Jure Krišto – O rasnim zakonima i njemačkim uvjetima ustašama

O rasnim zakonima i njemačkim uvjetima ustašama

Slučajno – i kasno – zapazio sam da se Nevenko Bartulin javio s kritičkom opaskom na moj člančić o neprimjerenosti primjedbe episkopa Jovana Ćulibrka da je NDH bila „ultrakatolička država“ (https://www.cnak.ba/osvrti/sto-je-to-ultrakatolicka-drzava/).

Bartulin nema zamjerki na moje problematiziranje Episkopove primjedbe, nego prigovara mojoj aluziji da su Nijemci ustaškim vlastima uvjetovali formiranje vojnih snaga donošenjem rasnih zakona, jer – siguran je – to „ne odgovara povijesnoj istini“.  On, dakako, smatra da su ustaše bili sasvim dovoljno zli da su donijeli „rasne zakone“ bez ikakvih njemačkih utjecaja.

Bartulin također tvrdi da je dokazao kako ta „hrvatskim nacionalistima – omiljena teza“ nije točna, jer „Njemačka jednostavno nije postavila takav uvjet ustaškoj vladi“. Naravno da je čitatelj znatiželjan vidjeti te dokaze, pa sam bio i ja. No, Bartulin se zadovoljava pozivanjem na situaciju u Slovačkoj i na slične incidentalne situacije koje obrađuje u kratkim natuknicama na portalu http://historiografija.hr/ – i to smatra dokazom.

Pretpostavljam da prosječnu čitatelju ne treba objašnjavati kako u svom kratkom osvrtu na Episkopovu izjavu nisam mogao razvijati tezu o utjecajima, pritiscima i uvjetovanjima koje su Nijemci imali ili mogli imati. Očekuje se da će zainteresirani, osobito ako žele o tome i istupati u javnosti, provjeriti je li autor možda negdje drugdje to opširnije obradio. Ja sam se uistinu opširnije osvrnuo na pitanje pritiska njemačkih vlasti na hrvatske u donošenju rasnoga zakonodavstva služeći se vjerodostojnim dokumentima. Ključnim smatram nekoliko razgovora i pisama između nadbiskupa Alojzija Stepinca i tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Andrije Artukovića u vrijeme donošenja tih zakona i njihovih prvih primjena. Iz tih je kontakata jasno sljedeće: čim je nadbiskup Stepinac načuo o mogućim rasnim zakonima, intervenirao je kod Artukovića i iznio svoje rezerve. Artuković ga je uvjeravao da su njemački pritisci toliko jaki da ih jednostavno moraju donijeti. Nadbiskupa je, pak, pokušao smiriti time da će vlada u praksi opstruirati odredbe tih zakona. U kratkome pismu od  23. travnja 1941., Nadbiskup inzistira da se uzme u obzir konvertite na katolicizam kod tih „potrebnih zakona“. Domaći kritičari Stepinca i „hrvatskih nacionalista“ skočili su od veselja da imaju dokaz o tome kako je Stepinac odobravao rasno zakonodavstvo, štoviše smatrao ga „potrebnim“. No, umjesto veselja, pokazali su površnost i manipulacije izvorima. Nisu, naime, uzeli u obzir još jedno Nadbiskupovo pismo Artukoviću iz tog vremena rasprava o „rasnoj problematici“ (22. svibnja 1941.), u kojem je sljedeća bitna informacija: „Tada (to jest, kad je Nadbiskup razgovarao s Artukovićem, a možda i s drugim relevantnim sugovornicima)  nam je bilo rečeno, da su radi razloga neovisnih o nama (o Hrvatima!) ti zakoni morali biti proglašeni u ovoj formi […]“ (moje isticanje i zagrade!). Stoga ih je Stepinac nazvao, možda malo nespretno, „potrebnima“.

Može li se to njemačko lomljenje ruku novouspostavljenim vlastima u NDH povezati s dopuštenjem osnivanja vojnih postrojbi? Bartulin prigovara što je tu tezu iznio Roman Leljak, iako tu nije važno tko nešto  tvrdi, nego je li tvrdnju dovoljno dobro potkrijepio izvorima. Za odgovor na postavljeno pitanje najvažniji je podatak da je na dan objavljivanja zakonske odredbe o rasnoj pripadnosti, Komanda njemačkog 49. armijskog korpusa objavila pravila o tome gdje mogu postojati garnizoni hrvatske vojske, o njihovu brojčanom ograničenju, o oružju koje te jedinice mogu upotrebljavati i – najvažnije – o odredbi da su te jedinice podčinjene njemačkom mjesnom zapovjedniku.

I da nema takvih službenih podataka, takav odnos njemačke vojske i hrvatskih vojnih postrojbi mogao bi se pretpostaviti iz pravilno shvaćena konteksta. Naime, ako su dva saveznika (Italija i Njemačka) vojno okupirala neki teritorij (zvao se NDH ili nekako drukčije) i međusobno razgraničila zone svojih interesa na tom teritoriju, logično je očekivati da neće dopustiti stvaranje većih vojnih snaga onima koji misle da i dalje imaju vlast na tom istom teritoriju. Italija je bila jasna u nametanjima strogih ograničenja na prisutnost hrvatskih vojnih jedinica u zoni svojih interesa. Logično je pretpostaviti da je i Njemačka imala iste zahtjeve u dijelu svojih interesa. Takva je pretpostavka uistinu i potvrđena u detaljnim propisima kako i koliko hrvatske vojne postrojbe moraju biti ovisne o njemačkoj vojnoj strategiji. A istodobna objava prvoga rasnog zakona i određivanja statusa hrvatskih vojnih snaga sugerira vjerojatnu povezanost ta dva pitanja, njihovo prethodno raspravljanje i preciziranje, na što je ministar Artuković aludirao u razgovoru s nadbiskupom Stepincem.

Na kraju, poneka anegdotalna crtica o N. Bartulinu. Nisam siguran da smo se ikada sreli, ali znam sigurno da sam mu kao glavni urednik Review of Croatian History objavio članak o „hrvatsko-talijanskim odnosima 1941.-1945.“ (3/2007., str. 49-73). Tada je predavao povijest na Sveučilištu u Splitu. Ako se ne varam, to je bila tema i njegova doktorata negdje u Australiji. Nakon što mi je ponudio spomenuti članak za objavljivanje, na više sam mu mjesta dobrohotno sugerirao mijenjanje neadekvatnih formulacija, prebrzih zaključaka, neutemeljenih obrazloženja i sl. Nešto je prihvatio, ali je ostao pri svojim temeljnim tezama.

U broju Review-a za 2010. Tomislav Jonjić (u međuvremenu stekao doktorat u povijesnim znanostima) potrudio se detaljno analizirati Bartulinove teze i zaključke („From Bias to Erroneous Conclusions“, 6/2010., str. 227-238). Kako naslov sugerira, Jonjić je pokazao kako Bartulinovo izlaganje obiluje neopravdanim i nedokazanim izjavama i tvrdnjama, a razlog leži u tome što se njegovi argumenti temelje na nepouzdanim ili nepostojećim izvorima i na ideološki iskrivljenom predznanju.

Bartulin i Jonjić su izmijenili još po jedan odgovor (RCH, 8/2012), a ja sam bio na izlazu iz uređivačke pozicije RCH-a. Bartulinovo javljanje u vezi sa spomenutim mojim tekstom uvjerava me da se njegov historiografski habitus nije promijenio.

Jure Krišto,

zaslužan znanstvenik