Intervju sa Silvestrom Miletom: Priča o Diani Budisavljević izmiče svrstavanju u ideološke ladice

U razgovoru za portal Historiografija.hr povjesničar i filmolog Silvestar Mileta govori o svojim istraživanjima o Diani Budisavljević i suradnji na nagrađivanom filmu Dnevnik Diane Budisavljević koji je izazvao veliku pozornost javnosti u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i drugdje.

Silvestar Mileta diplomirao je povijest i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Autor je niza tekstova o povijesnim, književnim i posebno filmskim temama. Član je Međunarodnog udruženja filmskih kritičara FIPRESCI i Hrvatskog društva filmskih kritičara. Bio je voditelj povijesnog istraživanja na filmu “Dnevnik Diane Budisavljević”.

Historiografija.hr: Među povjesničarima što su surađivali na filmu “Dnevnik Diane Budisavljević” bila je i Nataša Mataušić koja je u međuvremenu obranila doktorski rad “Diana Budisavljević i građanska akcija spašavanja djece – žrtava ustaškog režima”, koji ćemo vjerujemo uskoro moći čitati kao knjigu. Voljeli bismo čuti vaše poglede na ovu problematiku, osobito jer imate i povijesnu i filmsku perspektivu. Što ste sve istraživali za potrebe filma i kako ste u konačnici pomirivali u sebi poziciju povjesničara i filmologa?

Silvestar Mileta: U najkraćim crtama, trogodišnje istraživanje za film obuhvatilo je 25 arhivskih i muzejskih institucija u Hrvatskoj i inozemstvu (ponajprije u Austriji, Srbiji i Njemačkoj, ali i u drugim zemljama – njihov se popis nalazi na odjavnoj špici filma), velike količine arhivske građe svih medijskih oblika (dokumenti, fotografije, film) te oralnohistorijski postupak sa 113 svjedoka, stručnih suradnika i informatora (također popisani na odjavnoj špici). Pregledano je djelomično ili potpuno 60 arhivskih fondova s nekoliko stotina kutija materijala, izrađeno je oko 3000 stranica kopija relevantne građe u fotografiji i ispisu. 29 svjedoka vremena snimljeno je kamerom i/ili diktafonom (u trajanju između 45 i 180 minuta), sastavljeno je 49 pisanih izvještaja i transkripta (od 1 do 18 kartica teksta). Pribavljena je obilna fotografska građa, prije svega iz privatnih obiteljskih albuma suradnika Akcije Diane Budisavljević, kao i više sati arhivskog filmskog materijala. Arhivsku građu prikupljali su i na raspolaganje stavljali pored troje povjesničara uključenih u projekt i zaposlenici različitih institucija, entuzijasti i kolekcionari. Dakako, u sklopu istraživanja proradili smo i postojeću literaturu o širem kompleksu tema koje se tiču Akcije Diane Budisavljević, poput aparata Nezavisne Države Hrvatske, logorskog sustava, Bitke na Kozari i humanitarne katastrofe koja je uslijedila.

Uz mene, kao istraživači na filmu radili su i Srđan Grbić te Nataša Mataušić. Položaj kolegice Mataušić u određenom je smislu bio specifičan jer se ona ovom temom intenzivno bavila i prije i nakon filmskog projekta, pa je stoga bila i prva koju su producentica Miljenka Čogelja i redateljica Dana Budisavljević kontaktirale u svojstvu stručne suradnice. Kolega Grbić i ja na projekt smo došli kao honorarci u proljeće 2012. godine i u potpunosti se posvetili traganjima s obzirom na potrebe filma, dok je kolegica Mataušić nastavila raditi svoje istraživanje za potrebe buduće disertacije te je ono stoga bilo i drukčije postavljeno. Rezultate smo, međutim, dijelili bez ikakva zazora, a često smo i zajednički raspravljali i interpretirali pronalaske. Kako sam ja u proljeće 2013. i stalno zaposlen na projektu imao sam potom dvije godine punog radnog vremena koje sam mogao u potpunosti posvetiti istraživanju ove teme, što je, koliko je meni poznato, jedinstven slučaj u povijesti hrvatskog filma. Kada uzmete u obzir da je Dnevnik Diane Budisavljević 1941-1945. objavljen na najslužbeniji mogući način, u Hrvatskom državnom arhivu i popraćen bilješkama na kojima su radili profesionalni arhivari, provjeravati taj tekst i kontekst za potrebe filma čini mi se izrazito naprednim. Tom dalekovidnom i posve netipičnom postupku trogodišnjeg angažmana povjesničara, prije negoli mojim sposobnostima, treba pripisati činjenicu da sam samostalno došao do nekih uistinu vrijednih pronalazaka, koje je potom i kolegica Mataušić inkorporirala u svoju disertaciju. Disertaciju sam, kao i ranu verziju buduće knjige, pročitao i držim da je riječ o iznimnom postignuću domaće povijesne znanosti. Disertacija je doista katalog dosadašnjih spoznaja o ovoj temi, a neki njezini manji stilski i strukturni problemi koji stoje na putu višeg stupnja komunikativnosti bit će, siguran sam, otklonjeni u budućoj knjizi. No kada se zna da se ta disertacija temelji, između ostaloga, i na barem dva ključna arhivska pronalaska do kojih se došlo u procesu rada na filmu, kao i da u sebi sadrži pristojan dio fotografske građe prikupljene za film, naposljetku i da je gotovo cijela njezina oralnohistorijska komponenta nastala u tom filmskom procesu produkcijske kuće Hulahop, onda moram reći da me neugodno iznenadilo maliciozno retoričko pitanje člana povjerenstva i neslužbenog mentora postavljeno na njezinoj obrani – „Neće li se uspjeh filma negativno odraziti na daljnja istraživanja ove teme?“ Takav stav nisam u stanju logički objasniti, pa mi ga ostaje jedino pripisati povrijeđenoj taštini i nespretnom pokušaju obrane vlastite sfere utjecaja.

Što se tiče moje „posture“ na ovom projektu, iako se, s obzirom na znanstvene i stručne doprinose, osjećam mnogo više filmologom, negoli povjesničarom, ovdje sam ipak „disao“ prije svega kao istraživač. U tom smislu morao sam u praksi iskusiti ono što mi je tek teorijski bilo poznato – da između arhivskog dokumenta i umjetničkog filma zjapi medijski ponor te da su, primjerice, živi svjedoci filmski podatniji od fotografija. Povjesničar na filmu možda ne mora dobro poznavati filmsku teoriju, ali mora biti svjestan da se zahtjevi filma i historiografskog članka temeljito razlikuju. U televizijskom dokumentarnom filmu bez umjetničkih i univerzalističkih pretenzija panoramiranje po komadu papira nije nepoznat postupak, ali Dnevnik Diane Budisavljević rađen je s drukčijim ambicijama. To je i razlog što svjedoci, koje smo pronalazili na cijelom području bivše države, nisu nizani metodom „govorećih glava“, već su humanizirani poetizacijom koja nadilazi obavijesnu funkciju. Uostalom, već postoje i televizijski dokumentarac o ovoj temi (Dijanina deca) i stotine snimljenih svjedočenja (od filma Zaveštanje, preko JUSP-a Jasenovac i njegove arhive, do nekih srpskih TV filmova i emisija, pa i opskurne stranice <serbianholocaust.org>) stoga nije postojao neki hipotetski moralni imperativ koji bi priječio takvu umjetničku obradu (iako umjetničku obradu smatram, ustvari, najmoralnijom mogućom, pa ona ovdje ne znači odustajanje od vjerodostojnosti, već određeni tip selekcije građe).

