Azem Kožar – Primitivni vokabular mržnje Andreja Rodinisa

One comment

PRIMITIVNI VOKABULAR MRŽNJE ANDREJA RODINISA

 

Iako sam u početku imao bar neku nadu da polemiziram sa iole razumnom osobom, novi pamflet Andreja Rodinisa „Azem Kožar i istina“, objavljen na ovom portalu 4. 05. 2020. je, nažalost, pokopao sve te moje iluzije i pokazao sve moje zablude o ovom tekstopiscu. Umjesto polemičnog teksta, po sistemu „ti kažeš/pišeš/smatraš/konstatiraš/navodiš/tvrdiš, itd“ da je to i to tako i tako, a „ja smatram da to nije tako“ iz tog i tog razloga (koliko i kakvih god da je razloga), Rodinis je posegnuo za primitivnim vokabularom mržnje, koji je iz polemike u polemiku sve vulgarniji i otrovniji, otvoreno makijavelistički, u funkciji ostvarenja cilja kojem je težio i njegov uzor i učitelj. Zbog toga se ponovo postavlja razumno pitanje: ima li se smisla oglašavati na sve te izlive mržnje, na krupne uvrede te na beskrupulozne i primitivne u mnogo čemu i ogavne kvalifikacije?

Moj stav je bio i ostao: da ima potrebe i smisla, ali u ovom slučaju samo i isključivo čitateljstva radi (kome se i obraćam), ali ama baš nikako zbog neke polemike sa ovim krajnje zlonamjernim, a uz to još i očito neobrazovanim i neodgojenim tekstopiscem serije pamfleta u imenu Andreja Rodinisa.

Sve što je tekstopisac Rodinis od samog početka, a bez ikakvog povoda s moje strane, problematizirao u mojim radovima usmjereno je na diskreditaciju ličnosti i djela,  u početku podlo i oprezno a potom sve agresivnije, otvorenije i primitivnije. Počeo je od osporavanja navodno „apologetskog“ prikaza skripte Uvod u historiju, preko na svoj način predstavljene polemike sa S. Jalimamom, a završio sa našim neslaganjima o sastavu Arhivskog vijeća BiH koja je objavio u svom radu iz 2010. godine. „Pregazio“ je preko mojih historiografskih i arhivističkih udžbeničkih izdanja, desetljećima stvaranih, bez nekih posebnih uzora i urneka, nastojeći da sve to obezvrijedi ili bar relativizira. Pored obilja izričitih uglavnom neargumentiranih negiranja i osporavanja, služi se i insinuacijama, tipa „smatrao sam, zaključio sam“ da bi nešto moglo biti tako i tako, samo zato da bi imao neki povod za diskreditacije i negacije različite vrste. Ni štamparske greške nije propustio da istakne i „emeritusa iz bosanskog ocijeni čistom jedinicom“. (A ako ja sumljam Rodinis skreče pozornost). Zanemaruje, minimizira i negira stajališta o mom doprinosu razvoju historiografije i arhivistike obznanjenim u autorskim prilozima istaknutih arhivista i historičara iz 2011. godine, spočitavajući mi da se zaklanjam iza toga, sve u smislu da te naučne autoritete zloupotrebljavam. A ja se zbog toga ne gordim, ne likujem, ne „zaklanjam se“ kako to Rodinis zlonamjerno u svakom svom pamfletu konstatira nastojeći da me konfrotira sa kolegama i strukom, već jednostavno i primjereno, iz ličnog uvjerenja, konstatiram da sam ponosan na svoj doprinos razvoju historiografije i arhivistike. Kada npr. konstatiram da bi svakom arhivisti trebala da imponira činjenica da je Arhivistika po prvi put uvedena u univerzitetske programe kao zasebna naučna disciplina, ne samo u Tuzli, Rodinis to doživljava kao svoj težak poraz. Ko to u ovom, ali i mnogim drugim pitanjima iz polemike, nastoji da nametne svoje mišljenje drugima? Očito je to Rodinis. Neosporna je činjenica osjećaja zadovoljstva i lične satisfakcije kada se za svoj rad i doprinos dobije priznanje od institucija i asocijacija struke i nauke kojima se pripada, pa je i meni, normalno, čast da je to slučaj i sa mojim radom (uzgred: više međunarodnih i domaćih priznanja), ali to nije bio moj motiv, ili, ama baš nikako i nikada nije bio moj jedini motiv. Ja jednostavno volim ono što radim, kao školovani pedagog i historičar susreo sam se i sa arhivistikom, koju sam na najbolji mogući način u našoj sredini nastojao povezati sa historijom, u svrhu afirmacije i jedne i druge. Koliko sam u tome uspio neka sude oni koji se tim rezultatima služe, ili bar za njih znaju u izvornom sadržaju, a ne po dezinformacijama koje širi zlonamjerni mržnjom natopljeni Andrej Rodinis.

