoviti. Nije da ustaške vlasti nisu znale, nego im se „nije dalo“ („bez znanja“ i „bezvoljno“ nije isto) i da nije bilo njemačkog pritiska (koji doktor Barić u svome članku o Kozari negira u korist agilnih vlasti NDH) i pojedinaca poput Breslera koji su se za tu djecu zalagali mnogo više negoli je to itko od njih tražio, odn. previše ako je suditi po mjeri Pavelićeve družine koja ih je stoga i kažnjavala, ostavile bi djecu da pomru u najmanju ruku od gladi i bolesti. I ne, to Nijemce ne čini nužno humanistima, ali je li to stvarno potrebno posebno naglašavati?
Uostalom, doktor Barić sam sebi uskače u usta po pitanju njemačkog pritiska jer u Odgovoru meni piše
Mileti je očito od goleme važnosti to što je Diana Budisavljević preko pojedinih Nijemaca izvršila pritisak na NDH da dopusti puštanje djece iz logora. Pri tome spominje Wilhelma Knehea i Gustava von Kocziana. Ne negiram, pa i osobno sam pisao o tome, da je Diana Budisavljević intervenirala preko Nijemaca i da oni jesu u tom smislu značajni.
Dočim je u svome članku, koji se cijeli temelji na ideji o velikom ustaškom projektu spašavanja „iseljenog“ stanovništva Kozare, napisao
Na temelju dostupnih izvora ne može se zaključiti da je Pavelić takvu odluku donio zbog pritiska njemačke strane
Naravno da je doktor Barić našao za shodno spomenuti i Glaise von Horstenaua, iako sam ja jasno napisao da je pripadanje Von Kocziana njegovom krugu u principu irelevantno. Na tog se „austrijskog nacista“ koji nije „suzu pustio kada su nacisti odvodili bečke Židove u logore, a kao njemački (opunomoćeni) general u NDH donosio je naredbe da se strijelja zarobljene partizane, odvodi ljude u logore i likvidira taoce“ Barić obrušio, iako to nema ama baš nikakve veze s meritumom toga dijela moga intervjua. Učinio je to zato jer zna da je Glaise von Horstenau autor jednog od najrazornijih portreta ustaškog režima, pa ga stoga u svakoj prilici treba diskreditirati kao relevantan izvor, kao da te činjenice o Glaise von Horstenauu same po sebi pobijaju najveći dio onoga što je o ustašama zapisao. Usput, nisam to da je Von Koczian pripadao Glaise von Horstenauovom krugu spomenuo kao “dodatnu preporuku”, nego zato (a što je vidljivo onome tko je pažljivo pročitao cijeli intervju) jer se u literaturi više puta pojavljivala pretpostavka o izravnoj vezi Diane i njemačkog opunomoćenog generala, za što danas ne postoje dokazi. Također, vjerojatnost Von Koczianova pripadanja Glaise von Horstenauovom „krugu“ (u smislu društvenog kruga) nema nikakve veze s njegovim potpadanjem pod Petersena u obavljanju posla.
Doktor Barić je u pravu kada me proziva da nisam bio dovoljno konkretan u razjašnjavanju tendencioznosti njegova članka, da mu nisam dovoljno prigovorio i dao dovoljno prostora. Pored očigledne činjenice da intervju nije temeljno bio o njemu i njegovu članku, nisam to učinio i stoga što se on u njemu ustvari zanemarivo malo bavio Akcijom Diane Budisavljević jer ju je praktički smatrao tek još jednom sestrom Crvenog križa i malim kotačićem velikog Pavelićevog projekta spašavanja djece, ali mu to nije bila prepreka da u zaključnom razmatranju (koje su, dakako, „domoljubni“ autori i budući saborski zastupnici jedino i citirali) suvereno izvede kako se pretjeruje s ulogom Diane Budisavljević. Jednako malo bavio se i stvarnim stanjem djece u logorima (ništa) i prihvatilištima (malo) i to na način da je, primjerice, izvještaj voditelja „prihvatilišta“ u Sisku Antuna Najžera (Najžara), mjesta s postotno stravično visokim pomorom djece, uzeo zdravo za gotovo, a posve ignorirao desetke i desetke izvora koji mu proturječe, da spomenem ovdje samo Antu Dumbovića, Deželića i samog Glaise von Horstenaua (ali, naravno, ništa nam od toga ne može biti relevantno). Kako malo strahujem da bi daljnje bavljenje njegovim člankom o Kozari davalo vjetra u leđa doktorovoj neobičnoj strasti zbog koje mu se i pričinilo da je moj intervju bio samo o njemu i njegovu članku te njemu (a kome drugome?) namijenjen, spomenut ću ovdje tek u osnovnim crtama još neka problematična mjesta.