Iako su promišljane mnoge koncepcije, film je u osnovi uvijek mišljen kao adaptacija, ekranizacija jednog povijesnog izvora – Dnevnika Diane Budisavljević – a ne njih nekoliko tisuća prikupljenih u procesu istraživanja. Smisao cjelokupnog istraživanja bio je stoga „ovjeroviti“ taj jedan dokument uvjetno rečeno dnevničke, a zapravo izvještajne provenijencije. U tome smo, mislim, posve uspjeli, usprkos činjenici da je on na cijelu poznatu priču o tzv. kozaračkoj djeci (tzv. jer nisu sva djeca bila s Kozare) bacao potpuno novo i zapravo začudno svjetlo, uglavnom u kontradikciji s više od pola stoljeća poznate historiografije. Pa iako mi je ponekad bilo žao što najveći dio te lijepe građe neće stati u film, danas smatram da je njezina temeljna funkcija bila filmu pružiti određeni nevidljivi temelj koji će uroditi nekim općim osjećajem autentičnosti. Publika, filmska struka, kulturna javnost i nastavnici povijesti su, kao što znamo, taj osjećaj sjajno prepoznali. Dakako, sva ta građa neće ostati nedostupna javnosti – uz to što sam je s kolegama istraživačima, pa i s kolegicom Mataušić, dijelio i tijekom rada na filmu, ona će svoje mjesto naći u budućem Virtualnom muzeju Diane Budisavljević.

Historiografija.hr: Što istraživanja provedena za potrebe filma “Dnevnik Diane Budisavljević”, kao i sam film donose povijesnoj znanosti?

Silvestar Mileta: U strogo historiografskom smislu najvrjednijim možemo smatrati pronalazak i valorizaciju ostavštine Tatjane Marinić u fondu Ivana Očaka i ustanovljavanje identiteta Gustava von Kocziana (ključne osobe u procesu dobivanja dozvole za odvođenje djece iz jasenovačkog kompleksa koja je u njezinom Izvještaju o radu Akcije zabilježena „po sluhu“ te stoga popraćena pogrešnom bilješkom) uz pomoć spisa denacifikacijskog procesa Wilhelma Knehea (koje će, potom, dalje obrađivati i Nataša Mataušić) iz arhiva Sjeverne Rajna-Vestfalije te potvrda članova obitelji (s kojima sam stupio u kontakt putem genealoških foruma). Potom je tu pronalazak nemontiranih dijelova jednog broja žurnala Hrvatski slikopisni tjednik/Hrvatska u rieči i slici u Jugoslovenskoj kinoteci te po prvi put korektno atribuiranje osoba koje se u montiranom dijelu pojavljuju. Riječ je o broju žurnala posvećenom Hrvatskom crvenom križu koji se djelomično već koristio u različitim dokumentarnim filmovima, ali bez spoznaja o cijelom kontekstu i, naravno, bez spoznaje o tome koga prikazuje. Kako se i sam čin snimanja toga žurnala spominje u Dnevniku Diane Budisavljević 1941-1945. jer mu je Diana prisustvovala, ovaj je pronalazak za sam film bio možda i najznačajniji. Potom su tu rekonstrukcija biografije Dragice Habazin, ustanovljavanje identiteta inženjera Vasilića, značajno produbljivanje spoznaja o Loborgradu temeljem nove arhivske građe (naročito o njegovu upravitelju Dragutinu Karlu Hegeru kojega se u našoj historiografiji do sada čak i brkalo s Vilkom Hegerom), dopunjavanje biografije Marka Vidakovića, ustanovljavanje identiteta i zapisa švedskih i švicarskih diplomata koje Diana Budisavljević spominje samo imenom ili prezimenom, a koji su sudjelovali u brizi za djecu itd. itd. Ustvari, kako je istraživanje bilo podosta „biografski“ postavljeno, a prije njega Dianin se Dnevnik barem meni činio kao telefonski imenik uglavnom nepoznatih ljudi, često zabilježenih samo imenom ili prezimenom, mislim da bi drugo izdanje Dnevnika s popravljenim i dopunjenim bilješkama o tim sjajnim ženama i muškarcima bio projekt vrijedan truda, baš kao i prijevod toga izdanja na veće europske jezike kako bi ono bilo dostupno i inozemnoj javnosti.

Usprkos mogućim zamkama, pripadam onima koji se usuđuju visoko vrednovati i dosege oralne historije (kada se ti dosezi, dakako, potvrde i drugim izvorima), pa stoga smatram da su i prikupljena svjedočanstva djece spašene u Akciji Diane Budisavljević iznimno vrijedna. Intimno sam ponajviše vezan uz pronalazak nekih fotografija u obiteljskim ostavštinama jer sam time ljudima kojima sam se godinama bavio napokon prispodobio lica.

Za sam film od najveće je koristi bila ostavština Diane Budisavljević. Ona se jednim svojim, tehnički svakako najznačajnijim dijelom, no uglavnom u kopijama čuva u Hrvatskom državnom arhivu, ali za intimnu rekonstrukciju mnogo je značajniji onaj njezin dio o kojem desetljećima u obiteljskom krugu skrbi Dianina unuka, prof. dr. sc. Silvija Szabo koja gaji i mnogobrojna sjećanja na svoju baku. Dianini predmeti, fotografije, privatna korespondencija, pjesme… sve nam je to bilo od velike važnosti u promišljanju njezina lika. Profesorica Szabo je uz to, kao vrhunska i iznimno pedantna znanstvenica, bila i vrlo aktivan stručni suradnik i pronicljivi korektor mojih ponekad suviše iskričavih pretpostavki u istraživačkom procesu.

Kada je riječ o doprinosu samog filma historiografiji, svakako se ne smije smetnuti s uma ono što sam već spomenuo, a to je da bez filma ne bi bilo ni nekih vrijednih pronalazaka. Suprotno spomenutom kolegi, smatram da ovaj film može samo potaći, a nikako otežati daljnja istraživanja teme. Film su, za početak, prepoznali brojni nastavnici povijesti i samoinicijativno ga uključili u svoj rad i prije negoli je nedavno službeno preporučen za nastavu povijesti – već i to govori o njegovoj vrijednosti. Uostalom, kao što je rekao Rory Yeomans, „[Film] Dnevnik Diane Budisavljević napravio je više za pobijanje laži i mržnje nego bilo koji broj akademskih napisa. Povjesničari Holokausta u bivšoj Jugoslaviji također bi dobro postupili da zainteresiraju čitatelje na sličan način, onaj koji se obraća emocijama isto kao i intelektu“.

Uspjeh filma je, rekao bih, i poticaj na snimanje više povijesnih filmova s ozbiljnim pristupom. Iako u sebi sadrži i povijesne izvore za Drugi svjetski rat, film je ponajprije povijesni izvor za jedan pošteni kolektivni umjetnički, a dijelom i historiografski napor iz drugog desetljeća 21. stoljeća. Naposljetku, film je tek jedna, ali važna potvrda da domaća historiografija može istupiti iz provincijalno-autistične kavanske tučnjave i sitnog politiziranja koje nikoga ne zanima u spregu s umjetnosti koja dopire do većeg broja ljudi.

