Vedran Muić – Prikaz knjige Ulf Brunnbauer, Hannes Grandits, ur., The Ambiguous Nation: Case studies from Southeastern Europe in the 20th Century, München, Oldenbourg Wissenschaftsverlag, 2013, 480 str.

Ulf Brunnbauer, Hannes Grandits, ur., The Ambiguous Nation: Case studies from Southeastern Europe in the 20th Century, München, Oldenbourg Wissenschaftsverlag, 2013, 480 str.

Problematika fenomena nacije i nacionalizma je u kontekstu historiografije, kao i šire društvene znanosti, već dugo vremena sporna tema. Naime, višedesetljetna debata do sada nije proizvela konsenzus o nekim od osnovnih pitanja koja se obično postavljaju o tim fenomenima, njihovim izvorištima i naravi, načinima reprezentacije i konstrukcije, kao i utjecaju istih na (naš) svakodnevni život. Štoviše, naoko koherentni “klasični” teorijski smjerovi poput primordijalizma ili modernizma koji su donedavno dominirali umovima istraživača, pretežno povjesničara, danas uzmiču pred novim epistemološkim perspektivama izvedenim iz revizije uloge kulture u društvenim znanostima i javnom životu, te postmodernizma, feminizma, postkolonijalizma i poststrukturalizma. Njih u svom radu primjenjuje širok spektar društvenih znanstvenika i znanstvenica u kojem povjesničari, zamjetno, više ni približno ne čine većinu. Ontološka kazuistika “klasičnih” smjerova koji raznoraznom argumentacijom dokazuju ili primordijalnost nacija, odn. sezanje njihovih korijena u antiku/srednji vijek, ili pak njihovu modernost, odn. da su konstrukti nastali u kontekstu općih povijesnih procesa modernizacije i industrijalizacije tako danas sve više prevazilaze interpretacije koje nude vrlo raslojena, pažljivo kontekstualizirana i, ponajprije, demokratizirana objašnjenja. Time se zaobilaze karakteristični nedostaci endemični interpretacijama nastalim u okviru “klasičnih” smjerova; preveliku sklonost generalizacijama i redukcionizmima, što je obično vodilo previđanju mnogih važnih aspekata problematike. 

            Sasvim u znaku tih novih tendencija je i zbornik radova koji je tema ovog prikaza. Nastao je pod uredničkim vodstvom Ulfa Brunnbauera i Hannesa Granditsa uz suradnju Holma Sundhaussena, priznatih stručnjaka za povijest jugoistočne Europe. Kako sam naslov sugerira, analiziraju se brojne dvosmislenosti i nejasnoće vezane uz izgradnju novih nacija na području jugoistočne Europe nakon 1945. godine. U kontekstu rečenog odabir tematike zapravo ima mnogo smisla. Nacionalizam i izgradnja nacija možda jesu povijesni problemi, ali su i vrlo aktualni procesi, pogotovo u odabranom prostornom i vremenskom kontekstu. Drugim riječima, čemu (više) analizirati zakučasta pitanja vezana uz nastanak nacionalnih država u Europi tokom 19. st., kad svježi i vrlo indikativni primjeri postoje danas? Treba imati na umu da je istraživački projekt u okviru kojeg je ovaj zbornik nastao zapravo pokrenut i financiran od strane jedne njemačke i jedne austrijske znanstvene zaklade (VolkswagenStiftung i Austrian Science Fund) uz vodstvo njemačkih i austrijskih povjesničara, dok su veći dio tekstova napisali istraživači porijeklom upravo iz država jugoistočne Europe. Implicitno se nameće pitanje je li projekt djelomice motiviran namjerom da se određene odgovore o problematici nacionalizma vezane uz, primjerice, njemačku povijest, može iznaći neposrednim istraživanjem suvremenih primjera drugdje. Očito, institucionalna historiografija u razvijenim državama zapadne i srednje Europe, bastion klasičnih eurocentričnih povijesnih narativa o fenomenima nacionalizma i nacija, popušta pred utjecajem novih tendencija. U suprotnome ovaj kvalitetan zbornik, koji pruža vrlo iznijansiran i decentriran uvid u povijesno vrlo problematičan proces izgradnje tih novih nacija, ne bi bilo moguće ostvariti.

