Dora Kosorčić – Prikaz knjige – Alon Confino, “Foundational Pasts: The Holocaust as Historical Understanding”, Cambridge University Press, 2012, 180 str.

Holokaust, istrebljenje Židova što su ga nacisti počinili diljem Europe, ima specifično mjesto u kolektivnom pamćenju europskih naroda. Iako Holokaust nije bio ni prvi ni posljednji genocid počinjen tijekom 20. stoljeća, ipak ga se, ne samo zbog njegovih razmjera, percipira kao jedinstvenog, zbog čega je i predmet brojnih istraživanja u društvenim i humanističkim znanostima, napose među povjesničarima. Rezultat toga interesa jest opsežna historiografska produkcija o Trećem Reichu i Holokaustu, njegovim uzrocima, posljedicama te mehanizmima istrebljenja. Međutim, unatoč velikom broju znanstvenih radova, povjesničari još uvijek ne uspijevaju u potpunosti objasniti uzroke Holokausta, niti razjasniti zbog čega je Holokaust u kolektivnom sjećanju i pamćenju drugačije percipiran no ostali slučajevi genocida.

      Alon Confino, američki povjesničar, profesor na sveučilištu Virginia, svojom knjigom Foundational Pasts: The Holocaust as Historical Understanding problematizira pitanja mogućnosti i ograničenja historijske reprezentacije ekstremnih događaja, u ovome slučaju Holokausta i Francuske revolucije, koje smatra „temeljnim prošlostima“ – događajima koji u modernoj europskoj povijesti predstavljaju eru, jer utjelovljuju historijski novitet koji ima ulogu historijsko-moralne vertikale (str 5-6.). Holokaust i Francuska revolucija su za Confina temeljne prošlosti, u svojoj srži slični: ekstremni događaji koji se nalaze na rubovima historijske reprezentacije, u smislu da su zbog svoje ekstremnosti percipirani kao teško objašnjivi i shvatljivi, odnosno u svojoj biti neobjašnjivi i neshvatljivi. Međutim, u slučaju Holokausta, Confino zastupa tezu da ekstreman karakter genocida pokazuje mogućnosti i ograničenja historijske reprezentacije, stoga teškoće u interpretaciji Holokausta ne treba shvaćati kao intrinzične samom Holokaustu. Naime, ekstremnost Holokausta razotkriva teškoće historijskog objašnjenja, koje su karakteristične za historijsku znanost u cjelini, čime analiza historiografije Holokausta predstavlja analizu metodologije samog historijskog istraživanja. Stoga je Confino definirao četiri temeljna interpretativna problema – pitanje početaka i kraja, pitanje konteksta, pitanje kontingencije te pitanje ideja, ideologije i kulture –koji pokazuju mogućnosti i ograničenja historijske reprezentacije Holokausta, i historijske reprezentacije općenito.

      Confinov rad nije pregled povijesti Trećeg Reicha, niti kronologija Holokausta. U knjizi Foundational Pasts Confino preispituje postojeće metodološke i interpretativne obrasce u historiografiji o Holokaustu, predstavljajući Holokaust kao predmet istraživanja kulturne povijesti. Naime, pitanje izvora Holokausta za Confina jest pitanje razumijevanja kulture koja ga je zamislila. Prema Confinu, razumijevanje mentaliteta, motivacija i percepcija njemačkoga naroda, istraživanje onoga što su Nijemci mislili da se događa, jest ključ za pronalaženje novih spoznaja i pobližeg razumijevanja progona i istrebljenja Židova. Međutim, problematizirajući postojeće stanje u historiografiji o Holokaustu, Confino ističe da je tijekom desetljeća razvoja historiografije uspostavljena dominacija nekoliko istraživačkih komponenti – ponajprije rasne ideologije, konteksta rata i radikalizacije nacističke politike spram Židova –čime je nastalo nekoliko interpretativnih okvira, koji se razlikuju jedino u hijerarhijskom raspoređivanju uzroka. Temeljni problem historiografije koja djeluje na tim postavkama jest nemogućnost stjecanja novih spoznaja o događaju koji se istražuje. Confino ističe da, iako današnju historiografiju o Holokaustu  karakterizira opsežna istraživačka aktivnost te rad na novim i dosad neobrađenim dokumentima, ne otkrivaju se nove informacije jer povjesničari i dalje razmišljaju unutar kombinacija određenih istraživačkih kategorija, što onemogućuje postavljanje novih pitanja te rasvjetljavanje ključnih elemenata Trećeg Reicha i Holokausta. Štoviše, monopol kategorija proizveo je historiografiju koju je, unatoč provokativnoj temi, definirao prešutan konsenzus struke oko pitanja koja se postavljaju i metoda kojima se pojedina pitanja istražuju. Naime, koristeći se primjerom razvoja historiografije o Francuskoj revoluciji, Confino zaključuje da, neovisno o predstavljenim interpretativnim inovacijama, nije došlo do promjene temeljnih kulturnih percepcija i interpretacija, niti uvođenja novih istraživačkih metoda. Stoga, da bi se došlo do novih spoznaja, potrebno je ne samo promijeniti istraživačke metode, već promijeniti i fokus istraživanja.
     
