William M. Johnston – Predavanje – Vizije dugog trajanja Austrije
Moja se sadašnja tema upravo na to nadovezuje. Srećom je prije godinu i pol izašlo i novo izdanje mojeg Austrijskog duha,(2) pa se otada uvijek iznova zapitam: u kojoj se mjeri moj pogled na kulturnu povijest Austrije promijenio od onoga prije trideset i pet godina? Što se u mom pogledu promijenilo i što je drugačije u austrijskoj historiografiji? U nastavku ću se baviti odgovorima na ta dva pitanja.
Uvođenje dugoročne perspektive
Započet ću proučavanjem jedne velike preobrazbe koja je u okolici Austrije zahvatila povjesničare, a počela se događati od otprilike 1970. Pred četrdeset godina se područje Dunavske Monarhije bez rasprave moglo smjestiti unutar okvira novije povijesti Austrije. Tko se tada odlučio pisati „Povijest Austrije“ – kao Hugo Hantsch, Erich Zöllner ili Adam Wandruszka – bio je već naviknut u svoje djelo uključiti čitavo područje stare Monarhije. Povijest Austrije je bez daljnjega obuhvaćala i povijest čeških, galicijskih, mađarskih ili južnoslavenskih zemalja. To gledište odgovaralo je i podnaslovu moje knjige koja je 1974. izdana – „Ideen und Gesellschaft im Donauraum“ [„Ideje i društvo na prostoru Dunava“]. Radilo se tu o čitavom Carstvu.
Dakako, bilo je teško takvo shvaćanje povijesnog prostora Austrije prenijeti i na dvije republike, pa je sedamdesetih godina došlo do promjene, unutar koje je uspostavljen konsenzus koji i danas vlada. Danas „Povijest Austrije“ obično uključuje prošlost područja današnje Savezne Republike. U takvoj koncepciji austrijske povijesti Češka, Galicija, Mađarska ili Balkan imaju samo mjestimičnu ulogu. Taj obrat u historiografiji Druge Republike bio je potreban i svrsishodan. Između ostaloga, spomenuti je obrat u značajnoj mjeri pomogao u potrazi za austrijskim identitetom, a istraživanja koja su mu uslijedila razjasnila su brojna do tada nejasna pitanja. Podržavam i cijenim te doprinose mojih kolega povjesničara. Kao što ću kasnije naglasiti, povjesničari su Austrije u posljednjih četrdeset godina postigli sjajne rezultate na brojnim područjima, na što bi naročito građani Druge Republike trebali biti ponosni.
Ako se, međutim, pokuša takvu koncepciju povijesti saveznog područja Austrije protegnuti nekoliko stoljeća unatrag, javljaju se nepodudarnosti koje su sve snažnije što se seže dublje u prošlost. Habsburško Carstvo bilo je multiregionalno, multikulturno i multikonfesionalno. U različitim razdobljima Carstvo su sačinjavale raznovrsne regije, a – samo da navedem jedan primjer – habsburški posjedi u Belgiji i Švapskoj prije 1789. teško se uklapaju u samosvijest građana Druge Republike. Nije li neobično, da je današnji glavni grad Europe prije dvjesto pedeset godina pripadao kući Habsburg? Kako povjesničar Druge Republike može tu činjenicu upotrijebiti? U principu, teško je našem mentalitetu razjasniti značaj multikulturne Monarhije ako je naš pogled usmjeren pretežno na današnje savezno područje. Postoji li stoga neko sredstvo, pomoću kojega bi baština ukupne Monarhije postala relevantna i za savezno područje Austrije?
Naravno, takvo sredstvo postoji. U povijesnoj perspektivi koju je Fernand Braudel (1902.-1985.) nazvao longue durée, perspektivi koja sažima čitava stoljeća, vidim sredstvo pomoću kojega je moguće pratiti važne crte habsburške baštine unutar povijesti saveznog područja Austrije. Braudel je u longue durée gledištu pronašao metodu pomoću koje je mogao distancirano i neideološki sagledati prošlost određene zemlje, uključujući sve njene gradove i krajobraze. Pristupi li se perspektivi dugog trajanja, koju nazivam i dugoročnom perspektivom, bez predrasuda, moguće je produbiti povijest saveznog područja Austrije. Ona mjesnim građanima pomaže na način da nudi razradu pojedinosti, nadilaženje predrasuda i omogućuje bolje shvaćanje tijeka povijesti vlastite zemlje. Tako zamišljena, dugoročna se perspektiva približava preduvjetima jedne fenomenologije kulture, koja pomoću novih kategorija, trezveno i nepristrano, preispituje stanje stvari. U ovom predavanju želio bih potaknuti promišljanje o „korisnosti i nedostatcima dugoročne perspektive za austrijsku povijest“.
Prvo ću postaviti jedno osjetljivo pitanje. Zbog čega je dugoročna perspektiva unutar kulturne povijesti Austrije bila sumnjiva? Ovo će pitanje razjasniti pogled na jedan zbornik iz tridesetih godina. Godine 1936., usred vremena „Staleške države“ ili, bolje rečeno, „Kršćansko-njemačke savezne države“ (1934.-1938.), dva su bečka profesora, Josef Nadler i Heinrich Ritter von Srbik, objavila zbornik pod sudbonosnim naslovom Österreich: Erbe und Sendung im deutschen Raum [Austrija: baština i poslanje na njemačkom prostoru] (Salzburg i Leipzig: Pustet, 1936.). Od ukupno šesnaest eseja, većina ih je zastupala gledište prema kojemu je stanovništvo Prve Republike Austrije, takozvanog „njemačkog jugoistoka“, predstavljalo tisućljetni „ud njemačkog naroda“. Čudno je kako su ti povjesničari složni u svom gledištu: povijest Austrije je oduvijek patila od nerazrješivih napetosti između carstva i kraljevstva, zapada i istoka, planinskog i nizinskog kraja. Prema mišljenju tih stručnjaka, nikada nije bilo jednostavno izraziti sve proturječnosti Habsburškog Carstva unutar jednog historiografskog djela. Hvala Bogu, ne osjeća se baš u svim esejima zagriženi i njemačkonacionalni prizvuk. Eseji Hansa Sedlmayra (1896.-1986.) „Österreichs bildende Kunst“ [„Likovna umjetnost Austrije“] i Leopolda Nowaka (1904.-1991.) „Die Musik in Österreich“ [„Glazba u Austriji“] gotovo da zvuče vedro, a Heinrich Ritter von Srbik, nedvojbeno najznačajniji povjesničar među tim autorima, na dvadeset stranica je napisao sjajan pregled svojeg, u to vrijeme novog, dvosveščanog kapitalnog djela „Deutsche Einheit“ [„Njemačko jedinstvo“] (1935.). Zastarjela terminologija samo je dodatno dala loš glas dugoročnoj perspektivi zbornika u poslijeratnom vremenu, jer je primjerice donjoaustrijski arhivar Karl Lechner (1897.-1975.) neprestano govorio o Austriji koja je „njemačko granično područje“ i o „ključnoj misli“ koja se potvrđuje „zemaljskopovijesnim proučavanjima“. Samo po sebi se razumije da u tim esejima Slaveni imaju malenu ulogu, dok je Židovi uopće nemaju. To djelo, koje je Friedrich Heer 1981. godine ocijenio „izuzetno značajnim“, šteti ugledu dugoročne perspektive u Austriji do dana današnjeg.
