Marino Badurina – Povjesničari su partibrejkeri – Komentar na tekst Branimira Jankovića „Povjesničari nisu promatrači političkih borbi o povijesti“
Povjesničari su partibrejkeri
Komentar na tekst Branimira Jankovića „Povjesničari nisu promatrači političkih borbi o povijesti“
George Orwell svojevremeno je, govoreći o (ne)angažiranoj književnosti, kazao kako je kod pisca čak i „izostanak političkog stava određeni politički stav“. Transponirano na polje povijesne znanosti Branimir Janković u svom tekstu[1] svrsishodno upozorava na potencijalne probleme koji se u takvoj početnoj poziciji povjesničara mogu javiti, a koju i ja sam, na jednom drugom mjestu, pomalo autoironično nazivam historiografskim larpurlartizmom,otprilike svjestan mnogih pukotina i kontradikcija koje se u okviru takve logike pritom otvaraju. No i takav moj stav, kako rekoh i za samu Deklaraciju o obrani povijesne znanosti, treba uzeti kontekstualno, kao reakciju na ono što mi se čini prevladavajućim stanjem panične društvene svijesti, koja onda sve više blokira slobodni rad, protok i spajanje naših neurona, odnosno slobodne misli. Misli koja nije u trajnom grču. Neuropsiholozi bi to bolje objasnili, a neki američki sociolozi rekli bi da je „malo otuđenosti vraški dobra stvar“ (Ken Jowitt). Ne može se naravno osporiti da „historiografija nije (…) izolirana od utjecaja politika povijesti i kolektivnog pamćenja te političkih i društvenih odnosa snaga (…) [te] [p]ovjesničari stoga nisu bezinteresni promatrači matične historiografije i njezinog društvenog konteksta.“ Ono što, međutim, smatram jest samo to da se historiografija u sklopu tih i takvih „političkih i društvenih odnosa snaga“ mora izboriti za svoju autonomnu poziciju, a ne da tim snagama samo sekundira ili da ih servisira. Ona bi morala preuzimati inicijativu, biti u svojim spoznajama, znanju, razumijevanju, pa i, kao što Janković citirajući Hobsbawma ističe – pamćenju, ispred drugih, a ne za njima kaskati. Biti više aktivna, a manje reaktivna. Pred javne intelektualce (ne samo povjesničare) danas se u Hrvatskoj stavlja vrlo primamljiva (ne)moralna ponuda i jednostavno rješenje svih problema i kontradikcija: osuditi svu prošlost („sve totalitarizme“) izuzev onu prošlost od 90-ih naovamo (jer to je temelj bez kojeg nas nema) i okrenuti se – budućnosti. Za povjesničare, ne bez presedana, to praktički znači – novo (i ugodno) nametanje zaborava. No s obzirom da se slažemo da su povjesničari ti koji moraju pamtiti i ono što svi drugi rado zaboravljaju, njihova zadaća je time već u začetku vrlo osjetljiva. Razne vrste inženjeringa pamćenja mogu biti razumljive iz pozicije politike, pa i političke didaktike i pedagogije, u sklopu kojih i zaborav igra svoju, katkad i blagotvornu ulogu, ali zanat povjesničara je upravo zbog te vrste „opterećenog pamćenja“ zapravo vrlo tjeskoban, nezahvalan i baš zato nimalo lak. U tom smislu povjesničari su uistinu sve samo ne puki promatrači. Dapače, prije ih zapada da igraju ulogu trajno iritantnih zanovijetala i partibrejkera.Nažalost, mnogi se za tu profesiju odlučuju s pogrešnim motivacijama, da bi u njoj upražnjavali neke svoje frustracije, obiteljske i druge traume ili pak dječačke snove, da bi unutar nje ugađali vlastitim fetišima, kroz nju švercali politički aktivizam, dapače da bi im ona, kako vidimo, poslužila samo kao odskočna daska za uskakanje na razne izborne liste itd. Premda je i to legitimna pozicija, takvi ipak dugoročno čine medvjeđu uslugu i toj profesiji, i samoj politici jer na eksplicitan način miješaju razine koje prije ili kasnije ne mogu ne doći u protuslovlje, praveći se da je sve u redu i da kontradikcije nema (o tome iz povijesne perspektive u jednom od nedavnih intervjua dobro govori Dubravka Stojanović).[2] A najmanje što bi oni mogli i morali učiniti jest priznati dvostrukost i antitetičnost svog položaja. Sve drugo je besprizorna intelektualna oholost. Naravno, priznali – ne priznali, ta kontradikcija će za povjesničara, koji je i javni radnik, naposljetku ostati do kraja nerazrješiva, stoga naposljetku samo o pojedincu i njegovom stupnju svijesti i samosvojnosti ovisi kako će se s time nositi. Nema univerzalnog recepta. Čak ni nominalna pripadnost nekoj političkoj partiji ili pokretu ne mora presudno oštetiti nečiji stručni kredibilitet, kao što ni tzv. nesvrstanost ne jamči širinu i dubinu uvida, pa ni intelektualno poštenje. Za povjesničare (kao i za sve druge) nezaobilaznim ostaju snaga i teret osobne odgovornosti. Tako uostalom razumijem i stavku iz Deklaracije: „Historiografija mora biti odgovorna“. Ona u najmanju ruku mora u svojim rukama imati i zadržati inicijativu za preobrazbu sebe same, kako uostalom sugerira i naslov i sadržaj Jankovićeve knjige, što se pred neko vrijeme pojavila kao vrijedan poticaj jednoj novoj historiografskoj generaciji.[3]
