Goran Korov – Prikaz knjige Hal Brands, Latin America’s Cold War, Harvard University Press, 2010.

Hal Brands, Latin America’s Cold War, Harvard University Press, 2010.

Autor knjige dr. Hal Brands (rođen 1983.), američki je povjesničar zaposlen u Školi za javnu politiku Sanford Sveučilišta Duke (od srpnja 2010. godine). Studij povijesti završio je 2009. na Sveučilištu Yale. U svome se radu fokusira na vanjsku politiku SAD-a, povijest Hladnog rata, sigurnost i diplomaciju zemalja Latinske Amerike te pitanja vezana uz strategiju i vojsku. Od 2008. do 2010. godine radio je u neprofitnom Institutu za analizu obrane. Autor je knjige From Berlin to Baghdad: America’s Search for Purpose in the Post-Cold War World (University Press of Kentucky, 2008.). Svoju drugu knjigu, Latin America’s Cold War), prilagodio je za doktorsku disertaciju. Disertacija je osvojila Nagradu „John Addison“ za najbolju disertaciju iz humanističkih znanosti i Nagradu „Mary i Arthur Wright“ za najbolju disertaciju nevezanu uz povijest SAD-a ili Europe. Njegova posljednja objavljena knjiga jest What Good Is Grand Strategy? (Cornell University Press, 2014.). [http://fds.duke.edu/db/Sanford/henry.brands / preuzeto 25. III 2014.]

Teme u ovoj knjizi obrađene su u osam poglavlja te sa zaključkom na kraju. U prvom poglavlju, „Convergent Conflicts“ (str. 9-36), Brands smješta početak Hladnog rata u Latinskoj Americi u kontekstu svjetskih zbivanja, odnosno s početkom dekolonizacije i antikolonijalnim nacionalizmom. Prije prelaska na razdoblje kojim se bavi u knjizi, dao je kratak opis zbivanja i formiranja odnosa u Latinskoj Americi od njene dekolonizacije u prvoj polovici 19. stoljeća do kraja Drugoga svjetskog rata. Hladni rat u Latinskoj Americi se zapravo iskristalizirao tek petnaest godina poslije završetka Drugoga svjetskog rata. Glavni katalizator početka Hladnog rata u Latinskoj Americi bila je Kubanska revolucija 1959. godine. Time je samo produbljen ideološki utjecaj čiji korijeni sežu od borbi nikaragvanskog revolucionara Augusta Sandina iz 1920-ih godina. Brands ističe kako je u 1950-ima zavladala određena liberalizacija vlada u latinoameričkim zemljama, da bi tijekom 1960-ih i 1970-ih demokracija opet pala na niske grane. Kao što je već rečeno, Kubanska revolucija u siječnju 1959. i neuspjeh u Zaljevu svinja u travnju 1961. idućih su godina uzrokovali intenzivniju antikomunističku kampanju diljem Latinske Amerike.

Drugo poglavlje, „Intervention and the Limits of Power“ (37-69), počinje opisivanjem događaja koji su potaknuli Hladni rat u Latinskoj Americi. Dok je Kuba, potpomognuta SSSR-om, nastojala aktivirati mase Latinske Amerike u službu revolucije, Sjedinjene Američke Države pokrenule su program nazvan „Savez za napredak“. Cilj administracije Johna Kennedyja bio je da poboljšanjem ekonomskih uvjeta i kvalitete života građana Latinske Amerike odvrati stanovništvo od dizanja revolucija, ali i suzbije djelovanje revolucionarnih snaga uz pomoć tajnih operacija (npr. operacija „Mungos“ na Kubi). Međutim, ni Washington, ni Havana, ni Moskva do kraja desetljeća nisu postigli što su htjeli. „Savez za napredak“ se uglavnom izjalovio, najviše zbog korupcije u latinoameričkim zemljama, a vezivanje Kube za SSSR stvaralo je averziju većine latinoameričkih ljevičara, koji nisu htjeli ići tako daleko. Vrhunac ovog razdoblja bila je Kubanska raketna kriza 1962. godine, nakon koje je revolucionarna vlada na Kubi doduše opstala, ali je ovako radikalan potez SSSR-a i Kube dodatno bio zgrozio latinoameričke umjerene ljevičare. Značajna ideologija koja se proširila među radikalnom ljevicom sredinom 1960-ih godina bila je foquismo, kubanski poticaj za širenje plamena revolucije diljem kontinenta. Brands ovdje ističe kako su u tom razdoblju gerile uglavnom same bile zaslužne za svoj neuspjeh, jer su svojim radikalnim ideološkim nastupom zapravo odvratile stanovništvo od podrške, a i same su bile rastrzane ideološkim podjelama, te stoga lak plijen kontrašima. Naravno, ovakvi procesi definitivno nisu bili jednodimenzionalni, ali ta maksima, da su ljevičarski pokreti u Latinskoj Americi prije svih bili zaslužni za svoj pad, protezat će tokom cijele knjige. Za pretpostaviti je da je ovakva Brandsova argumentacija način da djelomično umanji odgovornost SAD-a u nasilnom suzbijanju ovakvih pokreta.

