Andrej Rodinis – Plagijatorov jezik uvreda – inteligencije!
PLAGIJATOROV JEZIK UVREDA – INTELIGENCIJE!
Novo javljanje Azema Kožara na ovome portalu[1] već u naslovu nosi mržnju, koju mi uporno pokušava imputirati kao glavni motiv moga upozorenja da je plagijator. U ovoj epizodi on je iz čista mira napadnut, još malo pa mučenik:
“Naime, u svakom mom odgovoru (tj. u odbrani, jer me iz čista mira napada), upozoravao sam ga na mržnju koju iskazuje, tražeći da se ponaša normalno, da se ne inatimo i ne vrijeđamo, već da raspravljamo. Ali to nije pomoglo, mržnju nikada nije negirao i uporno me tjerao na jezik uvreda, tako da nisam uvijek mogao izbjeći tu vrstu iskušenja, što meni zaista nije svojstveno. Zadnji njegov tekst je prešao svaku mjeru tolerancije. Između ostaloga tu je zajedljivi vokabular mržnje tipa: gadarija, blebetanje, glupo, bestidno, odvratno, hojratluk, trabunjanje, hajvani itd., bezbroj prostačkih i uvredljivih kvalifikacija.”
Sve kada bi i bilo istina da ja gospodina Azema Kožara mrzim, to ne bi imalo nikakve veze s činjenicom da on u svojim udžbenicima jeste plagirao. Stvar, međutim, stoji drukčije i posve je jednostavna: ni Azem Kožar (kao ni Izet Šabotić u svojem javljanju na ovom portalu[2]) ne razlikuje što je mržnja, a što čisti prijezir. Zato ne mogu, kako bi on navodno htio, negirati nešto što ne postoji, ali mogu iskazati zahvalnost na priznanju da njegov jezik jeste “jezik uvreda”; naravno, ne zbog vrijeđanja mene nego inteligencije čitatelja.
U okviru ove teme – a to je Kožarovo plagiranje (ne sastav Arhivskoga vijeća BiH, djelovanje Društva arhivskih radnika BiH ili pak neko, neobjavljeno izlaganje o Branislavu Đurđevu itd.), moglo bi se postaviti pitanje zašto gospodin Kožar, kad već stalno cmizdra da ga mrzim, prema meni povremeno nastupa kao ozbiljan polemičar koji profesionalno, kolegijalno i sl. uvažava oponenta? On je mene – pazi, molim te! – pozivao da raspravljamo, a ne da se vrijeđamo. No njegov novi prilog, čak i neovisno o samom predmetu rasprave, mnogo govori o tomu kako on raspravlja, odnosno kako se uopće snalazi u ulozi jednog “naučnika” koji bi da “polemizira” (a tako osjetljiv, da mu i riječi poput blebetanje ili trabunjanje spadaju u vokabular mržnje).
Kožar najprije kaže: “Umjesto polemičnog teksta, po sistemu ‘ti kažeš/pišeš/smatraš/konstatiraš/navodiš/tvrdiš, itd.’ da je to i to tako i tako, a ‘ja smatram da to nije tako’ iz tog i tog razloga (koliko i kakvih god da je razloga), Rodinis je posegnuo za primitivnim vokabularom mržnje“, da bi par redaka potom rekao: “Pored obilja izričitih uglavnom neargumentiranih negiranja i osporavanja, služi se i insinuacijama tipa ‘smatrao sam, zaključio sam’ da bi nešto moglo biti tako i tako, samo zato da bi imao neki povod za diskreditacije i negacije različite vrste”. Bilo bi dobro da do sljedećega javljanja na ovome portalu gospodin Kožar sa samim sobom raščisti je li smatrati legitimno oružje u polemici ili insinuacija (Na izostanak konkretnih dokaza zašto je nešto insinuacija ne računamo još od njegova prvog javljanja). S tim cirkusiranjem u svezi, nije zgorega obratiti pozornost i na ovo izmotavanje: “Ko to u ovom, ali i u drugom slučaju nastoji da nametne mišljenje. Očito je Rodinis”. Dok gospodin Kožar ne nameće mišljenje? Dobro, možda je nametati preoštra riječ, ali kako ocijeniti galamu da na njegove plagijate upozoravam “u početku podlo i oprezno, a potom sve agresivnije, otvorenije i primitivnije”? Što je podlo i oprezno kada se kaže da je u svoja ne tri, nego četiri[3] udžbenika plagirao, ako je jasno navedena literatura koju je plagirao?
