Prikaz skupa – Međunarodni simpozij „Commemorating 1914: Exploring the War’s Legacy / Prisjećanje na 1914: promišljanje o nasljeđu Prvog svjetskog rata“, 5. i 6. svibnja 2014, Hrvatski državni arhiv, Zagreb
Povodom obilježavanja stogodišnjice Prvog svjetskog rata, u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu održan je 5. i 6. svibnja 2014. godine međunarodni simpozij Prisjećanje na 1914: promišljanje o nasljeđu Prvog svjetskog rata. Simpozij je organizirala Mreža nacionalnih instituta za kulturu zemalja članica Europske unije prisutnih u Hrvatskoj (EUNIC – Croatia / EUNIC – Hrvatska), zajedno s Veleposlanstvom Francuske u Hrvatskoj i uz podršku Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Hrvatskog državnog arhiva, Veleposlanstva Švicarske u Hrvatskoj te u suradnji s povjesničarima Sveučilišta u Zagrebu i nevladinim organizacijama Inicijativa mladih za ljudska prava (Youth Initiative for Human Rights) i Documenta. Na simpoziju je sudjelovalo više od 25 stručnjaka iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Austrije, Švicarske, Njemačke, Belgije, Francuske, Italije, Velike Britanije i Portugala.
Pozdravne riječi prisutnima uputila je u ime Hrvatskog državnog arhiva Deana Kovačec, načelnica Odsjeka za kulturno-prosvjetne aktivnosti, koja je uz ministricu kulture Republike Hrvatske Andreu Zlatar Violić, potpredsjednicu Vlade i ministricu vanjskih poslova Vesnu Pusić, te veleposlanicu Republike Francuske, Njezinu Ekselenciju Michele Boccoz, pozdravila i ostale prisutne predstavnike diplomatskog zbora, znanstvenike koji su sudjelovali na simpoziju te predstavnike EUNIC-a koji je skup organizirao.
Ministrica kulture Andrea Zlatar Violić na početku je zahvalila „svim kolegama iz struke, sa Sveučilišta, iz znanstvenih instituta, iz Državnog i drugih arhiva koji su pristali sudjelovati na ovom znanstvenom skupu, dati dio svojih istraživanja kao doprinos zajedničkom promišljanju nasljeđa Prvog svjetskog rata.“ Istaknula je kako joj je iznimna čast što u ovoj zgradi, koja je i sama nedavno slavila jednu od obljetnica, možemo promišljati o tome što je za nas, što je za Europu, značilo stoljeće rata, te kako bi se obzirom na povijesna iskustva u ovoj regiji moglo postaviti neugodno pitanje o tome kako to da je na ovim prostorima počelo, a ratovima devedesetih i završilo stoljeće rata. Ministrica je nastavila ističući da nas to „pitanje vraća na ishodište kojim ćemo danas početi, a to je povratak na pitanje zašto i iz kojih je razloga Prvi svjetski rat u povijesnim istraživanjima u našoj regiji često bio zanemaren.“
„Mislim da je ovo prilika da svi zajedno, temeljem znanja stručnjaka koji su više desetljeća uložili u svoja istraživanja, počnemo ispočetka: od pitanja kako je došlo do Prvog svjetskog rata, da krenemo od početka dvadesetog stoljeća. Ako postoji temeljna svrha današnjeg simpozija, onda je njegova svrha da potakne istraživače da rade dalje, ali i da rezultati njihova istraživanja i promišljanja uđu u udžbenike, u jednu vrst općega znanja“, naglasila je ministrica kulture. „Za Hrvatsku je posebno važno da su organizatori skupa – europski kulturni instituti među kojima je prvi puta i Hrvatska kuća – u ovaj simpozij ugradili i velik dio nasljeđa koji pripada kulturi. Ne samo zato što nismo bili zahvaćeni prostorom bojišnice nego zato što su odjeci toga rata živjeli i žive u našoj književnosti, u našoj glazbi i našem slikarstvu, od Dore Pejačević, preko Miroslave Krleže do slikarice Naste Rojc. U ovome su sudjelovali različiti subjekti i partneri. Osim spomenutih ambasada, instituta, i nacionalnoga arhiva, prije svega treba istaknuti Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu i dva partnera koji pripadaju trećem sektoru, civilnome društvu, Inicijativi mladih za mir i Documenti. Mislim da je upravo taj spoj garancija da ono o čemu će se u ova dva dana diskutirati i o čemu ćemo razmišljati i što će ostati zapisano u knjizi sa simpozija neće biti samo sveučilišna diskusija nego će biti doista refleksija o prošlosti koja za nas zapravo znači refleksiju o budućnosti. Živimo u ujedinjenoj Europi i radimo na pokušaju da se naše kulture ne samo razumiju nego i prepoznaju, a upravo teme simpozija označuju naše zajedničke korijene“ – rekla je na kraju ministrica Andrea Zlatar Violić.
„Posebna mi je čast što u Zagrebu mogu otvoriti ovaj znanstveni simpozij u organizaciji EUNIC mreže međunarodnih kulturnih instituta koji djeluju u RH“ – pozdravila je prisutne i veleposlanica Republike Francuske Michele Boccoz u ime mreže EUNIC – Hrvatska, koja je organizirala skup. Veleposlanica Boccoz u nastavku svog izlaganja naglasila je kako „EUNIC – Hrvatska kroz svoje aktivnosti nastoji promovirati europske vrijednosti i doprinijeti interkulturalnoj raznolikosti unutar i izvan Europske Unije. EUNIC-ova misija je izdignuti se iznad nacionalnih granica, ojačati kulturni dijalog, razmjenu i održivu suradnju širom svijeta. Zbog toga ovo Prisjećanje predstavlja priliku za sve nas da se osvrnemo na Prvi svjetski rat, ne da bismo razmatrali o pitanju odgovornosti za razaranje koje je podijelilo narode, već kao na sredstvo za postizanje pomirenja i mira koje je ugrađeno u same temelje našeg europskog identiteta. Stoga je potrebna otvorena znanstvena rasprava i stanje svijesti koje će pomiriti suprotstavljena stajališta i ojačati daljnja istraživanja jer je razumijevanje posljedica Prvog svjetskog rata koje i danas oblikuju sudbinu europskih naroda vrlo složen zadatak.“ U nastavku svoga izlaganja Michele Boccoz istaknula je kako je „simpozij u Zagrebu iznimna prilika da se raspravlja otvoreno o Prvom svjetskom ratu i njegovim posljedicama kako bismo ga bolje razumjeli, bili u stanju predočiti razinu i veličinu sukoba te doprinijeli pomirbi kao bitnom dijelu izgradnje nove Europe.“
Uvodnim izlaganjem istaknutog povjesničara Christophera Clarka sa Sveučilišta Cambridge na temu Mjesečari: Kako je Europa krenula u rat 1914. započeo je program znanstvenog skupa. U svojem je predavanju profesor Clark ustvrdio kako današnje vrijeme sve više sliči na ono koje je prethodilo Prvom svjetskom ratu. „Tada se govorilo o ‘umornom divu’, a i danas postoji zamor više velikih sila i postoji puno regionalnih kriza“, rekao je Clark, ocijenivši da se tada radilo o krizi koja je vjerojatno bila „najsloženiji događaj nove povijesti. Bilo je vrlo privlačno pojednostaviti stvari i prebaciti krivnju samo na jednu državu, no problem je kada se danas toj temi pristupa na isti način“, rekao je Clark.
„Ne radi se o oprostu Nijemcima, no činjenica je da Berlin nije bio jedino mjesto gdje se rađala paranoju, imperijalizam i agresija jer su se sva središta moći prije Prvog svjetskog rata slično ponašala“, naglasio je. „To se doba ne može poistovjetiti s filmovima o Jamesu Bondu gdje neki zlikovac sakriven planira uništenje svijeta, nije bilo ‘dobrih’ i ‘loših momaka’, već se radilo o sukobu različitih interesa“, dodao je. Opisavši detaljno okolnosti atentata na austrijskog nadvojvodu Franza Ferdinanda, Clark je rekao kako Gavrilo Princip i njegovi pomoćnici nisu bili teroristi poput današnjih. „Bili su hrabri, posvećeni i bogati idealima, ali siromašni iskustvom“, napomenuo je.