U poglavlju „From Crisis to Crisis“ (70-95) Brands ističe popularizaciju tzv. „Doktrine nacionalne sigurnosti“. Ta je doktrina pružala priliku vojnim krugovima u određenim latinoameričkim zemljama da pod izlikom zaštite zemlje od socijalističke revolucije svrgavaju civilne vlade koje nisu djelovale u njihovom interesu ili su im bile ljevičarski nastrojene. Brands još jednom ističe malen utjecaj SAD-a na neka zbivanja u Latinskoj Americi, odnosno da doktrina nije toliko utjecaj SAD-a na lokalna zbivanja, koliko sama želja određenih krugova u Latinskoj Americi da zaštite svoj i položaj onih kojima je to u interesu. S druge strane, među protuvladinim krugovima razvijale su se ideje poput teologije oslobođenja ili teorije ovisnosti. Četvrto poglavlje, „The Third World War“, (96-128) uglavnom je posvećeno razvoju urbane gerile, posebno u Južnoj Americi (tupamarosi u Urugvaju, montoneri u Argentini) i mandatu predsjednika Salvadora Allendea u Čileu. Brands u ovom poglavlju ponovno ističe kako je za slabljenje urbane gerile uglavnom zaslužna ona sama, te da je za svoj pad prije svega bio zaslužan sam Salvador Allende i to prvenstveno zbog vođenja ekonomske politike socijalističkog predznaka. Brands u petom poglavlju, „The Latin American Diplomatic Challenge“, (129-163) ističe kako je većina latinoameričkih zemalja, iskoristivši pasiviziranje SAD-a nakon povlačenja iz Vijetnama, pojavu detanta na međunarodnoj sceni i kolaps sustava Bretton-Woods, krenula pravcem neovisnije vanjske politike uzevši u obzir i formiranje više centara moći u svijetu od sredine 1970-ih, odnosno začetak multipolarnosti.

U poglavlju „The Revolution in Context“ (164-188) Brands obrađuje razloge izbijanja revolucije u Nikaragvi i prirodu nove ljevičarske vlade Sandinističke fronte nacionalnog oslobođenja, kao uvod u turbulentne 1980-e. Istaknuta je posebnost sandinističkog pokreta, odnosno odbacivanje ideoloških dogmi i prihvaćanje svih antisomozističkih snaga. Sam vođa zemlje Anastasio (Tachito) Somoza bio je uzročnikom vlastitog pada, s obzirom na to da je odbijao provesti socijalno-ekonomske reforme i uporno koristio silu u rješavanju problema. Poglavlje „Maelstrom“ (189-222) nastavlja se na temu prethodnog poglavlja prikazujući utjecaj sandinističke revolucije na susjedne zemlje, pa i šire. Posljedica toga bilo je intenziviranje gerilskih borbi u susjednom El Salvadoru i Gvatemali. Dolazak Ronalda Regana na vlast u SAD-u i njegov populistički nastup te financiranje antikomunističkih vlada i grupacija uzrokovali su dodatnu radikalizaciju borbi u Latinskoj Americi. Poglavlje završava s popuštanjem i krajem Hladnog rata, što je bio i kraj mnogih gerilskih borbi, ali i vojnih diktatura u Latinskoj Americi. Stoga slijedeće poglavlje s razlogom nosi naziv „The End of History?“. Sadržaj ovog poglavlja (str. 223-253) u prvom je dijelu posvećen ekonomskom razvoju zemalja Latinske Amerike, da bi Brands na kraju opisao određenu liberalizaciju kontinenta, padom nekih vojnih diktatura, prekidom vatre određenih gerilskih pokreta te njihovim sjedanjem za pregovarački stol. Stoga se s razlogom postavlja pitanje je li u Latinskoj Americi nastupio kraj povijesti ili trenutno formiranje antiimperijalističke opozicije oko (sada pokojnog) Huga Chaveza, Eve Moralesa i Daniela Ortege pokreće još jedan val otpora dominaciji SAD-a nad Latinskom Amerikom? Kao završnu riječ u „Zaključku“, Brands je sažeo svu problematiku Hladnog rata u Latinskoj Americi te sve glavne događaje i posljedice koje je to razdoblje imalo po zemlje Latinske Amerike.