Osnovni problem doktora Barića, kako njegova članka, tako i reakcije na moj intervju, leži, osim u nekritičkom čitanju ustaških i domobranskih izvora, i u tome što se on sam očito ne može odlučiti je li Diana Budisavljević radila u suglasju s ustašama ili nije. Pa tako u reakciji na moj intervju najprije piše
A kada je riječ o transferu robovske radne snage, nije li Diana Budisavljević pri tome zapravo išla na ruku vlastima NDH i Nijemcima, jer je sudjelovala u tome da predaju djecu, a zatim su te majke upućene kao radna snaga u Njemačku?
i
Ali Mileta ne spominje da je Diana Budisavljević – kako je ona sama napisala u svome dnevniku, primjerice u bilješci od 13. srpnja 1942. – sudjelovala u odvajanju majki od djece, nakon čega su majke upućene na rad u Njemačku.
i
Pomaže li Von Koczian Diani Budisavljević, ili će i ona njemu na određeni način pomoći ako sudjeluje u preuzimanju djece, da bi se zatim njihove majke uputilo na rad u Njemačku?
samo da bi naposljetku promijenio ploču
Ali da bi Pavelić i Sušić mogli doći do toga konačnog cilja, da bi od te srpske siročadi i djece odvojene od srpskih majki mogli napraviti državnu siročad i buduće „dobre Hrvate“ – u sve su se to uključili puno prije, pa su oni upotrijebili tu „infrastrukturu“, poslali te vlakove, uputili tu djecu u Jastrebarsko i Sisak, što ne isključuje da je u svemu tome sudjelovala Diana Budisavljević, a koja, razumljivo i naglašavam, nije instrument NDH i ima svoje samostalne ciljeve.
Sada, dakle, odjednom kod doktora Barića Diana Budisavljević više nije „instrument NDH“, kao što je to bila u članku o Kozari, ali ne dobivamo objašnjenje koji su to onda njezini samostalni ciljevi. I doista, što razlikuje cilj Diane Budisavljević od ciljeva ustaša i Nijemaca? Diana Budisavljević jedina je djecu od majki „uzimala“ isključivo na dobrovoljnoj bazi (nakon pristanka majki, odustajući ako djecu nisu davale) i s jedinim ciljem da ih spasi, nahrani, zdravstveno zbrine i udomi (ne i preodgoji). Ustaše su djecu od majki, za potrebe transporta robovske radne snage, odvajale mnogo prije negoli je Diana Budisavljević stigla u Staru Gradišku, i to doktor Barić zna jer je citirao Petersenov izvještaj. Diana Budisavljević djecu je uzimala isključivo uz pristanak majki (što doktor Barić također zna, jer je u radu o Kozari citirao Franju Peršea), no jesu li dobrovoljno djecu dale i one majke čija su djeca 24. lipnja, 2. i 4. srpnja 1942. godine dopremljena u Gornju Rijeku? A one koje su otišle na prisilni rad 22. lipnja 1942.? Jesu li svojevoljno ostavile djecu u Staroj Gradiški? A žene, njih kakvih 3200 iz Petersenova izvještaja koji doktor ističe – jesu li i one odvojene od djece bez primjene sile? A što je s više puta objavljivanim izvještajem Paula Schmidt-Zabierowa od istoga 12. lipnja (jer je s Petersenom bio u Gradiški) „U nekom dvorištu vidio sam stotine djece već odvojene od njihovih majki i sabijene zajedno na nečovječan način, kako čekaju dalju sudbinu. Sanitarnih uređaja nema i djeca leže na dvorištu pod vedrim nebom, vape za vodom i plaču za hranom.“? Je li i taj Nijemac lagao ili do dolaska Akcije Diane Budisavljević nije bilo nikakvog projekta spašavanja djece? Ili je možda doktoru Bariću i ovaj izvještaj dokaz o postojanju uređene endehaške akcije spašavanja djece samo zato što ranije u njemu ovaj kaže da su ta djeca „prepuštena brizi države“? Je li to dokaz da je bilo kakva briga doista postojala? Ako i jest, vidimo kakva je bila. Diana Budisavljević je svjesno, ne „nesvjesno“ kako piše doktor Barić koji je u članku o Kozari smatra dijelom ustaškog projekta, pomogla da od roditelja odvojena srpska djeca budu razmještena po hrvatskim obiteljima. Samo što time nije „pomogla politici Ante Pavelića“, jer Ante Pavelić do pojave njemačkog pritiska koji je inicirala Diana Budisavljević, pa potom do cjelokupnog smještaja koji mu je organizirao Bresler (naravno, uz brojne druge zaslužne osobe), nije imao nikakvu „politiku“ kada jer riječ o kozaračkoj djeci. Imao je „politike“ jedino za njihove majke i očeve, dok je djecu prepustio svojim poznato „senzibilnim“ terencima u Staroj Gradišci. Nije sporno da su brojni liječnici bili na terenu i radili s civilima, ali zašto je onda jedan od njih, dr. Kesić, morao pisati privatnoj akciji Diane Budisavljević da „spasi makar djecu“?
