Petar Bagarić – Međunarodna konferencija „Ethno-political Conflicts Between the Adriatic and the Aegean in the 1940s: The Long-Term Impact on Diplomacy and Cultures of Memory [Etno-politički sukobi između Jadrana i Egejskog mora u 1940-ima: dugoročni učinak na diplomaciju i kulturu pamćenja]“, Beč, 3.-4. srpnja 2014.
„Istraživačka platforma Bečki istočnoeuropski forum [Forschungsplatform Wiener Osteuropaforum]“ u suradnji s Institutom za suvremenu povijest te Institutom za bizantinistiku i neogrecistiku na Sveučilištu u Beču održala je 3. i 4. srpnja 2014. međunarodnu znanstvenu konferenciju o etno-političkim sukobima između Jadrana i Egejskog mora u 1940-ima te njihovu dugoročnom učinku na diplomaciju i kulturu pamćenja. Prostor između Jadrana i Egejskog mora obuhvaća područja oko kojih su se vodili sporovi između slavenskih naroda s jedne i neslavenskih naroda s druge strane: Dalmaciju, Istru, Korušku i Makedoniju. Tijekom Drugog svjetskog rata sudionici tadašnjih etničkih i teritorijalnih sukoba poslužili su se novom retorikom o svjetskoj borbi između liberalnog kapitalizma, fašizma, nacizma i sovjetskog komunizma. Cilj konferencije bio je analizirati etno-političke i regionalne dimenzije Drugog svjetskog rata i Hladnog rata u navedenim graničnim pokrajinama iz komparativne, transnacionalne i interdisciplinarne perspektive. Istraživački interes organizatora bio je proučiti kako je „ideja panslavizma instrumentalizirana za iredentističke svrhe od strane jugoslavenskih komunista“, te kako je „ideja panslavenske prijetnje služila kao sredstvo u antikomunističkoj mobilizaciji grčkih nacionalista, talijanskih fašista i njemačkih nacionalista“.
Konferenciju je otvorio Oliver Schmitt, glasnogovornik Bečkog istočnoeuropskog foruma i profesor na Institutu za istočnoeuropsku povijest Sveučilišta u Beču. Objasnio je proces odabira sudionika konferencije između prijavljenih kandidata. Od 19 izlagača, 14 su bili doktori znanosti, a pet doktorandi. Ewald Kislinger, šef Odsjeka za bizantinistiku i neogrecistiku Sveučilišta u Beču, iznio je pregled historiografskih problema koje bi konferencija trebala razjasniti. Adamantios Skordos s Odsjeka za bizantinistiku i grecistiku Svečilišta u Beču predstavio je suradnike na organizaciji konferencije (Florentine Kastner, Nathalie Soursos i Hansfrieder Vogel). U svom predavanju Skordos je predstavio evoluciju slike o slavenstvu kao neprijateljskom konceptu u grčkim, njemačkim i talijanskim krugovima, koja se razvijala iz slike ruskog panslavizma 19. st. u sliku sovjetskog slavokomunizma 1940-ih. Objašnjavajući ciljeve konferencije, naveo je da su prostori austrijske Koruške, grčke Makedonije i Julijske krajine (pod kojom je podrazumijevao Istru i Dalmaciju) bili predmet pokušaja teritorijalnog proširenja Titove Jugoslavije. Neslavenski narodi na tim prostorima dijelili su zajednički povijesni narativ o komunističkoj opasnosti, te su svoj antikomunizam vezali na već ranije prisutnu slavofobiju. Postojale su i razlike u naglasku lokalnih slavofobija. Tako su njemački nacionalisti bili opsjednuti ruskim panslavizmom kao najvećom zaprekom i prijetnjom svojim interesima. Talijanski nacionalisti nisu bili antiruski raspoloženi poput njemačkih, jer se njihov antislavizam razvio u suprotstavljanju Hrvatima i Slovencima u borbi za Julijsku krajinu, a strepio je od južnoslavenskog ujedinjenja. Grčki antislavizam trpio je od posebnog paradoksa: rusofilije većine Grka i istodobnog poimanja bugarskoga nacionalnog programa kao odjeka ruskih imperijalističkih planova. Prešavši na razdoblje 1940-ih godina, Skordos je naveo da je obnovu tih ideja promicao komunistički blok. Demonizacija slavokomunizma postala je bitnom komponentom njemačkog nacizma, talijanskog fašizma i grčkog nacionalizma. Različiti jezici imali su različito nazivlje: njemački je govorio o boljševičkom slavenstvu, a grčki i talijanski o slavokomunizmu.