Druga egzibicija pod Kožarovom “polemičarskom” šatrom tiče se uvažavanja tuđeg mišljenja. On opet drobi li drobi o zborniku radova njemu u čast, pripisujući mi sljedeće: “Zanemaruje, minimizira i negira stajališta o mom doprinosu razvoju historiografije i arhivistike obznanjenim u autorskim prilozima istaknutih arhivista i historičara iz 2011. godine, spočitavajući mi da se zaklanjam iza toga, sve u smislu da te naučne autoritete zloupotrebljavam. A ja se zbog toga ne gordim, ne likujem, ne ‘zaklanjam se’ kako to Rodinis zlonamjerno u svakom svom pamfletu konstatira nastojeći da me konfrotira sa kolegama i strukom, već jednostavno i primjereno, iz ličnog uvjerenja, konstatiram da sam ponosan na svoj doprinos razvoju historiografije i arhivistike.”
Gospodin Kožar, dakako, ima pravo krivo zaključiti da je namjera (smisao?) bila zloporaba autoriteta i konfrontiranje s kolegama i strukom i što god još hoće, ali ja ću podsjetiti da sam rekao da se za taj zbornik zaklanja kao za nekakav konačan sud o njegovu djelu, dok sve što se protiv istoga kaže – kako svjedočimo iz njegova teksta u tekst – proglašava zlonamjernim, mrzilačkim itsl., itsl., itsl. Kako god, gospodin Kožar očito ne shvaća, za svoje dobro, da upravo to njegovo “lično uvjerenje” ne moraju dijeliti svi. I stoga, kada kažem da je u ne tri, već četiri udžbenika plagirao niti namjeravam njega konfrontirati sa strukom, niti mu braniti ponos na doprinose, niti ga mrzim.
U novom prilogu – a opet samo čitateljstva radi – gospodin Kožar sumira ovako:
“Počeo je od osporavanja navodno ‘apologetskog’ prikaza skripte Uvod u historiju, preko na svoj način predstavljene polemike sa S. Jalimamom, a završio sa našim neslaganjima o sastavu Arhivskog vijeća BiH koja je objavio u svom radu iz 2010. godine. ‘Pregazio’ je preko mojih historiografskih i arhivističkih udžbeničkih izdanja, desetljećima stvaranih, bez nekih posebnih uzora i urneka, nastojeći da sve to obezvrijedi ili bar relativizira”.
Jeste gubljenje vremena, ali treba ipak kazati da: njegovim “Uvodom u historiju” jesam započeo (kao prvim plagijatom), ali ne s “apologetskim prikazom” (takav, ako postoji, nije mi poznat); pridjev apologetski dodijeljen je prikazu “Pomoćnih historijskih nauka”, i to iz pera Saliha Jalimama (kojega Kožar i dalje bez ikakve osnove naziva mojim uzorom i učiteljem); ako je u ranijem javljanju čitatelje sâm pozvao da ju pročitaju, njihovu davnu polemiku nije trebao spominjati, a ako je već spominje onda je trebao priopćiti svoj veličanstveni trijumf i, na kraju, kao najvažnije, uopće nisam završio našim neslaganjima o sastavu Arhivskoga vijeća BiH: To je vijeće bilo samo povod i samo jedan dio teksta koji sam naveo kao dokaz da jesam osporavao neka njegova stajališta i ne očekujem nikakvu polemiku o tom vijeću, kako on misli na kraju svoga javljanja. Jer, kada sam rekao da “trebamo biti zahvalni za svaku demonstraciju kozmičkih dimenzija njegove neupućenosti, neznanja i horjatluka” nisam mislio na Arhivsko vijeće BiH nego općenito, na sve što izbija iz njegove tipkovnice. I u okviru ove teme (njegovo plagiranje) opet je izbilo. A čitatelji neka ne zamjere ukoliko nisam dosljedan u hodu od glupoga i smiješnoga prema odvratnome i bestidnome.
