Dominik Ešegović – Prikaz knjige Roumen Daskalov – Diana Mishkova (eds.), Entangled Histories of the Balkans. Transfers of Political Ideologies and Institutions, sv. 2, Brill, Leiden/Boston 2014, 595 str.

Roumen Daskalov – Diana Mishkova (eds.), Entangled Histories of the Balkans. Transfers of Political Ideologies and Institutions, sv. 2, Brill, Leiden/Boston 2014, 595 str.

Drugi svezak trosveščane serije „Entangled Histories of the Balkans“ pod uredništvom Diane Miškove i Rumena Daskalova slijedi istu koncepciju kao i prvi. Dok se prva knjiga bavila nacionalnim ideologijama i jezičnom politikom na Balkanu, kao što sugerira već i sam naslov: „National Ideologies and Language Policies“, te je obrađivala povijest i razvoj obaju fenomena, druga knjiga slijedi prethodni pristup usredotočen na procese razvoja i isprepletenosti. Knjiga prije svega slijedi koncept histoire croisée. Nastojali su se predstaviti ciljevi, mehanizmi, poticaji i efekti razvoja političkih ideologija na Balkanu. Istraživači su usredotočeni na kontekstualno umetanje tih ideologija i pokreta u povijesni tok u paneuropskom kontekstu. Pritom autori ističu transnacionalni karakter povijesnog razvoja ideja. Knjiga posebice stavlja fokus na prikaz razvitka liberalnih, nacionalnih i socijalističkih pokreta u Rumunjskoj, Bugarskoj i u Srbiji, te posvećuje po jedno poglavlje rasvjetljavanju seljačkog i fašističkog pokreta na Balkanu, pri čemu je hrvatski slučaj od posebnog značaja. Predstavljeno je razdoblje od nastanka liberalizma na Balkanu u ranom 19. stoljeću do prikaza nacionalnih aspekata 21. stoljeća. Autori zastupljeni u knjizi ubrajaju se među najistaknutije stručnjaka svoga područja, a svoju su reputaciju stekli nizom publikacija i istraživačkih radova. Kao i prvi svezak, urednik ovoga sveska je profesor Rumen Daskalov, koji trenutno predaje na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti. Suurednica je Diana Miškova, voditeljica Centra za napredne studije (Center for Advanced Study) u Sofiji; ona je već surađivala na publikacijama sličnog tipa. Knjiga se obraća svima koji se interesiraju za modernu povijest Balkana. Cijeli trosveščani istraživački projekt zahvaljuje svoj nastanak sredstavima Europskog istraživačkog vijeća (European Research Council) Europske Unije.

U prvom pogljavlju „‚Forms without Substance’: Debates on the Transfer of Western Models to the Balkans“ (str. 1-97) Diana Miškova i Rumen Daskalov obrađuju razvoj političkih svjetonazora i institucija u Rumunjskoj, Srbiji, Grčkoj i Bugarskoj. Ulazak tih zemalja na europsku kulturnu scenu bilo je uzrokovano sve većim antagonističkim stavom prema Osmanskom Carstvu i njegovoj kulturi. Ta prva faza europeizacije, nastala zahvaljujući oponašanju zapadnih modela, nastavila se drugom fazom koja je počela 1860-ih godina, a trajala sve do Prvog svjetskog rata. U toj je fazi dominirala „modernizacija odozgo“ koja je podrazumijevala uvođenje institucija, zakona, pa i modernizaciju putem legislacije (str. 3). U međuraću dolazi do raskida sa Zapadom. Autori ističu kontradikcije koje je modernizacija uzrokovala u zemljama koje su analizirane. Naročito u slučaju Rumunjske, ponajprije pod utjecajem njemačke filozofije romantizma, političari i intelektualci upozoravali su na razarajući efekt političkih reformi bez odgovarajućih kulturnih temelja. Tom „punjenju formi bez supstance“ suprotstavili su se nacionalno-liberalni kritičari zagovarajući postepeni razvoj državnih institucija (str. 22). Osobito su zanimljiva istaknuta zajednička obilježja te razlike u predstavljenim debatama o raznim putovima razvoja balkanskih zemalja. U, dalekosežno gledano, nedovoljno razvijenim mladim balkanskim državama u kojima su se socijalizam, agrarizam i liberalizam natjecali za glasove birača, ponajprije je u Srbiji i u Bugarskoj tamošnji liberalizam zbog faktičkog nedostatka buržoazije težio prema populizmu. U sklopu konfliktnih zapadnoistočnih diskursa i srpski su radikali preuzimali populističke stavove propagirajući „treći put” gospodarskog poretka između socijalizma i kapitalizma. Izjednačivši se programatskim socijalistima, radikali su se razvijali u „doktrinarske socijaliste“ (str. 59).