Kerstin Jobst iz Beča predsjedala je prvom sesijom pod naslovom „Komunizam, panslavizam, iredentizam“. Jan Claas Behrends iz Potsdama održao je predavanje o sovjetskoj mobilizaciji i propagandi u razdoblju 1941.-1949. i pojavi ideje slavenstva od 1939. godine u Staljinovoj retorici u kontekstu ruske političke misli. Osvrnuo se na aktualnu situaciju u Ukrajini te na politiku Vladimira Putina. Stefan Troebst iz Leipziga održao je predavanje o labuđem pjevu sveslavenskog bratstva i jedinstva na Slavenskom kongresu u Beogradu 1946. Održavanje tog kongresa potaknuo je Sveslavenski odbor osnovan u Moskvi 1941. godine. Na lobiranje Milovana Đilasa, održan je u Beogradu, a ne u poraženoj Sofiji kako je prvobitno bilo planirano. Kongres je bio obilježen sovjetskim militarizmom, a govorili su srpski patrijarh Gavrilo Dožić, hrvatski svećenik msgr. Svetozar Rittig i ruski metropolit Nikolaj od Krutica. Poslije rezolucije Informbiroa (IB), SSSR se od panslavenske retorike okrenuo proleterskom internacionalizmu, a Jugoslavija nesvrstanosti. Boris Stamenić iz Berlina održao je predavanje o granici kao sredstvu političke mobilizacije u Jugoslaviji 1945.-1947. s osvrtom i na razdoblje koruškog referenduma 1920. godine.
Maria Stassinopoulou iz Beča predsjedala je drugom sesijom pod naslovom „Makedonija“, te na početku najavila da će izlagači predavati duže od propisanih 20 minuta. Grčki izlagači su anglizirali svoja imena, tako da je Vasilis postao Basil, a Jorgos George. Prvi je izlagao Basil Gounaris iz Soluna. U pregledu razvoja antislavizma i antikomunizma u grčkoj Makedoniji od 19. stoljeća do kraja Grčkoga građanskog rata 1949., Gounaris je naveo da je sukob Grka s Bugarima potaknuo odmak od zajedničke pravoslavne prošlosti koja je rezultirala dominacijom rusofila među Grcima. Ujedno je omogućio konvergenciju grčkog identiteta prema idealu tadašnjih zapadnih nacionalnih država, koje su bile neprijateljski raspoložene prema slavenstvu. Istaknuo je ulogu socijalne komponente u odlučivanju za moderne nacionalne identitete u prednacionalnom društvu, kakvo je postojalo u osmanskoj Makedoniji. Po priključenju tih krajeva Grčkoj, veterani borbe za Makedoniju uključeni su u klijentelističke mreže. Korisnost tih mreža potvrdila se i u građanskom ratu, a održale su se do danas, što objašnjava slabost javnih institucija. Teon Djingo iz Skoplja prikazao je sudbinu 28.000 djece evakuirane iz Egejske Makedonije tijekom Grčkoga građanskog rata u zemlje komunističkog bloka. Evakuirani pod izgovorom da ih se želi spasiti od grčkih rojalističkih vlasti koje bi ih odvele u odgojne ustanove završili su u takvim ustanovama u komunističkim zemljama. Većina djece bili su etnički Makedonci, a nekih 4000 etnički Grci. Predstavio je rezultate projekta bilježenja usmene povijesti provedenog među ljudima koji su evakuirani kao djeca. Većina djece i danas vjeruje u narativ koji im je prenesen u odgojnim domovima. U raspravi nakon izlaganja, Adamantios Skordos je primijetio da postoji problem s terminologijom, jer da se u pisanom članku neće moći rabiti naziv „Makedonci“ za djecu mlađu od pet godina već „djeca slavofonih roditelja“. George Kalpadakis iz Atene održao je predavanje o odnosima Grčke i Jugoslavije kroz prizmu makedonskog pitanja. Analizirao je ulogu saveznih vlasti u Beogradu i republičkih vlasti u Skoplju u kreiranju jugoslavenske politike prema Grčkoj, kao i raspoloženje grčke javnosti prema makedonskom pitanju i Jugoslaviji. U raspravi nakon izlaganja dotaknuto je pitanje kvalitete tadašnje grčke diplomacije s obzirom na zaključke koji se nalaze u izvješćima pohranjenima u Ateni.