Dva su desetljeća morala proteći, da bi drugi zbornik zauzeo ponovno takvu perspektivu. Mislim na zbornik koji je prije točno pedeset godina izdao tadašnji vršitelj dužnosti glavnog urednika Presse Otto Schulmeister (1916.-2001.) pod naslovom Spectrum Austriae (Wien: Herold, 1957.). Upravo je micanje svih nacionalističko-narodnjačkih prizvuka iz dugoročne perspektive bio jedan od ciljeva sveska. Od ukupno dvadeset priloga, skoro četvrtina autora razmatra tisućljetno trajanje različitih kulturnih područja, od crkve, života naroda, književnosti, glazbe, likovne umjetnosti do kulture gradova. Ti su doprinosi po prvi put u Drugoj Republici pokušali napraviti obrise austrijskog dugog trajanja. Tada je trebalo krenuti od potpuno novog početka, kako bi dugo trajanje ponovno bilo društveno prihvatljivo. To je jedna od zasluga inicijative Otta Schulmeistera. Njegov se svezak s time hvata u koštac.
Dvije austrijske republike i njihova preopterećenost poviješću
Pitam se, zbog čega bi današnjoj Austriji, pedeset godina nakon što se pojavio Schulmeisterov zbornik, trebali povjesničari koji se rado bave dugim trajanjem? Kako moj naslov naznačuje, Druga Republika bi mogla zbog jednog posebnog razloga profitirati pomoću dugoročne perspektive. Posvetimo se na trenutak preopterećenosti poviješću koja je zahvatila savezni teritorij Austrije od 1900. godine. Prvo je tu osamnaest završnih godina Habsburške Monarhije, od kojih četiri posljednje zahvaćaju rat na istoku i jugu. Zatim je izbila krizna 1919. godina, koju je Republika, makar dubinski oštećena, preživjela. Već unutar prvih devetnaest godina Prve Republike Austrije pronalazimo dva oblika vlasti – 1919. i 1934. – koji su prethodili katastrofi nacističke države. Ukupno je Austrija između 1900. i 1945. prošla kroz četiri državna oblika, a uslijedila su potom još dva nova: okupacijski period do 1955. godine te potom stalna neutralnost Druge Republike od 1955. do 1995. Dubinske promjene dogodile su se otvaranjem Istoka 1989. godine i austrijskim ulaskom u Europsku Uniju. Dakle, šest državnih sustava i sedam kriznih godina unutar osamdeset godina – to je nečuvena količina temeljnih preobrazbi, koje je trebala prihvatiti mala zemlja. Građani Austrije, kao i njeni povjesničari, pate od preopterećenosti poviješću. Svima su nam potrebna pomagala, pomoću kojih se ta preopterećenost nadilazi.
Paralelno s preobrazbama državnih institucija teku i kulturni prevrati, koje su potakli svjetski ratovi, nacionalsocijalističko vrijeme i deset godina sovjetske okupacije (u Donjoj Austriji). Povjesničar vrti glavom kada pokušava toliko toga proturječnoga zajedno sažeti. Neka bude rečeno jednom za sva vremena: proučavati austrijsku povijest je doista izrazito teško. Nagrada može biti niz izvanrednih djela koja su austrijski povjesničari objavili u posljednjih pedeset godina. Ta djela pružaju povijesne sinteze 20. stoljeća, poput monumentalnog niza Österreichische Geschichte [„Austrijska povijest“], čijih je petnaest svezaka neumorno izdao bečki medievist Herwig Wolfram. Radi se doista o izvanrednom postignuću koje me oduševilo, no Wolframov sjajan uspjeh ne rješava problem kojime se bavimo. Kako da se čitatelj triju ili četiriju svezaka tog golemog djela, koji obrađuje 20. stoljeće, može snaći? Uz spomenuti niz, svakako bih želio posebno istaknuti gotovo bezbrojne doprinose koje su postigli profesor dr. Ernst Bruckmüller i njegovi suradnici. Slične zasluge u smislu nove razrade austrijske kulturne i intelektualne povijesti pripadaju profesoru dr. Moritzu Csákyju i njegovom istraživačkom timu u Grazu i drugdje. Isto treba reći i za nasljednika Friedricha Heera na Sveučilištu u Beču, profesora dr. Norberta Lesera.
Kako osoba koja nije u struci može proći kroz šest upravnih sustava i šest glavnih kriznih godina dviju Republika (1914., 1918.-1919., 1934., 1938., 1945., 1955., 1989.)? Ti nacionalistički usmjereni povjesničari tridesetih godina imali su pravo: nikada nije bilo jednostavno pisati povijest Austrije. Kao svojevrsni protuotrov od moguće prezasićenosti nepreglednog 20. stoljeća u Austriji, savjetujem pogled na dugo trajanje saveznog teritorija Austrije. Ukratko: u kojoj mjeri nam pri nadilaženju tih poteškoća može pomoći perspektiva dugog trajanja?
Spectrum Austriae (1957.)