Zatim je uslijedilo predavanje Christiana Ingraoa iz Nacionalnog centra za znanstvena istraživanja, koji je propitivao pojam matrice u pokušaju da mu podari operativni smisao u povijesti, odnosno da objasni kako se ona može primijeniti u fenomenima, govorima i praksama rođenima u Velikom ratu.
Nakon uvodnog dijela održane su tri sesije izlaganja. Uvodnu sesiju pod nazivom „Prisjećanje na 1914. u Europi, sjećanja u sukobu?“ moderirao je Drago Roksandić, s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji je svoje izlaganje započeo s fenomenom nasilja i mržnje kao zajedničkim nazivnikom u jugoistočnoeuropskom iskustvu Prvoga svjetskog rata, kao i prethodnih ratova poput Balkanskih ratova i drugih. No temeljeći svoja opažanja ipak na spornosti pitanja mržnje na ovim prostorima naglasio je kako Hrvatski institut za povijest i Odsjek za povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu ulažu puno analize u razmatranja iskustava o Prvom svjetskom ratu, te zaključio da „povijest 20. st. nije samo stoljeće rata i uništenja već stoljeće iskustva, dekonstrukcije i konstrukcije“.
Andrej Rodinis iz Državnog arhiva Bosne i Hercegovine u Sarajevu upoznao je prisutne s tragičnim posljedicama uništenja Arhiva u Sarajevu koji je oštećen u veljači 2014. godine. U svom izlaganju Izvori o Prvom svjetskom ratu u Arhivu Bosne i Hercegovine – 100 godina poslije naglasio je važnost arhivista koji „poznajući arhivski materijal mogu poticati nova istraživanja i nove teme“. Osim oštećenja dijela građe, te zaštite arhivskih izvora i njihova korištenja, naveo je i dugogodišnji problem restitucije arhivske građe vezane uz atentat u Sarajevu koju potražuje Republika Austrija te se na kraju zahvalio Hrvatskom državnom arhivu za pružanje pomoći proteklih mjeseci.
Tvrtko Jakovina, profesor svjetske povijesti 20. stoljeća na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, u zanimljivom izlaganju Hrvatska šutnja o Velikom ratu, upoznao je prisutne s percepcijom Prvog svjetskog rata na ovim prostorima od završetka rata do 80-ih godina prošlog stoljeća. Proučavajući arhivsku građu iz Hrvatskoga državnog arhiva, Nacionalne i sveučilišne knjižnice te Državnog arhiva u Zagrebu Jakovina je analizirao interpretacije Velikog rata i literaturu o njemu u hrvatskim dnevnim novinama i časopisima te je opisao odnos medija i razlike u percepciji u Hrvatskoj i ostalim dijelovima bivše Jugoslavije kroz nekoliko desetljeća, istaknuvši lakoću korištenja povijesti u svrhu „političkog teatra“.
Laurence van Ypersele, s Katoličkog sveučilišta u Louvainu, izlagala je o specifičnosti belgijskog sjećanja na Prvi svjetski rat koje je strukturirano na civilnom stradanju i pronalaženju jedinstvenog poslijeratnog identiteta afirmacijom mučeništva i junaštva, te odavanjem počasti Neznanom junaku. Izlaganje je zaključila napomenama o postupnom fragmentiranju tog sjećanja i slabljenju slike junačke i mučeničke Belgije koja je služila za jačanje nacionalnog identiteta.
Druga sesija „Razmišljanja o ratu? Iskustva, priče i prikaz rata“ pod vodstvom Johanna Chapoutota, stručnjaka za suvremenu Njemačku, profesora na HDR Sveučilištu u Grenobleu, tematizirala je narative koji se odnose na sjećanja boraca.
Uvodno izlaganje imala je Tamara Scheer iz Instituta za povijest društvenih znanosti Ludwig-Boltzmann u Beču, koja je istaknula kako „ne postoji jedinstvena priča već puno nacionalnih narativa“. U svom izlaganju Dimenzije denuncijacije: austrougarska lojalnost i identiteti tijekom Prvoga svjetskog rata istaknula je kako je denuncijacija do sada bila zanemarena tema u historiografiji Prvoga svjetskog rata, te da o njoj govori iz perspektive institucije Habsburškog carstva i njegova Ureda za nadzor rata, zaključivši kako su građani monarhije dobrovoljno sudjelovali u denuncijaciji i kako je taj „unutrašnji domaći front bio jednako poguban“.
Wolfram Dornik, iz Instituta za istraživanje o posljedicama rata Ludwig Boltzmann, Graz, analizirao je neobjavljene dnevnike austrougarskih vojnika njemačkog govornog područja koji su se borili na Istočnom frontu u svom izlaganju Nadređena fronta. Zašto nitko ne govori o Istočnoj fronti, no zašto je svejedno važna. Naglasio je zapostavljanje te teme, te iznio svoje analize proučavane građe na temu kulturnog prostora, slike Orijenta te pitanja kolonijalizma Balkana i istočnih dijelova Europe.
Izlaganjem Prvi svjetski rat odozdo u hrvatskim memoarima Filip Hameršak, Sveučilište u Zagrebu, predstavio je analizu 40 memoara niže rangiranih časnika, djelatnih vojnih osoba i običnih vojnika hrvatskog podrijetla, čije perspektive ne daju posve reprezentativni uzorak, naglašavajući glavnu prepreku u istraživanju – nedostatak i drugih primjera s obzirom na visoki stupanj nepismenosti tadašnjih vojnika. Predstavio je i različite stavove prema ratnim ciljevima, ideologiji i pogledu na svijet, svakodnevnom životu na bojišnici i odnosima s neprijateljima i civilima, ocrtavajući tako čitavi raspon promjenjivih motiva.
Veliko zanimanje prisutnih pobudio je Nicolas Mariot, voditelj istraživanja na CNRS-u (Nacionalni centar za znanstvena istraživanja), član Europskog centra za sociologiju i političke znanosti (CNRS, Paris 1 i EHESS), svojim izlaganjem Ostati intelektualac i u rovu: čitati, pisati i misliti u svjedočanstvima pismenih. Mariot je u izlaganju manje pažnje posvetio samom sadržaju tekstova nastalih od strane velikih pisaca poput Guillaume Apollinairea, Henri Barbussea i drugih velikih intelektualaca većinom smrtno stradalih u rovovima, a više propitivanju samog čina intelektualnih aktivnosti koje su se odvijale čak i u rovovima. Pokazao je kako su te aktivnosti učenim vojnicima bile osnovni način očuvanja njihova najintimnijeg društvenog identiteta, ali je dao i veliki naglasak na proučavanju međuklasnih odnosa u rovovima te elitističkoj praksi koja je intelektualce držala po strani od ostatka vojnika, „držeći ih u začaranom krugu vlastitih ideala“.
Treću sesiju na temu „Europski rat i pitanja pomirbe u 20. stoljeću“, moderirala je Heidemarie Uhl, povjesničarka i znanstvena savjetnica u Austrijskoj akademiji znanosti, Institut za kulturne studije i povijest kazališta (IKT).
Jean-Michel Guieu, profesor na Sveučilištu Paris 1 – Panthéon-Sorbonne, u svom izlaganju Mir i europski ideal u 1920-im godinama, govorio je o problematici ostvarivanja mira među europskim narodima 20-ih godina 20. stoljeća. Naglasio je važnost djelovanja na europskom nivou, posebno stoga što je starom kontinentu prijetio gospodarski i moralni kolaps, uz nedostatak konkretne realizacije ideje europskog ujedinjenja.
Rainer Bendick, profesor povijesti i francuskog jezika na Osnabrücku u Njemačkoj, tematizirao je problematiku percepcije ratnih iskustava u današnjim školskim udžbenicima i interpretacijama pojedinih društava, u izlaganju Ratna iskustva i njihove percepcije danas. Krive povijesne lekcije. Komparativni pristup francuskih i njemačkih udžbenika u razdoblju između dva rata.
Frédéric Rousseau, profesor suvremene povijesti na Sveučilištu Paul Valéry Montpellier, u izlaganju “Ubiti neprijatelja”: što nas uče svjedočanstva boraca Velikog rata opisao je fenomen divljaštva koji su pretrpjeli borci za vrijeme rata. U svojim analizama oslonio se na iskaze samih boraca koje je proučio metodama mikrosociologije i sociopsihologije. Naglasio je i važnost ove diskusije jer „teza brutalizacije danas dobrim dijelom hrani sva tumačenja nasilja koja su se događala tijekom cijelog 20. stoljeća i šire“.
