Nevenko Bartulin – Srđa Trifković i njegova ‘nova’ teorija o genocidnosti hrvatske političke tradicije i kulture

 

Srđa Trifković i njegova ‘nova’ teorija o genocidnosti hrvatske političke tradicije i kulture

 

U dva nedavno objavljena članka o ustaškom pokretu i ustaškim zločinima nad Srbima u NDH, srpski povjesničar Srđa (ili Srdja) Trifković je pokušao rastumačiti korijene ustaške ideologije u odnosu na ‘srpsko pitanje’ te je kritizirao srpske pobornike ‘numerološke grandomanije’ što se tiče broja srpskih žrtava u NDH.[1] Trifković dakle kritizira višestruko pretjeran broj od 700.000 srpskih žrtava samo u Jasenovcu, koji je još uvijek široko prihvaćen među srpskim ‘kvazi-povjesničarima i diletantima’ te nekim inozemnim autorima, poput izraelskog ‘šarlatana’ Gideona Greifa.[2] Iako je Trifkovićeva kritika u ovom pitanju pohvalna, on također promovira povijesno neodrživi mit o ‘genocidnosti’ hrvatske političke tradicije i kulture.

To se jasno vidi u njegovoj tvrdnji da je Ante Starčević ne samo postavio ideološki temelj za ustašku rasnu teoriju nego da je također postavio intelektualni temelj za genocid nad Srbima u NDH. Prema Trifkoviću, Starčević ‘articulated eliminationist anti-Serbism and thus gave rise to the political culture which ultimately led to the Ustaša project of exterminationist Serbophobia.’[3] No Trifković ide dalje i tvrdi da ‘istorijski koreni ustaštva nalaze se u vekovnim težnjama hrvatske feudalne i klerikalne elite da Srbima [u Vojnoj Krajini] nametne pravnu i versku homogenost i političku pokornost’ te da je već 1700. godine nadzornik zemljišnih posjeda zagrebačke biskupije Ambroz Kuzmić prvi predložio, u jednom izvještaju, ‘radikalno konačno rešenje “srpskog pitanja” u Hrvatskoj’.[4] Dakle, prema Trifkoviću, postoji direktna veza između izvještaja iz 1700. i ustaških zločina protiv Srba u NDH. To je jedan od više primjera anakronizma u Trifkovićevom radu. Dakle, ‘Vlasi’ u Vojnoj Krajini su (svi) bili Srbi u etničkom smislu te očito nema razlike između tih ‘Srba’ i Srba u dvadesetom stoljeću, kao što nema bitne razlike između ‘politike’ Katoličke crkve i hrvatskog plemstva na početku 18. stoljeća na jednoj strani i ustaške anti-srpske politike na drugoj (Trifković također uvjerava čitatelje da je štokavski srpski jezik dok je dubrovačka kulturna tradicija ‘izrazito nehrvatska’).[5]

Iako je ispravno govoriti o utjecaju rasnih ideja u radovima Ante Starčevića, kako je to već jednom primijetio Antun Gustav Matoš,[6] nije znanstveno pošteno ignorirati, kao što to radi Trifković, još veći utjecaj građanskog nacionalizma u mislima i radovima Starčevića. Na primjer, Starčević je 1883. izjavio da ‘mi iskreno ljubimo i za brata držimo i Srba, i Niemca, i Talijana, i Žida, i Ciganina, i Luterovca, i t. d., svakoga tko radi za obćenito dobro svega naroda i ciele domovine’.[7] Bilo bi dakle poželjno da povjesničari pokušaju ponuditi jednu nijansiranu sliku o Starčeviću i njegovim idejama a ne sve svoditi, kao u slučaju Trifkovića, na ‘genocidno anti-srpstvo’.

Nadalje, Trifković potpuno ignorira činjenicu da su ustaške rasne ideje ipak bile oblikovane, barem djelomično, kao svojevrsna reakcija na jugoslavenske i velikosrpske rasne ideje (kako sam obrazložio u svojoj knjizi iz 2014. godine[8] koju Trifković citira). Takva tvrdnja s moje strane svakako ne predstavlja pokušaj relativizacije stvarnog karaktera NDH i ustaških zločina, ali ne može se raspravljati o rasnim idejama Starčevića, Ćire Truhelke, Ive Pilara, Filipa Lukasa itd. bez analize rasnih ideja srpskih i jugoslavenskih nacionalističkih znanstvenika poput Jovana Cvijića. Ne može se pisati o anti-srpskim demonstracijama u Zagrebu 1902.[9] a da se ne govori o članku Nikole Stojanovića poznatom pod naslovom ‘Do istrage naše ili vaše’.

 

Nevenko Bartulin

 

[1] Srdja Trifković, ‘Ustaša Crimes, Serbian Victims, Numbers and Politics: Toward a Rational Debate’, Istorija 20. veka, 38, br. 1, 2020, 203-222. Srđa Trifković, ‘Ustaštvo, fašizam i nacizam: privid identiteta’, Argumenti: Časopis za društvena/politička pitanja, XIV, br. 39, 2020, 169-204.

[2] Trifković, ‘Ustaša Crimes, Serbian Victims, Numbers and Politics’, 217-218.

[3] ibid, 208.

[4] Trifković, ‘Ustaštvo, fašizam i nacizam’, 170-171.

[5] ibid, 171-172.

[6] ‘Prema tome pojam hrvatske narodnosti nije jasno obilježen i utvrdjen u djelima njegovim. U nekima smatra poput Gobineau-a, učitelja Richarda Wagnera i jamačno svoga, pa Disraëlia, Chamberlaina i Gumplowicza, rasni, plemenski momenat glavnim u politici, žigošući Srbe kao tudji elemenat svojom rasom i krvlju, a u glavnim, programskim, temeljnim mislima, shvatajući državnu, pravnu i historijsku misao kao misao nacijonalnu, očevidno je u opreci sa svojim rasnim shvaćanjem hrvatstva…’ Citirano u: A. G. Matoš, Feljtoni i eseji (Zagreb: Naklada “Juga”, 1917), 72.

[7] Citirano u: Jere Jareb, Pola stoljeća hrvatske politike 1895-1945 ([1960] Zagreb: Institut za suvremenu povijest, Biblioteka Hrvatska povjesnica, 1995), 12.

[8] Nevenko Bartulin, The Racial Idea in the Independent State of Croatia: Origins and Theory (Leiden and Boston: Brill, 2014).

[9] Trifković, ‘Ustaštvo, fašizam i nacizam’, 178n.