Philipp Ther iz Beča predsjedao je trećom sesijom pod naslovom „Julijska krajina“. Petar Bagarić (autor ovih redaka) održao je predavanje o politici Hrvatske prema Puli i Zadru u razdoblju 1945.-1947. Izložio je koji su čimbenici utjecali na različit pristup hrvatskih vlasti tim gradovima. Naime, Pula je bila dio Zone A kojom je upravljala anglo-američka Saveznička vojna uprava. Njezina sudbina je na mirovnoj konferenciji dugo ostajala neizvjesna, a grad je u promatranom razdoblju zadržao talijansku većinu stanovništva, čemu se prilagodila i propagandna aktivnost. Nasuprot Puli, u Zadru je zatečena hrvatska većina stanovništva i od početka je bilo jasno da će grad pripasti Hrvatskoj. Budući da je grad bio pod hrvatskom upravom, to je omogućilo uspostavu institucija, poput profesionalnog hrvatskoga narodnog kazališta i mnogo veći stupanj integracije Zadra s Hrvatskom i prije formalne integracije toga grada u NR Hrvatsku u jesen 1947. U raspravi su objašnjena pitanja sastava Talijanskog bataljuna 43. istarske divizije te ubojstvo britanskog časnika Roberta de Wintona koje je počinila Maria Pasquinelli, kao i uloga kulture u razdobljima sukoba. Karlo Ruzicic-Kessler iz Beča izložio je tršćansko pitanje kao međunacionalni i transnacionalni sukob u razdoblju 1945.-1954. Naveo je da je 1946. Staljin odustao od bezuvjetne potpore Jugoslaviji prihvativši Togliattijev plan za Trst. Objasnio je kako je preustrojem KP Julijske krajine u KP Slobodnog Teritorija Trsta (STT) nadzor nad lokalnom komunističkom partijom prešao iz ruku KPJ u ruke Talijanske KP. Poslije Rezolucije IB, provedene su čistke u obje zone STT kako bi se dijelovi KP STT doveli pod čvrstu kontrolu Talijanske KP u Zoni A, te KPJ u Zoni B STT. Nakon Londonskog sporazuma u listopadu 1954. koji je doveo do podjele STT, u siječnju 1955. iz Rima je u Trst stigao nalog lokalnoj Partiji da obustavi antijugoslavensku propagandu. Saša Mišić iz Beograda održao je predavanje o nacionalnim manjinama u odnosima Italije i Jugoslavije 1954.-1975. Pokazao je da je zaštita Slovenaca znatno varirala ovisno jesu li se nalazili u provinciji Trst, Gorizia ili Udine. S prestankom mogućnosti optiranja za talijansko državljanstvo iz nekadašnje Zone B STT, u siječnju 1956., na tom prostoru ostalo je samo 8000 Talijana. U jugoslavenskoj arhitekturi vlasti, slovenske republičke vlasti bile su glavne zagovornice prava slovenske manjine i u tom su smjeru pritiskale savezne vlasti da nešto poduzmu. No i centar je imao svoje interese, tako da su i slovenski zahtjevi morali biti prilagođeni interesima Jugoslavije.