U prethodnome tekstu, naveo sam kako mi gospodin Kožar pripisuje podmetanje i izvlačenje činjenica iz konteksta:
“Podmeće i iz konteksta izvlači između ostaloga navode: Vrhbosanska nadbiskupija ‘mitropolija’, itd.”
U novome javljanju, o tom podmetanju i izvlačenju iz konteksta, da prostite na nužnoj ogromnosti citata, kaže ovo:
“Dakle, stoji činjenica da je termin mitropolija pogrešno upotrijebljen, da je u pitanju očiti lapsus, što se vidi iz prve (prethodne) i druge (naredne) rečenice ovog istog pasusa, a što ja nisam osporio kod Rodinisovog navođenja. Ali je svakome ko je iole razuman jasno da se ovdje radi o lapsusu. Dakle, kada kažem da mi podmeće, mislim na podmetanje neznanja o tome šta je mitropolija a šta nadbiskupija, jer je iz teksta jasno da se govori o nadbiskupijama, a kada kažem da iz teksta izvlači, jasno je da je izvukao jednu rečenicu iz sredine pasusa i tako očiti lapsus tumači neznanjem, ‘gluparijom’, itd. Uostalom, brojne štamparske, pravopisne greške i ovakvi lapsusi koji su se autoru (i lektoru) potkrali, prepoznati su ubrzo po izlasku udžbenika iz štampe, te su potom ispravljene (podvučene) u tekstu udžbenika a zatim i odštampane i nalijepljene na unutarnju stranu zadnje korice udžbenika, tako da je u promet otišao samo neznatan broj u početku distribuiranih primjeraka. Iako je moguće, ipak je malo vjerovatno da je baš od tih nekorigiranih primjeraka neki dosegao i do Rodinisa, što znači da je moguće znao za ispravke. Međutim, kad sve to ostavimo po strani, ja ne sporim što je Rodinis ukazao na ovu grešku – lapsus, bez obzira što mi je i bila poznata, ali sporim što je glorificira i koristi za teške kvalifikacije.”
Eto, tako, dame i gospodo! Profesor ddr. Kožar inače, u svome privatnom i profesionalnom životu zna što je mitropolija a što nadbiskupija; u udžbeniku za voljene studente omaklo mu se da ih pobrka, a kada netko to ocijeni gluparijom (kako samo teška kvalifikacija!), on ne kaže odmah da je riječ o pukom lapsusu, još manje da su sve greške podvučene u tekstu (?!) i sve ispravke nalijepljene u kupusaru (nadajmo se da to uključuje i “milostive” časne sestre i franjevačke “manastire”!), nego nas s tim akrobacijama – ako ih je uopće bilo – upozori tek u sljedećem, a nakon teksta u kojemu mi je za isto pripisao podmetanje!
U prethodnome sam tekstu, također, naveo i kako mi je gospodin Kožar pripisao bezočno laganje:
“Rodinis bezočno laže kada tvrdi da udžbenik ‘Pomoćne historijske nauke’ nije nazvao ‘besmislenim’, već kaže da mi se ‘to učinilo’, da je on samo uputio čitateljstvo na polemiku itd.”