Najveći doprinos ove priče u cjelini, bez obzira konzumiramo li je u dnevničkoj ili filmskoj formi, ogroman je intelektualno-emocionalni izazov nužnosti odbacivanja više od pola stoljeća historiografije i publicistike o jednoj temi. Istovremeno, to je tek još jedna, doduše duboko potresna potvrda odvratnosti i neprihvatljivosti ustaškog režima. S takvim se dvostrukim izazovom i mnogi vrlo pametni i vrlo emotivni pojedinci teško nose jer je svaki pokušaj bijega od njega ulijevo ili udesno duboko promašen. Ova je priča poziv na odbacivanje onoga što nije valjalo i slavljenje onoga što jest, bez obzira na svjetonazorski predznak. Ona svakako nije poziv na nekakvo „briselsko balansiranje“ (misli se na Rezoluciju Europskog parlamenta) niti na sivu sredinu, nego jednostavno na uvažavanje mogućnosti izmicanja zoni ugode. Činjenice su ovdje za mnoge bolne, komplicirane i traže nijansu: KPJ nije imala baš ništa organizirano ni strukturno sa spašavanjem djece, uz iznimku isključivo pojedinačnih doprinosa žena koje su ujedno i nevezano bile i aktivistice NOP-a, ali to ne znači ni da je NDH spašavala djecu (koju je sama zatvorila u logore). Jugoslavenska historiografija svakako jest o mnogočemu lagala kada je riječ o NDH, ali to ne znači da NDH nije bila zločinačka tvorevina – o tome imamo sasvim dovoljno i „ne-partijskih“ izvora. Pojedinačni dobri ljudi koji su se zatekli u institucijama te kvislinške tvorevine pritom nimalo ne mijenjaju tu strukturnu činjenicu.

Historiografija.hr: Očito dakle postoje razni izvori o Diani Budisavljević, no zanimljivo je i kako je njezina priča prisutna u više žanrova. Uz Dnevnik Diane Budisavljević 1941-1945. objavljen 2002. godine, tu je dakako i historiografija, ali i biografski roman austrijskog književnika Wilhelma Kuehsa Dianas Liste (beogradsko izdanje Dijanina lista 2017. godine) te naravno film, a spomenuli ste i digitalni muzej. Nema mnogo povijesnih ličnosti koje su zastupljene u toliko različitih žanrova. U čemu su specifičnosti i razlike njihovih reprezentacija Diane Budisavljević, što žele pokazati, kako joj pristupaju?

Silvestar Mileta: Ozbiljne historiografije ustvari i nema previše, pri čemu mislim na Akciju Diane Budisavljević, a ne na širi kompleks kozaračke djece. Uz disertaciju i ranije članke kolegice Mataušić, tu su još doprinosi Jasmine Tutunović Trifunov, Gavra Burazora i Milana Koljanina te članak Nikice Barića o kojemu vrijedi posebno govoriti, ali usprkos prividno impozantnoj znanstvenoj opremi ne u pozitivnom kontekstu. Valja posebno istaći i neobjavljenu monografiju Narcise Lengel Krizman iz 1990-ih Spašavanje djece čiji se izvornik, koliko je meni poznato, čuva u JUSP-u Jasenovac i koji bi trebalo objaviti po hitnom postupku. Lengel Krizman bila je vodeća istraživačica teme kozaračke djece u razdoblju socijalističke Jugoslavije (pored vrlo aktivnog i u javnosti mnogo prisutnijeg publicista Dragoja Lukića) čiji su doprinosi inače vrlo vrijedni i znanstveno utemeljeni, ali je i sama, možda nesvjesno, doprinijela značajnom umanjivanju zasluga Diane Budisavljević, što otvoreno priznaje u toj monografiji. Još su se neke autorice, poput Marine Ajduković i Anne Marije Grünfelder, usputno, ali ozbiljno pozabavile Dianom u sklopu svojih istraživanja o drugim temama.

Što se tiče pojave različitih beletrističkih naslova koji su svoju inspiraciju pronašli u ovoj priči, kao i više ili manje neukusnih komemorativnih praksi, može se činiti kako je riječ o povijesnoj pravdi jer jedna dugo zaboravljena i aktivno zatomljena heroina napokon dobiva javni prostor koji joj pripada. Također se opravdanim može činiti i interes za tako veliku, a donedavno široj javnosti nepoznatu priču. No taj val, pokrenut inače i prije pojave filma, uglavnom predstavlja raznorodne pokušaje osobnog, političkog i/ili financijskog profitiranja mahom ekskluzivne, namjesto inkluzivne prirode. Konkretno, knjiga Wilhelma Kuehsa, koja se kvalitetom ne razlikuje od istovrsne knjige srpskog pisca Boška Lomovića, nastala je kao usputni najamni posao povjeren od strane izdavačke kuće Tyrolia koja igrom slučaja ima urede u zgradi u kojoj je nekada živjela Diana Budisavljević. Iz te „zgodne koincidencije“ trebalo je na brzinu napraviti knjigu. Kuehs za svoj „projekt“ nije dobio podršku obitelji Budisavljević, pa se okrenuo Srpskoj pravoslavnoj omladini Innsbrucka i čituckanju odavno prevladane literature o ovim temama po kojoj su, primjerice, časne sestre od djece kuhale sapun. Njemu nejasne „nijanse“ tamo nekih balkanskih zavada popunio je senzacionalizmom i „uzletima mašte“. Lomović nije bio ništa bolji u svojim opisima Diane koja viče, prijeti i plače pred isljednicima OZN-e koji su došli izbrisati identitet srpske djece. To „izmaštavanje“ Diane Budisavljević ima, doduše, i svoju zanimljivu pretpovijest – Nikola Nikolić, iako nosi zasluge barem za njezino spominjanje, izmislio je Dianin susret s Glaise von Horstenauom, a ni Slava Ogrizović nije odoljela takvoj „operaciji“. Ti bi romaneskni uzleti mašte bili, doduše, sasvim u redu kada ih se ne bi percipiralo vjerodostojnima. Problem Kuehsove knjige nije njezina porazna literarnost, već lažno reklamiranje na valu popularne teme. Film Dnevnik Diane Budisavljević rađen je tako dugotrajno i minuciozno između ostaloga i zato što je nastajao uz punu uključenost Dianine obitelji koja o njoj, slijedom vlastita poštovanja i posvećenosti, ima najviše dokumentiranih točnih informacija. Jedna od rijetkih zamjerki filmu bila je ona da glavni lik nije prikazan razvojno. To je učinjeno upravo zato da se ne bi događali takvi „uzleti mašte“ u konstrukciji Dianine mladosti, starosti ili motiva, odnosno kako bi lik odgovarao samo onome što smo o njemu uspjeli doznati. Štoviše, taj ponekad izvana i suviše sustegnuti, a iznutra gorljivi i nepokolebljivi karakter kakvoga smo uspjeli rekonstruirati stilski je obilježio čitav film koji u igranim dijelovima dosljedno poštuje upravo njezinu fokalizaciju.