      Analizirajući stanje u historiografiji o Holokaustu, Confino zaključuje da su latentan interpretativni konsenzus i dominacija određenih kategorija rezultirali specifičnim narativom. Narativ dosadašnje historiografije karakterizira stav da je nacizmu i Holokaustu imanentna neobjašnjivost, zbog čega je cilj istraživanja postala rekonstrukcija povijesti Trećeg Reicha, odnosno, onih elemenata koji se mogu logički objasniti. Na taj je način stvoren logičan narativ vojne, socijalne i političke povijesti, međutim, u takvome se narativu zanemaruje utjecaj mentaliteta, osjećaja, predodžbi, motivacija i imaginacija u oblikovanju događaja. Stoga je, da bi se stekao bolji uvid u zbivanja, nužno istraživati kulturu onoga vremena, simbolički univerzum, što bi pružilo i bolje razumijevanje percepcije Holokausta kao specifičnog među genocidima.

      Da bi se stvorio narativ o zbivanjima, potrebno je konkretan događaj povezati s onim što se dogodilo prije i onim što se dogodilo poslije. Pritom se, međutim, povjesničar susreće s nekoliko zamki. Jedna od njih jest zamka objašnjavanja dugoročnih uzroka događaja, čime se stvara narativ o porijeklu, koji seže daleko u prošlost, bez kronološki definiranog početka. Stoga se postavlja pitanje kako stvoriti logičan narativ o uzrocima i posljedicama Holokausta, a da se ne upadne u zamku stvaranja narativa o porijeklu. U problematiziranju ovoga pitanja, Confino daje vlastiti interpretativni model Holokausta. Prema njegovu mišljenju, budući da je Holokaust specifičan događaj kojem se zna kraj, a to je 1945. godina, ali se ne zna točan početak, prikladna početna točka istraživanja bila bi krenuti od kraja, odnosno, krenuti od 1945. godine i pratiti zbivanja unatrag. Confino zaključuje da je Holokaust, tako promatran, genocid kojeg karakterizira totalno istrebljenje Židova bez definiranog roka početka, koji se odvijao od 1941. do 1945. godine, a prethodili su mu manji genocidi, počinjeni od početka rata u rujnu 1939. godine do jeseni 1941. godine.