U novome javljanju, o istoj stvari taj gospodin kaže ovo:
“Rodinis osporava moja razumijevanja njegovih (i Jalimamovih) stajališta o udžbeniku Pomoćne historijske nauke, tvrdeći da ga nije nazvao besmislenim, već da sam takav zaključak ja izvukao satirući se od napora da mu to uguram u tekst. Odgovaram da nisam nigdje napisao da ga je ‘nazvao besmislenim’, niti je on to napisao, već sam naveo da ga smatra (tretira) besmislenim, što sam, razumljivo, osporavao. Međutim, pošto on takav zaključak negira, čak se i ljuti, ja nemam nikakvog razloga da se oko toga sporim, da mu bilo šta tako ‘uguravam u tekst’ – i mirna Bosna!”
Eto tako, dame i gospodo! Ono što je gospodin Kožar napisao u tekstu objavljenom 29. travnja već u tekstu objavljenom 13. svibnja – više ne postoji! Nikad se nije niti dogodilo! I, što? Mirna Bosna! Jašta!
Nema nikakve, baš nikakve sumnje da će Kožar, koliko god se puta javi na ovome portalu, tvrditi da je u svome udžbeniku iz 2004. arhivistiku obradio PRVI PUT. U novom javljanju, on to čini ovako:
“Kada npr. konstatiram da bi svakom arhivisti trebala da imponira činjenica da je Arhivistika po prvi put uvedena u univerzitetske programe kao zasebna naučna disciplina, ne samo u Tuzli, Rodinis to doživljava kao svoj težak poraz.”
Što, dakle, prema gospodinu Kožaru, doživljavam svojim teškim porazom? Prema najnovijoj verziji, to što je arhivistika prvi put “uvedena u univerzitetske programe”! A ja sam samo upozorio da u njegovu udžbeniku arhivistika nije obrađena prvi put iz jednog jedinog razloga – što je pabirčeno postojeće gradivo. I to ponavljam iz teksta u tekst i ponavljat ću koliko god puta bude trebalo, tj. dok god Kožar bude pokušavao napraviti nas budalama! Ipak, u novom javljanju gospodin Kožar odvažno poručuje da čitatelji o tom prvom putu sude prema “izvornom sadržaju”, a ne prema “dezinformacijama” koje navodno širim, a ja im sugeriram isto: Ako pročitaju poglavlje o prvi-put-arhivistici iz njegova udžbenika iz 2004. uporedo s “Priručnikom iz arhivistike” iz 1977. bit će im kristalno jasno u kojem grmu leži dezinformacija (kako blaga riječ!).
I, na kraju, opet udžbenik koji Kožar najgrčevitije brani – “Uvod u historiju”. U ovoj epizodi, pored historiografije, u obranu tog plagijata gurnuo je, ni krivu ni dužnu, i arhivistiku:
“Ne znajući, ili ne želeći da zna, šta sve podrazumijeva pojam vjerodostojan dokument, da između ostalog mora biti protokoliran i/ili ovjeren bar potpisom autora – odnosno odgovorne osobe, što je u arhivskim propisima i standardima jasno definirano, on studentske bilješke sa predavanja (sudeći po naznakama sa predavanja dr. Ćirkovića, mada te ‘naznake’ meni nisu bile dostupne), neovjerene od ustanove ili autora, neprotokolirane i sl. smatra autorskim i vjerodostojnim izvorom. Tek je u zadnjem pamfletu donekle relativizirao njihovu vjerodostojnost nazivajući ih ‘to što su studenti nazvali predavanjima dr. Ćirkovića’… Dakle, iz čistog neznanja, ili zle namjere, Rodinis bilješke studenata sa predavanja profesora, koje su vjerovatno dopunjavane iz generacije u generaciju, smatra skriptom, što podrazumijeva da je tekst autoriziran i odobren za korištenje (kao neka vrsta internog udžbenika) od strane nadležnog organa fakulteta/univerziteta. Sasvim je jasno, između ostaloga i iz navoda iz zadnjeg pamfleta, da to nije slučaj, tj. da to nisu skripte već neautorizirane bilješke studenata, te da je s toga Rodinis bezbroj puta pogrešno koristio riječ skripta, što je početak i okosnica svih njegovih insinuacija na ovu temu. Naravoučenije: na imaginarnim osnovama ne mogu se praviti ozbiljne konstrukcije, inače će se urušiti kao kula od karata.”
