Nataša Mataušić – reagiranje na tekst Tomislava Vukovića „Brojni historiografski upitnici uz ‘Dnevnik Diane Budisavljević’. Je li ‘Dnevnik’ izmasakrirani izvornik?“
Historiografija je znanost, a historiografski upitnici rješavaju se mukotrpnim znanstveno istraživačkim radom temeljenim na dostupnim izvorima
Na internetskoj stranici Glasa koncila 20. kolovoza 2019. godine objavljen je tekst Tomislava Vukovića pod naslovom: „Brojni historiografski upitnici uz ‘Dnevnik Diane Budisavljević’. Je li ‘Dnevnik’ izmasakrirani izvornik?“ Nisam redovita čitateljica Glasa koncila, te sam tek nedavno tražeći nešto sasvim drugo naletjela na ovaj novinarski uradak koji se želi baviti historiografijom ne poštujući metode historiografskog istraživanja. Kada već piše o Dnevniku, Vuković ga je trebao i pročitati.
Već sam pisala o tome je li Akcija Diane Budisavljević mogla biti izvedena bez odobrenja i potpore državnih vlasti NDH, pa samo mogu ponovno istaknuti da je Diana bila legalist. Iako bez imalo sumnje nije poštovala ustašku državu i ustašku vlast, uvijek je nastojala djelovati u granicama legalnog i dopuštenog. U skladu s time, danima je čekala na dozvolu za slanje hrane i odjeće u logor Loborgrad za tamo zatočene Srpkinje s djecom o kojima se nitko nije brinuo, pa ni Hrvatski crveni križ. Nakon opetovanih zamolbi dozvolu joj je potpisao Vilko Kühnel, predstojnik Židovskog odjela Ravnateljstva ustaškog redarstva upozoravajući je da njegovu dozvolu neće i ne moraju poštovati drugi organi ustaških vlasti. Oslanjajući se na tu dozvolu ona započinje svoj humanitarni rad koji će prerasti u jednu od najvećih akcija spašavanja djece, ne samo na teritoriju NDH već i cijele okupirane Europe. Novinar Vuković, kao uostalom ni mnogi njegovi istomišljenici, nije se zapitao zašto je Diani Budisavljević koja nije bila dobrovoljna sestra HCK, niti njegova članica, niti djelatnica Ministarstva udružbe bilo dopušteno odlaziti u logore i pružati pomoć kod preuzimanja djece?
Vuković konstatira: „Da ne bude zabune, nije riječ o djeci logorskim zatočenicima, koje bi Diana Budisavljević sa suradnicima spašavala od pogubljenja… nego o zarobljenim izbjegličkim kolonama stanovništva sjeverozapadne Bosne u kojima je bio i velik broj djece, dovedene nakon vojnih operacija u lipnju i srpnju 1942. na planinama Kozare i Prosare.“
Jesu li se te zarobljene izbjegličke kolone u kojima je bio i veliki broj djece mogle slobodno kretati, slobodno napuštati mjesta u koja su bile dopremljene? Naravno da nisu. Iako nisu bili u žici bili su zarobljenici, odnosno zatočenici ustaških vlasti. Autor koristi eufemizam kako bi uljepšao stvarno stanje, ali je usprkos tomu značenje ostalo isto. Zatočenici = zarobljenici. O tome da su djeca bili zatočenici govori i Dianina zabilješka u Dnevniku. Dana 4. kolovoza 1942. godine, nakon preuzimanja djece iz sabirnog logora u Mlaki, slijedio je njihov transport seljačkim kolima kroz područje logora Jasenovac. Bio je to naime jedini put, uz rijeku Savu koji je u to vrijeme vodio od sela Mlake do željezničke stanice u Jasenovcu. Diana opisuje: „… U logoru Jasenovac je jedan ustaša zaustavio jedna kola koja su bila ispred mene. Tri dječaka su se morala iskrcati i ustaše su ih zadržale. Budući da su u kolima bila samo veća djeca, koju nije pratila sestra, kasnije nismo mogli ustanoviti zašto su dječaci uhićeni. Kada su moja kola prolazila kraj ustaše, htjela sam pregovarati o dječacima. Doviknuo mi je, međutim, da se moram voziti dalje.“ (str. 86) Njeni napori da po povratku u Zagreb sazna bilo kakvu informaciju o sudbini dječaka ostali su bez uspjeha.