      Confino, dakle, razlikuje tri perioda: progon Židova u razdoblju od početka nacističke vlasti 1933. godine do 1939. godine, period manjih genocida od 1939. do 1941. godine, te sam Holokaust od 1941. do 1945. godine. Ovo odvajanje perioda za Confina je ključno, jer smatra da pokazuje da svako razdoblje ima vlastitu logiku, odvojenu od logike prethodnih i narednih perioda. Međutim, pogrešno je pretjerano pouzdanje u izoliranje perioda, kao i pretpostavka da je svakom periodu inherentan smisao, neovisan o drugim zbivanjima. Confino nastoji dokazati da su zbivanja tijekom tri perioda elementi koji upotpunjuju širu sliku, a to je razumijevanje simboličkoga univerzuma predratne i ratne Njemačke. Na taj način fokus istraživanja nije mehanizam provođenja istrebljenja, već ideja stvaranja njemačkoga svijeta bez Židova, jer Confino tvrdi da je stav njemačkog naroda prema Židovima bio takav da mnogo Židova ne bi ostalo na životu čak ni da se Holokaust nije dogodio. Naime, cilj nacista bio je stvaranje, ponajprije Njemačke, a onda i Europe, bez Židova. U periodu od 1939. do 1941. godine u njemačkoj se svijesti dogodila promjena: odlučeno je da Židovi nemaju pravo na ljudsku egzistenciju, te je napravljen pomak prema implementaciji mjera za daljnji progon, te, konačno, istrebljenje Židova. Ovakvo rezoniranje za percepciju Holokausta znači da on nije bio neizbježan, što je jedan od postulata dosadašnjih historiografskih ostvarenja o Holokaustu, već da je on bio jedna od mogućnosti u realizaciji nacističkih planova za stvaranje svijeta bez Židova. Prepletanje različitih ideja, motivacija i zbivanja na koje nacisti nisu mogli utjecati, poput savezničkih odluka o tijeku rata, doveli su do istrebljenja Židova u koncentracijskim logorima, čiji je ultimativni simbol Auschwitz. Međutim, Confino tvrdi da su koncentracijski logori samo ubrzali implementaciju planova za stvaranje svijeta bez Židova, koji bi bio stvoren i bez logora.
  
      Upravo ta problematika neizbježnosti i mogućnosti posebno zaokuplja Confinovu pažnju. Confino odbacuje postavke historiografije da je Holokaust bio neizbježna posljedica zbivanja u Njemačkoj, te nastoji implementirati koncept kontingencije, kao konfiguraciju u kojoj je određen događaj moguć, ali ga se ne može predvidjeti sa sigurnošću. Drugim riječima, Holokaust nije bio proizvod apsolutne slučajnosti, ali niti proizvod apsolutne nužnosti. Zadatak je povjesničara naći ravnotežu između te dvije krajnosti. Confino, dakle, zaključuje da je kontingencija odražava mogućnosti unutar postojećih struktura, međutim, iako uvijek postoje mogućnosti za različite izbore, one postoje unutar određenoga idejnog sklopa koji ih de facto definira i time određuje tijek zbivanja. Ipak, Confinovi su stavovi kontradiktorni: iako kritizira historiografsku sklonost objašnjenju da je Holokaust bio neizbježan nastavak nacističke politike – naglašavajući da povjesničar mora promatrati Holokaust kao jednu od mogućnosti, a ne apsolutnu nužnost – usprkos tome zaključuje da je bilo malo prostora za bilo kakav drugačiji razvoj događaja. Može li onda historiografija o Holokaustu usvojiti paradigmu o Holokaustu kao mogućnosti? Prema Confinu, odgovor na to pitanje treba tražiti u istraživanju rasne ideologije u okvirima njemačke kulture i kulture Trećeg Reicha.

      Iako je ideologija konstitutivni element istraživanja Holokausta, nužno je biti oprezan s korištenjem ideologije kao ultimativnog objašnjenja. Ideologija je, naime, u nacističkoj Njemačkoj morala koegzistirati s nizom drugih kolektivnih reprezentacija i koncepata, kao što su kršćanstvo i pripadnost naciji, što je pak dio kulture. Stoga, da bi se razumio Holokaust, potrebno je istražiti kulturu, odnosno, transformaciju kolektivne svijesti koja je omogućila da istrebljenje Židova postane zamislivo, a time i provedivo. Confino ističe da je Holokaust nemoguće razumjeti bez ideologije, ali ideologija treba biti polazišna točka istraživanja, a ne odgovor. Taj pomak prema istraživanju ideološkog u širem kontekstu kulturnog znači da povjesničari mogu lakše identificirati motivaciju, istražiti mentalitete i time pružiti dublji uvid u zbivanja.