Prihvatimo, uvjetno, da sam grubo pogriješio svaki put kada sam nazvao skriptom materijal pod naslovom “Uvod u istorijske studije – Po beleškama studenata sa predavanja prof. dr. S. Ćirkovića” (Filozofski fakultet, Odeljenje za istoriju, Beograd 1975.). To sam, inače, prvi put učinio već u “Visokoj plagijatorskoj školi”, koja na ovom portalu stoji od 28. ožujka, zatim i u tekstu “Veoma ponosni emeritus prof. ddr. Azem Kožar”, objavljenom 20. travnja, ali tek poslije trećega teksta, “Azem Kožar i istina”, objavljenog 4. svibnja 2020. uhvatio se emeritus za tu riječ, kao da je to previđeni, a ključni dokaz da on taj materijal nije u cijelosti prepisao u “Uvodu u historiju”. Ali, to maltretiranje čitateljstva je baš ništa u usporedbi s rijetko viđenom zamjenom teza – Kako vidimo, on navodi da ja relativiziram vjerodostojnost njegova plagijatorskog plijena, nazivajući ga “to što su studenti nazvali predavanjima Dr. Ćirkovića”, mada je citirano NJEGOVA konstrukcija iz prethodnoga mu teksta: “Naime, dok se Ćirkovićevo razumijevanje arhivskog fonda, prema Rodinisovom citatu – što nije vjerodostojno – jer to što su studenti nazvali predavanjima dr. Ćirkovića apsolutno ne znači da je to njegovo autorsko djelo pa se na njega ne može pozivati” (isticanje A. R.). Dakako, kako god taj materijal nazivali i makar nam Kožar branio da se na isti pozivamo, opet ostaje činjenica da je on taj materijal u cijelosti plagirao. I tu mu ne mogu pomoći nikakvi arhivski propisi i standardi, ali ni ovakva objašnjenja:
“A što se optužbi o prepisivanju i plagiranju tiče, nekada navodi tri a nekada četiri udžbenika, jasno sam ranije odgovorio: ne radi se o prepisivanju već o interpretaciji sadržaja u skladu sa nastavnim programom, što i jeste osnovna osobenost i svrha svakog udžbenika. U udžbeniku se predstavljaju naučni dometi, ne samo autora niti nužno autora udžbenika, već dometi naučnika iz određene naučne oblasti”.
Nad ovim objašnjenjem čitateljima se moram ispričati za dosadašnji, nepotpun pristup njegovu plagijatu “Uvod u historiju” iz 1994. godine. Naime, do sada sam se detaljnije bavio samo plagiranjem “Uvoda u istorijske studije – Po beleškama studenata sa predavanja prof. dr. S. Ćirkovića” (Filozofski fakultet, Odeljenje za istoriju, Beograd 1975.), koji čini prvo i treće poglavlje plagijata, a nisam se osvrnuo na “domete” u drugom, poglavlju “Historiografija”, koje je spravio od rečenica iz knjige Mirjane Gross “Historijska znanost. Razvoj, oblik, smjerovi” (Sveučilište u Zagrebu – Institut za hrvatsku povijest, Zagreb 1976.).
Čitajući knjigu Mirjane Gross uporedo s Kožarovim plagijatom, pitao sam se što li je skrivio taj Helanik iz Mitilene, da ga Kožar uopće ne spomene? Opet, kada Gross istakne da “među Tukididovim nastavljačima valja spomenuti Ksenofonta” (str. 38), ona o istome ispisuje čitav pasus, dok u svome plagijatu (str. 27) Kožar kaže da “među neposrednim Tukididovim nastavljačima značajno je pomenuti Ksenofonta” i udara točku! I to je, dakle, sve što treba kazati o Ksenofontu: da ga je značajno spomenuti među Tukididovim nastavljačima (doduše, ne bilo kakvim, nego neposrednim). Ako je Gross Flavija Bionda navela kao prvoga erudita, kakav je znanstveni “domet” to što ga u svom plagijatu Kožar uopće ne spominje?