Prije negoli odgovorim na to pitanje, spomenut ću glavne povijesne poante koje razrađuje većina eseja Schulmeisterovog zbornika Spectrum Austriae (1957.). Prvo je to jedna vrsta dugoročne perspektive koju su preuzeli istraživači u potrazi za Austrijom, a koju je francuski povjesničar Fernand Braudel zvao longue durée. Skoro svi autori Schumeisterovog zbornika sagledavaju Austriju iz perspektive koja obuhvaća pet, deset ili dvadeset stoljeća. Dnevni kruh tih eseja su kontinuiteti koji traju pola milenija. Drugo, svi su ti stari majstori razmišljali geografski. Dugo trajanje kulture smjestili su unutar okvira geografije, kako fizičke tako i kulturne, baš kao i sam Fernand Braudel. Kako bi razjasnio takav način razmišljanja, kasnije ću naglasiti prilog svjetski poznatog bečkog geografa Hansa Bobeka. Treće, svi su ti majstori izuzetni književnici, koji su znalački oblikovali svoje eseje, kako bi stilski odgovarali sadržaju i odražavali osnovne teze teksta. Friedrich Torberg piše primjerice vlastitu ocjenu na temu „Selbstgericht in der österreichischen Literatur“ [„Vlastita ocjena u austrijskoj književnosti“], Hans Sedlmayr izgrađuje arhitektoničku galeriju pojmova austrijske arhitekture, a Viktor Zuckerkandl je svoj prilog o glazbi organizirao nalik na sonatu u tri dijela, pri čemu unutar skoro svakog stavka odjekuju tonovi onog prošlog.
Promotrimo sada Schulmeisterov svezak podrobnije. Taj je zbornik, složen od dvadeset eseja o austrijskom identitetu, sagledan kroz prizmu visoke kulture, prije točno pedeset godina izašao u izdanju Herder Verlaga. Zbornik se nadovezuje na ranije pokušaje razgraničavanja i opisivanja austrijskog u povijesti i visokoj kulturi. Neki su suradnici zbornika kasnije postali poznati kao predvodnici austrijske kulture – kao povjesničar Friedrich Heer, folklorist Hanns Koren (1906.-1985.), književnik Friedrich Torberg (1908.-1979.) i povjesničar umjetnosti Hans Sedlmayr – dok su neki drugi, ništa manje briljantni autori, skoro zaboravljeni – kao Viktor Zuckerkandl, njemačko-nacionalistički esejist Anton Böhm (1904.-1998.) i njemački germanist Gerhart Baumann (1920.-2006.). Poseban je spomen zaslužio bečki kulturni geograf Hans Bobek (1903.-1990.). S ishodišnom točkom u Austrijskoj akademiji znanosti, revolucionirao je područje gradske geografije na svjetskoj razini. Svaki stanovnik, odnosno posjetitelj Beča, može biti zahvalan Hansu Bobeku, koji je razradio i postavio temelje za poboljšanje gradskog planiranja i gradske obnove. Svezak Spectrum Austriae sadrži analizu geografskog okvira austrijske kulture. Hans Bobek, koji je među geografima svjetski poznat, u Schulmeisterovom zborniku je majstorski sažeo unutar tisućljeća geografiju teritorija Druge Republike.
U nastavku bih želio predstaviti tri eseja iz spominjanog sveska. Radi se o eseju Hansa Sedlmayra (1896.-1984.) o „likovnoj umjetnosti“, potom prilogu Viktora Zuckerkandla (1896.-1965.) o „glazbenom duhu“ te naposljetku prilog Friedricha Heera (1916.-1983.) o takozvanoj Humanitas austriaca. Spomenuta su tri priloga remek-djela povijesne analize, zbirke citata i pojmovnog redefiniranja. Sve vas pozivam da se divite nezapaženom kontekstu, nevjerojatnim zapažanjima i konciznim uvidima tog zbornika. Izdvojio sam temu dugog trajanja iz tih koncepcija austrijske povijesti i stoga, jer imate pravo na to da od povjesničara kulture poput mene očekujete novu perspektivu kulturne povijesti Austrije.
Hans Sedlmayr (1896.-1984.)
Započet ćemo s esejom Hansa Sedlmayra „Charaktere der bildenden Kunst“ [„Karakteri likovne umjetnosti“], unutar kojega je tadašnji redovni profesor u Münchenu proučavao konstante u likovnoj umjetnosti Austrije. Pritom je razradio dalje esej koji je prije dvadeset godina objavio u Nadlerovom i Srbikovom zborniku Österreich: Erbe und Sendung (1936.). Inače, Sedlmayr je jedini autor koji se pojavljuje u oba zbornika, a na sreću je u dvadeset godina razmaka ublažio svoje njemačko-nacionalističko stajalište. U tu svrhu Sedlmayr pozornost okreće na jednog novog umjetnika – Georga Raphaela Donnera (1693.-1741.), kojega je sam Sedlmayr 1947. godine iznova otkrio. Sedlmayr posebno opisuje zdenac na bečkom trgu Neuer Markt (1739.), umjetničko djelo koje je od 1921. premješteno u Donji Belvedere. Sedlmayr kao analitičar strukture, po Donnerovoj plastici trećeg i četvrtog desetljeća 18. stoljeća, procjenjuje Donnerovu sklonost prema protočnom i raspuštenom, te, s obzirom na to, manjak grčevitih napetosti kod Donnera. Taj manjak „krutosti i usiljenosti“ gledateljima predočuje, kako kaže Sedlmayr, „duševno stanje mirnoće i oblikovanog i blagoću oplakivanja“ [str. 574]. Skoro je u ekstazi kada govori o „blagosti oplakivanja“, na što se dodaje: „…uz blagoću oplakivanja se vezuje [kada je riječ o zdencu] sućut, „spokoj“, pogled – koji potpuno oprečno od barokne geste pune patosa – koji se spušta, kao i voda, koja je sama sebi prepuštena…“ [str. 574].(3) Prema Sedlmayru je to ključna stvar kod Donnera: njegova obrada olova stvara od metala učinak vode koja teče. Povjesničar umjetnosti nastavlja: „U to ulazi ‘blago’ olovo, obrađeno poput potoka koji pod mjesečinom nježno treperi, i njegova srodnost s tekućim elementom, s vodom, s kojom se pomoću zdenca u potpunosti povezuje“ [str. 573-574]. Sve je to dolazilo do izražaja u bečkim i bratislavskim ateljeima, dvadeset godina prije negoli je Donnerov učenik, Adam Friedrich Oeser (1717.-1799.), neke od tih klasičnih praksi prenio na dvije ključne osobe u Njemačkoj, isprva na Johanna Joachima Winckelmanna u Dresdenu, a potom na sasvim mladog Johanna Wolfganga von Goethea u Leipzigu. Prema Sedlmayru je prema tome njemački neoklasicistički kult započeo s Georgom Raphaelom Donnerom u Beču.