      Alon Confino u knjizi temeljito raščlanjuje dominantne metodološke i interpretativne obrasce u historiografiji o Holokaustu, ukazujući istovremeno na njihovu nedostatnost u objašnjavanju uzroka Holokausta. Confino zastupa tezu da nacistička država kao jedan element širega konteksta njemačke kulture 20. stoljeća, iako jest imala ulogu u oblikovanju zbivanja, sama za sebe ne može do kraja objasniti zbivanja, već se disparatne razloge i objašnjenja treba povezati i sagledavati u koegzistenciji, i to unutar širega kulturnog konteksta. Historiografija o Holokaustu pokazuje sklonost jednostrukim i naizgled jednostavnim objašnjenjima i rješenjima, međutim, Confino smatra da se time zanemaruju bitni dijelovi cjelokupne slike, stoga je nužno proširiti istraživačku bazu,  što podrazumijeva  istraživanje kulture, odnosno, u užem smislu, kolektivne reprezentacije, percepcije i imaginacije. To su faktori koji su Holokaust učinili zamislivim, a time i provedivim. Takvo konceptualno distanciranje od analize administrativnih mehanizama Trećeg Reicha, genocidnih praksi, političke, socijalne i ekonomske povijesti, i njihova kronološkog organiziranja predstavlja pozitivan korak prema dubljem razumijevanju uzroka Holokausta.

      Ipak, postavlja se pitanje je li Confino izrazio originalne teze i mišljenja. S jedne strane, ideja o kulturi kao fokusu istraživanja nije nova, međutim, kultura je u dosadašnjim istraživanjima Trećeg Reicha i Holokausta imala čak i marginalan status, stoga je vrijednost Confinove knjige u argumentiranju važnosti kulture za razumijevanje mehanizama koji su uvjetovali Holokaust. Također, Confino smatra pogrešnom paradigmu i europske i njemačke historiografije da je nacizam bio aberacija u njemačkom i europskom kulturnom razvoju, te zastupa tezu da je nacizam produkt modernoga političkog i kulturnog doba, stoga i dio moderne europske i njemačke kulture i civilizacije. To je smještanje nacističke kulture unutar europskog modernog doba ključno za promjenu percepcije perioda. Naime, promatranjem nacizma i Holokausta kao dijela moderne europske i njemačke kulture zasigurno bi se pronašla potpunija objašnjenja i uzroci istrebljenja Židova.

      Foundational Pasts je knjiga pitanja o metodološkim i interpretativnim tendencijama u historiografiji o Holokaustu, ali i historiografiji općenito, čija je vrijednost kritička analiza tih tendencija. Pritom Confino uvjerljivo promiče epistemološki koncept Holokausta kao oglednog primjera ograničenja historijske reprezentacije. Confinovu je radu nemoguće naći zamjerku iz metodološke ili interpretativne perspektive, budući da je okosnica njegova rada kritika postojećih metodoloških i interpretativnih koncepata. Ipak, iako je Confinova analiza stanja u historiografiji korak u pravcu promjena postojećih paradigmi, sam rad djeluje nedovršeno, više kao uvod u studiju Holokausta na postavkama koje Confino nagovješta nego kao samostalno djelo. Neovisno o tome, Foundational Pasts nudi svježu perspektivu o metodologiji i interpretaciji Holokausta, ali i mogućnost redefiniranja metodoloških i interpretativnih postulata historijske znanosti, stoga je i preporučljiva literatura i istraživačima Holokausta, ali i povjesničarima općenito.

Dora Kosorčić

————————————————————————————————————————————————————————————

Dora Kosorčić dosad je prikazala prijevod knjige Hanne Krall (Stići prije Boga, Zagreb 2011) o ustanku u varšavskom getu, kao sugestivan primjer sjećanja na Holokaust (usp. Historijski zbornik, br. 2-2012, str. 533-537), a zatim recentnu knjigu povjesničara Jana T. Grossa (Golden Harvest. Events at the Peripheries of the Holocaust, s Irenom Grudzińska Gross, 2012), kao nastavljanje dotadašnjih osvrta na njegove knjige u Gordoganu (usp. Historijski zbornik, br. 1-2013, str. 248-255). Prikaz pak knjige Alona Confina, koji ovdje donosimo, dodatno upućuje na nove perspektive u bavljenju Holokaustom. (Nap. ur.)