Branimir Janković – Povjesničari još uvijek plešu u nacionalnom ritmu – uz tekst Marina Badurine „Povjesničari su partibrejkeri“

Slažem se s napomenama iz novog komentara Marina Badurine o važnosti autonomije povijesne znanosti i potrebi da historiografija bude „više aktivna, a manje reaktivna“ te drugim njegovim opaskama, posebno o ulozi povjesničara kao „trajno iritantnih zanovijetala i partibrejkera“. Želio bih se jedino osvrnuti na neke njegove napomene u vezi nacionalizma s obzirom da je riječ o velikoj temi za historiografiju, nastavu povijesti, politike povijesti i kolektivno pamćenje. Nije mi pritom namjera polemizirati nego više ocrtati najvažnije probleme s tim u vezi, budući da ću se toj temi u narednom periodu nastojati više znanstveno i nastavno posvetiti.

Naveo sam u prethodnom tekstu rasprave s Badurinom da „osobno držim posebno važnim problemom spomenuto stavljanje historiografije, nastave povijesti i politika povijesti u službu nacionalnog identiteta i nacionalizma te svih posljedica – najčešće potpuno neosviještenih – koje ono nosi sa sobom“. Badurina je o toj problematici istaknuo sljedeće bitne napomene: „Bez obzira je li sva povijest zapravo povijest nacija (Ranke) ili povijest integracija (Snyder), tzv. nacionalističkoj historiografiji danas bi se (naj)lakše moglo suprotstaviti stavom koji, upravo preispitujući metodološke nacionalizme, iznosi Andreas Wimmer kako smo „uz tek poneku iznimku, zapravo svi mi nacionalisti“, a identificirati nacionalizam isključivo s desnicom znači zanemariti prirodu nacionalizma i ignorirati koliko je on duboko oblikovao sve moderne političke ideologije, uključujući one liberalne i progresivne.“

Njih možemo povezati s već isticanom Badurininom važnom napomenom o određenim pojmovima – u ovom slučaju nacionalizma – kojima se pristupa kao da su „prezentni vrijednosni stavovi, a ne historicistički pojmovi“. Tom prilikom je u svom prvom kritičkom osvrtu naveo da bi u Deklaraciji „Obranimo povijest“ – umjesto „Povijest je nadnacionalna“ – „možda sretnija formulacija bila ʻpovijest je i nacionalna i nadnacionalnaʼ“.

Treba podsjetiti da je slične primjedbe već isticao Ivo Banac kritički pišući o knjizi Jugoslavija u istorijskoj perspektivi (2017): „Tako je nacionalizam, jedna od mnogih ideologija modernosti, u ovom naslijeđenom, ponešto razvodnjenom, ali danas još uvijek živućem sustavu, postao pojam za vrlo opasnu neprijateljsku ideologiju, neki tvrde najopasniju. (Ironija je da gotovo identično označavanje danas funkcionira u ideologiji hiperliberalizma, premda su nacionalizam i liberalizam u modernosti funkcionirali gotovo kao blizanci.) Kaži „nacionalizam“ i posao je obavljen. Ne morate razmišljati o stvarnom životnom procesu ili povijesti ove ideologije, kako se razvijala, s kojim sadržajima, u kojim uvjetima, s kojim nositeljima, je li imala posve raznolike funkcije, kako je preoblikovala europski i izvaneuropski svijet te kako se mijenjala.“

Te sam kritičke napomene komentirao tada na sljedeći način: „Banac uvodno smatra da se ideologija nacionalizma nedovoljno slojevito prikazuje u knjizi i da ga se drži glavnim ideološkim neprijateljem (iako su npr. “nacionalizam i liberalizam u modernosti funkcionirali gotovo kao blizanci” itd.). No jasno je da se u slučaju povijesti Jugoslavije govori o suvremenom nacionalizmu koji se kod nas odavno odvojio od liberalizma te koji iza sebe ima iskustvo ekstremnog nacionalizma i međusobno sukobljenih etničkih nacionalizama tijekom Drugog svjetskog rata i ratova 1990-ih godina. I da općenito prema ideologiji nacionalizma pretežno izostaje kritički odmak u historiografiji, javnosti, politici. Banac kritički navodi i da “nacionalizam” funkcionira kao riječ čije imenovanje znači odmah i presuđivanje, ali slično već dugo funkcionira i riječ “Jugoslavija”, ništa manje nažalost ni kod Banca u cijelom njegovom osvrtu.“ (Ivo Banac polemički o knjizi “Jugoslavija u istorijskoj perspektivi”, Historiografija.hr, 29.9.2018).