Nadalje Vuković piše: „Često isticanje nekih ‘povjesničara’ da se svaki put kada bi odlazila u akciju spašavanja djece nalazila u ‘smrtnoj pogibelji’, ‘životnoj opasnosti’ i tomu slično je plod ideološke zadrtosti, a ne znanstveno utemeljenih činjenica.“
Što – umjesto nekih povjesničara – o tome piše Diana u Dnevniku?
10. srpanj 1942. „… Prijepodne je bio došao i Luburić… Onda nam je opet prijetio da samo o njegovoj dobroj volji ovisi hoće li nas pustiti iz logora. Ima mogućnosti sakriti nas tako da nas nitko ne može naći. Može nas tražiti i za nas pitati tko god želi. Što ministri odluče, to se njega uopće ne tiče. Pobrinut će se da i ministri dođu u logor. I kad ih bude tamo imao, onda će samo on odlučivati što će se desiti. U logoru jedino on ima vlast.“ (str. 73)
30. srpanj 1942. „… U Jasenovcu su gostione već bile zatvorene, tako da sestre nisu imale mogućnosti nešto pojesti. Za djecu smo imali samo ono što su nam dale žene u Jasenovcu. Činile su to u velikom strahu. Nalazili smo se u bastionu ustaša i nije se znalo hoće li takav postupak niti kažnjen. …“ (str. 84)
4. kolovoz 1942. „… O onome što ustaše rade u logoru mora se šutjeti i ni u kom slučaju se ne smije prigovarati. Tako sam sada morala ići sama i put kroz koncentracijski logor mi je bio vrlo neprijatan. Nitko o meni ne bi ništa saznao da su me tamo zadržali.“ (str. 86-87)
Vuković nadalje insinuira da je prije objavljivanja Dnevnika bilo „naknadnih intervencija ‘sa strane’“, odnosno da se „to dogodilo u hrvatskom prijevodu ‘Dnevnika’. Kao primjer navodi Dianinu zabilješku o njenom sastanku s nadbiskupom zagrebačkim Alojzijem Stepincem 28. svibnja 1942. i komentar naveden u zagradi „Ali se nisu ostvarila“ koji pripisuje naknadnoj intervenciji nekoga „sa strane“ a „koji je imao važnog udjela i utjecaja na objavljivanje ‘Dnevnika’.“ Za tu intervenciju optužuje JUSP Jasenovac, odnosno „krivotvoriteljski rad Goldstein&Goldstein.“ te pretpostavlja da je „1945. među oduzetom Dianinom dokumentacijom bio i njezin dnevnik, koji joj je onda ipak vraćen nakon korekcije i izbacivanja pojedinih za komunističke vlasti nepoželjnih stranica.“
Ove rečenice upućuju na totalno neznanje o načinu pronalaska Dnevnika, njegovom objavljivanju i krugu ljudi koji su bili uključeni u njegovo objavljivanje. A sve je te podatke mogao naći u Hrvatskom državnom arhivu, na stranicama Dnevnika i mojim objavljenim tekstovima o Diani Budisavljević.
Prema Silviji Szabo, tekst koji je urednik Josip Kolanović, tadašnji ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva nazvao ”Dnevnikom“, pisan austrijskom varijantom njemačkog jezika, Diana je sastavila 1945. godine prema gotovo svakodnevno vođenim bilješkama i nazvala ga Izvještaj o radu Akcije Diana Budisavljević. Zbog toga čitatelja, pa tako i Vukovića zbunjuju ocjene nekih događaja za koje se vidi da su dane naknadno, odnosno poslije datuma o kojem se govori. U objavljenom Dnevniku izostavljeni su, sasvim opravdano, pojedini dijelovi koji govore o porodičnom životu i nesporazumima s nekim od sudionika Akcije.