Prekogranična razmjena ideologija i ideja u njihovim raznim oblicima u dotičnim zemljama čini svoj europski karakter vidljivim. Autori ističu da dominirajuće ili podložne ideologije dotičnih zemalja nisu bile samo „kopije“ iz Zapada, nego su bile „intelektualno europske“ te jednako „balkanske“ kao i inherentne zemlji u kojoj su se razvijale (str. 95).

U drugom se poglavlju „Balkan Liberalisms: Historical Routes of a Modern Ideology“ (str. 99-198) Diana Miškova približava se liberalizmu na Balkanu. Istražuje liberalnu ideologiju ne kao generičku pojavu, već ima povijesni pristup. U jednoj analizi slučaja autorica usmjerava pogled na Rumunjsku, Srbiju i Bugarsku razmatrajući razlike i zajedništva njihovog sociopolitičkog položaja iz aspekta evolucije političkog liberalizma. Analiza postaje veoma interesantna kada se čitatelj prisjeti da su liberalne stranke bile prve političke stranke na Balkanu. Zapadnoeuropski je utjecaj bio odlučujući za razvoj balkanskog liberalizma. Tako su frankofili unutar rumunjske aristokracije nastojali da prvi ustav njihove države stupi na snagu. A i u Srbiji su liberali osnovali „oligarhijsku opoziciju“ protiv „autokratske samovolje“, naročito krajem napoleonskih ratova (str. 110). Tako je od 1842. srpski „oligarhijski ‚konstitucionalni režim’“ bio sklon očuvanju ekonomskih, a ne političkih sloboda (str. 111). Njemačka je znanost, ponajprije historijska škola, utjecala na srpske elite pa i na razvitak ustava u Srbiji gdje revolucija 1848. gotovo da nije pokazala nikakav učinak. Srpski i bugarski liberali uvijek su preferirali odabir edukacije nad revolucijom te njenim nepoželjnim posljedicama. Povezani s mladim nacionalizmom, liberalni su političari propagirali povijesno zahtijevanje liberalnih ideja, koje su mjestimice pomiješali s kolektivističkim gledištima. Naivni je „utopizam“ bio tim više primjetljiv u uvjerenjima mnogih liberala, koji su u svojoj „ljubavi prema slobodi“ našli „svjetsku misiju“, nastojeći graditi „savršeni poredak“ temeljen na individualnoj slobodi (str. 136). Liberalni su vođe, poput Vladimira Jovanovića, zbog svog nacionalizma bili „potencijalno više nacionalistički nego liberalno“ nastrojeni, povezujući individualnu slobodu sa slobodom cijele nacije te alternirajući između mesijanizma i populizma (str. 142). Klasični liberalizam bio je uistinu najistaknutiji u Rumunjskoj gdje je donesen „buržoaski“ ustav (1866.) bez nazočnosti stvarne buržoazije u zemlji (str. 171). No ideja narodnog suvereniteta je ipak bila jače razvijena u Srbiji i u Bugarskoj nego u Rumunjskoj. Nastojeći pokrenuti Srbiju na put k modernoj europskoj zemlji, progresivno nastrojeni pojedinci ponašali su se liberalnije od samih liberala čija je omladinska organizacija „Omladina“ bila veoma nacionalistički usmjerena. Stil vladanja „liberalnog“ bugarskog premijera Stefana Stambolova doveo je u Srbiji čak do šaljive etikete „stambulovština“ kojom su napredne snage častile domaći režim prikazujući ga autoritarnim (str. 188). Karakteristično je da je liberalizam u svim trima analiziranim zemljama izgubio svoj utjecaj na antiliberalne nacionalizme ponajprije s dolaskom samih liberala na vladajuće pozicije. Uza sve to liberalizam nije samo donio „jezik novog političkog autoriteta“, već je u skladu s mogućnostima ostvario svoje ciljeve glede osnutka nacionalne države i modernog političkog sustava sa svim svojim slobodama (str. 197).