Pitanja neobrazovanosti i neznanja, koja se manifestiraju i kroz nivo kompetentnosti za svaku stručnu i naučnu raspravu, za mržnjom natopljenog Rodinisa nisu ni signal a kamoli razlog  za oprez u kvalifikacijama pitanja suptilne stručno-naučne prirode. Primjer prvi. Ne znajući, ili ne želeći da zna, šta sve podrazumijeva pojam vjerodostojan dokument, da između ostalog mora biti protokoliran i/ili ovjeren bar potpisom autora – odnosno odgovorne osobe, što je u arhivskim propisima i standardima jasno definirano, on studentske bilješke sa predavanja (sudeći po naznakama sa predavanja dr. Ćirkovića, mada te „naznake“ meni nisu bile dostupne), neovjerene od ustanove ili autora, neprotokolirane i sl. smatra autorskim i vjerodostojnim izvorom. Tek je u zadnjem pamfletu donekle relativizirao njihovu vjerodostojnost nazivajući ih „to što su studenti nazvali predavanjima dr. Ćirkovića“. To je Rodinis morao znati po svom arhivističkom obrazovanju, ali i po historijsko-metodološkom da je imao u rukama radove Grossove, Đurđeva, Mitrovića i dr., pa i taj Uvod u historiju. Da bi mu dojam o svim tim pomenutim studentskim bilješkama bio potpuniji, mogu mu dostaviti i bilješke studenata sa sarajevskog (moguće dr. Đurđeva) i sa prištinskog (zasigurno dr. Hrabaka koje sam ja bilježio i sređivao) fakulteta. Dakle, iz čistog neznanja, ili zle namjere, Rodinis bilješke studenata sa predavanja profesora, koje su vjerovatno dopunjavane iz generacije u generaciju, smatra skriptom, što podrazumijeva da je tekst autoriziran i odobren za korištenje (kao neka vrsta internog udžbenika) od strane nadležnog organa fakulteta/univerziteta. Sasvim je jasno, između ostaloga i iz navoda iz zadnjeg pamfleta, da to nije slučaj, tj. da to nisu skripte već neautorizirane bilješke studenata, te da je s toga Rodinis bezbroj puta pogrešno koristio riječ skripta, što je početak i okosnica svih njegovih insinuacija na ovu temu. Naravoučenije: na imaginarnim osnovama ne mogu se praviti ozbiljne konstrukcije, inače će se urušiti kao kula od karata.

Primjer drugi. Ne razumijevajući, ili zlurado karikirajući, određenje pojma „arhivski fond“, Rodinis konstatira da je „s tugom (teško je i zamisliti kolika ga je tuga obuzela – nap. A. K.) spoznao da je jedan povjesničar, koji se nije bavio arhivistikom, još sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća BOLJE objasnio jedan osnovni arhivistički termin, nego što će to cijelih dvadeset godina poslije uraditi dugogodišnji direktor tuzlanskog arhiva“, navodeći i jedan i drugi tekst. Kada sam mu odgovorio da je moje određenje ovog arhivističkog termina „sadržajno i terminološki preciznije i tačnije“ i da se ne može pozivati na autorstvo teksta „na osnovu nekih bilješki sa predavanja dr. Ćirkovića“, onda je on, što treba primijetiti, značajno apstinirao od obje naznačene konstatacije (o autorstvu i o arhivskom fondu) i konstatirao: „I kako me, kada kažem da nije u stanju ni termin arhivski fond objasniti bolje nego što je to učinjeno u onomu ‘što su studenti nazvali predavanjima dr Ćirkovića’ pedagog i ‘naučnik’ Kožar diskvalificira?“ Dakle, više se ne poziva na skriptu već na „ono što su studenti nazvali predavanjima dr. Ćirkovića“, niti više tvrdi da je Ćirković „BOLJE“ objasnio termin arhivski fond, već se od nje, ne komentirajući moju konstataciju o tome,  odmiče konstatacijom da  „nisam u stanju ni termin arhivski fond objasniti bolje nego što je to učinjeno u onomu „što su studenti nazvali predavanjima dr Ćirkovića“. Naravno, da je Rodinis bio dobronamjeran mogao je u mojim knjigama pronaći puno toga što sa šireg stanovišta objašnjava ovaj ali i mnoge druge arhivističke pojmove, ali očito da nije. Dakle, ni ova Rodinisova usporedba, ni kod njega samog nije izdržala kriterij objektivnosti, ali je za njega od koristi utoliko što je bar dijelom shvatio u čemu je sve pretjerao.