Još će mnogo knjiga biti napisano i predstava izvedeno, a možda i filmova snimljeno na motiv Diane Budisavljević. Priča koja se sada nalazi u javnoj sferi nastavit će inspirativno djelovati. I to je posve normalan proces jer se njezino značenje ne može nadzirati, koliko god bi oni rijetki koji je dobro poznaju ponekad poželjeli da je to ipak moguće. Film Dnevnik Diane Budisavljević nije, međutim, olako uzeo onu uobičajenu napomenu da se temelji na stvarnim događajima i osobama, već se jako trudio, koliko je to medijski uopće moguće, prikazati istinu na pojedinačnoj i općoj razini, držeći se samo jednoga postulata – da je ono što piše u Dnevniku Diane Budisavljević 1941-1945. istinito i da se u igranim i arhivskim dijelovima valja držati Dianine perspektive. Ako Diana nije smatrala da je u Dnevnik (izvještaj) potrebno uključiti ekstenzivne opise vlastitih emocija te ako njezina ukupna ostavština pokazuje određeni tip karaktera, mi nismo osjećali potrebu dalje ga izmaštavati. Prigovore kako takva perspektiva mnogo toga izostavlja smatram promašenima jer osim što ignoriraju zahtjeve filmske strukture, teško da je uopće moguće snimiti totalni, sveukupni film o Drugom svjetskom ratu. Ovakva selekcija, uostalom, otvara prostora i novim djelima. Nadam se da će prvo među njima biti o Kamilu Bresleru.

Historiografija.hr: U široj i dijelu stručne javnosti pisalo se da Diana Budisavljević nije mogla sama provoditi toliku akciju spašavanja djece i da je za nju trebala imati odobrenje i pomoć vlasti NDH, odnosno čak samog Pavelića te drugih organizacija. O tome je među povjesničarima pisao Nikica Barić („Ako neki, u široj javnosti, među novinarima, komentatorima i političarima misle da je Diana Budisavljević potajno i protiv volje NDH spasila 12.000 srpske djece, to nema logike. (…) Dakle želim reći, nedvojben je humanitarni rad Diane Budisavljević, ali nije ona tu bila jedina, niti je mogla biti.“; Povjesničar Nikica Barić u preispitivanju uloge Diane Budisavljević). Nataša Mataušić u reagiranju na tekst Tomislava Vukovića upozorava na dijelove iz Dnevnika DB o osjećaju životne ugroženosti u Jasenovcu i Luburićevim prijetnjama. Do kojih ste vi spoznaja došli u svom istraživanju? Jesu li vlasti NDH pomagale Diani Budisavljević u njezinom djelovanju?

Silvestar Mileta: S obzirom na mjesta s kojih većim dijelom dolazi, pod ovo se pitanje ustvari može podvesti ukupna reakcija na ovu temu, a potom i na film, onog dijela javnosti koji dijeli ekstremno desnu političku orijentaciju. Unutar te amorfne mase treba ipak razlikovati trabunjanja potpuno neinformiranih pojedinaca koji prostor neznanja fugiraju ideološkom fikcijom, kakvi su raznorazni vukovići, leljaci, novaci itd., od opasno manipulativnog dvojca koji, svaki na svoj način, o ovoj temi ipak nešto zna – Nikice Barića i Igora Vukića (a valja ih, bez obzira na razlike u akademskom stupnju, promatrati zajedno).

Iza fasade mnoštva domobranskih i ustaških izvora koje Barić koristi pomalja se jedna posve fantastična slika – to je slika 5-6 tisuća partizanskih boraca koji ispred sebe tjeraju najmanje 60 (po nekim izvorima i do 100) tisuća civila na Kozaru, potom ih bezočno ostavljajući da se za njih, uredno i civilizirano, uz razumljive teškoće ratnih operacija, pobrine uređeni aparat NDH. U stvarnosti su ti ljudi, žene, djeca i starci kojima su zreli muški članovi obitelji (civili) često prethodno bili pobijeni, dizani iz vlastitih, često odmah potom zapaljenih kuća, a o tome tko ih je od tamo tjerao postoje čak i filmski zapisi, ako nam se već svjedočenja i arhivski dokumenti ne-ustaške i ne-domobranske provenijencije ne čine vjerodostojnima. Ako i zanemarimo uobičajene ustaške random pokolje, interes toga nesumnjivo etničkog (a ne tek vojno-operacijskog) čišćenja stanovništva bio je i transfer robovske radne snage u osovinske zemlje, no logori nisu, usprkos Luburićevom busanju u prsa, bili spremni primiti toliki broj ljudi što je dovelo do pomora glađu i tifusom. U još daljem planu ove barić-vukićevske freske nalazi se zamisao o uređenoj utopiji NDH u kojoj problemi počinju s pojavom krvoločnih partizana koji narušavaju ustavnopravni poredak, a ne s protusrpskim i antisemitskim zakonskim odredbama, otvaranjem prvih logora i pokoljima u travnju 1941. Ova nekima očito dopadljiva zamisao o NDH koja „spašava djecu partizansko-četničkih bandi“ ustvari je jedan za jedan, doslovno preuzeta ustaška propaganda iz Hrvatskog naroda, službenog glasila NDH, kao i spomenutog žurnala iz 1942. godine i drugih onodobnih tiskovina.

NDH se u spašavanje djece nevoljko uključila doista na izravan pritisak Nijemaca koji je potakla Diana Budisavljević, a koji se sretno sljubio i s njemačkim vojno-ekonomskim interesima na ovom području. Koliko se za sada zna, taj pritisak išao je preko Wilhelma Knehea (s kojim je Diana i nakon rata ostala u dobrim odnosima) i Gustava von Kocziana. Za sada ne postoje dokazi da je Dianin utjecaj išao izravno do Glaise von Horstenaua, premda se to ne može isključiti s obzirom da je barem von Koczian, kao bivši vojnik austrougarske vojske, pripadao Glaiseovom krugu, no to ovdje i nije toliko bitno. Pritom su nositelji te akcije sa strane NDH bili činovnici i povjerenici Ministarstva udružbe koji su, poput Kamila Breslera, radili izravno protiv volje svojih ministara. Stoga je posebno uveseljavajuće kada se pojedini povjesničari i „povjesničari“ filoustaških nagnuća hvataju za Breslera kao krunski dokaz endehaškog spašavanja djece, ignorirajući sebi vjerojatno dobro poznata svjedočenja koja je Bresler dao kako pred komisijom ZKRZ-a, tako i u procesu Pavelić-Artuković. Bresler u tim svjedočenjima jasno govori, baš kao i u svojim tek kod Petešića po prvi put objavljenim memoarima, a o tome uostalom svjedoči i Dnevnik Diane Budisavljević 1941-1945., da je radio suprotno volji ministra udružbe Sušića te suprotno volji predsjednika Hrvatskog crvenog križa Hühna. Štoviše, Bresler je upravo zbog „pretjeranog zalaganja za partizansku djecu“ ostao bez svoga mjesta u odboru Hrvatskog crvenog križa, što je dobro dokumentirano. Sve će to, naposljetku, potvrditi i drugi činovnici Ministarstva udružbe poput Velimira Deželića i Mihajla Komunickog. Dakle ako je netko iz aparata NDH spašavao djecu (a jest), bili su to pojedini činovnici (Bresler je svojim dalekosežnim utjecajem i organizacijom prihvatilišta bio najvažniji) koji nisu dijelili ustašku ideologiju i sestrinstvo HCK (predvođeno Dragicom Habazin), a ne ministri, Pavelić ili vodstvo državnog HCK. Dakako, bili su to i upravitelji prihvatilišta pod Ministarstvom, brojni liječnici (Bošnjaković, Malojčić, Davila, obitelj Černozubov, Desanka Ristović Štampar itd. itd.), sestre pomoćnice Higijenskog zavoda, obični građani… ali sve se to nije događalo zahvaljujući, već usprkos volji i raspoloženju vodstva NDH. Jednom kada je NDH dokazano nevoljko uključila dio svoga aparata u ovu humanitarnu akciju, domislila se, a to doista nije bilo teško, i potencijalnom propagandnom efektu – to ustvari država spašava djecu koju su zvijeri ostavile za sobom u bezglavom bijegu i/ili nakon što su ih (ponekad i vlastite porodice) iskoristile kao ljudski štit. Tu propagandnu konstrukciju NDH iz 1942. danas Igor Vukić i prijatelj Ivice Marijačića, doktor Nikica Barić jednostavno kopiraju, selektirajući pritom samo one izvore koji njihovoj utopijskoj, gore opisanoj fantaziji o NDH idu u prilog.