U trećem poglavlju, „Early Socialism in the Balkans. Ideas and Practices in Serbia, Romania and Bulgaria” (str. 199-280), Blagovest Njagulov slijedi trag kompleksnog nastanka socijalizma u trima zemljama. Kao i druge ideologije na Balkanu, socijalizam je imao korijene u inozemstvu. Rusko je narodnjaštvo veoma utjecalo na rani socijalizam na Balkanu. Narodnjaci su propagirali samoupravljanje seljačkih zajednica što je kod nekih ranih balkanskih socijalista naišlo na plodno tlo. Taj je ruski populizam (narodnjičestvo) ponajprije utjecao na „prvog srpskog socijalista“ Svetozara Markovića, čiji je zahtjev za samoupravljanjem i ukinućem državne birokracije bio blizu anarhizma (str. 209). U Rumunjsku su rani socijalisti obično izravno dolazili iz Rusije, ali su u početku zbog nepostojanja proletarijata naišli na malu potporu. Zahtjevi rumunjskih socijalista za revolucionarnim promjenama izjalovili su, kao i u Bugarskoj, zbog nedostatka razvijene industrije i radničke klase koja bi uz nju bila vezana. Socijalističke ideje u manjem su broju od etablirane stranke realizirali sami socijalisti. Srpski radikali pod vodstvom Nikole Pašića, neka „vrsta državnih socijalista“, povremeno su dominirali skupštinom u kojoj nikad nisu bila više od dva socijalistička zastupnika (str. 232). Naročito su bugarski socijalisti imali više uspjeha po selima, iako se seosko stanovništvo sporo upoznavalo s marksističkom ideologijom. U Rumunjskoj se socijalizam dugo vremena smatrao „egzotičnom biljkom“ pa je ostao, kao i u drugim zemljama, gotovo isključivo „atraktivan za intelektualce u zaostalim regijama“ (str. 280). Posebice kontakti s njemačkim i francuskim socijalistima te njihov utjecaj potaknuo je balkanske vođe socijalista na veću suradnju. Balkanska federacija, koju je već zagovarao Marković, imala je na Socijalističkoj konferenciji u Beogradu 1910. dobar odjek, a postala je i temeljom živahnih rasprava na drugoj konferenciji u Bukureštu na početku svjetskog rata. Na kraju se suradnja socijalista izjalovila zbog slabe podrške stanovništva.