Sybille Steinbacher iz Beča predsjedala je četvrtom sesijom pod naslovom „Koruška“. Peter Pirker iz Beča održao je predavanje o suradnji slovenskih partizana i agenata britanske SOE (Special Operations Executive), koji su se iz Slovenije preko Koruške nastojali infiltrirati dublje u Austriju tijekom 1944. i 1945. Ostali su bez većeg uspjeha zbog izostanka značajnijih pokreta otpora izvan dijelova Koruške naseljenih Slovencima. Zanimljivo je da su Britanci, preuzevši okupacijsku vlast u Koruškoj 1945., od inače uspješne i bliske suradnje s koruškim Slovencima tijekom rata došli do zaključka da je potrebno suzbiti slovenski pokret. Zaključili su da bi protežiranje Slovenaca bilo prijetnja izgradnji austrijske nacije, jer bi izazvalo otpor tamošnjih Nijemaca takvoj Austriji u kojoj bi Slovenci uživali široka prava. Suzbijali su Slovence u ime austrijanstva kako bi tamošnje Nijemce lakše privukli u krilo austrijske nacije. Valentin Sima, koruški Slovenac iz Klagenfurta, održao je predavanje o antislavizmu, antislovenizmu i antikomunizmu u Koruškoj. Analizirao je različite stereotipe o koruškim Slovencima u očima većinskoga njemačkog stanovništva. Petra Mayrhofer iz Beča predstavila je pravnu regulativu vezanu uz članak 7. austrijskog Državnog ugovora i konkretnu primjenu zajamčenih prava na slučaju dvojezičnih ploča u Koruškoj. Karoline Rieder iz Beča analizirala je film „Članak 7. – naše pravo“, snimljen 2005. u austrijsko-slovenskoj koprodukciji, o problematici dvojezičnih natpisa u Koruškoj.
Konrad Petrovszky iz Beča predsjedao je petom sesijom pod naslovom „Promjenjivi savezi“. Vicko Marelić iz Beča analizirao je suradnju i sukobe Talijana i Slavena (Hrvata i Slovenaca) u Istri s tezom da presedani poput preseljenja staljinističkih brodogradilišnih radnika iz Monfalconea u Jugoslaviju i dvojezična spomenička baština koja komemorira zajedničku borbu protiv talijanskog fašizma mogu poslužiti stvaranju zajedničkoga istrijanskog identiteta. Oliver Schmitt je u raspravi doveo u pitanje tu tezu propitujući koliko je uopće talijanska zajednica samostalan čimbenik u Istri, a u kojoj mjeri ona služi samo kao ukras dominantnim slavenskim grupama, jer zbog malobrojnosti nema težinu za samostalnu politiku. Anđelko Vlašić predstavio je evoluciju jugoslavenskoga javnog mnijenja prema tršćanskom pitanju od 1945. do 1975., analizirajući pisanje tiska u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji. Pokazao je znatne razlike u tretmanu tog pitanja između nacionalnih i regionalnih tiskovina. U raspravi je potvrđeno s više strana da su jugoslavenske vlasti dirigirale pisanjem tiska i da je to bilo jasno i Zapadu. Eric Gobetti iz Torina predstavio je politiku fašističke Italije u okupiranoj Hrvatskoj 1941.-1943. Talijansku politiku određivala su dva centra moći, civilni i vojni krugovi. Porastom utjecaja vojnih krugova, talijanska politika se preorijentirala s nominalnog savezništva s ustašama na realno savezništvo s četnicima. Paolo Fonzi iz Berlina predstavio je talijansku politiku prema nacionalnim manjinama u okupiranoj Grčkoj u Drugom svjetskom ratu i analizirao odnose s Arumunjima u Tesaliji, Albancima Čamima u Epiru i slavofonim stanovnicima zapadnog dijela Egejske Makedonije. Zaključio je da je ta politika bila nekonzistentna i da su Arumunji, u koje su Talijani polagali najveće nade, najranije odustali od suradnje s Talijanima. Maximilian Graf iz Beča analizirao je odnos Austrije prema Trstu od 1945. do 1955. godine. Austrijanci su imali samo gospodarske interese i opirali su se idejama da se treba politički angažirati oko rješavanja statusa Trsta, a pazili su i da njihov izvoz ne postane previše ovisan o Trstu, pa su u skladu s tim poduzeli mjere kako bi diverzificirali izvozne pravce.