Slučaj gospodina Vukića potrebno je još malo razložiti jer predstavlja temelj najvećeg dijela onoga što se po opskurnim „domoljubnim“ portalima uobičajilo kopirati kao komentar o filmu. U vrijeme istraživanja za film Dnevnik Diane Budisavljević gospodin Vukić bio je anonimni novinar Privrednog vjesnika koji mi se ljubaznim e-mailom obratio želeći nekako doprinijeti radu na filmu. Materijali koje mi je slao već su nam bili poznati, a kava koju smo popili uvjerila me da nije u stanju dati neke nove informacije. U posljednjoj poruci koju mi je uputio stajalo je i “vidi se da radite temeljito”. Nekoliko godina kasnije gospodin Vukić je crkveno i televizijski ovjerovljeni propovjednik „nove povijesti“, pa nešto više od mjesec dana prije svjetske premijere filma, dakle prije negoli je film itko, uključujući kolaudatora HAVC-a, vidio, javno objavljuje kako nema sumnje da je riječ o antihrvatskoj propagandi. Potom taj očito povrijeđeni nesuđeni suradnik filma objavljuje na opskurnim portalima sada već slavni tekst o njegovih 11 podvala. Kako je mahom riječ o nepoduprtim osobnim dojmovima, zadovoljit ću se ovdje tek citatom točke 5 – „Julije Budisavljević pokazuje iskaznicu na kojoj piše ‘Srbin 498’, koju mu je, kao, izdala neka državna institucija, a to je izmišljotina jer jednostavno u to doba nije bilo praksa“. Ovdje možete vidjeti izvornik te iskaznice iz ostavštine obitelji Budisavljević:

Toliko o tome da to tada nije bila praksa 😀 Vidi se da je broj iskaznice prilagođen filmskom dijalogu jer bi izvornik bilo nezgrapno izgovoriti.

Još je zanimljiviji drugi dokument koji se tiče Julija Budisavljevića:

Kao što vidimo, ako je Julije Budisavljević bio izuzet od mjera protiv Srba, onda je, čini se, nekih antisrpskih mjera u NDH ipak bilo 😀 Nevjerojatno je koliko nam logika ponekad može pomoći u povijesnim znanostima, čak i ako smo posve lišeni hermeneutičkih sposobnosti. O tome kako su gospoda Vukić i Leljak, svaki za sebe jasno, u Hrvatskom državnom arhivu „uspjeli locirati izgubljenu kartoteku Diane Budisavljević“ na ovom pristojnom mjestu ipak ne bih jer je riječ o neukusnoj travestiji. Dakako da nije riječ o kartoteci Diane Budisavljević, već o kartoteci Ministarstva udružbe/socijalne politike koja joj ne odgovara ni po svojim vanjskim, formalnim, ni po svojim unutarnjim, sadržajnim karakteristikama.

Vezano uz ovakve reakcije na film, treba reći i kako nitko tko se ozbiljno bavio ovom temom nikada nije tvrdio da je Dianina akcija bila tajna (naročito u ljeto 1942.), niti da bi ona ostvarila takve rezultate bez korištenja infrastrukture NDH, poput prostora, željeznica i prihvatilišta (za koje je Kamilo Bresler, uz ljude koji su ih vodili, ponajviše osobno zaslužan). Diani je od početka Akcije bilo iznimno važno ishoditi dozvole vlasti za ono što radi, iako joj to baš i nije uvijek polazilo za rukom, bilo zbog inertnosti i nevoljkosti sustava, bilo zbog dobro poznate katastrofalne vertikalne organizacije države u kojoj je, uostalom, i bilo moguće da Luburić u Staroj Gradiški kaže kako ga nikakve dozvole ne zanimaju jer je tamo on gospodar te da Diani Vilko Kühnel napomene kako joj njegova dozvola ne može garantirati sigurnost.

Sistemski je državni projekt bio tek jedan tipično endehaški a posteriori – proglašavanje djece, izvedene iz logora, smještene pa udomljene zahvaljujući Diani Budisavljević, Kamilu Bresleru i njihovim suradnicima, državnom siročadi kojoj se, u slučaju nepostojanja podatka, kao datum rođenja upisivao 10. travnja. U tome Pavelić i Sušić doista jesu izravno sudjelovali.

Historiografija.hr: Uz priču o Diani Budisavljević neizostavno se spominju i mnoga druga imena, posebice Tatjana Marinić i Alojzije Stepinac. Pritom se Marinić drži glavnim krivcem za prikrivanje djelovanja Diane Budisavljević kako bi sve zasluge bile pripisane Komunističkoj partiji, dok se uloga Alojzija Stepinca u Dianinoj akciji različito tumači, u rasponu od odbijanja pomaganja do sudjelovanja u pomoći. Koji su vaši uvidi o tome?

Silvestar Mileta: U to da damnatio memoriae proveden nad Dianom Budisavljević potječe od Tatjane Marinić danas, u svjetlu novih arhivskih spoznaja, nemam nikakve sumnje. To je, uostalom, temeljem i mojih pronalazaka znanstveno ovjerovila disertacija kolegice Mataušić.

Tatjana Marinić je kompleksna osoba, zaslužna za razvoj socijalnog rada u Hrvatskoj i Jugoslaviji (bez obzira na posvjedočenu grubost u ophođenju sa studenticama iz građanske klase), rad s djecom na oslobođenom teritoriju, pa čak i s kozaračkom djecom u Jastrebarskom, te za razvoj komunističkog pokreta. U Partiji od samog osnutka, kao aktivistica je više puta uhićivana i premlaćivana, što je osim fizičkih ostavilo i psihičke rane od kojih se liječila u inozemstvu (medicinska dokumentacija nalazi se u njezinoj ostavštini). U vrijeme čistki izbačena je iz Partije, a u SSSR-u joj je ubijen životni partner Đuka Cvijić. Piše tada niz flagelantskih referata o tome kako će vlastitim zalaganjem zaslužiti povratak u redove. Uoči Drugog svjetskog rata zapošljava se u Ministarstvu socijalne politike gdje Kamilo Bresler, suprotno kolegama koji je smatraju „histeričnom“, prepoznaje njezin talent u radu s djecom te je upućuje u Rude pokraj Samobora gdje pokreće Malu školu. Godine 1942. Bresler nju i njezine pitomice zove da pomognu u radu s kozaračkom djecom u Jastrebarskom. Marinić dolazi u sukob s časnim sestrama koje vode prihvatilište i uskoro odlazi u partizane. Uz rad s djecom na oslobođenom teritoriju, u Odjelu socijalne politike ZAVNOH-a budno prati što se događa s Akcijom Diane Budisavljević. Dva tjedna nakon Oslobođenja daje nalog za oduzimanje Dianine kartoteke i fotoalbuma.