Iako inzistiram na tome da nije moguće zanemariti neliberalne aspekte nacionalizma i njegove ekstremne forme, slažem se naravno da je nacionalizam puno kompleksniji fenomen. Zbog toga primjerice ne znači, kako se često pretpostavlja, da su socijalizam i nacionalizam potpuno suprotstavljeni i izričito razdvojeni već postoje mnoga međusobna isprepletanja i prisvajanja. Na to upućuje sada već brojna literatura, s kojom je Badurina dobro upoznat, primjerice Martina Meviusa („Reappraising Communism and Nationalism“, Nationalities Papers, 2009), Jana Palmowskog (Inventing a Socialist Nation: Heimat and the Politics of Everyday Life in the GDR, 1945-1990, 2009), Tomaža Ivešića (Jugoslovanska socialistična nacija: Ideja in realizacija (1952–1958), 2016) i niza drugih. Ne treba zanemariti ni koncept socijalističkog patriotizma koji je također bio mnogo upotrebljavan i analiziran. Stoga je raširenu tezu o iznenadnom prodoru nacionalizma 1980-ih i 1990-ih godina u kontekstu raspada Jugoslavije i ratova koji su ga pratili potrebno precizirati i ukazati na kontinuitete dugog trajanja.

Uz povijesne veze nacionalizma sa socijalizmom, liberalizmom i fašizmom te uopće modernošću, jasno je i da su nacionalizam i nacionalna država – ispreplećući se s republikom i demokracijom – nezaobilazni dio naše političke sadašnjosti i budućnosti. Tako Siniša Malešević u knjizi Države-nacije i nacionalizmi: organizacija, ideologija i solidarnost (2017) ističe da je nacionalizam „još uvijek najpopularniji ideološki diskurs a država-nacija jedini priznati vid vladavine nad nekim teritorijem“, a u recentnim intervjuima kako „bez obzira na globalizaciju, živimo i dalje u nacio-centričnom svijetu, gdje su države-nacije i dalje dominantan organizacijski i ideološki oblik političkog djelovanja“ (Al Jazeera, 27.4.2020) , iz čega proizlazi sljedeće: „Nažalost, nacionalizam će i dalje jačati. To je malo pesimističan zaključak. Dokle god postoje nacije-države kao dominantni teritorijalni oblik u svijetu, on će biti u njihovu temelju. On može biti više pacificiran ili više agresivan, uključiv ili isključiv. Ali neće nestati, sve dok se ne riješimo tog tipa države koji imamo. A to rješavanje može biti u nešto bolje, ali i u nešto gore, kao što su primjerice bili imperiji.“ (Novosti, 12.11.2019).

No osim proučavanja fenomena nacionalizma, za povjesničare je posebno važno kako se on očituje u historiografiji, nastavi povijesti, politikama povijesti i kolektivnom pamćenju. Time se međutim povjesničari u Hrvatskoj teorijski i istraživački razmjerno malo bave i mnogi u tome uopće ne vide historiografski problem. Treba stoga izdvojiti knjige Mladena Ančića Što ‘svi znaju’ i što je ‘svima jasno’: historiografija i nacionalizam (Zagreb 2009) i Ogledi o historiografiji i nacionalizmu u jugoistočnoj Evropi (ur. A. Duranović, Sarajevo 2019).