Nisam sporio da se pomoć koju su Diani Budisavljević vršenjem pritiska na ustaške vlasti dali Wilhelm Knehe i Gustav Von Koczian može čitati i kao doprinos općenitim njemačkim vojno-političkim i ekonomskim interesima, premda bi se transport žena u Njemačku, Norvešku itd. nastavio događati i bez zbrinjavanja djece (jer se, uostalom, već i događao). Suprotno doktoru Bariću, mislim, međutim, da je moguće da su ova konkretna dva „Nijemca“ pomogla i iz osobnih motiva jer su više puta tijekom rata, naročito Knehe, djelovala i humanitarno. No kako doktor Barić ne vjeruje poslijeratnim svjedočenjima, ona dana u denacifikacijskom procesu u Njemačkoj (NW 1004-G.32.6. Nr. 70, Entnazifizierungsverfahren Wilhelm Knehe), a koja sam spomenuo u svojem intervjuu, ne mogu mu biti relevantna. Cijela svita svjedoka koja se tu (mahom dopisno) skupila, od Stepinca i Milovana Zoričića, do Židovki i Srpkinja koje je Knehe spasio, doktoru Bariću neće, naravno, ništa značiti. Jer to što netko prolazi denacifikacijski proces zacijelo znači da laže, baš kao što se pred ZKRZ-om mora lagati. Eh jer nam poslijeratna svjedočenja ne mogu biti relevantna, nećemo nikada saznati što je doista pogonilo Knehea i Kocziana. Doktor Barić doduše, „zna“ da su oni bili „liferant ljudskog mesa“ i „obavještajac“, pa mu izvori koji bi to doveli u pitanje i nisu potrebni. Ali taman da su doista i bili „liferant ljudskog mesa“ i „obavještajac“, njihovi su motivi ovdje ustvari posve nebitni. Bitno je da bez Akcije Diane Budisavljević koja ih je „povukla za rukav“ i provela u djelo dozvolu koju su oni ishodili, Pavelić i društvo ne bi u pogon stavljali nikakve željeznice, osim onih za Auschwitz.
Je li dakle doista postojao stvarni plan „mijenjanja identiteta djece“ koji bi prethodio njemačkom pritisku ili je najprije riječ bila o potpunom zanemarivanju djece odvojene od roditelja i njihovu prepuštanju Luburićevom tretmanu, a potom o ad hoc ideji preodgoja u stilu „pa kad već moramo spašavati djecu partizansko-četničkih bandi, neka barem idu kod časnih sestara i u dobre hrvatske porodice“? Uostalom, vidimo i što se događalo s onim dijelom „spašavanja“ u kojemu Diana i Bresler nisu sudjelovali ili nisu do njega dospjeli na vrijeme, kao u Gornjoj Rijeci gdje je velik broj djece pomro do dolaska Kamila Breslera i Dragice Habazin (ovo „prihvatilište“ ističem tek zato jer o njemu postoje posebno potresni izvještaji i svjedočanstva). Akcija Diane Budisavljević, cjelovito gledana, prethodi projektu „preodgoja u ustaškom duhu“, tako da se ona nije poklopila s planovima vlasti NDH, već su se planovi vlasti NDH prilagodili njoj i iz modusa „koga briga“ prešli u „preodgojite ih u ustaškom duhu“, uz snažnu propagandu u svim tada dostupnim medijima. Pri čemu sam u intervjuu tvrdio da zahvaljujući zalaganju Diane i Breslera, ali i velikog broja ljudi različitih zanimanja i položaja (s naglaskom na liječnicima i sestrama), kao i pristojnom dijelu poštenih udomitelja, taj projekt „preodgoja“ nije uspijevao onako kako su to vlasti NDH željele.
Ponavljam, ustaške vlasti imale su „plan“ za odrasle, no sam je doktor Barić detaljno opisao kako je taj plan nastao zapravo za njemačke potrebe, pa je onda s Nijemcima bilo i natezanja (Stahl je civile želio vraćati kućama, ustaše ne itd.). Pa da onda i maknemo sa strane Von Kocziana i Knehea, ako je plan za odrasle provođen manje-više po njemačkom diktatu, je li onda nemoguće i da je plan za djecu proveden „po njemačkom diktatu“?