Svojom bahatošću, brutalnošću i ohološću, koje su konstantno iskazivane sve žešćim jezikom mržnje, Rodinisovo ponašanje ostavlja mjesta konstataciji da se radi o osobi sa nekim propustima u odgoju, ili, pak, o ostrašćenom mrzitelju mene lično, ali i više osoba iz, uslovno rečeno, tuzlanske škole historiografije i arhivistike. Ipak, želim vjerovati da je u pitanju ovo drugo, kao manje zlo. Naime, u svakom mom odgovoru (tj. u odbrani, jer me iz čista mira napada), upozoravao sam ga na mržnju koju iskazuje, tražeći da se ponaša normalno, da se ne inatimo i ne vrijeđamo, već da raspravljamo. Ali to nije pomoglo, mržnju nikada nije negirao i uporno me tjerao na jezik uvreda, tako da nisam uvijek mogao izbjeći tu vrstu iskušenja, što meni zaista nije svojstveno. Zadnji njegov tekst je prešao svaku mjeru tolerancije. Između ostaloga tu je zajedljivi vokabular mržnje tipa: gadarija, blebetanje, glupo, bestidno, odvratno, hojratluk, trabunjanje, hajvani itd., bezbroj prostačkih i uvredljivih kvalifikacija. A svaku mržnju treba liječiti, ili je bar unekoliko obuzdavati kako bi protok vremena učinio svoje, ostaviti je da prenoći, jer je po onoj narodnoj „pametnije jutro od noći“. Koliko li bi onda Rodinisu trebalo noći i jutara, bar za sada nije moguće predvidjeti.

Cjelovit odgovor na najnoviji Rodinisov pamflet, zahtijevao bi puno vremena i prostora. Umjesto toga ukazat ću samo na nekoliko njegovih, nazovimo ih, zlonamjernih i neumjesnih konstatacija.

Rodinis osporava moja razumijevanja njegovih (i Jalimamovih) stajališta o udžbeniku Pomoćne historijske nauke, tvrdeći da ga nije nazvao besmislenim, već da sam takav zaključak ja izvukao satirući se od napora da mu to uguram u tekst. Odgovaram da nisam nigdje napisao da ga je „nazvao besmislenim“, niti je on to napisao, već sam naveo da ga smatra (tretira) besmislenim, što sam, razumljivo, osporavao. Međutim, pošto on takav zaključak negira, čak se i ljuti, ja nemam nikakvog razloga da se oko toga sporim, da mu bilo šta tako „uguravam u tekst“ –  i mirna Bosna!