Završno izlaganje prvog dana konferencije pripalo je Snježani Koren, s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Kao predavačica didaktike povijesti, u svom je izlaganju Podučavati o Prvome svjetskom ratu u Hrvatskoj: rat junaka ili rat poraženih? izložila problematiku službenih tekstova, državno sponzorirane historiografije i udžbenika povijesti, koji predstavljaju „dobar pokazatelj ideologija, svjetonazora i vrijednosnih sustava koji su u danom trenutku dominantni ili se smatraju društveno poželjnima“. Istaknula je da „prikazi Prvoga svjetskog rata u historiografiji, udžbenicima povijesti i povijesnoj publicistici pripadaju onim temama čije su se interpretacije mijenjale tijekom 20. stoljeća upravo pod utjecajem aktualnih političkih potreba i političko-pedagoških zadaća koje su im se pripisivale“. U fokusu provedene analize bili su ratni i politički događaji iz razdoblja 1914-1918. godine koji su najviše odražavali takve promjene (npr. prikazi atentata u Sarajevu, bitaka na Ceru i Kolubari, Jugoslavenskog odbora i stvaranja Jugoslavije itd.), pri čemu predmeti analize S. Koren nisu bili „‘stvarni’ ratni događaji, već pamćenje o njima, odnosno način na koji se o njima kasnije pisalo i kako ih se upotrebljavalo u navedenim djelima“.
Drugog dana simpozija Prisjećanje na 1914: promišljanje o nasljeđu Prvog svjetskog rata održana je četvrta sesija izlaganja „Stanje historiografije u Hrvatskoj i Europi, nove perspektive“ te dvije završne sesije: „Sjećanje na rat i povijest rata, građansko pitanje?“ i „Umjetnici i Prvi svjetski rat: nasljeđe ili obnova?“.
Četvrtom sesijom, u kojoj su iznesena četiri vrlo zanimljiva izlaganja, predsjedavao je stručnjak za suvremenu njemačku povijest Johann Chapoutot, profesor na HDR Sveučilištu u Grenobleu i član Sveučilišnog instituta Francuske koji trenutno u nakladi Seuil vodi izdavanje „Povijesti suvremene Francuske“ u 10 tomova.
Prvo izlaganje, Ples sa „španjolskom damom”: velika pandemija gripe 1918. i oblikovanje poslijeratne Europe, Nikole Anušića s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu bavilo se pariškom mirovnom konferencijom u Versaillesu na kojoj su predsjednici Francuske, Italije, Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije odlučivali o budućem izgledu Europe i ostatka svijeta. S obzirom da se konferencija vodila načelima koje je u 14. točaka definirao američki predsjednik Woodrow Wilson, Nikola Anušić se usredotočio na detalje njegova karaktera i psihofizičkog stanja kako bi pokazao da je ono moglo utjecati na krajnji ishod političkog sučeljavanja i kompromis vidljiv u budućoj političkoj karti svijeta. Psihofizičko je stanje američkog predsjednika zabilježeno u svjedočanstvima njegovih suvremenika, a s obzirom da se tijekom konferencije Wilson razbolio, Anušić ga dovodi u vezu s pandemijom španjolske gripe koja je u to vrijeme zahvatila i Pariz te netom poslije Prvog svjetskog rata odnijela više života nego što ih je tijekom rata izgubljeno na bojišnici.
Profesor Alain Soubigou govorio je u izlaganju Osveta, nasilje i ratna stradanja u Češkoj, 1914. – 1918. o utjecaju Prvog svjetskog rata u Češkoj čiji su vojnici bili mobilizirani u ratu koji nije bio njihov. Austrougarska je monarhija na području Češke pronalazila „lojalne kadrove“, a osim gospodarske kompetencije, Česi su u vojnim i državnim strukturama obavljali stručne poslove, no bez mogućnosti odlučivanja. Navodeći podatke o broju stradalih čeških vojnika i civila (koji su umirali od gladi zbog rekviriranja hrane za potrebe vojske), Soubigou je istakao da su stvarni podaci o nasilju i stradanju Čeha tijekom Prvog svjetskog rata vidljivi i mogu se dokazati, ali da su postojali složeni razlozi prešućivanja ratnih nasilja tijekom rata i u poslijeratnom razdoblju. Govoreći o memorijalnom upravljanju nasiljem, odnosno o spomenicima poginulima u Prvom svjetskom ratu, Soubigou je istakao kako su oni vrlo diskretni i na temelju njih se ne može zaključiti na čijoj su se strani žrtve borile tijekom Prvog svjetskog rata. Uzroke takvom načinu memorijalnog upravljanja nasiljem Alan Soubigou vidi u činjenici da se Česi nikada nisu mogli samostalno odrediti prema opravdanosti i ciljevima rata te stoga što su tijekom rata trpjeli cenzuru, represiju, političko uhođenje i nasilje upravo od strane za koju su na bojišnici ginuli.
Dva posljednja izlaganja u četvrtoj sesiji bila su rodno određene studije Christe Hämmerle i Laure Guidi. Obje studije govore o medicinskim sestrama u Prvom svjetskom ratu, ali prva se ograničava na područje Austrougarske monarhije, dok druga govori o zapisima medicinskih sestara talijanskog Crvenog Križa.
Izlaganje Prema rodnoj povijesti Velikog rata: slučaj austrougarskih ratnih medicinskih sestara Christe Hämmerle, izvanredne profesorice moderne povijesti i profesorice ženske i rodne povijesti na Odsjeku za povijest Sveučilišta u Beču, temeljilo se na nekoliko sačuvanih autobiografskih tekstova bivših ratnih sestara u kojima se – za razliku od oficijelne imperijalističke povijesti u kojoj ne postoji čak ni statistika o točnom broju sestara koje su sudjelovale u Prvom svjetskom ratu – vidi koliko su medicinske sestre bile neophodne, koji su bili motivi njihovog odlaska na frontu, u kakvim su uvjetima živjele i radile tijekom rata, kako je njihov položaj i doprinos bio prikazivan u medijima toga doba, što su proživljavale i s kojim su se posljedicama morale boriti nakon završetka rata. Kao najvažniji segment tih autobiografskih zapisa, od kojih su neki objavljeni u vlastitim izdanjima, profesorica Christa Hämmerle ističe objektivnost i realizam prikazivanja ratnih stradanja i svijest o odgovornosti svojeg zadatka. S obzirom da je riječ o vrlo raznorodnim zapisima koji nerijetko pokazuju i antiratne stavove te visoku razinu stresa kojemu su medicinske sestre bile izložene, ali i duboku profesionalnu posvećenost, koja je priznata tijekom rata da bi je se nakon rata potpuno ignoriralo, Christa Hämmerle na kraju je istakla kako je neophodno sve te postojeće osobne povijesti integrirati u oficijelnu povijest Prvog svjetskog rata.
Veliki rat. Iluzije i razočaranje u tekstovima sestara talijanskoga Crvenog križa, izlaganje Laure Guidi, u bitnim se točkama preklapa s izlaganjem Christe Hämmerle. Laura Guidi profesorica je suvremene povijesti na Sveučilištu „Frederico II“ u Napulju i jedna od utemeljitelja Societa Italiana delle Storiche. U svojem se izlaganju bavila analizom autobiografskih zapisa pripadnica nacionalnog Crvenog križa koje su tijekom Prvog svjetskog rata njegovale ranjene i bolesne. Te su zapise u novije doba ponovo analizirali istaknuti talijanski povjesničari, a dostupni su u formi pisama i dnevnika. Za razliku od onih u Austrougarskoj monarhiji, ovdje se mjestimice pokazuje doza ironije i kritičnosti prema muškom heroizmu i hrabrosti, kao i gubitak iluzija o opravdanosti rata s kojim su se talijanske pripadnice Crvenog križa dobrovoljno uključile u pomoć ranjenicima. Laura Guidi smatra da su specifične okolnosti u prijeratnoj Italiji doprinijele patriotizmu žena viših klasa koje su Prvi svjetski rat doživjele kao nastavak talijanskog rata za nezavisnost te da su mnoge od njih doživjele sestrinstvo kao priliku za emancipaciju, što se posebno odnosi na žene s talijanskog juga. U većini dnevničkih zapisa pitanje opravdanosti rata i ratnih razaranja medicinske sestre rješavaju vjerom a ne racionalnom argumentacijom. Značaj ovih tekstova, zaključila je Laura Guidi, je u iznimno potresnim i velikim iskustvima koja su utjecala na stav tih žena i na njihove buduće doživljaje u životu.