Iz Sedlmayrovog oduševljenja prema tečnom u radu Donnera mogao bi se izabrati niz metafora, koje bi karakterizirale austrijsku umjetnost: primjerice sklonost prema tečnom, manjak usiljenosti i krutosti, te nadasve sklonost prema „blagom oplakivanju“. Na čudnovat način Donnerova umjetnost tako prema Sedlmayru ilustrira karakteristike koje je Hugo von Hofmannsthal (1874.-1929.) u poznatoj shemi o Prusiji i Austriji (1917.) pripisao Austrijancima, primjerice u frazama: „[Austrijanac] sve izokreće na socijalno…[Austrijanac] radije ostaje u nejasnom… [Austrijanac] najradije izbjegava krize…“. „Blago oplakivanje“, koje je prema Sedlmayru prikladno Donnerovim oblicima, sukladno je Hofmannsthalovom pojmu „ironije koja vodi do raspada“. Sve u svemu, Sedlmayrova shema je istoznačna onoj Hofmannsthala: potezi Austrijanca nadilaze bilo kakvu površnu karakterizaciju. Ti potezi teku kroz ruke kao voda, koja od blagog olova utiče u Donnerov zdenac na Neue Marktu. U tekstu iz 1947. Sedlmayr je to sažeo: „Donnerovo djelo, prije svega protočno i raspušteno, teško se može stilski odrediti…[ono je] možda čisti izražaj bečkoga na području likovne umjetnosti, a sasvim sigurno njegova najbolja izvedba“.(4) Sada ću se usuditi napraviti analogiju. Navodno Donnerovo veličanje „blagog oplakivanja“ s ljubaznošću ističe ambivalentnost, za koju su neki analitičari „austrijskog čovjeka“, poput Antona Wildgansa (1881.-1932.) i Friedricha Torberga (1908.-1979.), smatrali da je tipično životno držanje Austrijanaca.(5) Nadam se da mali potočić tog „blagog oplakivanja“ teče i niz ovo predavanje.
Sedlmayrov glavni doprinos međutim leži drugdje, na jednom daljnjem području. U Schulmeisterovom svesku je tom povjesničaru umjetnosti uspjelo nešto doista rijetko: izložio je stilske značajke koje su austrijskoj umjetnosti odavno nedostajale. Naime, on objašnjava koji stilovi se unutar saveznog teritorija Austrije ne mogu pronaći, među kojima je i rokoko u razvijenom obliku, kojeg pronalazimo u unutrašnjosti bavarskih crkva. Osim toga, u Beču nedostaje i stilsko usmjerenje koje je pod Rudolfom II. procvalo u Pragu – manirizam. Još je uočljivije da u austrijskoj likovnoj umjetnosti nedostaje „herojsko-kozmička romantika“, kakvu su zastupali njemački slikari Caspar David Friedrich, Philipp Otto Runge i Gustav Carus [str. 567]. Još je teže zaboraviti najočitiji primjer nedostajanja u austrijskoj arhitekturi: za razliku od Češke i Bavarske austrijski arhitekti izbjegavaju takozvani polustup, dakle u zid ugrađena polovica stupa. Razmislite o palači Czernin (1668.) u praškim Hradčanyma, čiju golemu fasadu današnjeg ministarstva vanjskih poslova herojski naglašava trideset polustupova. U Austriji će se uvijek prije pronaći samostojeći stup ili pilastri, ali polustupova poput onih palače Czernin gotovo da i nema. Ako se i javljaju, uglavnom ih je postavio talijanski majstor, poput Andree Pozza (1642.-1709.) iz Trsta, koji je izgradio glavnu salu vrtne palače Liechtenstein [str. 566].(6)
Isto tako je zanimljivo i kako Sedlmayr naglašava nekoliko stilova u austrijskoj likovnoj umjetnosti, koji nigdje drugdje u Europi nisu imenovani. Kako nas uvjerava naš povjesničar umjetnosti, „austrijska umjetnost ponekad između dva svijeta“ traži „sasvim nove pristupe…“ [str. 573]. On pritom ime daje nekolicini do tada neimenovanih stilova, među kojima i materijalni stil bečke arhitekture u vrijeme vladanja Josipa II. Sedlmayr tako spominje primjer bečke Allgemeines Krankenhaus [Opće bolnice u Beču] koju je projektirao Isidore Canevale (1730.-1786.) [str. 575]. Nije li neobično da je upravo u desetljeću tijekom kojeg je Mozart živio u Beču nastao isto tako novi stil, koji je bio djelatan na potpuno drugom području utilitarne arhitekture? Nekadašnji Allgemeines Krankenhaus krase jasnoća i manjak ornamenata, što je Mozartu bilo strano. Car Josip je Mozartu navodno rekao: „Previše nota, gospodine Mozart!“ To bi teško mogao reći za Allgemeines Krankenhaus. Fasade te zgrade ne nastaju ni na kakvim notama, zbog čega vjerojatno ni stil nije dobio ime.