Što se tiče Rodinisove polemike o udžbeniku Pomoćne historijske znanosti i Arhivistika, tačno je, nažalost, da ga on smatra proširenim izdanjem udžbenika Pomoćne historijske nauke iz 2003, da kritizira „apologetski prikaz“  i stajalište prikazivača što ga nije tretirao kao drugo izdanje, a posebno mu smeta konstatacija da je u njemu „po prvi put u ovoj formi obrađena Arhivistika kao fundamentalna znanost za historijska istraživanja“ (Rodinis navodi samo prvi dio ovog citata – primj. A. K.), smatrajući da je to prvi uradio Stjepan Antoljak davne 1971. godine, te da se radi o „popabirčenom gradivu iz 1977.“ Dakle, ovaj udžbenik nije nikakvo drugo izdanje nekog prethodnog što potvrđuju naznake autora u Predgovoru, da li je „apologetski“ prikazan neka svako sam procijeni, ja smatram da je primjeren, a tačno je i da je „u skladu sa zahtjevima visokoškolskih nastavnih programa (…) po prvi put u ovoj formi obrađena Arhivistika kao fundamentalna znanost za historijska istraživanja“, tako što je drugi dio ovog udžbenika „posvećen Arhivistici kao samostalnoj naučnoj disciplini“ (citirano prema Predgovoru).  A što se „popabirčenja“ tiče i korištenja Priručnika iz arhivistike iz 1977. o tome sam jasno iznio svoj stav, koji je sasvim razumljiv i o tome se nema šta polemizirati. Ono što u polemici do sada nije rečeno je činjenica da je Stjepan Antoljak napisao univerzitetski udžbenik Pomoćne istorijske nauke, Kraljevo, 1971, u kojem je Arhivistika obrađena na pedesetak stranica, što je, koliko je meni poznato, do tada prvi put urađeno na ovaj način na ondašnjem srpskohrvatskom jezičkom području. Na tu činjenicu je ukazano u Predgovoru udžbenika. Naznake „po prvi put“ za Antoljakov udžbenik, i „po prvi put“ za moj udžbenik (u kojem je napravljena ograda „ako se izuzme knjiga Stjepana Antoljaka“) su tačne i za neupućene (i zlonamjerne) na prvi pogled mogu izgledati suprostavljeno – isključivati jedna drugu, onako kako to i Rodinis zaključuje, tj. može se postaviti pitanje: kako može biti prvi put 2004, kad je prvi put bilo 1971. godine? Međutim, suštinski one su i jedna i druga apsolutno tačne. Prvo zbog toga što se radi o udžbenicima prilagođenim konkrentnim univerzitetskim planovima i programima: u prvom slučaju se radi o izučavanju Arhivistike kao pomoćne historijske nauke u okviru tako oblikovanog programa (nastavnog predmeta) na širem – ne samo bh prostoru, dok se u drugom slučaju Arhivistika izučava kao zasebna naučna disciplina, ne samo kao pomoćna historijska nauka, u okviru nastavnog predmeta Pomoćne historijske nauke i Arhivistika, a što je od posebnog značaja jer se po prvi put (misli se na Bosnu i Hercegovinu – jer 2004. iz poznatih razloga niko nije razmišljao o nekoj Jugoslaviji i o nekom srpskohrvatskom jezičkom području) u univerzitetske programe uvodi Arhivistika kao zasebna naučna disciplina. Ti programi su, osim Tuzle, postojali na odgovarajućim studijima univerziteta u Bihaću i Mostaru. Ubrzo iza toga novim nastavnim planovima Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta u Tuzli, Arhivistika je izučavana kao obavezni dvosemestralni nastavni predmet, a jedno vrijeme i izborni nastavni predmeti Arhivska praksa I i Arhivska praksa II. Ove inovacije imale su uticaja i na druge bosanskohercegovačke univerzitetske programe. Dakle, suština je u tome da je Arhivistika kao zasebna naučna disciplina po prvi put uvedena u univerzitetske programe i da je po prvi put za takav program napisan ovaj udžbenik. Koliko je to korisno ili, pak, štetno za arhive, arhiviste i Arhivistiku, neka procijeni stručna i šira javnost. Naravno i Rodinis ima pravo na svoje mišljenje. Ja sam tim rezultatima veoma zadovoljan. Razumljivo, očekujem da se arhivistika razvija, da nastanu novi i bolji arhivistički udžbenici, studije i radovi svake vrste, slično onome kako se ova struka i nauka razvija u susjednoj Republici Hrvatskoj.