Pa ipak, kad sam tako postupio s nekim tamo studentskim bilješkama, osjećam potrebu dati nekoliko usporedba tekstova – hrvatskoga izvornika i plagijata “korektnim bosanskim jezikom” (S. Hadžić) – kako bi se konkretnije sagledali epohalni doprinosi gospodina Kožara povijesnoj znanosti:
-Historijska djela koja nisu imala karakter ljetopisa nisu se pojavila u drugom, već u prvom stoljeću p. n. e.:
| Gross, str. 39 | Kožar, str. 28 |
| U drugom stoljeću pr. n. e. pojavila su se, uglavnom pod utjecajem Polibija, historijska djela koja nisu imala oblik ljetopisa. | U prvom stoljeću p. n. e. uglavnom pod uticajem Polibija, pojavila su se djela koja nisu imala oblik ljetopisa. |
-Jean Mabillon nije utvrdio, već potvrdio pravila historijske kritike:
| Gross, str. 64 | Kožar, str. 39 |
| Temelje pomoćnim historijskim znanostima udarili su francuski benediktinci sv. Maura i njihovi nasljednici u 17. i 18. stoljeću. Pripadnik toga reda Jean Mabillon (Žan Mabijon) (1632-1707) utvrdio je temeljna pravila tehnike historijske kritike primijenjene na isprave, tj. stvorio je disciplinu diplomatike. | Temelje su im udarili su francuski benediktinci i njihovi nasljednici u toku 17. i 18. stoljeća. Najpoznatiji među njima je Žan Mobijon (1632-1707) koji je potvrdio osnovna pravila historijske kritike primijenjene na isprave čime je udario temelje diplomatici. |
-Voltaire nije filozof i književnik, nego mislilac i historičar, i nije se bavio gotovo svim, nego baš svim pitanjima suvremene historije:
| Gross, str. 68 | Kožar, str. 41 |
| Uzor historiografije prosvijećenosti bio je François Arouet Voltaire (Fransoa Arue Volter) (1694-1778), slavni filozof i književnik… što se već bavio gotovo svim velikim problemima koji zaokupljaju suvremenu historiju… | Uzor historiografije prosvijećenosti bio je francuski mislilac i historičar Fransoa Arue Volter (1694-1778). On se bavio svim pitanjima savremene historije… |
-a Leopold Ranke nije izvršio odlučan preokret u historijskoj znanosti:
| Gross, str. 94 | Kožar, str. 44 |
| Leopold Ranke (1795-1886) izvršio je odlučan preokret u historijskoj znanosti i bitno utjecao na njezin razvoj ne samo u Njemačkoj nego u svim evropskim zemljama pa i u Americi. | Leopold Ranke (1795-1886) je bitno uticao na razvoj historijske znanosti u Njemačkoj, Evropi i Americi. |
S ovom skromnom dopunom, priča o plagijatima prof. ddr. Azema Kožara trebala bi biti konačno završena.
Srdačno iz Nizozemske,
Andrej Rodinis
[1] Azem Kožar: “Primitivni vokabular mržnje Andreja Rodinisa”; http://historiografija.hr/?p=20955.
[2] Usp. Izet Šabotić: “Odgovor na tekst Andreja Rodinisa”; http://historiografija.hr/?p=19978.
[3] Ovom se prigodom ispričavam za lapsus što sam govorio o samo tri, umjesto o četiri njegova udžbenika.
Uredništvo portala Historiografija.hr ne odgovara za tvrdnje izrečene u raspravama, polemikama i drugim tekstovima. Reagiranja i polemičke priloge možete slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@ffzg.hr