Pred kraj mojeg hvalospjeva Sedlmayru želio bih podcrtati sljedeće: da bi se imenovalo ono što je u povijesti umjetnosti neimenovano, potrebno je doseći visoki duševni nivo, određenu pretenziju. K tome stručnjak stalno treba na umu imati dugo trajanje, kako bi iz stoljeća mogao probrati nešto što još nije klasificirano. Dugoročna perspektiva kod Sedlmayra pruža izrazito stvaralački usmjeren pogled. U svezi s time bih postavio dalekosežno pitanje: nije li istina da je Austrija izrazila mnoštvo dotada nepoznatih kulturnih fenomena? Nije li sama austrijska kultura posebno područje nečega što još nije imenovano? Je li to možda razlog zbog kojeg je intelektualna povijest Austrije do Friedricha Heera, koji se te teme prihvatio pred oko pedeset i pet godina, premalo istraživana? Intelektualna je povijest Austrije prehranila suviše pjesnika i mislioca, koje bi se vrlo teško uklopilo u uobičajene periodizacije Francuske, odnosno Njemačke. Ono što Sedlmayr uočava u austrijskoj povijesti umjetnosti, odnosi se i na intelektualnu povijest i političku povijest. Austriju je teško uklopiti u nešto. To je rezultat svih pokušaja primjenjivanja dugoročne perspektive na slučaj Austrije.
Viktor Zuckerkandl (1896.-1965.)
Među ovdje izdvojenim tumačima kulture Schulmeisterovog zbornika Spectrum Austriae, Viktor Zuckerkandl je istovremeno vjerojatno najmanje poznat i najviše originalan. Viktor Zuckerkandl bio je nećak znamenitog bečkog anatoma Emila Zuckerkandla (1849.-1910.), čija je žena, Berta Szeps-Zuckerkandl, iza sebe ostavila sjajna sjećanja na vrijeme kraja 19. i početka 20. stoljeća.(7) Nećak Viktor baca skoro anatomski pogled na književni diskurs o austrijskom identitetu, pomoću kojega „austrijskog čovjeka“ opisuje kao glazbenika. Viktor Zuckherkandl bio je učenik legendarnog bečkog glazbenog analitičara Heinricha Schenkera (1868.-1935.), čija su djela unutar trideset posljednjih godina u potpunosti promijenila teoriju glazbe u Sjedinjenim Državama. Učeniku, Viktoru Zuckerkandlu, uspjelo je nadovezati se na Schenkerovu ingenioznost. Kao što je na vršnjaka Hansa Sedlmayra, tako je i na Zuckerkandla utjecala metoda geštaltističke psihologije. Spomenuta dva stručnjaka oslanjaju se na metodologiju povezanu pojmom „oblikovne kakvoće“ [„Gestalt-qualitäten“], koji je nastao u Beču. Taj je izuzetno plodonosni pojam koncipirao austrijski filozof Christian von Ehrenfels u Beču 1890. godine. Spomenuta tri Austrijanca su bila veliki majstori „geštaltističkog vida“.
Svakako, u Schulmeisterovom zborniku je Zuckerkandlov esej u smislu forme najcjelovitiji. Njegova je struktura kristalno jasna, jednaka konstrukciji Haydnove ili Mozartove sonate. Uvod slijede tri dijela te potom veličanstvena coda koja sve sažima. Posebne fraze prodiru sve poput leitmotiva, a stvaralac čitavo vrijeme ne gubi iz vida cjelovitost – sposobnost koju baštini od bečke klasike u glazbi. U oblikovnom smislu razlikuje tri aspekta odnosa kulturnog krajolika i kulture koja unutar njega nastaje. Austrija prvo funkcionira kao poprište muziciranja, drugo kao izvor narodne glazbe i treće kao mjesto na kojemu se stvaraju remek-djela. Pomoću ta tri aspekta Zuckerkandlovo određivanje prostora uz pomoć glazbe prelazi u određivanje tipa austrijskog čovjeka, koji je glazbenik [str. 526]. Ponosan na svoju struku, Zuckerkandl s tipičnom jasnoćom izjavljuje: „… kako govorni jezici dijele naciju od nacije, tako jezik tonskih znakova dijele kulturu od kulture. Zajednica tonskih znakova je kulturna zajednica. Svaka kultura ima jezik tonskih znakova, svoju glazbu. Zapadni svijet nema svoju glazbu, on je svoja glazba“ [str. 526]. Jednako je tako mogao zaključiti: „Austrija nema svoju glazbu, ona je svoja glazba“.
Zuckerkandl preferira staru retoričku gestu koja slikovitim nabrajanjem odlikuje određenu stvar na način „nije ni ovo ni ono, već je nešto treće“. Tako primjerice uz pomoć zgodne dosjetke izražava Beethovenovu prostornu određenost: „Gdje se nalazi Beethoven? Na obali olujnog mora? Na vrhu Montblanca? Ne, u Hinterbrühlu…“ [str. 547]. Takve trodijelne usporedbe moguće je pronaći skoro na svakoj stranici Zuckerkandlova eseja. Autor posebno naglašava tvrdnju da Beethoven utjelovljuje suprotnost austrijskom. Titan iz Rheinlanda je mnogo više usporediv s onom „heroično-kozmičkom“ romantikom Caspara Davida Friedricha i Philippa Otta Rungea, dakle upravo s onim njemačkim umjetničkim pravcem, za kojeg je Hans Sedlmayr ustvrdio da ne postoji u Austriji. Kao gost u Beču, Beethoven nikada nije utjelovio austrijski duh na način na koji su to činili Haydn, Mozart, Schubert i Bruckner. Da taj aspekt pojasnimo u odnosu na Raphaela Donnera, riječima Sedlmayra „’blago’ olovo, obrađeno poput potoka koji pod mjesečinom nježno treperi“ u glazbenom smislu možemo čuti kod Schuberta, ili još jasnije kod Huga Wolfa, a pogotovo u nekom Wienerliedu.(8) Tim je nježnim treperenjem pod mjesečinom protkano i pjesništvo Josefa Weinhebera (1892.-1945.), no može li se taj bečki temeljni glas čuti i kod Beethovena? Čak niti u takozvanoj „Mondschein-sonati”. „Blago oplakivanje“ Raphaela Donnera, drugim riječima, ambivalentnost kao životni stav, gotovo u potpunosti nedostaje kod usamljenog velikana iz Bonna.
Zuckerkandla neću tako opsežno prenijeti kao njegovog vršnjaka Sedlmayra, prvenstveno zbog toga jer dugoročnu perspektivu u austrijskoj povijesti glazbe majstorski ističu stručnjaci poput Rudolfa Flotzingera i Gernota Grubera, te zbog toga jer još uvijek čekamo na to da se Viktor Zuckerkandl dostojno ponovno otkrije.(9) Hitno bih vam preporučio njegove tekstove, budući da je jedan od najduhovitijih Austrijanaca uopće. Kao što nam je svima vjerojatno dobro poznato, nije baš rijetko da u Austriji jedna toliko originalna glava čeka nekih pedesetak godina, prije negoli joj se otvore vrata akademske kuće slavnih.