Bez obzira je li sva povijest zapravo povijest nacija (Ranke) ili povijest integracija (Snyder), tzv. nacionalističkoj historiografiji danas bi se (naj)lakše moglo suprotstaviti stavom koji, upravo preispitujući metodološke nacionalizme, iznosi Andreas Wimmer kako smo „uz tek poneku iznimku, zapravo svi mi nacionalisti“, a identificirati nacionalizam isključivo s desnicom znači zanemariti prirodu nacionalizma i ignorirati koliko je on duboko oblikovao sve moderne političke ideologije, uključujući one liberalne i progresivne.[4] Razlika je samo, rekao bih, jesmo li pritom dovoljno samouvjereni nacionalisti da mislimo da naše društvo ili nacija imaju snage da izdrže istinu o samima sebi, ili smo pak u vječitoj frojdovskoj nesigurnosti i strahu da će nas vlastita psihoanaliza dekonstruirati i dekomponirati, da ćemo se od nje raspasti. Strah koji je iracionalan, ali zbog toga ništa manje stvaran i ozbiljan. Povjesničari trebaju biti prvi „psihoanalitičari“ koji će poručiti: povijest se ne dijeli naprosto samo na ono čime se trebamo ponositi i ono čega se trebamo sramiti, ono što je u njoj dobro i što je zlo, ono što je progresivno i što je nazadno, već je važno da osvijestimo (i shvatimo) i jedno i drugo („Pavelić, to sam ja“, rekao bi Stanko Lasić). Inače ćemo možebitno zapeti u analnoj fazi našeg razvoja i ostati svojevrsni anus mundi, te biti osuđeni na trajnu dinamiku – korak naprijed, dva nazad. Umjesto toga potreban nam je – „veliki skok naprijed“.
Na tom dugom putu (odolijevam sintagmi „dugi marš“) i služenje sredstvima rasprave, polemike, dijaloga su dobrodošla, napose ona njihova vrsta koja otvara važna pitanja, ne služi se đonom, već glavom i donosi more light than heat, rekli bi Englezi. Nadamo se da je i ovo makar mali doprinos tome, premda naposljetku osjećam potrebu i da (samokritički) istaknem kako forma kritike i polemike ne bi smjela biti prečica nekome da ambicijom pretekne vlastita postignuća. Zato se, na tragu rečenog i u ranijem tekstu, katkad valja i suzdržati pretjeranog polemisanja i s tim povezanog žara u koji se vrlo lako upada i gdje se pojedinac lako pretvara u suca, te radije nastojati oprimjeriti i opredmetiti vlastite pozicije. U svakom slučaju, domaća historiografija ima šanse da poljuljanu vjerodostojnost povrati i održi samo kao pluralna, promišljena, proaktivna disciplina, ona u kojoj će biti mjesta za svakoga, ali koja neće biti bez kriterija, koja će biti u stanju apsorbirati ono što je vrijedno, a prepoznati ono što krnji njen integritet, koja će biti originalna, ali ne ekscesna, neovisnih institucija i pojedinaca, koja se neće zatvarati u kule od bjelokosti, ali niti savijati pred društveno-političkim imperativima i ucjenama. Za sve to ona se mora trajno i teško boriti. Unutar nacije, koja je uvijek svojevrsni kulturni kompromis, autonomna i slobodna historiografija je upravo – svakodnevni plebiscit.
Marino Badurina
[1] http://historiografija.hr/?p=21861
[2] https://www.autonomija.info/dubravka-stojanovic-predstoji-nam-borba-za-slobodu.html (8.7.2020.)
Posebno citat: „Suština je u tome da od početka, pa sve do danas mi skoro nemamo društvenih slojeva nezavisnih od države. Nismo imali ni velikoposednike ni ozbiljne industrijalce, banke su bile vezane za stranke…Samim tim i intelektualci su bili zavisni od države, počevši od toga da je većina intelektualaca školovana zahvaljujući državnim stipendijama, do toga da su radili na Univerzitetu za državnu platu. A onda su opet skoro svi ulazili u politiku, bili vodeći ljudi stranaka, poslanici, ministri… To jeste normalno jer su bili najobrazovaniji deo društva, ali je to bilo loše i za politiku i za Univerzitet.“
[3] Branimir Janković, Mijenjanje sebe same: preobrazbe hrvatske historiografije kasnog socijalizma, Zagreb, 2016.
[4] https://www.foreignaffairs.com/articles/world/2019-02-12/why-nationalism-works (8.7.2020.)