S druge strane, međunarodna literatura o toj je problematici – koju prati i dio domaćih povjesničara – iznimno opsežna. U njoj je ukazivano na kontinuitete u pridavanju nacionalne i državotvorne uloge povjesničara i uopće povijesti te nacionalne paradigme u historiografiji (Stefan Berger, “Moć nacionalnih povijesti: pisanje nacionalne povijesti u Europi 19. i 20. stoljeća”, Pro tempore, 2016). Posebno se to na općem planu europske povijesti odnosi na zbornike i knjige iz višesveščane edicije „Writing the Nation“, kao što su primjerice zbornici Nationalizing the Past: Historians as Nation Builders in Modern Europe (2010), Transnational Challenges to National History Writing (2013) ili pak knjiga Stefana Bergera The Past as History: National Identity and Historical Consciousness in Modern Europe (2015). Iz toga je, kao što sam već spomenuo u prethodnom tekstu, proizlazilo da se povjesničari trebaju pozicionirati kritički spram velikih nacionalnih narativa (Georg Iggers: „Gledajući unazad, profesionalni istoričari su odveć često učestvovali u konstrukciji nacionalnih mitova. Sada njihov zadatak kao poštenih naučnika mora da bude razgradnja tih mitova.“, Od istorizma do postmodernizma, 2019).

Pritom se dekonstrukcija nije odnosila samo na nacionalne mitove i velike nacionalne narative nego i na naizgled neutralno povezivanje historiografije i nacionalnog identiteta. Stoga Stefan Berger u također prethodno već spomenutom članku „History and national identity: why they should remain divorced“ (2007) ističe da je historiografski nacionalizam (u kojem je nacionalna povijest imala važnu ulogu u oblikovanju nacionalnog identiteta) doprinosio ksenofobiji, isključivanju, diskriminaciji, nasilju, ratu i genocidu te da je tanka granica između – s jedne strane – dobroćudnog, građanskog i liberalnog nacionalizma i – s druge strane – zloćudnog, etničkog i autoritarnog nacionalizma, osobito s obzirom na potencijalno isključivanje i nasilje. Autor stoga kritizira tradicionalnu ulogu povjesničara u izgradnji i jačanju nacionalnog identiteta, pledirajući za teorijsko-metodološke pristupe koji nadilaze historiografski nacionalizam i dominantnu nacionalnu paradigmu u historiografiji, o čemu će još biti riječi.

Slični uvidi vrijede i za hrvatsku povijest, što je primjerice vidljivo u domaćim i međunarodnim analizama udžbenika povijesti (Snježana Koren, „Slike nacionalne povijesti u hrvatskim udžbenicima uoči i nakon raspada Jugoslavije“, Historijski zbornik, 2007). Prema njima proizlazi da određivanje središnjeg cilja nastave povijesti u vidu jačanja nacionalnog identiteta podrazumijeva dominiranje uske nacionalne perspektive i izdvajanje matične povijesti iz regionalnog, europskog i svjetskog konteksta, praćeno crno-bijelom slikom i jednostranim prikazima nacionalne povijesti – u kojima se uglavnom ne govori o „tamnim stranama“ vlastite povijesti – pri čemu se iznose stereotipi i negativne predodžbe o susjednim narodima i manjinama kojima se simbolički obnavljaju i učvršćuju međunacionalni konflikti.

Sukobi oko prikaza „tamnih strana“ vlastite nacionalne povijesti uvijek iznova rezultiraju povijesnim ratovima (history wars) diljem svijeta oko uloge povjesničara i historiografije, nastave povijesti i politika povijesti (Stuart Macintyre, Anna Clark, The History Wars, 2003). Potvrđuju to i stalni prijepori o nastavi povijesti, udžbenicima povijesti i kurikulumu povijesti u Hrvatskoj krajem 20. i početkom 21. stoljeća. I preko njih možemo vidjeti snažne kontinuitete hrvatske historiografije od 19. do 21. stoljeća, a u nekim aspektima i u još daljoj prošlosti. U modernoj i suvremenoj hrvatskoj povijesti taj kontinuitet seže primjerice od iskaza jednog od prvih modernih povjesničara Franje Račkog („Narodna sviest, kritika i znanost imaju se vienčati u narodnom poviestniku“, s „narodnom“ u značenju „nacionalnom“) do nedavne izjave Stručnog vijeća Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru koja prijedlog kurikuluma povijesti označava kao “protivan ideji stvaranja koherentnog nacionalnog narativa, a time protivan i temeljnim vrednotama Republike Hrvatske kao nacionalne države” (Večernji list, 27.1.2019).