Zaključit ću ovaj dio mojeg predavanja s citatom, koji je dio vrhunca Zuckerkandlovog eseja: on naglašava menuet iz Mozartovog Divertimenta za violinu, violu i violončelo (Köchel 563), kojeg je komponirao u rujnu 1788., te pomoću te proze reproducirati efekt Divertimenta. „[Usred menueta] nastupa ovaj događaj… naglo tone tlo, sve čvrsto, sadržajno, noseće, mirno se sve nastavlja bez poda, bez tijela, bez težine… nastavljanje bez tijela, bez težine pretvara se u Ländler(10). Svi su elementi prisutni, ritam, takt, veseli predtakt melodije – ali u potpunosti bez tijela, prozirno, najčišći duhovni obris. Najuzvišenije sa zemaljskim oblikom, zemaljsko kao upotpunjena poredba najuzvišenijeg. Produhovljenost koja ne znači udaljavanje od prirode, već mnogo više put prema duši koji prolazi u neposrednoj blizini prirode. Možda je taj Mozartov Ländler najiskreniji odgovor na pitanje: što je Austrija?“ [str. 553].
Fraza „najčišći duhovni obris“ obilježava Zuckerkandlov esej, ali i njegov općeniti stav. I on ponekad svojom glazbenom fenomenologijom objedinjuje najuzvišenije i zemaljsko. Glazba pojmova je ono što je teško u njegovoj prozi.
Friedrich Heer (1916.-1983.)
Za kraj sam sačuvao dvadeset godina mlađeg Friedricha Heera. On je između 1955. i 1983. na njemačkom govornom području bio veliki meštar kulturne i intelektualne povijesti i to ne samo Austrije, već čitave Europe. Njegove knjige nude mnoštvo činjenica, aluzija i citata, misaonu gustoću koja bi druge povjesničare mogla obeshrabriti. Kakva li je samo povijesna preopterećenost vladala u glavi Friedricha Heera, tijekom čitavog njegovog života! Baš zbog toga njegov kraći esej u Schulmeisterovom zborniku djeluje olakšavajuće. Taj esej, napisan prije pedeset godina, lako je dostupan, za razliku od njegovog posljednjeg remek-djela, Der Kampf um die österreichische Identität (1981.) [Borba za austrijski identitet], koje je preopterećeno imenima i citatima.
Friedrich Heer pod formulom Humanitas austriaca (dakle društveno svojstvo, koje Heer povremeno naziva i Clementia austriaca ili Concordiantia austriaca) razumije povijesno utemeljenu sposobnost da se proturječnosti pomiruju, da se nedodirnutom održava središnja točka između ekstrema, da se krajnje suprotnosti toleriraju.(11) Povijesni kontekst unutar kojega se ti obrisi razvijaju, Friedrich Heer pronalazi u vjerskim sukobima tijekom razdoblja Reformacije, tijekom koje su protestanti i katolici u Austriji, unutar barem dvije generacije, sve do 1580. godine više ili manje mirno međusobno živjeli. Katolička vladavina kuće Habsburg ozbiljno je zemlju pritisnula tek 1580., posebno u Češkoj, gdje se i dalje osjećaju tragične posljedice širenja protestantizma.(12) Austrijanci su znali – prema Friedrichu Heeru – kako ublažiti takve tragične proturječnosti, kako održati mirnu ravnotežu narodnog suživota. Humanitas austriaca se tijekom stoljeća ukorijenila kao društveni običaj. Heer to sažima: „… [Austrijanci] se moraju odreći svoje samovolje, bezuvjetne želje da budu u pravu, mîsli zatvoriti u sustav… sprovesti unatoč svima drugima [str. 479].
Humanitas austriaca, kako ga shvaća Heer, funkcionira unutar njegovog diskursa u potpunosti kao pojam, kojega jedan drugi majstor dugoročne perspektive, njemački sociolog Norbert Elias, naziva habitus. Za Eliasa je ta riječ sinonim za dugoročnu društvenu predispoziciju, nekoliko desetljeća prije negoli je isti izraz postao čuven po francuskom sociologu Pierreu Bourdieuu (1930.-2002.). Prema Eliasu je habitus dugotrajna društvena konstelacija koju sačinjava naučeno držanje, baštinjeno vladanje, preneseno ponašanje. Habitus mogu nositi jedna klasa ili jedan ceh ili jedna jezična zajednica. Ukratko, Humanitas austriaca, koju Friedrich Heer Austrijancima pripisuje od 16. stoljeća, je u osnovi habitus kako ga je shvaćao Norbert Elias. Austrijancima je habitus sklonost prema Concordiantia austriaca.
Ne treba nas čuditi ako primijetimo da Heerov pojam Humanitas austriaca sadržava i neke izraze koji potiču iz sheme Huga von Hofmannsthala o Prusima i Austrijancima, koja je, kako sam već ranije spomenuo, objavljena 1917. godine. Moglo bi se reći da je pjesnik iz Rodauna,(13) koji Austrijancu, za razliku od Prusa, pripisuje određene crte, „misaono uživljavanje u druge sve do gubitka karaktera“, „djelovanje koje određuje pristojnost“ ili „samoironiju“, pročitao Heerov esej četrdeset godina prije negoli je objavljen. Heerova genijalnost dakle ne leži u tome što izmišlja nove crte, već postojećima pronalazi korijene u austrijskoj povijesti od 1500. godine. Heer pokušava dugo trajanje hofmannsthalskih crta unutar pet stoljeća dokumentirati u sklopu društvenih i političkih okolnosti u Austriji.