Na prvoj završnoj sesiji drugog dana simpozija predsjedatelj Tvrtko Jakovina predstavio je tri završna izlagača koja su redom imala zanimljiva izlaganja u sklopu teme „Sjećanje na rat i povijest rata, građansko pitanje?“
Philippe Perchoc, s Katoličkog sveučilišta u Louvainu, predstavio je svoje istraživanje o ulogama sjećanja u europskim institucijama, u izlaganju Europske institucije suočene s Prvim svjetskim ratom. Konstatirao je kako je Prvi svjetski rat na neobičan način izbačen iz slike o europskoj ideji i kako, dok Europska unija organizira rasprave i proslave vezane uz Drugi svjetski rat, zaboravlja na Veliki rat. Jedan od razloga vidi u tome što je „teško komemorirati Prvi svjetski rat s obzirom da je došlo do propasti ideje europeizacije nakon njega“, ali su ga recentni događaji kao što je sama obljetnica ipak ponovno aktualizirali. Pomak u aktualizaciji jest i to što je nedavno u Europskom parlamentu održana sjednica na temu Velikog rata.
Phillippe Plumet, također iz Belgije, diplomirani povjesničar, profesor u srednjoj školi i voditelj ćelije „Demokracija ili barbarstvo“ pri Ministarstvu zajednice Wallonie-Bruxelles, zadužen za akcijski plan za obilježavanje Prvog svjetskog rata u frankofonoj Belgiji (Valonija i Federacija Valonija-Bruxelles), predstavio je izlaganje na temu Podučavati o Prvome svjetskom ratu u Belgiji, ulog za građansko obrazovanje? Upoznao je sudionike kako se u okviru građanskog obrazovanja u školstvu frankofone Belgije pridaje posebna važnost radu na sjećanju i povijesti, s ciljem uspostavljanja dinamičnog odnosa između prošlosti i sadašnjosti. Napose jer „poznavanje prošlosti predstavlja temelj za shvaćanje sadašnjosti i izgradnju budućnosti“. Naglasio je kako je izrazito važno mladim naraštajima „pružiti instrumente koji će im omogućiti shvaćanje događaja iz prošlosti i mjerenje njihova utjecaja na društvo u kojemu žive“.
Zadnje izlaganje prve završne sesije pripalo je Nenadu Šebeku, novinaru i izvršnom direktoru Centra za demokraciju i pomirbu u jugoistočnoj Europi (CDRSEE). Pod temom Zajednički povijesni projekt – praktičan primjer podučavanja povijesti kao sredstvo pomirbe predstavio je povijesne udžbenike koji su uobličeni iz različitih perspektiva te je ukazao na to „kako građansko društvo može prepoznati problem u obrazovnom sustavu i pronaći za njega izvorno rješenje“.
Druga završna sesija simpozija Prisjećanje na 1914: promišljanje o nasljeđu Prvog svjetskog rata bila je posvećena umjetnosti. Tema sesije „Umjetnici i Prvi svjetski rat: nasljeđe ili obnova?“ objedinila je nekoliko izlaganja koja propituju ključna zbivanja u umjetnosti predratnog i ratnog razdoblja. Sesiju je vodila Tamara Perišić, pomoćnica ministrice kulture Republike Hrvatske, koja je na samom kraju zahvalila organizatorima simpozija, mreži međunarodnih kulturnih centara EUNIC te osobito Veleposlanstvu Francuske u Republici Hrvatskoj i Francuskom kulturnom Institutu koji trenutno predsjedava EUNIC-om.
Izlaganje Od poezije riječi na slobodi do plastičnih kompleksa Nicolette Boschiero, voditeljice Kuće futurističke umjetnosti Depero u Roveretu, govori o utjecaju Prvog svjetskog rata na talijanske futuriste. Naslov izlaganja preuzet je iz jednog manifesta Filippa Tomasa Marinettija. Detaljno se baveći manifestima koje su futuristi objavljivali od 1909. do 1929. godine Nicolette Boschiero analizira njihovu strukturu i temeljne misli u prijeratnom razdoblju, kada su posve zaokupljeni uništenjem svega onog što je postojalo ranije, i promjenom koja nastupa izbijanjem rata, kada se poziva na „rekonstrukciju univerzuma“ futurističkim umjetničkim postupcima. Pokazujući zornim primjerima na koji su način futuristi bili zaokupljeni ratom i kako su ga prikazivali u svojim djelima, Nicolette Boschiero naglasila je kako su futuristi imali poteškoća u prihvaćanju ratnih događanja te su u svojim djelima prikazivali rat na drukčiji način jer im je stvarao neugodu.
O hrvatskoj slikarici Nasti Rojc, čija je retrospektivna izložba tijekom trajanja simpozija bila upravo u tijeku u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, govorila je Leonida Kovač, povjesničarka umjetnosti i profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Njezino izlaganje „Trebam li ja sudjelovati u ovoj borbi?“: svjetski ratovi Naste Rojc prvenstveno se bavilo autoportretom slikarice nastalim 1914. godine kao izravnim slikaričinim odgovorom na izbijanje Prvog svjetskog rata. Prema riječima Leonide Kovač, autoportret „Ja – borac“ nije značajan samo za hrvatsku umjetnost, već je potrebno utvrditi i njegovo pravo mjesto unutar svjetske umjetnosti jer je nastao gotovo deset godina prije „Autoportreta“ (1923) američke slikarice Romaine Brooks koji se karakterizira kao prvi drag autoportret u svjetskoj umjetnosti. Navodima iz neobjavljene autobiografije „Sjene, svjetlost i tama“ u kojoj Nasta Rojc opisuje svoj put na bijenale u Veneciju netom pred izbijanje Prvog svjetskog rata Leonida Kovač potkrepljuje svoju tezu o umjetničinom definiranom proturatnom stavu, feminizmu i lijevoj političkoj orijentaciji. Analizom slike „Naše doba“ iz 1928. Leonida Kovač završila je predstavljanje slikarice Naste Rojc u kontekstu političke i društvene angažiranosti njezina umjetničkog opusa.
Povjesničarka Maria Fernanda Fernandes Garcia Rollo iz Instituta za suvremenu povijest Fakulteta društvenih i humanističkih znanosti Novog sveučilišta u Lisabonu u izlaganju naslovljenom O Mundo é de quoiem não sente. Portugalska umjetnost i kultura za vrijeme rata govorila je o kontekstualizaciji Prvog svjetskog rata u Portugalu koji je dugo vremena nastojao zadržati neutralnu poziciju i ne ulaziti u rat u Europi. Ipak, s obzirom na izvaneuropske bitke Prvog svjetskog rata, Portugal je morao braniti svoje kolonije u Africi pa je 1916. ušao u rat s Njemačkom zbog kolonija u Africi. Navodeći primjere iz književnosti (Fernando Pessoa), likovne i filmske umjetnosti, stripa i fado glazbe koji su opisivali stradanja vojnika u ratu Maria Fernanda Fernandes Garcia Rollo okončala je izlaganje o portugalskoj umjetnosti tijekom Prvog svjetskog rata zaključkom da riječ modernizam povezuje sve raznorodne struje u portugalskoj umjetnosti tog razdoblja.
O Cabaretu Voltaire, jednoj od najznačajnijih umjetničkih institucija dvadesetog stoljeća u izlaganju Vječito blaženstvo? Dada! govorio je Adrian Notz, ravnatelj Cabareta Voltaire u Zürichu i predstojnik Odsjeka likovne umjetnosti na Akademiji vizualne umjetnosti u St. Gallenu. U svojem je predavanju Andrej Notz opisao kontekst u kojem je 1916. nastala Dada, započevši izlaganje s najintrigantnijim podacima iz biografije Huga Balla čiji su teorijski spisi (Begriffe) bili temelj avangardističkog dadaističkog pokreta. Umjetničke i filozofske preokupacije Huga Balla rezultirale su dadaističkim manifestom 1916. godine, a u Cabaretu Voltaireu odvijale su se izložbe, umjetničke akcije i predstave kojima su dadaisti željeli šokirati društvo toga doba. Dadaisti u svojim djelima nastoje ponuditi odgovor na besmislenost doba u kojem žive. Dadaističkom umjetničkom pokretu pripadali su umjetnici poput Tristana Tzare, Hansa Arpa, Georga Grosza, Marcela Duchampa, a zanimljiv je podatak da je o dadaizmu u svjetskim medijima objavljeno više od osam tisuća članaka.