Na omotnici s – nazovimo ga kao i urednik Kolanović – „Dnevnikom“ koju je njena unuka Silvija Szabo sasvim slučajno pronašla piše: „Taetigkeitsbericht der Aktion Diana Budisavljević gearbeitet wurde ab 27.X.1941 bis zur Wegnahme der Kartothek am 28.V.1945. Zusamenstellung aus Aufzeichnungen, damit begonnen am 4. Mai 1945“ („Izvještaj o radu Akcije Diana Budisavljević – radilo se od 27. listopada 1941. do uzimanja Kartoteke 28. svibnja 1945. Sastavljeno prema bilješkama. Pisanje započeto 5. svibnja 1945.“). Diani nitko nije oduzeo njene stenografske dnevničke zabilješke niti imao prilike na njima raditi naknadne intervencije jer ih je Silvija Szabo pronašla puno kasnije od 28. svibnja 1945. kada su Diani oduzeti albumi s fotografijama i kartoteka djece.
Dnevnik je trebao biti objavljen već 1990. godine, ali je njegovo objavljivanje zbog ratnih prilika i neprilika bilo odgođeno za neka bolja vremena. A mišljenje o njegovom objavljivanju nisu dali otac i sin Goldstein već također ugledni hrvatski autor, povjesničar Ivan Jelić koji je, naravno, predložio objavljivanje Dianinih dnevničkih zapisa. I svi se ti podaci nalaze u osobnom fondu Diane Budisavljević u Hrvatskom državnom arhivu. Za savjesnog istraživača i historiografa dan-dva savjesnog istraživanja.
Je li pak „misteriozna gđa Šepić“ koju Diana sedam puta spominje u Dnevniku doista Julija Šepić, tabornica Ženske loze ustaškog pokreta u Sisku, kako pretpostavlja Vuković teško je sa sigurnošću utvrditi. Po mojem mišljenju ne radi se o istoj osobi. Gđu. Šepić Diana prvi put spominje 20. kolovoza 1942. U to je vrijeme pokušavala usprkos protivljenju direktora Hrvatskog crvenog križa Kurta Hühna organizirati na Josipovcu skrb za djecu koja su tamo dopremljena iz ustaških logora. Gđu Šepić poslala joj je glavna sestra HCK Dragica Habazin pa se može pretpostaviti, kao što su to učinile i autorice bilježaka objavljenog Dnevnika Josipa Paver i Slavica Pleše, da se radi o dobrovoljnoj sestri HCK. Uostalom, Julija Šepić, tabornica imala je i previše „posla“ u Sisku da bi istovremeno mogla pomagati i Diani u Zagrebu.
Dnevnik je izuzetan povijesni dokument o jednom kratkom, ali surovom razdoblju hrvatske povijesti pisan iz perspektive žene koja je u izuzetno teškim ratnim uvjetima pronašla snage i hrabrosti slobodno misliti, slobodno djelovati i pružati aktivan građanski otpor ustaškom režimu. Riječima punim empatije Diana opisuje dramatična zbivanja kojima je bila neposredna sudionica, odmjerenim i nedvosmislenim formulacijama spominje svoje suradnike, a suzdržanim sebe i članove svoje obitelji. Njezin Dnevnik jest prvorazredni povijesni izvor, ali nikako dovoljan da bi se razumjeli složeni procesi njenog djelovanja, uloga i karakter pojedinih osoba koje spominje, kao uostalom i rezultati koja je postigla.
Nataša Mataušić
Uredništvo portala Historiografija.hr ne odgovara za tvrdnje izrečene u raspravama, polemikama i drugim tekstovima. Reagiranja i polemičke priloge možete slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@ffzg.hr