Adamantios Skordos je zaključio konferenciju analizom izlaganja i rasprava. Uočio je da je Jugoslavija zajednički nazivnik svih graničnih sukoba analiziranih na konferenciji. Zaključio je da je potrebno istražiti jugoslavensku diplomatsku strategiju usporednom analizom slučajeva, pa se stoga osvrnuo i na odluku da se konferencija strukturira na zemljopisne sesije umjesto na tematske, što je imalo svoje prednosti, ali i nedostatke. Prije nego je konferencija zaključena, došlo je do još jednog kruga živahnih rasprava među izlagačima, koje su obilježile konferenciju kreativnošću i otvorenošću. Najavljujući zbornik radova s konferencije, Skordos je postavio pitanje treba li uključiti i radove koji bi se pozabavili i antropološkim i rodnim aspektima povijesti analiziranih područja. Izlaganja su držana na engleskom i njemačkom jeziku. Vrijedno je spomenuti da je na konferenciji bila i dr. Zdenka Weber, ministar savjetnik u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beču, u znak pažnje i potpore hrvatskim izlagačima.
Konferenciju je otvorio Oliver Schmitt, glasnogovornik Bečkog istočnoeuropskog foruma i profesor na Institutu za istočnoeuropsku povijest Sveučilišta u Beču. Objasnio je proces odabira sudionika konferencije između prijavljenih kandidata. Od 19 izlagača, 14 su bili doktori znanosti, a pet doktorandi. Ewald Kislinger, šef Odsjeka za bizantinistiku i neogrecistiku Sveučilišta u Beču, iznio je pregled historiografskih problema koje bi konferencija trebala razjasniti. Adamantios Skordos s Odsjeka za bizantinistiku i grecistiku Svečilišta u Beču predstavio je suradnike na organizaciji konferencije (Florentine Kastner, Nathalie Soursos i Hansfrieder Vogel). U svom predavanju Skordos je predstavio evoluciju slike o slavenstvu kao neprijateljskom konceptu u grčkim, njemačkim i talijanskim krugovima, koja se razvijala iz slike ruskog panslavizma 19. st. u sliku sovjetskog slavokomunizma 1940-ih. Objašnjavajući ciljeve konferencije, naveo je da su prostori austrijske Koruške, grčke Makedonije i Julijske krajine (pod kojom je podrazumijevao Istru i Dalmaciju) bili predmet pokušaja teritorijalnog proširenja Titove Jugoslavije. Neslavenski narodi na tim prostorima dijelili su zajednički povijesni narativ o komunističkoj opasnosti, te su svoj antikomunizam vezali na već ranije prisutnu slavofobiju. Postojale su i razlike u naglasku lokalnih slavofobija. Tako su njemački nacionalisti bili opsjednuti ruskim panslavizmom kao najvećom zaprekom i prijetnjom svojim interesima. Talijanski nacionalisti nisu bili antiruski raspoloženi poput njemačkih, jer se njihov antislavizam razvio u suprotstavljanju Hrvatima i Slovencima u borbi za Julijsku krajinu, a strepio je od južnoslavenskog ujedinjenja. Grčki antislavizam trpio je od posebnog paradoksa: rusofilije većine Grka i istodobnog poimanja bugarskoga nacionalnog programa kao odjeka ruskih imperijalističkih planova. Prešavši na razdoblje 1940-ih godina, Skordos je naveo da je obnovu tih ideja promicao komunistički blok. Demonizacija slavokomunizma postala je bitnom komponentom njemačkog nacizma, talijanskog fašizma i grčkog nacionalizma. Različiti jezici imali su različito nazivlje: njemački je govorio o boljševičkom slavenstvu, a grčki i talijanski o slavokomunizmu.