Sesijom posvećenom umjetnicima i Prvom svjetskom ratu završen je rad ovog, sadržajima iznimno raznorodnog i izlaganjima vrlo zanimljivog, međunarodnog znanstvenog skupa o trenutno itekako aktualnoj temi Prvog svjetskog rata.
Pozdravne riječi prisutnima uputila je u ime Hrvatskog državnog arhiva Deana Kovačec, načelnica Odsjeka za kulturno-prosvjetne aktivnosti, koja je uz ministricu kulture Republike Hrvatske Andreu Zlatar Violić, potpredsjednicu Vlade i ministricu vanjskih poslova Vesnu Pusić, te veleposlanicu Republike Francuske, Njezinu Ekselenciju Michele Boccoz, pozdravila i ostale prisutne predstavnike diplomatskog zbora, znanstvenike koji su sudjelovali na simpoziju te predstavnike EUNIC-a koji je skup organizirao.
Ministrica kulture Andrea Zlatar Violić na početku je zahvalila „svim kolegama iz struke, sa Sveučilišta, iz znanstvenih instituta, iz Državnog i drugih arhiva koji su pristali sudjelovati na ovom znanstvenom skupu, dati dio svojih istraživanja kao doprinos zajedničkom promišljanju nasljeđa Prvog svjetskog rata.“ Istaknula je kako joj je iznimna čast što u ovoj zgradi, koja je i sama nedavno slavila jednu od obljetnica, možemo promišljati o tome što je za nas, što je za Europu, značilo stoljeće rata, te kako bi se obzirom na povijesna iskustva u ovoj regiji moglo postaviti neugodno pitanje o tome kako to da je na ovim prostorima počelo, a ratovima devedesetih i završilo stoljeće rata. Ministrica je nastavila ističući da nas to „pitanje vraća na ishodište kojim ćemo danas početi, a to je povratak na pitanje zašto i iz kojih je razloga Prvi svjetski rat u povijesnim istraživanjima u našoj regiji često bio zanemaren.“
„Mislim da je ovo prilika da svi zajedno, temeljem znanja stručnjaka koji su više desetljeća uložili u svoja istraživanja, počnemo ispočetka: od pitanja kako je došlo do Prvog svjetskog rata, da krenemo od početka dvadesetog stoljeća. Ako postoji temeljna svrha današnjeg simpozija, onda je njegova svrha da potakne istraživače da rade dalje, ali i da rezultati njihova istraživanja i promišljanja uđu u udžbenike, u jednu vrst općega znanja“, naglasila je ministrica kulture. „Za Hrvatsku je posebno važno da su organizatori skupa – europski kulturni instituti među kojima je prvi puta i Hrvatska kuća – u ovaj simpozij ugradili i velik dio nasljeđa koji pripada kulturi. Ne samo zato što nismo bili zahvaćeni prostorom bojišnice nego zato što su odjeci toga rata živjeli i žive u našoj književnosti, u našoj glazbi i našem slikarstvu, od Dore Pejačević, preko Miroslave Krleže do slikarice Naste Rojc. U ovome su sudjelovali različiti subjekti i partneri. Osim spomenutih ambasada, instituta, i nacionalnoga arhiva, prije svega treba istaknuti Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu i dva partnera koji pripadaju trećem sektoru, civilnome društvu, Inicijativi mladih za mir i Documenti. Mislim da je upravo taj spoj garancija da ono o čemu će se u ova dva dana diskutirati i o čemu ćemo razmišljati i što će ostati zapisano u knjizi sa simpozija neće biti samo sveučilišna diskusija nego će biti doista refleksija o prošlosti koja za nas zapravo znači refleksiju o budućnosti. Živimo u ujedinjenoj Europi i radimo na pokušaju da se naše kulture ne samo razumiju nego i prepoznaju, a upravo teme simpozija označuju naše zajedničke korijene“ – rekla je na kraju ministrica Andrea Zlatar Violić.
„Posebna mi je čast što u Zagrebu mogu otvoriti ovaj znanstveni simpozij u organizaciji EUNIC mreže međunarodnih kulturnih instituta koji djeluju u RH“ – pozdravila je prisutne i veleposlanica Republike Francuske Michele Boccoz u ime mreže EUNIC – Hrvatska, koja je organizirala skup. Veleposlanica Boccoz u nastavku svog izlaganja naglasila je kako „EUNIC – Hrvatska kroz svoje aktivnosti nastoji promovirati europske vrijednosti i doprinijeti interkulturalnoj raznolikosti unutar i izvan Europske Unije. EUNIC-ova misija je izdignuti se iznad nacionalnih granica, ojačati kulturni dijalog, razmjenu i održivu suradnju širom svijeta. Zbog toga ovo Prisjećanje predstavlja priliku za sve nas da se osvrnemo na Prvi svjetski rat, ne da bismo razmatrali o pitanju odgovornosti za razaranje koje je podijelilo narode, već kao na sredstvo za postizanje pomirenja i mira koje je ugrađeno u same temelje našeg europskog identiteta. Stoga je potrebna otvorena znanstvena rasprava i stanje svijesti koje će pomiriti suprotstavljena stajališta i ojačati daljnja istraživanja jer je razumijevanje posljedica Prvog svjetskog rata koje i danas oblikuju sudbinu europskih naroda vrlo složen zadatak.“ U nastavku svoga izlaganja Michele Boccoz istaknula je kako je „simpozij u Zagrebu iznimna prilika da se raspravlja otvoreno o Prvom svjetskom ratu i njegovim posljedicama kako bismo ga bolje razumjeli, bili u stanju predočiti razinu i veličinu sukoba te doprinijeli pomirbi kao bitnom dijelu izgradnje nove Europe.“
Uvodnim izlaganjem istaknutog povjesničara Christophera Clarka sa Sveučilišta Cambridge na temu Mjesečari: Kako je Europa krenula u rat 1914. započeo je program znanstvenog skupa. U svojem je predavanju profesor Clark ustvrdio kako današnje vrijeme sve više sliči na ono koje je prethodilo Prvom svjetskom ratu. „Tada se govorilo o ‘umornom divu’, a i danas postoji zamor više velikih sila i postoji puno regionalnih kriza“, rekao je Clark, ocijenivši da se tada radilo o krizi koja je vjerojatno bila „najsloženiji događaj nove povijesti. Bilo je vrlo privlačno pojednostaviti stvari i prebaciti krivnju samo na jednu državu, no problem je kada se danas toj temi pristupa na isti način“, rekao je Clark.
„Ne radi se o oprostu Nijemcima, no činjenica je da Berlin nije bio jedino mjesto gdje se rađala paranoju, imperijalizam i agresija jer su se sva središta moći prije Prvog svjetskog rata slično ponašala“, naglasio je. „To se doba ne može poistovjetiti s filmovima o Jamesu Bondu gdje neki zlikovac sakriven planira uništenje svijeta, nije bilo ‘dobrih’ i ‘loših momaka’, već se radilo o sukobu različitih interesa“, dodao je. Opisavši detaljno okolnosti atentata na austrijskog nadvojvodu Franza Ferdinanda, Clark je rekao kako Gavrilo Princip i njegovi pomoćnici nisu bili teroristi poput današnjih. „Bili su hrabri, posvećeni i bogati idealima, ali siromašni iskustvom“, napomenuo je.
Zatim je uslijedilo predavanje Christiana Ingraoa iz Nacionalnog centra za znanstvena istraživanja, koji je propitivao pojam matrice u pokušaju da mu podari operativni smisao u povijesti, odnosno da objasni kako se ona može primijeniti u fenomenima, govorima i praksama rođenima u Velikom ratu.
Nakon uvodnog dijela održane su tri sesije izlaganja. Uvodnu sesiju pod nazivom „Prisjećanje na 1914. u Europi, sjećanja u sukobu?“ moderirao je Drago Roksandić, s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji je svoje izlaganje započeo s fenomenom nasilja i mržnje kao zajedničkim nazivnikom u jugoistočnoeuropskom iskustvu Prvoga svjetskog rata, kao i prethodnih ratova poput Balkanskih ratova i drugih. No temeljeći svoja opažanja ipak na spornosti pitanja mržnje na ovim prostorima naglasio je kako Hrvatski institut za povijest i Odsjek za povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu ulažu puno analize u razmatranja iskustava o Prvom svjetskom ratu, te zaključio da „povijest 20. st. nije samo stoljeće rata i uništenja već stoljeće iskustva, dekonstrukcije i konstrukcije“.