U ostavštini Tatjane Marinić nalazi se, između ostaloga, izvorno svjedočenje glavne sestre Crvenog križa Dragice Habazin koje u prvom dijelu govori o realnim zaslugama Diane Budisavljević kao inicijatorice, voditeljice i najodgovornije osobe za spas djece. Taj dio svjedočenja precrtan je olovkom. U fondu ZKRZ-a, na uobičajenoj adresi većine istraživača ovog vremena i ovih tema, na dakle službenoj adresi, nalazi se tako cenzurirana verzija toga svjedočenja koja je potom ponavljana i u publikacijama o ovim temama te je ušla u kolektivnu memoriju. Tatjana Marinić autorica je i jednog od prvih napisa o ovim temama May it never happen again u kojem su konstruirane zasluge “široke mreže aktivistica NOP-a”, a o namjeri brisanja građanskog doprinosa jasno svjedoče njezina epistolarna korespondencija i referati iz iste ostavštine. Kao jedna od urednica seminalne dvotomne knjige Žene Hrvatske u NOB-i Tatjana Marinić je (a ne Marija Šoljan kao glavna urednica) bila odgovorna za poglavlja o ovim temama. Postoji i jedno svjedočenje prikupljeno tijekom rada na filmu Marinićkine bliske suradnice i prijateljice koja je dodatno potvrdila njezin projekt.

Oduzetoj kartoteci Diane Budisavljević (koju je ona namjeravala predati novim vlastima na normalan način, a to znači s naputcima kako je koristiti ili osobom koja je tu mogla pomoći – Ivankom Džakulom ili Verenom Kogoj) trag se do danas gubi. Međutim, kako su Diani oduzeti i fotoalbumi djece koji su kasnije pronađeni, priča o njihovoj sudbini također je “rječita”. Oni su nađeni u lošem stanju, u vlazi i plijesni, na tavanu Visoke škole za socijalni rad na kojoj je do umirovljenja predavala Tatjana Marinić. Te je albume, na koje je tjerajući golubove slučajno nabasao student Jeronim Trputec i odnio ih u Muzej revolucije, prve točno atribuirala Nataša Mataušić. Postoje razumne pretpostavke o sudbini kartoteke, poput sravnjivanja s ostalim kartotekama (jer ih je tijekom rata u Zagrebu bilo nekoliko po različitim institucijama) i potom odbacivanja. Problem je samo što je to sravnjivanje, ako se uistinu dogodilo, provedeno nestručno, bez obazrivosti prema metodologiji kojom se služila Diana Budisavljević, pa su neka djeca, pogotovo ona najmanja, doista tako ostala bez šansi da naknadno saznaju svoje izvorne identitete. Vjerojatno iz neutemeljenog pouzdanja u vlastite sposobnosti, a ne, dakako, radi ciljanog brisanja identiteta djece, ali šteta je učinjena. Također, iako je OZN-a doista dala ljude za jedno od dva oduzimanja (u filmu je to komprimirano u jedno oduzimanje) nema dokaza da je imala posebno istaknutu ulogu u ovom događaju, već je mnogo vjerojatnije da je za tako brzo oduzimanje zaslužna osoba koja se na njega i potpisala – Tatjana Marinić, koja je o Akciji DB imala najviše informacija (ovdje izuzimam informacije koje je izbjeglička vlada u Londonu imala putem Međunarodnog crvenog križa, o čemu je pisao Mario Kevo), toliko da je o njoj ustvari ona informirala i novog ministra socijalne politike Draušnika (kojemu je, uzgred, Akcija Diane Budisavljević djecu izvukla iz logora). Kasnije je OZN-a mogla steći dodatne informacije, ali nikada nije ispitivala nikoga vezanog uz Dianinu akciju, osim Marka Vidakovića koji je preslušavan povodom svoga nepovezanog humanitarnog rada s odraslima, veza s Gestapom i Kaptolom. Marinić će, u sklopu općeg obračuna novih vlasti s Katoličkom Crkvom, imati i vrlo nečasnu ulogu u demonizaciji časnih sestara iz reda Kćeri kršćanske ljubavi sv. Vinka Paulskog koje su vodile prihvatilište u Jastrebarskom, čemu se Kamilo Bresler, na vlastitu štetu, otvoreno suprotstavio. Po mojem mišljenju, zahvaljujući „doprinosu“ Tatjane Marinić, bez obzira pripišemo li mu individualnu motivaciju ili ga tumačimo kao postupak „vjernog vojnika Partije“, oko kozaračke djece u Jugoslaviji izgrađena je pripovijest koja nije bila istinita i koja je time tu djecu, vrijeme će pokazati, dodatno viktimizirala, a danas posljedično otvorila širom vrata povijesnom revizionizmu.

Što se tiče Alojzija Stepinca, morate uzeti u obzir da istraživačkoj ekipi filma nije cilj bio dati neki značajan prilog „stepincologiji“. Naše su se spoznaje ograničile na njegovo djelovanje u kontekstu Dianine akcije, pri čemu smo ipak konzultirali i njegove mistificirane dnevnike, inače objavljivane u nastavcima još ranih 1990-ih u časopisu Danas. Iako u njima nije bilo prijelomne 1942. (Lengel Krizman je zato imala u rukama i taj dio i spominjala susrete Breslera i Stepinca) neke su se stvari ipak dale iščitati, baš kao i iz mahom hagiografskih, ali kadšto i marnih Stepinčevih biografija poput Benigarove. Moram priznati da je tu svoj doprinos dao i pokojni pater Vladimir Horvat, koji mi je, bez obzira što nismo dijelili političke svjetonazore, samoinicijativno ponudio pomoć, pri čemu je za razliku od Vukića s kojim je dijelio članstvo u revizionističkom društvu, mogao ponuditi i vrijednu dokumentaciju. U svakom slučaju, moj odgovor na Vaše pitanje treba uzeti s rezervom jer za život i djelo Alojzija Stepinca uistinu nisam ekspert, ali temeljem pročitanog i pronađenog gajim neka svoja razmišljanja.

Alojzije Stepinac bio je vrlo rano uvjereni antiboljševik i hrvatski nacionalist, ali vjerujem ne pravaškog usmjerenja. Moja je hipoteza da je u nekoj genezi bio možda na liniji katoličkog hrvatstva krčkog biskupa Mahniča s početka 20. stoljeća. Bio je uz to prije svega čovjek izrazito metafizičke orijentacije, posve nepraktičan i nespreman na „velika povijesna zbivanja“, ali i svjestan svojih mana – poznato je da je preklinjao Bauera da ga ne naslijedi. Za tako iščitanog čovjeka, koji je uvijek gledao i prema Vatikanu, meni nije nimalo čudno da je propovijedao o psovci dok su ljude odvodili u logore. Zanimljivo mi je, uzgred, da Stepinčevi kritičari koji nisu vjernici pred njega kada je riječ o Drugom svjetskom ratu ustvari postavljaju zahtjev svetosti – ištu od njega svetačko, a ne ljudsko držanje. (Stepinčeva svetost me, uzgred, uopće ne zanima – to je unutarnje političko pitanje Katoličke Crkve koje ne bi trebalo koristiti za hrvatsko-srpske obračune, no ako Stepinac svecem ikada postane bit će to zbog njegova antikomunizma, a ne zbog onoga što je učinio ili ne-učinio u Drugom svjetskom ratu.)