U svom najnovijem pamfletu Rodinis konstatira „Azem Kožar nastavlja vrijeđati inteligenciju čitatelja portala historiografija.hr, skrečući svim raspoloživim sredstvima pozornost s činjenice da je u svoja tri udžbenika prepisivao gradivo, tj. plagirao“.  Ova konstatacija je, upravo, vrijeđanje inteligencije čitatelja a ne moja objašnjenja Rodinisovih podvala, jer valjda čitatelji imaju pravo na sopstveno prosuđivanje – kako god i kojim god činjenicama da se rukovode, a ne da im se po svaku cijenu pokušavaju nametnuti svoja stajališta kako to Rodinis čini. U konkrentnom slučaju Rodinis iz čista mira optužuje a ja se samo branim, a čitatelji neka stvaraju svoj dojam o tome. A što se optužbi o prepisivanju i plagiranju tiče, nekada navodi tri a nekada četiri udžbenika, jasno sam ranije odgovorio: ne radi se o prepisivanju već o interpretaciji sadržaja u skladu sa nastavnim programom, što i jeste osnovna osobenost i svrha svakog udžbenika. U udžbeniku se predstavljaju naučni dometi, ne samo autora niti nužno autora udžbenika, već dometi naučnika iz određene naučne oblasti.  Uostalom, neka Rodinis napiše bolje udžbenike, neka bilo ko to uradi, bit će mi zadovoljstvo, jer je time sama pojava prvih (prethodnih) udžbenika polučila odgovarajući rezultat. Ništa nije, ne mora a i ne može biti savršeno, bezgrešno, idealno, već je sve podložno promjenama u skladu sa dinamikom razvoja određene naučne discipline i društva u cjelini. Primjera radi Branislav Đurđev je bio neprikosnoveni autoritet (uz sve polemike sa Mirjanom Gross) za metodologiju historiografskih istraživanja – bar u BiH. Međutim, neka njegova stajališta koja se naslanjaju na poimanje historijskih izvora, njihovo korištenje te unutarnju i vanjsku kritiku, postala su nedostatna, jer se pojam historijskih izvora promijenio (što se itekako tiče i arhivistike i historije) a to podrazumijeva i nove opservacije u njihovom korištenju, tako da nama treba neki novi Branislav Đurđev. (O tome sam podnio izlaganje na naučnom skupu o B. Đurđevu koji je organizirala ANU BiH). U kontekstu toga iznio sam i stav o mojim udžbenicima: kada bi ih sada pisao (poslije 15 do 20 godina) puno toga bi bilo drugačije i potpunije. I to je tako za svakoga ko se iole bavi naukom, ili bar pravilno shvata nauku. Sudeći po Rodinisovim pisanijama jedino je on nepogrešiv!

Rodinis dalje, na istom mjestu – u uvodniku svoga pamfleta, navodi: „Ovoga puta, pokušao je obogatiti svoj pljuvački izričaj (npr. „šićardžijske tvrdnje“, nekakva „feniksovska“ prestrojavanja i sl.), dok na moje u prethodnome tekstu iskazano iznenađenje spram vrijeđanja sladostrasno veli da je riječ o ‘istinitim konstatacijama’. U takve konstatacije jednoga emeritusa, čija je raja nedavno samu sebe proglasila Akademicima, spada i konstatacija da sam ga „ogovarao (prema mojim saznanjima) u ‘alkoholiziranim grupicama’. Prema tome, kada Kožar ima neka saznanja to se automatski ima smatrati istinitim konstatacijama?! No, upravo zbog deklarativne istinoljubivosti, njegova nemaštovito naslovljena gadarija zahtijeva odgovor: Najmanje pet puta naziva me lažljivcem („laže“, „vrijeđa lažima“, bezočno laže“, bezočno laže“, „očito da lažeš“)“. Pa da krenemo redom.

Ako su moje konstatacije „šićardžijske konstatacije“ i „feniksovska“ prestrojavanja, nekakav pljuvački izričaj, šta su to onda Rodinisove kvalifikacije tipa „gadarija“ koje na ovom istom mjestu, par redaka ispod, navodi? Očito je Rodinis izgubio kompas, što se jedino njegovom mržnjom može objasniti, nažalost.