            Devetnaest članaka objavljeno je u 6 zasebnih tematskih cjelina, a koncipirani su u duhu suvremenih case studies tekstova. Od tih cjelina se svaka (osim prve, uvodne) fokusira na određenu dimenziju problematičnog procesa izgradnje nacije u novonastalim državama na području jugoistočne Europe. Poimence je tu riječ o Makedoniji, Crnoj Gori, Muslimanima/Bošnjacima u Bosni i Hercegovini, te, naposljetku, Moldaviji. Od stručne opreme, mimo 39 crno-bijelih slika/fotografija te 2 tablice, tu su i nezaobilazne bilješke i bibliografija nakon svakog članka, uz sumaran popis svih suradnika i autora članaka na kraju.

            Prva cjelina (I. Introduction, 7-54 str.) sadrži rad uredničkog dvojca Brunnbauer- Grandits (The Ambiguous Nation. Socialist and Post-Socialist Nation-Building in Southeastern Europe in Perspective, 9-41 str.), te njihova suradnika Holma Sundhaussena (Ambiguities of “Natural” and  “Artificial” nations: introductory remarks, 43-54). Sasvim očekivano, ti tekstovi razlažu teorijsku i metodološku podlogu na kojoj ostali autori i autorice temelje svoje argumente. Što je važnije, objašnjavaju i osnovnu premisu zbornika; raznovrsne dvosmislenosti i kontradikcije su zapravo intrinzične projektima izgradnje dotičnih nacija, bez obzira što se temelje na jednoobraznim i uniformnim konceptima koje su u javno-političkoj sferi nastojale “postvariti” (to reify) socijalističke i postsocijalističke elite. Povijest, socijalne, ekonomske, etničke, regionalne, pa i rodne podjele, kojima jugoistočna Europa obiluje, uvjetuju razne kontigentne tendencije i procese u društvenoj i političkoj, te privatnim sferama. To sve pak dolazi u dijalog s zamislima elita, negirajući ih, mijenjajući ili ih pak selektivno aproprirajući. Drugim riječima, cilj je analizirati i pojasniti što je omogućilo da kategorije etničkog i nacionalnog identiteta, koje su komunisti koristili primarno u administrativne svrhe, u postsocijalističkom dobu postanu noseći stupovi političke mobilizacije.

Idući dio (II. Power Politics and Nation Building, 55-150) analizira implikacije procesa gradnje nacije u najvidljivijoj sferi, onoj visoke politike i (nad)nacionalnih sistema moći. Doduše, članci u ovoj cjelini to čine ponajprije da bi rasvijetlili koliko je tek nation-building na samim vrhovima moći ipak kontingentan i proturječan proces. Tako bosanski povjesničar Husnija Kamberović istražuje uvjetovanost emancipacije Muslimana/Bošnjaka kao političke nacije u BiH od 1960-ih kompleksnim međuodnosima između nove, ambiciozne elite SK BiH, željne ravnopravnosti na federalnoj razini, te širih procesa liberalizacije SFRJ (Between Muslimdom, Bosniandom, Yugoslavdom and Bosniakdom: The Political Elite in Bosnia and Herzegovina in the late 1960s and early 1970s, 57-76). Povjesničar iz BiH Admir Mulaosmanović ide u drugom smjeru (The Identity Factory. Agrokomerc and the Population of the Bihaćka Krajina, 77-102), analizirajući posljedice te emancipacije u specifičnom kontekstu Bosanske krajine 1980-ih. Uspon tvrtke Agrokomerc, te kasnija afera su predstavljali sjecište ekonomskih interesa lokalne populacije koji su se kosili s oprečnim vojnim i političkim interesima elita, od lokalne do savezne razine. Kako pak ekonomski interesi manjinskih regionalnih elita mogu osporavati nacionalističku politiku centra demonstrira primjer odmetnute pokrajine Transnjistrije/Pridnjestrovlja u Moldaviji, čime se bavi Ala Şveţ (Explaining Economy in the Transnistrian Regional Identity Project, 103-130). Naposljetku, koliko se (crnogorski) nacionalni identitet može mnogostruko definirati pokazuju mišljenja “običnih” ljudi (Ambiguous notions of “National Self” in Montenegro, 131-149), o čemu piše crnogorska antropologinja Čarna Brković.