Andrej Rodinis iz Državnog arhiva Bosne i Hercegovine u Sarajevu upoznao je prisutne s tragičnim posljedicama uništenja Arhiva u Sarajevu koji je oštećen u veljači 2014. godine. U svom izlaganju Izvori o Prvom svjetskom ratu u Arhivu Bosne i Hercegovine – 100 godina poslije naglasio je važnost arhivista koji „poznajući arhivski materijal mogu poticati nova istraživanja i nove teme“. Osim oštećenja dijela građe, te zaštite arhivskih izvora i njihova korištenja, naveo je i dugogodišnji problem restitucije arhivske građe vezane uz atentat u Sarajevu koju potražuje Republika Austrija te se na kraju zahvalio Hrvatskom državnom arhivu za pružanje pomoći proteklih mjeseci.
Tvrtko Jakovina, profesor svjetske povijesti 20. stoljeća na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, u zanimljivom izlaganju Hrvatska šutnja o Velikom ratu, upoznao je prisutne s percepcijom Prvog svjetskog rata na ovim prostorima od završetka rata do 80-ih godina prošlog stoljeća. Proučavajući arhivsku građu iz Hrvatskoga državnog arhiva, Nacionalne i sveučilišne knjižnice te Državnog arhiva u Zagrebu Jakovina je analizirao interpretacije Velikog rata i literaturu o njemu u hrvatskim dnevnim novinama i časopisima te je opisao odnos medija i razlike u percepciji u Hrvatskoj i ostalim dijelovima bivše Jugoslavije kroz nekoliko desetljeća, istaknuvši lakoću korištenja povijesti u svrhu „političkog teatra“.
Laurence van Ypersele, s Katoličkog sveučilišta u Louvainu, izlagala je o specifičnosti belgijskog sjećanja na Prvi svjetski rat koje je strukturirano na civilnom stradanju i pronalaženju jedinstvenog poslijeratnog identiteta afirmacijom mučeništva i junaštva, te odavanjem počasti Neznanom junaku. Izlaganje je zaključila napomenama o postupnom fragmentiranju tog sjećanja i slabljenju slike junačke i mučeničke Belgije koja je služila za jačanje nacionalnog identiteta.
Druga sesija „Razmišljanja o ratu? Iskustva, priče i prikaz rata“ pod vodstvom Johanna Chapoutota, stručnjaka za suvremenu Njemačku, profesora na HDR Sveučilištu u Grenobleu, tematizirala je narative koji se odnose na sjećanja boraca.
Uvodno izlaganje imala je Tamara Scheer iz Instituta za povijest društvenih znanosti Ludwig-Boltzmann u Beču, koja je istaknula kako „ne postoji jedinstvena priča već puno nacionalnih narativa“. U svom izlaganju Dimenzije denuncijacije: austrougarska lojalnost i identiteti tijekom Prvoga svjetskog rata istaknula je kako je denuncijacija do sada bila zanemarena tema u historiografiji Prvoga svjetskog rata, te da o njoj govori iz perspektive institucije Habsburškog carstva i njegova Ureda za nadzor rata, zaključivši kako su građani monarhije dobrovoljno sudjelovali u denuncijaciji i kako je taj „unutrašnji domaći front bio jednako poguban“.
Wolfram Dornik, iz Instituta za istraživanje o posljedicama rata Ludwig Boltzmann, Graz, analizirao je neobjavljene dnevnike austrougarskih vojnika njemačkog govornog područja koji su se borili na Istočnom frontu u svom izlaganju Nadređena fronta. Zašto nitko ne govori o Istočnoj fronti, no zašto je svejedno važna. Naglasio je zapostavljanje te teme, te iznio svoje analize proučavane građe na temu kulturnog prostora, slike Orijenta te pitanja kolonijalizma Balkana i istočnih dijelova Europe.
Izlaganjem Prvi svjetski rat odozdo u hrvatskim memoarima Filip Hameršak, Sveučilište u Zagrebu, predstavio je analizu 40 memoara niže rangiranih časnika, djelatnih vojnih osoba i običnih vojnika hrvatskog podrijetla, čije perspektive ne daju posve reprezentativni uzorak, naglašavajući glavnu prepreku u istraživanju – nedostatak i drugih primjera s obzirom na visoki stupanj nepismenosti tadašnjih vojnika. Predstavio je i različite stavove prema ratnim ciljevima, ideologiji i pogledu na svijet, svakodnevnom životu na bojišnici i odnosima s neprijateljima i civilima, ocrtavajući tako čitavi raspon promjenjivih motiva.
Veliko zanimanje prisutnih pobudio je Nicolas Mariot, voditelj istraživanja na CNRS-u (Nacionalni centar za znanstvena istraživanja), član Europskog centra za sociologiju i političke znanosti (CNRS, Paris 1 i EHESS), svojim izlaganjem Ostati intelektualac i u rovu: čitati, pisati i misliti u svjedočanstvima pismenih. Mariot je u izlaganju manje pažnje posvetio samom sadržaju tekstova nastalih od strane velikih pisaca poput Guillaume Apollinairea, Henri Barbussea i drugih velikih intelektualaca većinom smrtno stradalih u rovovima, a više propitivanju samog čina intelektualnih aktivnosti koje su se odvijale čak i u rovovima. Pokazao je kako su te aktivnosti učenim vojnicima bile osnovni način očuvanja njihova najintimnijeg društvenog identiteta, ali je dao i veliki naglasak na proučavanju međuklasnih odnosa u rovovima te elitističkoj praksi koja je intelektualce držala po strani od ostatka vojnika, „držeći ih u začaranom krugu vlastitih ideala“.
Treću sesiju na temu „Europski rat i pitanja pomirbe u 20. stoljeću“, moderirala je Heidemarie Uhl, povjesničarka i znanstvena savjetnica u Austrijskoj akademiji znanosti, Institut za kulturne studije i povijest kazališta (IKT).
Jean-Michel Guieu, profesor na Sveučilištu Paris 1 – Panthéon-Sorbonne, u svom izlaganju Mir i europski ideal u 1920-im godinama, govorio je o problematici ostvarivanja mira među europskim narodima 20-ih godina 20. stoljeća. Naglasio je važnost djelovanja na europskom nivou, posebno stoga što je starom kontinentu prijetio gospodarski i moralni kolaps, uz nedostatak konkretne realizacije ideje europskog ujedinjenja.
Rainer Bendick, profesor povijesti i francuskog jezika na Osnabrücku u Njemačkoj, tematizirao je problematiku percepcije ratnih iskustava u današnjim školskim udžbenicima i interpretacijama pojedinih društava, u izlaganju Ratna iskustva i njihove percepcije danas. Krive povijesne lekcije. Komparativni pristup francuskih i njemačkih udžbenika u razdoblju između dva rata.
Frédéric Rousseau, profesor suvremene povijesti na Sveučilištu Paul Valéry Montpellier, u izlaganju “Ubiti neprijatelja”: što nas uče svjedočanstva boraca Velikog rata opisao je fenomen divljaštva koji su pretrpjeli borci za vrijeme rata. U svojim analizama oslonio se na iskaze samih boraca koje je proučio metodama mikrosociologije i sociopsihologije. Naglasio je i važnost ove diskusije jer „teza brutalizacije danas dobrim dijelom hrani sva tumačenja nasilja koja su se događala tijekom cijelog 20. stoljeća i šire“.