U poglavlju „Agrarian Ideologies and Peasant Movements in the Balkans” (str. 281-353) Rumen Daskalov analizira najvažnije seljačke pokrete na Balkanu. Započinje s općim pregledom zajedničke seljačke ideologije čija je istočnoeuropska varijanta primila snažan utjecaj od ruskog populizma i od zapadnog „agrarianizma“. Pokreti su na Balkanu bili prožeti demokratskom i legalističkom misli, a na decentralizaciju i državni intervencionizam su gledali kao na moguće poboljšanje teškog ekonomskog položaja mnoštva seljaštva. Unatoč „straha od kapitalizma“ socijalistički pokušaji nisu bili alternativa za vodeće seljačke ideologe (str. 286). Ideološke preteče seljačkog pokreta Daskalov vidi u francuskim fiziokratima koji su poljoprivredu smatrali temeljem gospodarskog ciklusa. Unatoč socijalističkim utjecajima, najveći je dio seljačkih aktivista zagovarao pravo vlasništva, a organizirane su kao u slučaju Bugarske porezne pobune. I u Bugarskoj i u Hrvatskoj uspio je savez poletnih seljačkih stranaka s ruralnim stanovništvom. što međutim nije zaživjelo ni u Rumunjskoj ni u Srbiji. Jednom na vlasti, seljačka se stranka pod Stamboliskim držala bahato i svom je silom pokušavala isposlovati seljački „treći put“. U Rumunjskoj vlast nije vladala „veoma seljački“ te je zauzela napredni smjer kojim je trebalo industrijalizirati zemlju (str. 319). Autor se detaljno upušta u analizu djelovanja braće Radić i seljačke stranke u Hrvatskoj. Objašnjava da su braća Radić, koji su u ranijem periodu bili pod utjecajem narodnjaka, bili jednako nacionalisti kao i vođe seljaštva. Hrvatska je autonomija postala glavni cilj HSS-a jer su socijalni problemi, kako smatra autor, u razvijenijoj Hrvatskoj bili manje izraženi. Uzajamnog utjecaja bilo je, naročito od strane Bugarske na srpsku seljačku stranku, čiji je pokušaj suradnje s HSS-om ostao bez uspjeha.

Constantin Iordachi počinje poglavlje „Fascism in Southeastern Europe: A Comparison between Romania’s Legion of the Archangel Michael and Croatia’s Ustaša“ (str. 355-468) s dva citata. Prvi je citat glavnog ideologa rumunjskih fašista Iona I. Moţe, a drugi Ante Pavelića. Citati razjašnjavaju ideološku bliskost obaju fašizama. U tom se poglavlju daje opširan pregled svih fašističkih pokreta na Balkanu te detaljan pregled literature koja obrađuje teorije fašizma. Iordachi proturječi definiciji fašizma koja se temelji na Weberovom idealnom tipu te objašnjava svoju generičku, tj. „sveobuhvatnu [univerzalnu] definiciju fašizma“ (str. 365). Glavni se dio rada bavi komparacijom fašističkih pokreta dotičnih dviju zemalja koje autor karakterizira najvažnijima na međuratnom Balkanu. Za njih je autor, pozivajući se na Webera, upotrijebio pojam „karizmatični ultranacionalizam“ (str. 395). Iordachi upozorava na jasne pojave obaju fašizama kao karizmatičnih nacionalizama koji teže uskrsnuću i spasu patrijarhalnih društava te emancipaciji svojih nacija. Razlika između dvaju nacija bila je u tom da su se Rumunji već od 1919. nalazili u jednoj Velikoj Rumunjskoj dok Hrvatska još nije postigla državnost. Obje su fašističke organizacije osnovane otprilike istovremeno, izražavajući frustraciju nezadovoljnih dijelova stanovništva zbog inferiornog položaja prema vladajućim elitama. Obje su grupe koristile teror kako bi ostvarile svoje interese. No autor ne iznosi puno novih spoznaja iako daje preciznu usporedbu fašističkih vođa Pavelića i Codreanua, ali izlaže barem dosta zanimljivosti. U svakom slučaju, njegova kritika domaće historiografije balkanskih fašizama zaslužuje mnogo pozornosti. Prema Iordachiu, studije fašizma proteklih dva desetljeća na Balkanu učinile su puno korisnog, ali bi se konačno trebale osloboditi političkih i ideoloških samoograničenja iz prošlosti. Nacionalni pogled na fašizam morao bi prelaziti u transnacionalnu perspektivu u kojoj se fašistički fenomen kontekstualizira bez grčevitog držanja na ukočeni idealni tip samog pojma. Za nova bi saznanja bio koristan i interdisciplinarni pristup. Iordachiva kritika pogađa i „zapadnu“ historiografiju koja, ako ga već posve ne isključuje iz svojih studija o fašizmu, Balkan analizira u obrascima mišljenja hladnoga rata smatrajući lokalne eksperimente s fašizmom pukim kopijama zapadnih prototipa. Čitatelj se samo može nadati da će Iordachieva konstruktivna kritika naići na živahan odziv te pomoći napredovanju modernih, transnacionalnih pristupa i suradnji među istraživačima.