Kerstin Jobst iz Beča predsjedala je prvom sesijom pod naslovom „Komunizam, panslavizam, iredentizam“. Jan Claas Behrends iz Potsdama održao je predavanje o sovjetskoj mobilizaciji i propagandi u razdoblju 1941.-1949. i pojavi ideje slavenstva od 1939. godine u Staljinovoj retorici u kontekstu ruske političke misli. Osvrnuo se na aktualnu situaciju u Ukrajini te na politiku Vladimira Putina. Stefan Troebst iz Leipziga održao je predavanje o labuđem pjevu sveslavenskog bratstva i jedinstva na Slavenskom kongresu u Beogradu 1946. Održavanje tog kongresa potaknuo je Sveslavenski odbor osnovan u Moskvi 1941. godine. Na lobiranje Milovana Đilasa, održan je u Beogradu, a ne u poraženoj Sofiji kako je prvobitno bilo planirano. Kongres je bio obilježen sovjetskim militarizmom, a govorili su srpski patrijarh Gavrilo Dožić, hrvatski svećenik msgr. Svetozar Rittig i ruski metropolit Nikolaj od Krutica. Poslije rezolucije Informbiroa (IB), SSSR se od panslavenske retorike okrenuo proleterskom internacionalizmu, a Jugoslavija nesvrstanosti. Boris Stamenić iz Berlina održao je predavanje o granici kao sredstvu političke mobilizacije u Jugoslaviji 1945.-1947. s osvrtom i na razdoblje koruškog referenduma 1920. godine.
Maria Stassinopoulou iz Beča predsjedala je drugom sesijom pod naslovom „Makedonija“, te na početku najavila da će izlagači predavati duže od propisanih 20 minuta. Grčki izlagači su anglizirali svoja imena, tako da je Vasilis postao Basil, a Jorgos George. Prvi je izlagao Basil Gounaris iz Soluna. U pregledu razvoja antislavizma i antikomunizma u grčkoj Makedoniji od 19. stoljeća do kraja Grčkoga građanskog rata 1949., Gounaris je naveo da je sukob Grka s Bugarima potaknuo odmak od zajedničke pravoslavne prošlosti koja je rezultirala dominacijom rusofila među Grcima. Ujedno je omogućio konvergenciju grčkog identiteta prema idealu tadašnjih zapadnih nacionalnih država, koje su bile neprijateljski raspoložene prema slavenstvu. Istaknuo je ulogu socijalne komponente u odlučivanju za moderne nacionalne identitete u prednacionalnom društvu, kakvo je postojalo u osmanskoj Makedoniji. Po priključenju tih krajeva Grčkoj, veterani borbe za Makedoniju uključeni su u klijentelističke mreže. Korisnost tih mreža potvrdila se i u građanskom ratu, a održale su se do danas, što objašnjava slabost javnih institucija. Teon Djingo iz Skoplja prikazao je sudbinu 28.000 djece evakuirane iz Egejske Makedonije tijekom Grčkoga građanskog rata u zemlje komunističkog bloka. Evakuirani pod izgovorom da ih se želi spasiti od grčkih rojalističkih vlasti koje bi ih odvele u odgojne ustanove završili su u takvim ustanovama u komunističkim zemljama. Većina djece bili su etnički Makedonci, a nekih 4000 etnički Grci. Predstavio je rezultate projekta bilježenja usmene povijesti provedenog među ljudima koji su evakuirani kao djeca. Većina djece i danas vjeruje u narativ koji im je prenesen u odgojnim domovima. U raspravi nakon izlaganja, Adamantios Skordos je primijetio da postoji problem s terminologijom, jer da se u pisanom članku neće moći rabiti naziv „Makedonci“ za djecu mlađu od pet godina već „djeca slavofonih roditelja“. George Kalpadakis iz Atene održao je predavanje o odnosima Grčke i Jugoslavije kroz prizmu makedonskog pitanja. Analizirao je ulogu saveznih vlasti u Beogradu i republičkih vlasti u Skoplju u kreiranju jugoslavenske politike prema Grčkoj, kao i raspoloženje grčke javnosti prema makedonskom pitanju i Jugoslaviji. U raspravi nakon izlaganja dotaknuto je pitanje kvalitete tadašnje grčke diplomacije s obzirom na zaključke koji se nalaze u izvješćima pohranjenima u Ateni.