Treća cjelina (III. The Role of Intellectuals, 151-230) se bavi specifičnijim aspektima procesa “postvarenja” nacije. Riječ je o fenomenu konstrukcije socijalne zbilje od strane javnosti, koja prihvaća oznake etničkog/nacionalnog identiteta askribirane intelektualcima u režiji političkih elita. Tako posljedice komunističkog inventiranja stereotipiziranih protivnika analizira istraživačica iz BiH, Dženita Sarač-Rujanac (Constructing the Nationalist Image and Confronting “Muslim nationalists”: The Lawsuit against Muslim Intellectuals in Sarajevo in 1983., 153-178). Vodstvo SK BiH je progonom zapravo “postvarilo” percepirane protivnike, “muslimanske intelektualace”; javnost je dobila znakovni okvir koji je brzo ispunila sadržajem. Pitanje kako se povijesna ličnost izrazito internacionalnog karaktera može u režiji današnjih elita selektivno aproprirati, bilo kao makedonski ili bugarski intelektualac i izazvati konflikt, razmatra makedonski istraživač Ermis Lafazanovski u radu o Krsti Petkovu Misirkovu (The Intellectual as Place of Memory: Krste Petkov Misirkov`s Role in the Macedonian and Moldovan National Movements, 179-194). Naposljetku, rad makedonske povjesničarke Irene Stefoske (Nation, Education and Historiographic Narratives: The Case of the Socialist Republic of Macedonia (1944-1990), 195-229) razmatra međusobnu uvjetovanost pisanja nacionalnih historijskih narativa u socijalističkoj Makedoniji, izobrazbe novih povjesničara te politike povijesti koju su diktirale društveno-političke promjene.

Kompleksno pitanje diskurzivnosti kolektivne memorije i historijskih narativa u fokusu je iduće cjeline (IV. Contested Memories and Histories, 231-328). Dvosmislenosti naravi nacionalnog identiteta se vide na konfliktnim narativima i aproprijacijama simbolike spomenika u centru identitetske politike elita, poput višestruko obnavljanog mauzoleja Petru Petroviću Njegošu na Lovćenu u Crnoj Gori ili spomenicima Crvenoj armiji u Moldaviji. Kako se razni identiteti (nadnacionalni, nacionalni, regionalni, lokalni) natječu u apropriranju probranih aspekata, te simbolike analiziraju Vladimir Dulović (Mount Lovćen and Njegoš Between “Aleksandar`s Chapel” and “Meštrović`s Mausoleum”: Symbolic Orientation and Re-orientation in Montenegro in the Socialist Era, 233-260) i Gabriela Welch (Re-Producing Spaces, Deriving Identities: Symbolic Appropriations of World War Two Commemorations in the Republic of Moldova, 261-281). S druge strane, implikacije selektivnog manipuliranja historijskim narativima odnosno kolektivnom memorijom u svrhu legitimiranja koncepta nacije u multinacionalnom kontekstu (Moldavije) razmatra antropologinja Ljudmila D. Cojocaru (“Republica Moldova, Patria Mea!”The Moldovan Nation-Building project in Search of Reification and Legitimacy, 283-305). Ipak, problematika odnosa kolektivne memorije i identiteta može biti još proturječnija, što se vidi na situaciji crnogorskih doseljenika u Vojvodini, smještenih na posjedima Nijemaca izgnanih poslije 1945, u etnički vrlo miješanoj regiji. Analiza ove zanimljive problematike sadržana je u radu srpskog autora Saše Nedeljkovića (Local Memory and Identity Strategies of Montenegrin Immigrants in the Village of Lovćenac in Vojvodina, 307-328).

Odnos narodne kulture (folklora) i nacionalne države oduvijek je blizak i sinergičan. No, (pre)naglašeno inzistiranje elita istraživanih država na drevnosti i autentičnosti vlastitih “nacionalnih” kultura jasno implicira njihovu dvosmislenu narav, što je tema pete cjeline (V. The nation in Popular Culture and Arts, 329-388). U kojoj mjeri je makedonska “nacionalna” kultura rezultat aproprijacija anacionalnog antičkog/srednjovjekovnog kulturnog supstrata putem izmišljanja tradicije? Oživotvoruje li ju i time čini autentičnom njeno propagiranje u javnosti putem medija, što može učiniti samo država? Time se bavi suradnica zbornika iz Makedonije Ivona Opetčeska Tatatrčevska (Dance Culture and National Identity Politics in the Republic of Macedonia, 331-351). Međunarodni sporovi, lokalne etničke podjele, kao i nacionalizam mogu itekako utjecati na umjetnost, što je srž priče o vrlo ispolitiziranim festivalima poezije u makedonskim gradovima Ohridu i Strugi. Tu temu analizira Rozita Dimova (The Poet in the “Biblical” Land: Etatisation of Art and Art Festivals in the Republic of Macedonia, 353-369). Naposljetku, ekstremniji primjer izmišljanja tradicije postoji u Crnoj Gori. Tradicionalna kultura karnevala u obalnim gradovima aproprirana je i selektivno obogaćena radi privlačenja turista. Cilj elita jest “re-brandiranje” Crne Gore kao privlačne mediteranske zemlje bogate zabavnim sadržajima, što istražuje crnogorska etnologinja Lidija Vujačić (Building a Country`s Image Through Popular Culture: How Carnival Festivities and Music Events Have Redefined the Image of Montenegro, 371-388).