Tchavdar Marinov i Alexander Vezenkov u zadnjem se poglavlju, „Communism and Nationalism in the Balkans: Marriage of Convenience or Mutual Attraction“ (str. 469-555), fokusiraju na Jugoslaviju kao „najvažniji primjer“ preokreta iz komunizma u nacionalizam. Autori opovrgavaju zastarjelu misao o „antinacionalističkom“ karakteru komunističkih režima na Balkanu. Simultanom usporedbom „nacionalnih komunizama“ balkanskih zemalja ulaze u pitanje raznih namjera i djelatnih mehanizama u nastanku „komunističkih nacionalizama“ (str. 471). Autorima Makedonija služi kao primjer za postavljanje pitanje da li se radilo o slučaju komunističkog „stvaranja nacija“ (str. 497). Iako je već od 1870-ih bilo makedonskog nacionalizma, konačna je konstrukcija nacionalnog makedonskog identiteta koincidirala s projektom komunističke Jugoslavije. Marinov i Vezenkov pobijaju uobičajeno mišljenje o makedonskom identitetu kao produktu jugoslavenskog komunizma, koje je bilo zastupljeno naročito u grčkoj i bugarskoj historiografiji. A uistinu su osobito bugarski komunisti podupirali konstrukciju makedonske nacije kako bi u sastavu eventualne Balkanske federacije raširili svoje područje vladavine do tadašnje Južne Srbije. Tek raskidom između Tita i Staljina došlo je do promjene bugarskog stajališta u tom pitanju, koje je bilo praćeno čak i sviranjem iredentističke glazbe. Prema procjeni autora, u makedonskom pitanju nije bilo toliko nacionalizma „odozdo“ koliko ga je komunistička elita instrumentalizirala (str. 551). Nacionalni karakter balkanskih komunizama postajao je sve jasniji etničkim čišćenjima, posebice je njegov kolektivistički i etatistički karakter prestigao onaj prijašnjih građanskih sustava. Marinovu i Vezenkovu se čini ironičnim činjenica da se „teorija nacionalizma kao buržujske ideologije“ izvrnula „u komunističku praksu konstrukcije nacionalizma“ (str. 555).

Autori ovoga djela stavili su naglasak na stil i na zavidno visoku znanstvenu razinu svoga rada. Svako poglavlje završava prilično dobrim i opširnim sažetkom što teze predstavljene u tekstu čini vrlo preglednim. Neka se poglavlja po sadržaju jako poklapaju no ipak je čitatelj oslobođen od potrebe čitanja knjige glavu po glavu. Baš nasuprot tome, poglavlja su koncipirana kao samostalna te svako po sebi predstavlja mali rad. Knjiga završava kazalom imena i pojmova (str. 587-595). Ovo je veoma stručno napisano djelo, koje karakterizira sveobuhvatno istraživanje temeljeno na opežnoj literaturi i višegodišnjem istraživačkom radu. Vrijedan je doprinos istraživanju povijesti ideologija i političkih pokreta na Balkanu.

Cijelo je djelo, a posebice dijelovi koji su usredotočeni na hrvatsku povijest ponajprije preporučljivi povjesničarima koji se bave poviješću NDH, seljačkim pokretima i drugim temama moderne povijesti. Čitanjem knjige može se iz nadregionalno kontekstualiziranih prikaza naći poticaje i ideje koji će budućim radovima vjerojatno biti od velike koristi.

                                                                       Dominik Ešegović