Philipp Ther iz Beča predsjedao je trećom sesijom pod naslovom „Julijska krajina“. Petar Bagarić (autor ovih redaka) održao je predavanje o politici Hrvatske prema Puli i Zadru u razdoblju 1945.-1947. Izložio je koji su čimbenici utjecali na različit pristup hrvatskih vlasti tim gradovima. Naime, Pula je bila dio Zone A kojom je upravljala anglo-američka Saveznička vojna uprava. Njezina sudbina je na mirovnoj konferenciji dugo ostajala neizvjesna, a grad je u promatranom razdoblju zadržao talijansku većinu stanovništva, čemu se prilagodila i propagandna aktivnost. Nasuprot Puli, u Zadru je zatečena hrvatska većina stanovništva i od početka je bilo jasno da će grad pripasti Hrvatskoj. Budući da je grad bio pod hrvatskom upravom, to je omogućilo uspostavu institucija, poput profesionalnog hrvatskoga narodnog kazališta i mnogo veći stupanj integracije Zadra s Hrvatskom i prije formalne integracije toga grada u NR Hrvatsku u jesen 1947. U raspravi su objašnjena pitanja sastava Talijanskog bataljuna 43. istarske divizije te ubojstvo britanskog časnika Roberta de Wintona koje je počinila Maria Pasquinelli, kao i uloga kulture u razdobljima sukoba. Karlo Ruzicic-Kessler iz Beča izložio je tršćansko pitanje kao međunacionalni i transnacionalni sukob u razdoblju 1945.-1954. Naveo je da je 1946. Staljin odustao od bezuvjetne potpore Jugoslaviji prihvativši Togliattijev plan za Trst. Objasnio je kako je preustrojem KP Julijske krajine u KP Slobodnog Teritorija Trsta (STT) nadzor nad lokalnom komunističkom partijom prešao iz ruku KPJ u ruke Talijanske KP. Poslije Rezolucije IB, provedene su čistke u obje zone STT kako bi se dijelovi KP STT doveli pod čvrstu kontrolu Talijanske KP u Zoni A, te KPJ u Zoni B STT. Nakon Londonskog sporazuma u listopadu 1954. koji je doveo do podjele STT, u siječnju 1955. iz Rima je u Trst stigao nalog lokalnoj Partiji da obustavi antijugoslavensku propagandu. Saša Mišić iz Beograda održao je predavanje o nacionalnim manjinama u odnosima Italije i Jugoslavije 1954.-1975. Pokazao je da je zaštita Slovenaca znatno varirala ovisno jesu li se nalazili u provinciji Trst, Gorizia ili Udine. S prestankom mogućnosti optiranja za talijansko državljanstvo iz nekadašnje Zone B STT, u siječnju 1956., na tom prostoru ostalo je samo 8000 Talijana. U jugoslavenskoj arhitekturi vlasti, slovenske republičke vlasti bile su glavne zagovornice prava slovenske manjine i u tom su smjeru pritiskale savezne vlasti da nešto poduzmu. No i centar je imao svoje interese, tako da su i slovenski zahtjevi morali biti prilagođeni interesima Jugoslavije.
Sybille Steinbacher iz Beča predsjedala je četvrtom sesijom pod naslovom „Koruška“. Peter Pirker iz Beča održao je predavanje o suradnji slovenskih partizana i agenata britanske SOE (Special Operations Executive), koji su se iz Slovenije preko Koruške nastojali infiltrirati dublje u Austriju tijekom 1944. i 1945. Ostali su bez većeg uspjeha zbog izostanka značajnijih pokreta otpora izvan dijelova Koruške naseljenih Slovencima. Zanimljivo je da su Britanci, preuzevši okupacijsku vlast u Koruškoj 1945., od inače uspješne i bliske suradnje s koruškim Slovencima tijekom rata došli do zaključka da je potrebno suzbiti slovenski pokret. Zaključili su da bi protežiranje Slovenaca bilo prijetnja izgradnji austrijske nacije, jer bi izazvalo otpor tamošnjih Nijemaca takvoj Austriji u kojoj bi Slovenci uživali široka prava. Suzbijali su Slovence u ime austrijanstva kako bi tamošnje Nijemce lakše privukli u krilo austrijske nacije. Valentin Sima, koruški Slovenac iz Klagenfurta, održao je predavanje o antislavizmu, antislovenizmu i antikomunizmu u Koruškoj. Analizirao je različite stereotipe o koruškim Slovencima u očima većinskoga njemačkog stanovništva. Petra Mayrhofer iz Beča predstavila je pravnu regulativu vezanu uz članak 7. austrijskog Državnog ugovora i konkretnu primjenu zajamčenih prava na slučaju dvojezičnih ploča u Koruškoj. Karoline Rieder iz Beča analizirala je film „Članak 7. – naše pravo“, snimljen 2005. u austrijsko-slovenskoj koprodukciji, o problematici dvojezičnih natpisa u Koruškoj.