Posljednja tematska cjelina (VI. Significations of the Nation, 389-477) analizira Nation-building kroz njegov najsuptilniji ali i najsveprisutniji element: korištenu simboliku i sisteme znakova. Tipično, istraživane države pružaju obilje korisnih slučajeva. Socio-politička realnost regije između rijeka Prut i Dnjestar (nekadašnje Besarabije, a današnje Moldavije) je nakon potpadanja pod rusku vlast 1812. opisivana raznolikim simboličkim jezikom. Tako je zbog kompleksnih i proturječnih političkih, socioekonomskih i kulturnih procesa moldavski nacionalni identitet danas vrlo višeznačne naravi, što analizira moldavski antropolog Virgiliu Bîrlădeanu (From Bessarabia to the Republic of Moldova: Inventing, constructing and Imagining National Spaces, 391-421). Vraćajući se na temu kontroverznog popisa stanovništva u Jugoslaviji 1971, Iva Lučić istražuje žučne debate među jugoslavenskim komunistima o konceptualizaciji Muslimana kao političke nacije. Zaključuje kako je nova nacija nastala i zaživjela kao institucionalni konstrukt, a ne toliko kao rezultat etničkih “datosti” na terenu (Making the “Nation” Visible: Socialist Census Policy in Bosnia in the early 1970s, 423-448). Naposljetku, jedna od najvećih dvosmislenosti nacionalnih narativa jest njihova implicitna “dovršenost” referiranjem na slavne i davne početke, bez kojih ne bi bila moguća nacionalna katarza u sadašnjosti. No što s budućnošću i svakodnevnom (re)produkcijom nacionalnih sadržaja u našoj okolini? U svakom slučaju, primjer Makedonije je ovdje vrlo indikativan i koristan jer su forma i sadržaj državne zastave mijenjani nekoliko puta, bilo zbog unutrašnjih etničkih podjela, ali i međunarodnog spora s Grčkom oko imena države. Isto tako su morale biti prihvaćene i tuđe zastave u lokalne sredine gdje dominiraju manjine, osobito albanska. Ovu specifičnu problematiku razmatra makedonski povjesničar Žarko Trajanoski (“National” Flags in the Republic of Macedonia, 449-477).

Tema nedovršenosti simboličke konstrukcije nacionalnog identiteta se čini prikladno pozicioniranom na začelju zbornika. Tako je kompletirana jedna pozamašna i kvalitetna knjiga, koja ni u kojem slučaju ne želi (niti može) ponuditi finalnu riječ u području istraživanja problematike nacionalizma. Tako članak o temi koja je aktualna danas, ali će to biti i ubuduće završava ovaj zbornik u znaku upitnika. To je jedini način za dovršavanje ikojeg rada koji se bavi tim nerazrješivim klupkom problematike nacionalizma.  

Svkako, riječ je o korisnom i nedvojbeno kvalitetnom svesku. S jedne strane, njegova akutalnost i relevantnost odmah je očita svakome upoznatom s debatom o nacionalizmu. To što se mnoštvo zaključaka može izvuči povlačenjem paralela između primjera istraživanih u člancima i tekuće krize u Ukrajini samo pridodaje vrijednosti ovog sveska. S druge strane, činjenica da je riječ o tako rafiniranom radu koji se bavi tako složenom problematikom može značiti samo jedno – da nije literatura za nasumičnog čitatelja. Mimo toga što su članci na engleskom, potrebno je solidno predznanje o složenoj problematici nacionalizma da bi se sadržaj moglo u potpunosti shvatiti. No, to ne iznenađuje, s obzirom da se radi o zborniku koji u sebi okuplja znastveno-istraživačke radove pisane ponajprije za akademsku publiku. U tom kontekstu teško mu se mogu naći nedostaci vrijedni spomena.

Vedran Muić