Spomenuti historiografski kontinuiteti dugog trajanja vide se dakle u pretežnom razumijevanju uloge povjesničara kao onog koji bi trebao afirmativno govoriti u ime svoje nacije. To se u slučajevima tumačenja povijesti međunacionalnih ratova – poput Domovinskog rata, odnosno ratova 1990-ih – često u praksi pretvara primjerice u opravdavanje ratnih ciljeva i politika svoje nacije – što je odlika velikog dijela povjesničara sa svih zaraćenih strana. Isto tako, zbog zanemarivanja kontinuiteta i ključnih odrednica nacionalnih ideologija i pokreta nerijetko se u široj i dijelu stručne javnosti može čuti da su nacionalističke ideologije i njihovi pojedini postupci tek rezultat njihova potiskivanja u prvoj i drugoj Jugoslaviji ili samo reakcija na stvarne prijetnje drugih – ponajprije susjednih – nacionalizama. Pritom se međutim ispušta iz vida da nacionalni i (ultra)nacionalistički pokreti 19. i 20. stoljeća ne djeluju samo kao reakcija na navedene sukobe nego ujedno imaju inherentno konfliktne osobine.  Neovisno o specifičnim lokalnim situacijama i kontekstima, nacionalne ideologije i pokreti dijele mnoga zajednička obilježja diljem svijeta.

Osim navedenog kontinuiteta hrvatske historiografije 19-21. stoljeća u apostrofiranom stavljanju povijesti u službu nacionalnog identiteta te (samo)pripisivanju povjesničarima i historiografiji naglašene nacionalne i državotvorne uloge, treba uzeti u obzir i poimanje nacionalne povijesti kao prevladavajuće paradigme u čijem bi okviru hrvatska historiografija trebala prvenstveno djelovati. Taj aspekt promatranja povijesti iz primarno nacionalne perspektive još je manje osviješten u hrvatskoj historiografiji i doživljava ga se gotovo prirodnim.

Potrebno je stoga skrenuti pozornost na to da je u međunarodnoj literaturi u međuvremenu razvijen čitav niz teorijsko-metodoloških pristupa kojima se nastoje nadići ograničenja prevladavajuće nacionalne paradigme u historiografiji, odnosno onoga što se naziva metodološkim nacionalizmom. Uz konstruktivističke pristupe proučavanju nacija i nacionalizama, treba svakako spomenuti komparativnu, transnacionalnu i globalnu povijest, kao i povijest veza i isprepletanja (entangled history). O tome dobro svjedoči već spomenuti zbornik Transnational Challenges to National History Writing – zajedno s primjerice Uvodom u komparativnu historiju ili pak Comparative and Transnational History: Central European Approaches and New Perspectives – kao i mnoga druga djela o transnacionalnoj i globalnoj povijesti. O tome se u hrvatskoj historiografiji još uvijek nedovoljno govori, stoga se nadam da ćemo uskoro dobiti više tematskih priloga i prijevoda o tim važnim i poticajnim pristupima. To bi istovremeno značilo uključivanje u međunarodne historiografske diskusije, kao i unošenje novih argumenata u domaće rasprave o povijesti i historiografiji.

Mogu tek zaključiti da se slažem s Marinom Badurinom da o fenomenu nacionalizma treba naravno govoriti znatno kompleksnije – i to ne samo polemički na osnovu suprotstavljenih vrijednosnih pozicija nego i (na svim stranama) bitno analitičnije nego dosad. Osim toga, bilo bi dobro kad bismo – svi zajedno – brojne aspekte međuodnosa nacionalizma i povijesti, nacionalizma i historiografije, nacionalnog identiteta i povijesti što bolje poznavali, kao dio naše profesionalne historiografske kulture. To bi zasigurno pridonosilo nužnoj (samo)refleksiji o velikim pitanjima historiografije i nacionalizma te nastave povijesti i nacionalnog identiteta.

Branimir Janković