Konrad Petrovszky iz Beča predsjedao je petom sesijom pod naslovom „Promjenjivi savezi“. Vicko Marelić iz Beča analizirao je suradnju i sukobe Talijana i Slavena (Hrvata i Slovenaca) u Istri s tezom da presedani poput preseljenja staljinističkih brodogradilišnih radnika iz Monfalconea u Jugoslaviju i dvojezična spomenička baština koja komemorira zajedničku borbu protiv talijanskog fašizma mogu poslužiti stvaranju zajedničkoga istrijanskog identiteta. Oliver Schmitt je u raspravi doveo u pitanje tu tezu propitujući koliko je uopće talijanska zajednica samostalan čimbenik u Istri, a u kojoj mjeri ona služi samo kao ukras dominantnim slavenskim grupama, jer zbog malobrojnosti nema težinu za samostalnu politiku. Anđelko Vlašić predstavio je evoluciju jugoslavenskoga javnog mnijenja prema tršćanskom pitanju od 1945. do 1975., analizirajući pisanje tiska u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji. Pokazao je znatne razlike u tretmanu tog pitanja između nacionalnih i regionalnih tiskovina. U raspravi je potvrđeno s više strana da su jugoslavenske vlasti dirigirale pisanjem tiska i da je to bilo jasno i Zapadu. Eric Gobetti iz Torina predstavio je politiku fašističke Italije u okupiranoj Hrvatskoj 1941.-1943. Talijansku politiku određivala su dva centra moći, civilni i vojni krugovi. Porastom utjecaja vojnih krugova, talijanska politika se preorijentirala s nominalnog savezništva s ustašama na realno savezništvo s četnicima. Paolo Fonzi iz Berlina predstavio je talijansku politiku prema nacionalnim manjinama u okupiranoj Grčkoj u Drugom svjetskom ratu i analizirao odnose s Arumunjima u Tesaliji, Albancima Čamima u Epiru i slavofonim stanovnicima zapadnog dijela Egejske Makedonije. Zaključio je da je ta politika bila nekonzistentna i da su Arumunji, u koje su Talijani polagali najveće nade, najranije odustali od suradnje s Talijanima. Maximilian Graf iz Beča analizirao je odnos Austrije prema Trstu od 1945. do 1955. godine. Austrijanci su imali samo gospodarske interese i opirali su se idejama da se treba politički angažirati oko rješavanja statusa Trsta, a pazili su i da njihov izvoz ne postane previše ovisan o Trstu, pa su u skladu s tim poduzeli mjere kako bi diverzificirali izvozne pravce.
Adamantios Skordos je zaključio konferenciju analizom izlaganja i rasprava. Uočio je da je Jugoslavija zajednički nazivnik svih graničnih sukoba analiziranih na konferenciji. Zaključio je da je potrebno istražiti jugoslavensku diplomatsku strategiju usporednom analizom slučajeva, pa se stoga osvrnuo i na odluku da se konferencija strukturira na zemljopisne sesije umjesto na tematske, što je imalo svoje prednosti, ali i nedostatke. Prije nego je konferencija zaključena, došlo je do još jednog kruga živahnih rasprava među izlagačima, koje su obilježile konferenciju kreativnošću i otvorenošću. Najavljujući zbornik radova s konferencije, Skordos je postavio pitanje treba li uključiti i radove koji bi se pozabavili i antropološkim i rodnim aspektima povijesti analiziranih područja. Izlaganja su držana na engleskom i njemačkom jeziku. Vrijedno je spomenuti da je na konferenciji bila i dr. Zdenka Weber, ministar savjetnik u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beču, u znak pažnje i potpore hrvatskim izlagačima.
Petar Bagarić