Završno izlaganje prvog dana konferencije pripalo je Snježani Koren, s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Kao predavačica didaktike povijesti, u svom je izlaganju Podučavati o Prvome svjetskom ratu u Hrvatskoj: rat junaka ili rat poraženih? izložila problematiku službenih tekstova, državno sponzorirane historiografije i udžbenika povijesti, koji predstavljaju „dobar pokazatelj ideologija, svjetonazora i vrijednosnih sustava koji su u danom trenutku dominantni ili se smatraju društveno poželjnima“. Istaknula je da „prikazi Prvoga svjetskog rata u historiografiji, udžbenicima povijesti i povijesnoj publicistici pripadaju onim temama čije su se interpretacije mijenjale tijekom 20. stoljeća upravo pod utjecajem aktualnih političkih potreba i političko-pedagoških zadaća koje su im se pripisivale“. U fokusu provedene analize bili su ratni i politički događaji iz razdoblja 1914-1918. godine koji su najviše odražavali takve promjene (npr. prikazi atentata u Sarajevu, bitaka na Ceru i Kolubari, Jugoslavenskog odbora i stvaranja Jugoslavije itd.), pri čemu predmeti analize S. Koren nisu bili „‘stvarni’ ratni događaji, već pamćenje o njima, odnosno način na koji se o njima kasnije pisalo i kako ih se upotrebljavalo u navedenim djelima“.
Drugog dana simpozija Prisjećanje na 1914: promišljanje o nasljeđu Prvog svjetskog rata održana je četvrta sesija izlaganja „Stanje historiografije u Hrvatskoj i Europi, nove perspektive“ te dvije završne sesije: „Sjećanje na rat i povijest rata, građansko pitanje?“ i „Umjetnici i Prvi svjetski rat: nasljeđe ili obnova?“.
Četvrtom sesijom, u kojoj su iznesena četiri vrlo zanimljiva izlaganja, predsjedavao je stručnjak za suvremenu njemačku povijest Johann Chapoutot, profesor na HDR Sveučilištu u Grenobleu i član Sveučilišnog instituta Francuske koji trenutno u nakladi Seuil vodi izdavanje „Povijesti suvremene Francuske“ u 10 tomova.
Prvo izlaganje, Ples sa „španjolskom damom”: velika pandemija gripe 1918. i oblikovanje poslijeratne Europe, Nikole Anušića s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu bavilo se pariškom mirovnom konferencijom u Versaillesu na kojoj su predsjednici Francuske, Italije, Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije odlučivali o budućem izgledu Europe i ostatka svijeta. S obzirom da se konferencija vodila načelima koje je u 14. točaka definirao američki predsjednik Woodrow Wilson, Nikola Anušić se usredotočio na detalje njegova karaktera i psihofizičkog stanja kako bi pokazao da je ono moglo utjecati na krajnji ishod političkog sučeljavanja i kompromis vidljiv u budućoj političkoj karti svijeta. Psihofizičko je stanje američkog predsjednika zabilježeno u svjedočanstvima njegovih suvremenika, a s obzirom da se tijekom konferencije Wilson razbolio, Anušić ga dovodi u vezu s pandemijom španjolske gripe koja je u to vrijeme zahvatila i Pariz te netom poslije Prvog svjetskog rata odnijela više života nego što ih je tijekom rata izgubljeno na bojišnici.
Profesor Alain Soubigou govorio je u izlaganju Osveta, nasilje i ratna stradanja u Češkoj, 1914. – 1918. o utjecaju Prvog svjetskog rata u Češkoj čiji su vojnici bili mobilizirani u ratu koji nije bio njihov. Austrougarska je monarhija na području Češke pronalazila „lojalne kadrove“, a osim gospodarske kompetencije, Česi su u vojnim i državnim strukturama obavljali stručne poslove, no bez mogućnosti odlučivanja. Navodeći podatke o broju stradalih čeških vojnika i civila (koji su umirali od gladi zbog rekviriranja hrane za potrebe vojske), Soubigou je istakao da su stvarni podaci o nasilju i stradanju Čeha tijekom Prvog svjetskog rata vidljivi i mogu se dokazati, ali da su postojali složeni razlozi prešućivanja ratnih nasilja tijekom rata i u poslijeratnom razdoblju. Govoreći o memorijalnom upravljanju nasiljem, odnosno o spomenicima poginulima u Prvom svjetskom ratu, Soubigou je istakao kako su oni vrlo diskretni i na temelju njih se ne može zaključiti na čijoj su se strani žrtve borile tijekom Prvog svjetskog rata. Uzroke takvom načinu memorijalnog upravljanja nasiljem Alan Soubigou vidi u činjenici da se Česi nikada nisu mogli samostalno odrediti prema opravdanosti i ciljevima rata te stoga što su tijekom rata trpjeli cenzuru, represiju, političko uhođenje i nasilje upravo od strane za koju su na bojišnici ginuli.
Dva posljednja izlaganja u četvrtoj sesiji bila su rodno određene studije Christe Hämmerle i Laure Guidi. Obje studije govore o medicinskim sestrama u Prvom svjetskom ratu, ali prva se ograničava na područje Austrougarske monarhije, dok druga govori o zapisima medicinskih sestara talijanskog Crvenog Križa.
Izlaganje Prema rodnoj povijesti Velikog rata: slučaj austrougarskih ratnih medicinskih sestara Christe Hämmerle, izvanredne profesorice moderne povijesti i profesorice ženske i rodne povijesti na Odsjeku za povijest Sveučilišta u Beču, temeljilo se na nekoliko sačuvanih autobiografskih tekstova bivših ratnih sestara u kojima se – za razliku od oficijelne imperijalističke povijesti u kojoj ne postoji čak ni statistika o točnom broju sestara koje su sudjelovale u Prvom svjetskom ratu – vidi koliko su medicinske sestre bile neophodne, koji su bili motivi njihovog odlaska na frontu, u kakvim su uvjetima živjele i radile tijekom rata, kako je njihov položaj i doprinos bio prikazivan u medijima toga doba, što su proživljavale i s kojim su se posljedicama morale boriti nakon završetka rata. Kao najvažniji segment tih autobiografskih zapisa, od kojih su neki objavljeni u vlastitim izdanjima, profesorica Christa Hämmerle ističe objektivnost i realizam prikazivanja ratnih stradanja i svijest o odgovornosti svojeg zadatka. S obzirom da je riječ o vrlo raznorodnim zapisima koji nerijetko pokazuju i antiratne stavove te visoku razinu stresa kojemu su medicinske sestre bile izložene, ali i duboku profesionalnu posvećenost, koja je priznata tijekom rata da bi je se nakon rata potpuno ignoriralo, Christa Hämmerle na kraju je istakla kako je neophodno sve te postojeće osobne povijesti integrirati u oficijelnu povijest Prvog svjetskog rata.
Veliki rat. Iluzije i razočaranje u tekstovima sestara talijanskoga Crvenog križa, izlaganje Laure Guidi, u bitnim se točkama preklapa s izlaganjem Christe Hämmerle. Laura Guidi profesorica je suvremene povijesti na Sveučilištu „Frederico II“ u Napulju i jedna od utemeljitelja Societa Italiana delle Storiche. U svojem se izlaganju bavila analizom autobiografskih zapisa pripadnica nacionalnog Crvenog križa koje su tijekom Prvog svjetskog rata njegovale ranjene i bolesne. Te su zapise u novije doba ponovo analizirali istaknuti talijanski povjesničari, a dostupni su u formi pisama i dnevnika. Za razliku od onih u Austrougarskoj monarhiji, ovdje se mjestimice pokazuje doza ironije i kritičnosti prema muškom heroizmu i hrabrosti, kao i gubitak iluzija o opravdanosti rata s kojim su se talijanske pripadnice Crvenog križa dobrovoljno uključile u pomoć ranjenicima. Laura Guidi smatra da su specifične okolnosti u prijeratnoj Italiji doprinijele patriotizmu žena viših klasa koje su Prvi svjetski rat doživjele kao nastavak talijanskog rata za nezavisnost te da su mnoge od njih doživjele sestrinstvo kao priliku za emancipaciju, što se posebno odnosi na žene s talijanskog juga. U većini dnevničkih zapisa pitanje opravdanosti rata i ratnih razaranja medicinske sestre rješavaju vjerom a ne racionalnom argumentacijom. Značaj ovih tekstova, zaključila je Laura Guidi, je u iznimno potresnim i velikim iskustvima koja su utjecala na stav tih žena i na njihove buduće doživljaje u životu.