Što se navoda o vrijeđanju tiče, odgovorio sam da to što sam napisao ne smatram uvredama, mislim na to što se izgleda tiče (on bledunjav neutralnoga pogleda, ja sam vjerovatno malo manje bledunjav i možda oštrijeg pogleda) i to ne smatram uvredom. Time sam jednostavno iskazao iznenađenje kako se u takvom, na prvi pogled dobroćudnom liku koji „nikome zla ne misli“, skriva osoba sa toliko mržnje. A da mu je mržnja motiv polemike, ponavljam, i pored upozorenja nije nikada negirao, nažalost. A za naznaku da me „ogovarao (prema mojim saznanjima) u ‘alkoholiziranim grupicama’“ ponudio sam i mogućnost provjere. Iz ovoga Rodinis izvlači, nesuvislo, zaključak „kada Kožar ima neka saznanja to se automatski ima smatrati istinitim konstatacijama“. Ako ja i smatram tu konstataciju istinitom, to ne znači da se ona „automatski“ i imperativno ima takvom smatrati. Ja to nigdje nisam napisao, mada je evidentno da je i Rodinisu jasno da se radi o istini. Normalnom čovjeku je nelagodno da je poznavao takve osobe a kamoli da o tome vodi neku raspravu. No, Rodinis na osnovu svojih tumačenja svega toga dolazi do konstatacije da zbog moje „deklarativne istinoljubivosti“ i „nemaštovito naslovljena gadarija“ piše ovaj pamflet kao odgovor.  Da li se radi o mojoj deklarativnoj istinoljubivosti neka procijene drugi, mada sam siguran da ja ništa ne radim reda radi, već iz ličnog ubjeđenja. Dakle, ne radi se o mojoj „deklarativnoj istinoljubivosti“, šta god da Rodinis pod tim podrazumijeva, već o iskrenoj potrebi da se istinom ospori neistina. A što se tiče „nemaštovito naslovljena gadarija“, kako čitateljima predstavlja moj tekst, i nema potrebe za nekim komentarom. Ovo je zaista velika uvreda i beznadežno moralno posrnuće tekstopisca. Sam se tamo „ugurao“ i niko ga otuda ne može izbaviti. Iako sam toga bio svjestan od samog početka, pa mu na to povremeno i ukazivao,  što on nije „štovao“, ipak je najbolje da je „sam pao, sam se ubio“.

Rodinis dalje ciljano, u jednoj umetnutoj rečenici, daje informaciju da je navodno moja „raja nedavno samu sebe proglasila Akademicima“, dajući dodatna objašnjenja u fusnoti i upućujući čitaoce na šire informacije. Dakle, opet bez ikakvog povoda, nešto „čačka“ i nastoji da otvori novi front nesporazuma, osporavanja, negiranja, vrijeđanja i polemiziranja, što nije teško zaključiti iz njegove napomene „ima se šta vidjeti i čuti“. Pregledao sam naznačenu adresu ali ne i snimku lokalne televizije. Nemam potrebu da komentiram naznačeno, iako je nedostatno, već samo, istine radi, mogu da konstatiram da je Akademija društveno-humanističkih nauka uredno registrirana kao udruženje građana 2016. godine, a radi ostvarenja Statutom naznačenih djelatnosti. Ima nekoliko redovnih i više desetina aktivnih članova. Ima svoje Statutom predviđene organe. Organizator je i/ili suorganizator naučnih skupova, čiji se rezultati objavljuju u zbornicima radova a izdaje i časopis. Njeno osnivanje i postojanje nije neki kuriozitet, jer akademija ove vrste ima na desetine širom Bosne i Hercegovine. Radi u skladu sa propisima i mogućnostima, finansijskim prije svega, a kako radi neka cijene njeni organi, članstvo, finansijeri projekata i šira bosanskohercegovačka javnost. O njoj više nećemo polemizirati, jer ja nisam ovlašteni predstavnik, jedino možemo, ako to Rodinisa interesira, o Društvu historičara Tuzla, čiji sam predsjednik, koje djeluje od 2002. godine, izdaje svoj časopis, organizira naučne skupove i izdaje zbornike radova sa istih, o čemu ima obilje informacija u elektronskim medijima. Neka i to Rodinis pregleda i neka procijeni može li se za šta „zakačiti“.

Odgovore zašto sam Rodinisa više puta nazvao lažljivcem, već sam, dijelom ili u cjelosti, dao u ovom tekstu. One zaista stoje, mada su, priznajem, grube, teška srca sam ih koristio, ali šta da radim, kako sam ranije napisao „obmana je isuviše blaga riječ za neke njegove kvalifikacije“.