Kako bih Heerov doprinos kao povjesničara dalje precizirao, predložio bih daljnju kontekstualizaciju, pomoću koje ćemo njegovu potragu za austrijskim habitusom bolje razumjeti. Kada Heer provjerava jedno tisućljeće Austrije, određene običaje posebno naglašava, a neke, naravno, odbacuje. On je u ulozi suca koji tradicije razvrstava prema njihovoj uporabljivosti: neke od tih tradicija su još uvijek prikladne, druge nisu. Možemo se sada zapitati: tko je još u Europi u pedesetim godinama 20. stoljeća vodio takav postupak u kojem se nanovo prosuđuju običaji? Nitko drugi negoli francuski dominikanac, teolog Yves Congar (1904.-1995.), koji je isti proces provodio u vezi s tradicijama zasnovanim na crkvenoj povijesti. Taj je postupak razvrstavanja prijenosa običaja Congar u tridesetim godinama na francuskom nazvao „ressourcement“, dakle „osvježavanje izvora“. Tko prakticira to osvježavanje izvora kreće se, tako rečeno, uzvodno prema vrelu određene tradicije. Potom na samom vrelu razabire zapostavljene izvore, te naposljetku u sadašnjost donosi neke od tih izvora. Taj „ressourcement“ dovodi do „ponovnog izviranja“, dakle do ponovnog uspostavljanja svježih izvora mudrosti. Taj postupak miješanja novih i starih izvora oživljava okamenjene tradicije.
Takvu praksu ponovnog uspostavljanja poluzaboravljenih izvora je reformirani katolik Friedrich Heer doživotno primjenjivao na sve kulturne predjele Austrije. Heerova potraga za istinitim izvorima koje nam iz dugog trajanja približava, doseže vrhunac u remek-djelu Der Kampf um die österreichische Identität (1981.). Djelo se jednako tako moglo nasloviti i „Borba za tumačenje dugog trajanja Austrije“ ili još bolje „Borba za osvježavanje vrela o austrijskom identitetu“. U razdoblju između objavljivanja Schulmeisterovog zbornika 1957. i objavljivanja djela Der Kampf um die österreichische Identität 1981. Heer je stekao reputaciju velikog meštra prakse osvježavanja vrela u austrijskoj povijesti. Među austrijskim je povjesničarima želio sloviti kao njihov Yves Congar.
U kojoj mjeri takva praksa nakon pedeset i pet godina još vrijedi? Nažalost, samo djelomično. Postmoderna nas je kao kulturne povjesničare obilježila novom terminologijom, unutar koje se odbija bilo kakva paušalna karakterizacija čitavih naroda, plemena ili kultura. Hugo von Hofmannsthal i Friedrich Heer su pretjerano opredmetili suštinu „austrijskog čovjeka“, na način da su premalo prostora ostavili iznimkama, sporednostima, pojedincima. Takva poopćenja nama postmodernima idu previše na živce, jer smo skloni identificirati kontekst pojedinačnih slučajeva i pronalaziti različitosti između najmanjih mogućih skupina, umjesto da različitosti prošlog vremena svodimo pod isti nazivnik. Autori Schulmeisterovog zbornika rado su poopćavali i to u odnosu na čitava stoljeća; protivno njima, mi danas diferenciramo stvari u odnosu na pojedine godine.
Pokušat ću pomiriti ove dvije metodologije pa ću sada pred kraj ovog predavanja pobliže usporediti Heerovo osvježavanje izvora habitusa Humanitas austriaca sa životnim djelom njemačkog povijesnog sociologa Norberta Eliasa. Usporedit ću Heerov nacrt specifičnog austrijskog životnog pristupa, dakle dugoročno njegovanu Concordiantia austriaca i Eliasov misaoni put koji ga je doveo do toliko poznatog civilizacijskog procesa koji se događao u Europi nakon 1500. godine. Oba su stručnjaka proučavala dugo trajanje europske kulturne povijesti. Štoviše, Heerov pojam Humanitas austriaca predstavlja u tom smislu specifičnu austrijsku inačicu procesa koji je zahvatio čitavu Europu, procesa civiliziranja životinjskih nagona čovjeka, dakle procesa koji se nalazio u središtu Eliasovog životnog djela. Prema Heeru su Austrijanci eliasovski proces „poliranja manira“ provodili posebno srdačno i uz uzajamnu popustljivost. Ideja o funkciji civilizatorskih procesa u Europi koju je koncipirao Norbert Elias tako je preko Heerovog pojma Humanitas austriaca integrirana u Austriju. Friedrich Heer je tako bio duhovni vršnjak skoro dvadeset godina starijeg Norberta Eliasa, a da to sam nije bio svjestan.
Kada bismo uspjeli osuvremeniti Heerov jezični izražaj i problematiku, mi postmoderni ne bismo imali puno toga za osuditi kod njegovog osvježavanja izvora. Jer, nije Heerova perspektiva dugog trajanja ono što nam se čini vremešnim, već njegova zastarjela terminologija. Naravno, ta nas terminologija ne zastrašuje na način na koji to čini narodski [u smislu populističko rasističkog, op. prev.] način izražavanja frustriranih austrijskih povjesničara koji su tridesetih godina sudjelovali sa svojim tekstovima u zborniku Österreich: Erbe und Sendung (1936.). Norbert Elias nam je u dva posljednja desetljeća pokazao kako se takva terminologija može i treba preoblikovati. Proučavanje dugog trajanja austrijske kulture, pa ako želite i istraživanje „baštine i poslanja“ Austrije odnosno Austrije koja „vječno“ traje, postat će tek društveno prihvatljivo uz odgovarajuću terminologiju i s uvjerljivom metodologijom. Životno djelo Norberta Eliasa u tom smislu izuzetno doprinosi.
Završetak
Prije pedeset godina je Otto Schulmeister izdao zbornik Spectrum Austriae. Usmjerio sam vašu pozornost na nekoliko vrhunaca dugoročne perspektive koja je, primijenjena na Austriju, predstavljena u tom zborniku. Naravno, pritom sam mogao dati samo četiri ili pet primjera iz pojedinih priloga. Zbornik u odnosu na budućnost mnogo više obećava nego što bi se to dalo zaključiti iz mojeg predavanja. Koji se opći zaključak nameće iz mog izbora kulturnopovijesnih eseja, koji su usmjereni na dugo trajanje Austrije? Pomoću njih se sve jasnije izražava povijesni tijek Austrije, smiono se sve jasnije profilira duhovnost nosioca kulture, sve se vidljivije kristaliziraju usporedbe s drugim kulturama. Sve postaje jasnije, prozirnije, preglednije. Strpljivo se biraju povijesni primjeri, argumenti se ilustriraju na način da ih je teško zaboraviti, a siluete čitavog povijesnog tijeka postaju oštrije. Sve što je austrijsko, dobiva određeni oblik.