Hal Brands pristupa proučavanju Hladnog rata s velikom dozom profesionalnosti te je njegov pogled na tijek Hladnog rata u Latinskoj Americi važan doprinos historiografiji i svima koji se bave tim razdobljem i područjem. Glavna maksima koju Brands ističe u knjizi jest ta da su Sjedinjene Američke Države zapravo imale mnogo manji utjecaj na zbivanja u regiji nego što se to danas misli. Brands navodi da bi određene akcije skoro uvijek nastajale i da bi ih pokrenule i domaće vlasti, da bi SAD zatim to samo pripomogao raznim oblicima pomoći ili logistikom. To je dijelom i točno, budući da se otvaranjem arhiva stječu dodatne informacije i znanja o tim područjima za vrijeme Hladnog rata. Međutim, u nekim dijelovima knjige (str. 78-79 i 259) osjeća se Brandsova namjera da nastoji djelomično osloboditi SAD tereta intervencionizma i ekonomske kontrole koje je ta sila od prve polovice 19. stoljeća primjenjivala u Latinskoj Americi, tretirajući je kao svoje dvorište (Monroeova doktrina). Time ujedno nastoji i istaknuti pravednost SAD-a u misiji širenja demokracije i slobode za dobrobit svih (str. 270). Međutim, u većini slučajeva na Zapadu, skoro iza svega su ipak stajali ekonomski interesi, dok je ideologija igrala manju ulogu. Zanemaruje se i činjenica da je SAD upravo ekonomskim embargima postizao ono što je želio. Za relativno loše stanje na Kubi nije bila odgovorna samo njena ovisnost o SSSR-u i loše provedeni planovi, nego i nametanje sankcija od strane SAD-a, zatim antikomunističkih vlada, a potom država koje su to nevoljko podržale, samo zato jer bi SAD u suprotnom i njima nametnuo dodatne sankcije. To bi njihove nestabilne ekonomske uvjete dovelo u još nezavidniju poziciju. Ljudi koji su se priključivali gerili više nisu vidjeli mogućnosti za legalno djelovanje u svrhu poboljšanja stanja siromašnog stanovništva, koje zasigurno nije imalo nikakvog udjela u vlasti. Unutarnja politika latinoameričkih država uglavnom je išla na ruku bogatim latifundistima i trgovcima te političkoj i vojnoj eliti (podjela preostala još iz doba španjolsko-portugalske kolonijalne vlasti i pojedinih procesa nakon dekolonizacije tijekom 19. stoljeća). U takvim uvjetima reformistička ljevica imala je jako male izglede za uspjeh. A tamo gdje je lijeva vlada uspjela doći na vlast preko izbora, kao u Čileu, proces je završio vojnim udarom 1973. i navodnim samoubojstvom predsjednika Salvadora Allendea. Ako su čelnici SAD-a pokušavali demokratizirati određene latinoameričke vlade, to zasigurno nisu bile neke radikalne promjene, nego samo malo bolji nastup vlasti prema nižim socijalnim slojevima, za koji se nije moglo jamčiti da će potrajati.

Brands se u knjizi uglavnom bavio visokom politikom. Doduše, u posljednjim dijelovima knjige malo se više posvetio ekonomiji, ali se ipak osjeća nedostatak povijesti odozdo. Važno je za istaknuti da je od 1950-ih godina broj stanovništva u latinoameričkim zemljama u velikom i stalnom rastu, što je samo dodatno povećalo broj pripadnika nižih društvenih slojeva. Srednjo- i južnoamerički Indiosi bili su prilično marginalizirani u tim događajima, ali stoji da su sudjelovali u raznim gerilskim pokretima, koji su bili jedan od rijetkih, a u nekim slučajevima i jedini izvor njihove emancipacije. S obzirom na to da Brands u knjizi nijednom nije zašao tako detaljno u određene probleme, veća posveta pojedinim lokalnim specifičnostima i karakteristikama u tom slučaju ipak ne bi bila prikladna za ovu knjigu.

Na kraju valja istaknuti da je Brands u svojoj knjizi iznio samo jednu od užih percepcija Hladnog rata u Latinskoj Americi. On se nije mogao posvetiti svim njegovim problemima i procesima na kontinentu, što bi praktički bio jako opsežan posao za tako široko razdoblje i tako velik broj država. Zato je odabir najreprezentativnijih primjeraka jedan od najboljih načina kojima je autor knjige čitateljima predstavio i istaknuo najvažnije događaje i procese, koji su oblikovali Latinsku Ameriku za vrijeme Hladnog rata.

Goran Korov