O biografiji Von Kocziana i Knehea doktor Barić ne zna ništa (iako bi, zahvaljujući i istraživačkoj ekipi filma, o Koczianu mnogo toga saznati mogao i pukim guglanjem), ali „zna“ da je Koczian u filmu konstrukcija, odn. da (moja omiljena rečenična tvorba iz teksta doktora Barića, mišljena, dakako, kao osuda)
ti su Nijemci (djelomično) prikazani gotovo kao humanisti
Kako su prikazani? „Djelomično gotovo kao“ humanisti? Doktor Barić i sam zna da ovdje ili ponavlja tuđe (pogodite čije) dojmove u koje ni sam ne vjeruje, ili… U svakom slučaju, ja u liku koji je fantastično odigrao Boris Ostan jesam osjetio žovijalnost jednog bonvivana (što Koczian jest bio), ali sam osjetio i cinizam konformista baš kada je riječ o rečenici koja doktoru Bariću smeta, a to je ona „znate kako je javnost osjetljiva na djecu“. Možda doktor Barić ne razumije filmsku umjetnost, bez obzira na pokušaj da se tome dojmu otme referencom na Costa-Gavrasa (iako mi nije jasno zašto ga, baš kao i veći dio posvojnih zamjenica, odbija pisati kako valja), pa mu taman da o Von Koczianu nešto i zna, veza njegove biografije i filma ne bi bila najjasnija. Uistinu je potrebno temeljito nerazumijevanje filmskog medija za iščuđavanje nad činjenicom „da u filmu ima nečega što u Dnevniku nema“ i/ili obrnuto. No doktor Barić je tu iskren jer na jednom mjestu i viče “pa što će mi filmski zapis”. Uistinu, što će doktoru Bariću bilo kakav filmski zapis, igrani ili dokumentarni, kada se umije prepoznati tek kao žrtva filmskih isljednika i kada po knjizi traži čega to u filmu ima, a u knjizi nema, sve se zdvojan pitajući kako je dođavola nastao taj filmski višak.
U svojem članku o Kozari doktor Barić dosljedno piše da su Srbi s područja Kozare “iseljeni”. On pritom ničim ne pobija dojam koji njegov članak daje, a to je dojam da su za to iseljavanje odgovorni ponajprije partizani. Naime, najprije su partizani, sram ih bilo, prihvatili frontalnu borbu i time od civilnog stanovništva stvorili pozadinu, a potom on navodi isključivo domobranske izvore, k tome vrlo šture, i uzima ih kao neupitni fakat:
“Neprijatelj se povlači prema jugu, tjerajući ispred sebe mnoštvo naroda.
Neprijatelj odstupa u jugoiztočnom pravcu odvodeći sobom ljude i stoku. Sva sela napuštena su, a kuće većinom razorene”.
Njegov zaključak:
Dakle, u početku operacije na Kozari civilno stanovništvo se, ili dobrovoljno ili po naređenju partizana, povlačilo pred napredovanjem postrojbi Borbene skupine “Zapadna Bosna”.
Zanimljivo. Znači civili su, zajedno s partizanima, uništili svoje kuće i otišli. Poslije su se, veli on, civili počeli sami predavati, ali kada je riječ o njihovoj sudbini ponovno trebamo vjerovati gotovo isključivo domobranskim i ustaškim izvorima. Iako, naravno, ne negiram partizanske zbjegove, iz situacije kako je opisuje doktor Barić proizlazi da nije bilo slučajeva u kojima su ustaške postrojbe civile dizale izravno iz njihovih kuća i sprovodile u logore, naročito po završetku vojnih operacija. Također proizlazi jedna kombinacija partizanske taktike ljudskog štita i strategije spaljene zemlje, a nikako mogućnost da su domobrani svjedočili ustvari posljedicama djelovanja ustaških grupa. Osim toga, kako se mahom bavi kolonizacijom stanovništva Kozare u dijelove Hrvatske, on, kako sam rekao, ne poklanja ni najmanje pozornosti konkretnom očajnom stanju žena i djece u Staroj Gradiški, Mlaki i Jablancu.
Usprkos svemu navedenom, ja doktoru Bariću priznajem historiografsku afirmaciju brojnih novih izvora, čak i ako ih (baš kao ni moj intervju) ne zna čitati, već tek montirati.
Silvestar Mileta
Uredništvo portala Historiografija.hr ne odgovara za tvrdnje izrečene u raspravama, polemikama i drugim tekstovima. Reagiranja i polemičke priloge možete slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@ffzg.hr