Zato bih se želio na kraju još jednom vratiti na Viktora Zuckerkandla. U Mozartovom Divertimentu, pod Köchelovom oznakom broj 563, doživljavamo, što je u slučaju Mozarta česta pojava, kako Zuckerkandl opisuje: „Produhovljenost koja ne znači udaljavanje od prirode, već [je to] mnogo više put prema duši koji prolazi u neposrednoj blizini prirode“ [str. 553]. Ako tu formulu smijem, u odnosu na dugoročnu perspektivu kulturne povijesti, izokrenuti, mogao bih o Hansu Sedlmayru, Viktoru Zuckerkandlu i Friedrichu Heeru, njihovom razumijevanju povijesti, reći: produhovljenost kod njih ne doživljavamo kao kretanje koje se udaljava od povijesti, već je to mnogo više put prema duši koji prolazi u neposrednoj blizini povijesti.
S njemačkog preveo
Filip Šimetin Šegvić
———————————————————————————
* William M. Johnston (1936.) održao je ovo predavanje pod naslovom „Visionen der langen Dauer Österreichs“ u studenom 2007. godine u Bečkoj vijećnici, u sklopu niza predavanja „Wiener Vorlesungen“. Predavanje je unutar iste serije publikacija u izdanju Picus Verlaga i objavljeno dvije godine kasnije [op. prev.].
1) „Austrijski čovjek“ je za Johnstona totalitet geografsko-, psihološko-, kulturno- i socijalnopovijesno determiniranih osobnosti Austrije. On historiografskom i književno-kritičkom metodom izdvaja tako eseje raznolike naravi nastale u različitim okolnostima (uglavnom u vremenu između 1910. i 1970. godine), kojima je zajednička potraga za „austrijskim“ ili „austrijanstvom“ (suprotstavljeno često pruskome ili njemačkome) kao odrednicom identiteta [op. prev.].
2) Spominjana knjiga objavljena je izvorno na engleskom jeziku; William M. Johnston, The Austrian Mind: An Intellectual and Social History 1848-1938 (Berkeley-Los Angeles-London: University of California Press, 1972.); hrv. prijevod: Austrijski duh: intelektualna i društvena povijest 1848-1938 (Zagreb: Globus, 1993.) [op. prev.].
3) U nastavku će se svi citati iz ovdje navedene knjige biti u uglatim zagradama: Otto Schulmeister (ur.), Spectrum Austriae (Wien: Verlag Herder, 1957.).
4) Hans Sedlmayr, Epochen und Werke 2 (1960.), 201.
5) Eseje koje su na tu temu napisali von Hofmannsthal, Wildgans, Torberg i Heer, kao i one dvadeset drugih autora, istražuje podrobnije: William M. Johnston, Der österreichische Mensch. Kulturgeschichte der Eigenart Österreichs (Wien: Böhlau, 2009.).
6) Polustupove na novom dijelu Hofburga projektirao je njemački arhitekt Gottfried Semper (1803.-1879.), koji je u Beč došao tek 1871., nakon što je karijeru ostvario u Dresdenu i Zürichu.
7) Berta Szeps-Zuckerkandl, Ich erlebte 50 Jahre Weltgeschichte (Stockholm: Fischer, 1939.); i Österreich intim: Erinnerungen 1892-1942, ur. Reinhard Federmann (Frankfurt-Berlin-Wien: Propyläen, 1970.).
8) Wienerlied [Bečka pjesma] ili Weanaliad je tradicionalni žanr pjesama na bečkom dijalektu s pretežito bečkim životnim temama kao glavnim motivom [op. prev.].
9) Vidi: Gerhard Lipp, Das musikanthropologische Denken von Viktor Zuckerkandl (Tutzing: Schneider, 2002.).
10) Ländler je tradicionalni narodni ples u trodijelnoj mjeri, umjerena tempa koji je od 18. stoljeća postao popularan na području Austrije, Švicarske, Njemačke i Slovenije [op. prev.].
11) Sedlmayr također govori o „sposobnosti povezivanja i pomirenja suprotnosti. Takva tendencija prema „complexio oppositorum“… na određen način daje ključni poticaj, koji je duboko spremna i dugo pripremana nadarenost zemlje čekala“. Sedlmayr, „Charaktere der bildenden Kunst“, u: Schulmeister, Spectrum Austriae, 571.
12) U knjizi Der Kampf um die österreichische Identität Heer je, poput Heinricha von Srbika, branio represiju nad češkim plemstvom, smatrajući da se radilo o „jačanju države slamanjem češkog plemstva i staleškog otpora“ (str. 380).
13) Radi se o nekadašnjoj samostalnoj općini pored Beča koja je danas dio grada [op. prev.].
Bibliografija
Frodl-Kraft, Eva. „Hans Sedlmayr“, Wiener Jahrbuch für Kunstgeschichte 44 (1991.), str. 7-46.
Heer, Friedrich. Der Kampf um die österreichische Identität. Wien-Köln-Weimar: Böhlau, 1981.
Johnston, William M. Österreichische Kultur- und Geistesgeschichte: Ideen und Gesellschaft im Donauraum 1848-1938. [1974.], 4. izdanje, Wien-Köln-Weimar: Böhlau, 2006.
Johnston, William M. Der österreichische Mensch. Kulturgeschichte der Eigenart Österreichs. Wien: Böhlau, 2009.
Nadler, Josef i Heinrich von Srbik (ur.). Österreich: Erbe und Sendung im deutschen Raum. Salzburg-Leipzig: Verlag Anton Pustet, 1936.
Schulmeister, Otto. Spectrum Austriae. Wien: Verlag Herder, 1957.
Sedlmayr, Hans. „Raphael Donner: Ein Beitrag Österreichs zur europäischen Plastik“. [1947] U: Epochen und Werke 2. Wien: Herold, 1960., str. 194-202.
Zuckerkandl, Viktor. Vom musikalischen Denken: Begegnung von Ton und Wort. Zürich: Rhein-Verlag, 1963.