Što se tiče njegovih zasluga i krivnji – ako i ostavim po strani navode poznate mi samo iz literature da je osobnim zalaganjem spašavao neke ljude, ostaje činjenica da je na moje oči i uši jedna od ikona NOP-a, pokojna Anica Štefanac, u kameru izgovorila kako ju je iz Stare Gradiške spasio Alojzije Stepinac. Za čovjeka, meni je to dovoljno. Za nadbiskupa je, međutim, pitanje želimo li uključiti „zapovjednu odgovornost“. Ako želimo, onda Stepinac snosi odgovornost za „zločine jednog dijela katoličkog klera“, kao i za pozdravljanje i blagoslivljanje ustaškog režima, ali snosi bogme i zasluge za doprinos Caritasa u Akciji Diane Budisavljević, bez obzira što je Caritasom rukovodio Stjepan Dumić. Stepinac sasvim sigurno, suprotno navodima postulatora kauze za njegovo posvećenje (kojega, uzgred, nisu zanimali ni novopronađeni njemački dokumenti koji Stepincu govore u prilog, a njegovom ignoriranju pridružio se i Nadbiskupski arhiv), nije bio inicijator akcije spašavanja djece, ali joj je u kasnijoj fazi dao vrijedan doprinos – bez infrastrukture Caritasa i mreže seoskih svećenika smještaj tolikog broja djece u tom trenutku popunjenosti prihvatilišta u Zagrebu i okolici jednostavno ne bi bio moguć. Pritom treba reći kako je ta tzv. kolonizacija bila zamisao Diane Budisavljević i Kamila Breslera koji su vjerovali da će seljačkoj djeci biti bolje na selu, a ne program vjerskog prijelaza, pohrvaćivanja i brisanja srpskog identiteta. Naravno, na tako velik broj djece bilo je pritom, i uz mjere Dianina nadzora, u udomiteljskim obiteljima svakakvih slučajeva, ali ne i sistemskog projekta brisanja identiteta. Kada je, međutim, riječ o općoj problematici prijelaza s pravoslavlja na katoličanstvo u vremenu Drugog svjetskog rata, tj. o pitanju u kolikoj je mjeri ono bilo dijelom ustaškog programa (odn. nasilno provođeno), a u kolikoj pokušaj spašavanja, o tome nemam dovoljno spoznaja (pored u literaturi zabilježenih Stepinčevih riječi) da bih mogao donositi bilo kakav sud.

Nemam, međutim, nikakve dileme oko toga da se Stepincu od 1945. (planirano, dakako, i ranije) nadalje, uključujući i montirani sudski proces (na kojemu je Julije Budisavljević doista želio svjedočiti u njegovu korist) pakiralo – sam Dumić svjedočio je protiv njega na tako groteskan način da je i isljednik na to svjedočenje stavio napomenu kako ga ne treba uzimati u obzir. Kaptol je, inače, i ranije na druge i mnogo manje bitne načine bio uključen u ovu priču, primjerice prostorima Jeronimske dvorane, Nadbiskupskog cvjetnjaka i Brezovice, a kasnije jednim brojem prihvatilišta te, naravno, činjenicom da su časne sestre radile u bolnicama i dječjim domovima. Ta veza sa Stepincem išla je ponajviše preko Marka Vidakovića, čijim je posredovanjem i jedna djelomična kopija Dianine kartoteke prepisana u bilježnice pohranjena na Kaptolu. Diana Budisavljević koristila se, ukratko rečeno, svakom pomoći koju je za svoju Akciju mogla dobiti. Negativni stavovi koje s punim pravom možemo imati o današnjem političkom angažiranju i djelovanju Katoličke Crkve u Hrvatskoj i s njom povezanih institucija ne bismo trebali nekritički transponirati na prošlo vrijeme jer je, uostalom, njezino pozivanje na kontinuitet (“Stepinčeva crkva”) uglavnom iluzija.

Iako je bila vjernica, Diana Budisavljević blago rečeno nije baš ljubila kler, pa nešto od te njezine netrpeljivosti probija i kada je riječ o odnosu sa Stepincem – jednostavno je očekivala previše i odmah na adresi koja za to nije bila sposobna, koja bilo iz psiholoških, bilo iz političkih razloga nije znala dijeliti njezin zanos. U filmu su njihovi susreti komprimirani u jedan, pa iako jednima smeta što Stepinac u toj sceni nema barem jednu kozju nogu i rep, a drugima što se koleba, iz perspektive Diane Budisavljević Stepinac svakako jest bio kolebljivac. Mislim da ga je Livio Badurina maestralno dao i da u toj sceni ništa nije pogrešno – poznato je da je zbog svojih zanovijetanja on doista od jednog trenutka imao problema s ustaškim vlastima, a iako je teško zamisliti da bi Diana na samom sastanku tako izravno prozivala nadbiskupa, činjenica da je to učinila u svome Dnevniku daje opravdanja takvom filmskom postupku.

Što se tiče umotvorine Vatikan = Jasenovac, mogu samo reći da baš kao što se povodom ove priče hrvatska javnost s oba ideološki ekstremna pola ima prilike suočiti s nekim svojim zabludama, ista se prilika nudi i srpskoj. Tamo će posebno težak biti slučaj Jastrebarskog, ali prepuštam kolegici Mataušić da ponese taj teret.

Historiografija.hr: Zanimljivo je raspravljati o odnosu filma „Dnevnik Diane Budisavljević“ prema suprotstavljenim kolektivnim sjećanjima na prijeporne teme hrvatske, srpske i jugoslavenske povijesti: odnosu prema NDH i fašizmu, komunističkom i građanskom antifašizmu, genocidu nad Srbima, dvama totalitarizmima. Čini se da je film nastojao iznijeti ponajprije emotivnu priču o tome kako je u ekstremnim vremenima ipak prevladala ljudskost („o najboljim ljudima u najgorim vremenima“) te da nastoji djelovati pomirljivo, izbjegavajući korištenje ove teme za daljnje raspirivanje hrvatsko-srpskih antagonizama (poput teze o genocidnosti Hrvata sa srpske strane ili umanjivanja genocida sa hrvatske). Tome u prilog ide i prikazivanje filma na HRT-u i RTS-u povodom obljetnice proboja logoraša iz Jasenovca. Iako film jasno pokazuje kakva je bila NDH i itekako potiče hrvatsko suočavanje sa svojom fašističkom prošlošću, neki su smatrali da je bilo potrebno još više naglasiti njezinu brutalnost i same počinitelje, zatim dodatno naglasiti razliku između ustaškog i komunističkog režima (držeći da film pogoduje tezi o dvama istovjetnim totalitarizmima). S druge strane, očito je da film želi ukazati na građanski antifašizam koji su predstavljale osobe poput Diane Budisavljević, a o kojem se vrlo malo ili uopće ne govori. Kako vi vidite politiku povijesti koju u određenoj mjeri sadrži film „Dnevnik Diane Budisavljević, kao i to kako se nezaobilazno postavlja prema spomenutim konfliktnim kolektivnim sjećanjima i prevladavajućim politikama povijesti?