I da razjasnimo pitanje Rodinisovog isticanja da sam Vrhbosansku nadbiskupiju nazvao mitropolijom, te mitropolijom Hrvata (udžbenik Historija Bosne i Hercegovine), nazvao podmetanjem i izvlačenjem iz konteksta. Naime, u tom udžbeniku, str. 209-211, govori se ukratko (ovo je udžbenik za nehistoričare, dakle za reduciran program iz historije BiH – nap. A. K.) o kulturno-prosvjetnim i vjerskim prilikanama u monarhističkoj Jugoslaviji: o islamskoj vjerskoj zajednici, srpskoj pravoslavnoj crkvi i o katoličkoj crkvi u BiH. Svakoj od njih posvećeno je po jedan do tri pasusa teksta. Nakon pasusa o Srpskoj pravoslavnoj crkvi (u kojem se govori o četiri mitropolije i njihovom ujedinjenju u Srpsku patrijaršiju), sljedeća dva pasusa posvećena su Katoličkoj crkvi u BiH.  U prvom i dijelu drugog  psususa doslovce stoji: „Katolička crkva u Bosni i Hercegovini bila je organizirana u Vrhbosanskom nadbiskupijskom ordinarijatu, biskupskim ordinarijatima Mostara i Banja Luke, odnosno provincijalatima – Bosanskom i Hercegovačkom. Sarajevska mitropolija je sve to objedinjavala, kao jedna od četiri mitropolije Hrvata (podvukao A. K.). Brojala je 413 svećenika i 537 redovnica u ukupno 214 župa.

Stav katoličke crkve prema državi bio je prilično rezerviran. Ta neusklađenost odnosa prema državnoj vlasti  bitno je utjecala na sadržaje i tokove djelatnosti ove organizacije u cjelini.“ (Slijedi nastavak pasusa).

Dakle, stoji činjenica da je termin mitropolija pogrešno upotrijebljen, da je u pitanju očiti lapsus, što se vidi iz prve (prethodne) i druge (naredne) rečenice ovog istog pasusa, a što ja nisam osporio kod Rodinisovog navođenja. Ali je svakome ko je iole razuman jasno da se ovdje radi o lapsusu. Dakle, kada kažem da mi podmeće, mislim na podmetanje neznanja o tome šta je mitropolija a šta nadbiskupija, jer je iz teksta jasno da se govori o nadbiskupijama, a kada kažem da iz teksta izvlači, jasno je da je izvukao jednu rečenicu iz sredine pasusa i tako očiti lapsus tumači neznanjem, „gluparijom“ itd. Uostalom, brojne štamparske, pravopisne greške i ovakvi lapsusi koji su se autoru (i lektoru) potkrali, prepoznati su ubrzo po izlasku udžbenika iz štampe, te su potom ispravljene (podvučene) u tekstu udžbenika a zatim i odštampane i nalijepljene na unutarnju stranu zadnje korice udžbenika, tako da je u promet otišao samo neznatan broj u početku distribuiranih primjeraka. Iako je moguće, ipak je malo vjerovatno da je baš od tih nekorigiranih primjeraka neki dosegao i do Rodinisa, što znači da je moguće znao za ispravke.  Međutim, kad sve to ostavimo po strani, ja ne sporim što je Rodinis ukazao na ovu grešku – lapsus, bez obzira što mi je i bila poznata, ali sporim što je glorificira i koristi za teške kvalifikacije.