Na prvoj završnoj sesiji drugog dana simpozija predsjedatelj Tvrtko Jakovina predstavio je tri završna izlagača koja su redom imala zanimljiva izlaganja u sklopu teme „Sjećanje na rat i povijest rata, građansko pitanje?“
Philippe Perchoc, s Katoličkog sveučilišta u Louvainu, predstavio je svoje istraživanje o ulogama sjećanja u europskim institucijama, u izlaganju Europske institucije suočene s Prvim svjetskim ratom. Konstatirao je kako je Prvi svjetski rat na neobičan način izbačen iz slike o europskoj ideji i kako, dok Europska unija organizira rasprave i proslave vezane uz Drugi svjetski rat, zaboravlja na Veliki rat. Jedan od razloga vidi u tome što je „teško komemorirati Prvi svjetski rat s obzirom da je došlo do propasti ideje europeizacije nakon njega“, ali su ga recentni događaji kao što je sama obljetnica ipak ponovno aktualizirali. Pomak u aktualizaciji jest i to što je nedavno u Europskom parlamentu održana sjednica na temu Velikog rata.
Phillippe Plumet, također iz Belgije, diplomirani povjesničar, profesor u srednjoj školi i voditelj ćelije „Demokracija ili barbarstvo“ pri Ministarstvu zajednice Wallonie-Bruxelles, zadužen za akcijski plan za obilježavanje Prvog svjetskog rata u frankofonoj Belgiji (Valonija i Federacija Valonija-Bruxelles), predstavio je izlaganje na temu Podučavati o Prvome svjetskom ratu u Belgiji, ulog za građansko obrazovanje? Upoznao je sudionike kako se u okviru građanskog obrazovanja u školstvu frankofone Belgije pridaje posebna važnost radu na sjećanju i povijesti, s ciljem uspostavljanja dinamičnog odnosa između prošlosti i sadašnjosti. Napose jer „poznavanje prošlosti predstavlja temelj za shvaćanje sadašnjosti i izgradnju budućnosti“. Naglasio je kako je izrazito važno mladim naraštajima „pružiti instrumente koji će im omogućiti shvaćanje događaja iz prošlosti i mjerenje njihova utjecaja na društvo u kojemu žive“.
Zadnje izlaganje prve završne sesije pripalo je Nenadu Šebeku, novinaru i izvršnom direktoru Centra za demokraciju i pomirbu u jugoistočnoj Europi (CDRSEE). Pod temom Zajednički povijesni projekt – praktičan primjer podučavanja povijesti kao sredstvo pomirbe predstavio je povijesne udžbenike koji su uobličeni iz različitih perspektiva te je ukazao na to „kako građansko društvo može prepoznati problem u obrazovnom sustavu i pronaći za njega izvorno rješenje“.
Druga završna sesija simpozija Prisjećanje na 1914: promišljanje o nasljeđu Prvog svjetskog rata bila je posvećena umjetnosti. Tema sesije „Umjetnici i Prvi svjetski rat: nasljeđe ili obnova?“ objedinila je nekoliko izlaganja koja propituju ključna zbivanja u umjetnosti predratnog i ratnog razdoblja. Sesiju je vodila Tamara Perišić, pomoćnica ministrice kulture Republike Hrvatske, koja je na samom kraju zahvalila organizatorima simpozija, mreži međunarodnih kulturnih centara EUNIC te osobito Veleposlanstvu Francuske u Republici Hrvatskoj i Francuskom kulturnom Institutu koji trenutno predsjedava EUNIC-om.
Izlaganje Od poezije riječi na slobodi do plastičnih kompleksa Nicolette Boschiero, voditeljice Kuće futurističke umjetnosti Depero u Roveretu, govori o utjecaju Prvog svjetskog rata na talijanske futuriste. Naslov izlaganja preuzet je iz jednog manifesta Filippa Tomasa Marinettija. Detaljno se baveći manifestima koje su futuristi objavljivali od 1909. do 1929. godine Nicolette Boschiero analizira njihovu strukturu i temeljne misli u prijeratnom razdoblju, kada su posve zaokupljeni uništenjem svega onog što je postojalo ranije, i promjenom koja nastupa izbijanjem rata, kada se poziva na „rekonstrukciju univerzuma“ futurističkim umjetničkim postupcima. Pokazujući zornim primjerima na koji su način futuristi bili zaokupljeni ratom i kako su ga prikazivali u svojim djelima, Nicolette Boschiero naglasila je kako su futuristi imali poteškoća u prihvaćanju ratnih događanja te su u svojim djelima prikazivali rat na drukčiji način jer im je stvarao neugodu.
O hrvatskoj slikarici Nasti Rojc, čija je retrospektivna izložba tijekom trajanja simpozija bila upravo u tijeku u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, govorila je Leonida Kovač, povjesničarka umjetnosti i profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Njezino izlaganje „Trebam li ja sudjelovati u ovoj borbi?“: svjetski ratovi Naste Rojc prvenstveno se bavilo autoportretom slikarice nastalim 1914. godine kao izravnim slikaričinim odgovorom na izbijanje Prvog svjetskog rata. Prema riječima Leonide Kovač, autoportret „Ja – borac“ nije značajan samo za hrvatsku umjetnost, već je potrebno utvrditi i njegovo pravo mjesto unutar svjetske umjetnosti jer je nastao gotovo deset godina prije „Autoportreta“ (1923) američke slikarice Romaine Brooks koji se karakterizira kao prvi drag autoportret u svjetskoj umjetnosti. Navodima iz neobjavljene autobiografije „Sjene, svjetlost i tama“ u kojoj Nasta Rojc opisuje svoj put na bijenale u Veneciju netom pred izbijanje Prvog svjetskog rata Leonida Kovač potkrepljuje svoju tezu o umjetničinom definiranom proturatnom stavu, feminizmu i lijevoj političkoj orijentaciji. Analizom slike „Naše doba“ iz 1928. Leonida Kovač završila je predstavljanje slikarice Naste Rojc u kontekstu političke i društvene angažiranosti njezina umjetničkog opusa.
Povjesničarka Maria Fernanda Fernandes Garcia Rollo iz Instituta za suvremenu povijest Fakulteta društvenih i humanističkih znanosti Novog sveučilišta u Lisabonu u izlaganju naslovljenom O Mundo é de quoiem não sente. Portugalska umjetnost i kultura za vrijeme rata govorila je o kontekstualizaciji Prvog svjetskog rata u Portugalu koji je dugo vremena nastojao zadržati neutralnu poziciju i ne ulaziti u rat u Europi. Ipak, s obzirom na izvaneuropske bitke Prvog svjetskog rata, Portugal je morao braniti svoje kolonije u Africi pa je 1916. ušao u rat s Njemačkom zbog kolonija u Africi. Navodeći primjere iz književnosti (Fernando Pessoa), likovne i filmske umjetnosti, stripa i fado glazbe koji su opisivali stradanja vojnika u ratu Maria Fernanda Fernandes Garcia Rollo okončala je izlaganje o portugalskoj umjetnosti tijekom Prvog svjetskog rata zaključkom da riječ modernizam povezuje sve raznorodne struje u portugalskoj umjetnosti tog razdoblja.
O Cabaretu Voltaire, jednoj od najznačajnijih umjetničkih institucija dvadesetog stoljeća u izlaganju Vječito blaženstvo? Dada! govorio je Adrian Notz, ravnatelj Cabareta Voltaire u Zürichu i predstojnik Odsjeka likovne umjetnosti na Akademiji vizualne umjetnosti u St. Gallenu. U svojem je predavanju Andrej Notz opisao kontekst u kojem je 1916. nastala Dada, započevši izlaganje s najintrigantnijim podacima iz biografije Huga Balla čiji su teorijski spisi (Begriffe) bili temelj avangardističkog dadaističkog pokreta. Umjetničke i filozofske preokupacije Huga Balla rezultirale su dadaističkim manifestom 1916. godine, a u Cabaretu Voltaireu odvijale su se izložbe, umjetničke akcije i predstave kojima su dadaisti željeli šokirati društvo toga doba. Dadaisti u svojim djelima nastoje ponuditi odgovor na besmislenost doba u kojem žive. Dadaističkom umjetničkom pokretu pripadali su umjetnici poput Tristana Tzare, Hansa Arpa, Georga Grosza, Marcela Duchampa, a zanimljiv je podatak da je o dadaizmu u svjetskim medijima objavljeno više od osam tisuća članaka.
Sesijom posvećenom umjetnicima i Prvom svjetskom ratu završen je rad ovog, sadržajima iznimno raznorodnog i izlaganjima vrlo zanimljivog, međunarodnog znanstvenog skupa o trenutno itekako aktualnoj temi Prvog svjetskog rata.
(Tekst izvorno objavljen na portalu Ministarstva kulture Republike Hrvatske ovdje je djelomično prerađen i prilagođen formi prikaza.)