Silvestar Mileta: Teza o izjednačavanju dvaju totalitarizama posredstvom arhivskih prizora ulaska dviju vojski u Zagreb, kao i posredstvom simbolike činovnika koji 1945. „mijenja kaput“ te naposljetku posredstvom tobože problematičnog izostavljanja zagrebačkih ilegalaca i partizanske borbe iz filma po mojoj se evidenciji prvi puta pojavila u tekstu Marka Kostanića, da bi potom bila ponavljana u onima Borisa Postnikova, Viktora Zahtile i dr., ali i u nekim napisima u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Teza polazi od pretpostavke da je film Dnevnik Diane Budisavljević mišljen i rađen bilo revizionistički, bilo relativistički, bilo „briselski“ (balansirajući), odnosno svakako temeljem nekakve jasne ideološke tendencije. Podsjećam da je proces rada na filmu započet 2010. godine u posve drukčijoj političkoj panorami koja se tijekom rada na filmu i više puta mijenjala. Kod nas je vrlo rano postojala puna anticipacija negativnih reakcija na oba ideološki ekstremna pola s obzirom na priču koja snažno izmiče svrstavanju u ladice i čije su spoznaje mijenjale stavove i svijest i same ekipe filma tijekom rada na njemu. Je li dakle film trebao izbjeći neke s lijeva gledano neugodne detalje poput oduzimanja kartoteke ili ih je trebao prepraviti kako ne bi “otvorio bok” desnim revizionistima?

Za početak, o držanju činovnika Mađera (ponegdje Magjera ili Mađara) postoje pored arhivskih dokumenata i objavljeni memoarski fragmenti u knjizi Kakvi smo bili? Velimira Deželića. Riječ je o povijesnoj osobi čiji lik, eufemistički rečeno, u filmu nije konstruiran u nekom naročitom raskoraku s poznatim podacima o njegovom držanju u vremenskom periodu kojim se film bavi. On dakle nije toliko simbol, koliko je konkretan povijesni lik, ali to što se u recepciji od njega stvara simbol samo je pokazatelj da gledatelji imaju životnih iskustava sa sličnim profilima. Dalje, novootkrivenom arhivskom građom neupitno je dokazan projekt (ciljani, namjerni, mišljeni) znatnog umanjivanja zasluga Diane Budisavljević i njezinih suradnika (među kojima, po njezinoj evidenciji, nije bilo suradnika NOP-a) i preuveličavanja zasluga “široke mreže NOP-a” koje jednostavno NIJE BILO. Pojedinačni doprinosi Jane Koch, Vere Luketić, Staše Jelić itd. itd., koji su se uostalom dobrim dijelom odvijali pod okriljem Akcije koju je pokrenula Diana Budisavljević (premda one nisu pripadale užem krugu njezinih suradnica), ne upućuju na organizirano spašavanje djece koje bi pokrenula KPJ. Zašto u filmu nema zagrebačkih ilegalaca? Nema ih zato što nisu imali značaja za Akciju DB (pored doprinosa koji su kao obični građani neki od njih dali preuzimanjem djece i pomoći na individualnoj razini) i zato što o njima filmovi već postoje (recimo Duhovi Zagreba Jadrana Bobana), a o Diani Budisavljević ne. Rasprava o onome čega u filmu nema, uostalom, redovito je promašena. Ima mnogo potencijalno atraktivnih scena i potencijalno atraktivnih biografija vezanih uz ovu priču. Ali prigovor da nečega nema u filmu meni se čini kao prigovor na koji je jedino moguće odgovoriti hipotetskim i nemogućim svefilmom.

Naposljetku, pored činjenice da su se ulasci obje vojske uistinu dogodili, ja njihovo filmsko opravdanje vidim u sljedećem. Dnevnik Diane Budisavljević umjetnički je kino-film za čije je razumijevanje ključan filmološki, izvorno književnoznanstveni pojam fokalizacije. Pojam je širi od očišta ili perspektive i ne odnosi se samo na ono što netko vidi ili može vidjeti (npr. subjektivni kadar), već i, primjerice, na onaj lik čiji karakter, ukus, stil, svjetonazor itd. u bitnome obilježavaju cjelokupan stil filma. Po mome mišljenju u igranim, ali i u arhivskim dijelovima filma fokalizacija Diane Budisavljević dosljedno je provedena, dok su svjedočenja pokušaj metafizičkog spajanja Diane i djece čije je živote omogućila, a koja joj nikada nisu imala prilike zahvaliti. Osim što je film mišljen i kao trostruka potvrda onoga o čemu govori, on je u bitnome obilježen karakterom i svjetonazorom glavne junakinje koji se reflektiraju i na njegovu vizualnu pojavnost, naravno u onoj mjeri u kolikoj se taj njezin karakter dao rekonstruirati. Arhivski snimci koji se u filmu vide po prilici su točno ono što je i Diana mogla vidjeti i onakvi kakvima ih je ona mogla doživjeti. U tom smislu, meni se čini da Diana ulaske dviju vojski vidi donekle u istoj ravni, tj. da oni omeđuju njezino iskustvo Akcije opisano u Dnevniku, ali i da je njezino privatno stajalište izrazito civilno, s odbojnošću prema militarizmu. Ulazak partizana bilježi, međutim, ipak kao Oslobođenje.

Vrlo je pritom značajno, štoviše presudno, da je u filmu kadar koji slijedi ulazak partizana kadar Dianina blagog osmjeha jednog sunčanog dana dok vješa veš u ozračju bitno vedrije zvučne slike. Tako i kadar koji je već s lijeva prokazivan kao podao, onaj igre s unučicom Silvijom, možemo gledati ne samo s obzirom na ono što slijedi (oduzimanje, prekinuta igra s djetetom), već i s obzirom na ono što mu prethodi, kao njezinu anticipaciju novoga, vedrijeg vremena. Rat je za nju doista bio završen, a oduzimanje nije očekivala – Mađera očekuje u dobrom raspoloženju ništa ne sluteći – nema, dakle, apriorni stav prema novim vlastima kao “tek još jednoj vojsci”, “istoj kao prošloj”. Ne bih stoga rekao da je provedeno bilo kakvo autorsko izjednačavanje režima koje bi proizlazilo iz stilskih odabira i selekcije materijala, dapače. Razumljivo je da izbori koji jesu doneseni uvijek imaju značenje, no moja je teza da se te izbore može cijeniti kao stilski uspjele ili neuspjele, ali da u njima ne treba vidjeti ideološku tendenciju izjednačavanja totalitarizama ili prešućivanja partizanske borbe. Mogli bismo se na istoj ravni, naravno s drugih ideoloških pozicija, onda zapitati i zašto je iz filma izostavljena Tatjana Marinić. Meni se čini da to što je Marinićka prisutna samo putem naloga, kao Tito u Bici na Neretvi, ne samo da pojačava dojam, nego ponovno ima veze s fokalizacijom jer je nalog koji je Marinić potpisala točno i jedino ono što Diana o njoj spominje u Dnevniku.

Držim također da Diana Budisavljević nije u filmu korištena toliko kao predstavnica građanske klase koliko kao jedinstveno snažna pojava na neočekivanom mjestu (žena, kućanica, Austrijanka, osoba sa zagarantiranom udobnošću u ratnim vremenima), ali kako i ona i njezini suradnici pripadaju građanskoj klasi, doista jesu i dokaz postojanja građanskog antifašizma. Službena kultura sjećanja socijalističke Jugoslavije bila je, po mome mišljenju, u nekim pogledima izrazito progresivna (apstraktna plastika), ali je s druge strane gotovo isključivom usmjerenošću na boračku komponentu antifašizma (zbog njezine ugrađenosti u temelje društva i države) propustila na pravilan način komemorirati ovakve građanske doprinose, što je dijelom i paradoksalno kada se zna koliko su važnu komponentu antifašističke borbe činili građanski intelektualci i umjetnici. Potreba da se na njih ukaže javila se zato u umjetnosti vrlo rano – primjerice već u Zastavi Branka Marjanovića iz 1949.

---