Što se tiče Rodinisovih očekivanja polemike o sastavu i funkciji Arhivskog vijeća BiH, „jer trebamo biti zahvalni za svaku demonstraciju kozmičkih dimenzija njegove neupućenosti, neznanja i horjatluka“(uvredljive konstatacije iz vokabulara mržnje bez presedana), uvjeren sam da nema svrhe o tome deset godina kasnije polemizirati. Taj prijedlog ionako nije ni tretiran, kako to proizilazi iz Rodinisovih naznaka, te nije prouzročio nikakve posljedice. Kako sam i napisao Arhiv BiH i svaki arhiviski djelatnik imali su pravo na prijedlog o ovom i svakom drugom pitanju. Imao je to pravo i Rodinis i Azem Kožar (po Rodinisu s Filozofskog fakulteta – dakle, po njemu, izvan struke). To osporavanje s toga aspekta nije u redu, jer sam ja i tada itekako bio u struci, predavao Arhivistiku i bio odgovoran nastavnik za realizaciju arhivske prakse studenata. Bio sam i član više arhivističkih udruženja. Dakle, pripadao sam i pripadam arhivistici. Posebno je pitanje razlika u viziji razvoja arhivske djelatnosti: ka etatizaciji ili demokratizaciji. Rodinis je uporno zastupao prvo a ja drugo stajalište. Moje stajalište se zasnivalo na shvatanjima arhivista, obznanjenog u više propisa i arhivističkih radova, na toj Strategiji kulturnog razvoja koja je usmjerena na demokratizaciju cjelokupne kulture, i naravno na sopstvenim shvatanjima i razumijevanjima ove djelatnosti. Rodinis misli da to nije „učinkovito“, i koliko znam jedini se on o tome putem teksta javno deklarirao. I to nije problem. U čemu sam ja vidio problem kada se tiče tog njegovog (ili Arhivovog) prijedloga, već sam napisao i nema potrebe da ponavljam. Rodinis i sam konstatira da po pitanju sastava Arhivskog vijeća struka gubi u odnosu na državu, a da li je to rezultat 1:8, 3:9 ili 0:12, za mene je sasvim nebitno. Uostalom, bilo je kudikamo važnijih pitanja struke o kojima su arhivisti trebali raspravljati, ali to Rodinisa nije interesiralo, vjerovatno smatrajući da to za njega nije profitabilno. Međutim, u ovom i drugim prilozima, Rodinis svjesno marginalizira napore Društva arhivskih radnika BiH, valjda zato što sam ja u tom periodu bio predsjednik, da Arhiv BiH u tom poratnom vremenu – do donošenja Zakona i kasnije do njegove konsolidacije, opstane kao centralna arhivska ustanova. To se vidi iz više pitanja koja on pominje kao sporna i/ili nejasna, kao i iz njegovog autorskog rada objavljenoj u monografiji Arhiva iz 2007. godine. Arhivski djelatnici, njihovo udruženje i napori oko obnove arhivske službe BiH, sa Arhivom BiH kao matičnom ustanovom, u čemu su obavezu na seminaru u Londonu 1999. preuzeli i Arhiv i Društvo, ostali su efemerni – kao da ih i nije bilo. Naravno, ne negiram napore tada odgovornih osoba u Arhivu, ali je istina o svemu tome znatno drugačija. Međutim, sve je to prošlost bremenita izazovima, koje Rodinis nije proživio, na kojoj se moramo učiti, a na kraju je najvažniji pozitivan ishod (opstanak Arhiva) a sve drugo je manje važno, tako da i o tome sa ove vremenske distance nema potrebe polemizirati. Ovim sam samo želio dati kraću napomenu, kao sudionik svih tih zbivanja, između ostaloga i da bih osporio konstataciju u Rodinisovom radu iz 2010. godine, u kojoj on navodi “da je Arhivsko vijeće povod da u ovom uratku (misli na moj tekst iz 2010. godine – primj. A. K.) unizi i obezvrijedi nešto što dolazi iz Arhiva Bosne i Hercegovine“, što ničim i nikada ne može dokazati, jer to jednostavno nije tačno. Jer, kada sam god ukazivao na poteškoće i propuste u razvoju ove djelatnosti, uvijek je to bilo u najboljoj namjeri da se stanje popravi a ne da se neko „unizi“. Naravno, ne pravdam se nikome, pogotovu ne Rodinisu, već samo konstatiram šta je nesporno tačno, tj. branim se istinom, a što je provjerljivo u dokumentaciji iz rada Društva arhivskih radnika BiH, ali i iz više mojih objavljenih radova.

 

Azem Kožar

 

 

Uredništvo portala Historiografija.hr ne odgovara za tvrdnje izrečene u raspravama, polemikama i drugim tekstovima. Reagiranja i polemičke priloge možete slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@ffzg.hr