Marko Pustaj – Prikaz knjige – Christopher Clark, The Sleepwalkers: How Europe Went to War in 1914, Penguin Books, London 2013, 697 str.
Početkom kolovoza 2014. godine svijet će obilježiti 100. godišnjicu početka Prvoga svjetskog rata. Obljetnica je to koja predstavlja veliki izazov za mnoge stručnjake humanističkih znanosti, a ponajviše za povjesničare kojima će to u velikoj mjeri biti primarna tema. Iako sama obljetnica još uvijek nije započela, već je zaokupila znatan interes brojnih povjesničara. Štoviše, izašao je nemali broj knjiga koje tematiziraju Veliki rat, međutim u ovom trenutku još uvijek s naglaskom na teme što prethode samom ratu, držeći se time kronološkog slijeda obljetnice. U svjetskim okvirima to su primjerice 1913: In Search of the World Before the Great War (2013) autora Charlesa Emmersona ili pak The War That Ended Peace: The Road to 1914 (2013) autorice Margaret MacMillan koja je prijevodom Mirotvoraca (Zagreb 2008) već poznata hrvatskoj javnosti. Na domaćoj sceni to je knjiga Igora Despota Balkanski ratovi 1912.-1913. i njihov odjek u Hrvatskoj (Zagreb 2013), čime se i hrvatska historiografija, iako manjim obujmom, priključila svjetskim trendovima. Za očekivati je da će tijekom sljedećih godina biti ponuđeni vrlo zanimljivi naslovi o Prvom svjetskom ratu slijedeći upravo kronološki ritam obljetnice, stoga možemo primjerice 2016. očekivati naslove koji će tematizirati bitku na Sommi, a 2018. godine naslove koji će tematizirati kraj rata, njegove posljedice, kao i Parišku mirovnu konferenciju.
Među već objavljenim djelima o prijeratnom razdoblju trenutno je ipak, nesumnjivo, najzanimljivija knjiga povjesničara Christophera Clarka The Sleepwalkers: How Europe Went to War in 1914 koja je i tema ovog prikaza. Christopher Clark, rodom iz Australije, profesor je moderne europske povijesti na Sveučilištu u Cambridgeu. Autor je knjiga o kršćansko-židovskim odnosima u Pruskoj The Politics of Conversion. Missionary Protestantism and the Jews in Prussia, 1728-1941 (1995), posljednjem njemačkom caru Kaiser Wilhem II (2000) i povijesti Pruske Iron Kingdom. The Rise and Downfall of Prussia, 1600-1947 (2006). Njegova zadnja knjiga The Sleepwalkers prvi je puta objavljena 2012. u izdanju Allen Lanea te je odmah privukla veliku pozornost. Ian Kershaw ju opisuje kao odličnu knjigu što će ju malo koja knjiga koja se bavi uzrocima Velikog rata nadmašiti, dok Niall Ferguson za nju kaže da je jedan od načitkijih prikaza uzroka koji su prethodili ratnoj 1914. godini. Knjiga je predmetom brojnih recenzija i diskusija, a Clark sudjeluje na mnogim znanstvenim skupovima o Prvom svjetskom ratu (tako i na simpoziju „Commemorating 1914: Exploring the War’s Legacy“, 5-6. svibnja 2014. u Zagrebu). U Hrvatskoj su Sleepwalkersi prošli ipak prilično nezapaženo i još uvijek bez recenzija, što se ne može reći i za naše susjede. U Srbiji je naime ova knjiga naišla na snažan odjek, što ne iznenađuje s obzirom da je autor velik broj stranica posvetio upravo interpretaciji događanja u Srbiji neposredno prije izbijanja rata. Štoviše, u nekim je krugovima u Srbiji knjiga dočekana na nož zbog sumnje da implicira kako je Srbija odgovorna za početak rata, što je i sam autor kasnije odlučno odbacio. U Bosni i Hercegovini Clarkovo je djelo, kao i u Srbiji, izazvalo određeni interes vjerojatno isto tako zahvaljujući pozamašnom broju stranica posvećenih Bosni i Hercegovini i značenju koje je ona imala na političkoj mapi predratne Europe.
Sama knjiga tematizira uzroke Prvog svjetskog rata od kraja 19. stoljeća sve do prvih pucnjeva u ljeto 1914. godine. Prvi svjetski rat kompleksan je događaj, a njegovi uzroci još kompleksniji, naglašava Clark. Brojnost upletenih sudionika kao i broj različitih jezika vezanih uz temu čine ovo razdoblje vrlo izazovnim za istraživanje. Clark napominje da je samo Njemačka nakon rata izdala službene dokumente u opsegu od 57 svezaka, te da je još prije dvadeset godina postojalo 25.000 knjiga i članaka na tu temu. Brojni neposredni sudionici objavili su poslije rata svoje memoare u kojima su ponudili vlastite, često oprečne, interpretacije događaja koji su prethodili početku sukoba 1914. godine. Clark u svom djelu uspijeva identificirati i opisati sve važnije sudionike događanja prije ljeta 1914. godine, pokrivajući na iscrpan i suvisao način gotovo cijeli europski prostor, ne ispuštajući pritom iz vida kolonijalne razmirice izvan Europe koje su imale određenu težinu na odnose između europskih država. Opisuje isto tako i državne politike glavnih aktera, ali ne zanemarujući ni utjecaj pojedinaca na te politike. Knjiga je organizirana oko tri velike cjeline („Roads to Sarajevo“; „One Continent Divided“; „Crisis“) podijeljene na dvanaest poglavlja i niza potpoglavlja, čineći djelo iscrpnim prikazom događanja koja su dovela prvo Europu, a zatim i svijet u prvi pravi globalni sukob.
Što se tiče samih autorovih namjera pri pisanju knjige, Clark napominje da njegov cilj nije bio istražiti zašto se rat dogodio, već kako je do njega došlo. Pitanje zašto naime implicira krivnju, dok on ne želi identificirati krivca nego baciti svjetlo na svaki korak koji je doveo do rata i razjasniti ga, s ciljem potpunijeg razumijevanja i same spoznaje rata, a ne zbog mogućeg kasnijeg upiranja prsta u krivca ili krivce. Cilj je dakle prikazati kako je do rata došlo, ali niti u jednom trenu ta putanja nije prikazana kao determinirana linija već se snažno implicira da je do rata došlo slijedom događaja što su se mogli odigrati i na drugi način. Clark odbija tezu da su europske velesile bile „kao napete puške“ te da su samo čekale iskru koja će zapaliti kontinent. Nagovještaj takvog razmišljanja krije se i u samom naslovu, koji želi poručiti da su europske velesile kao u nekom polusnu, nesvjesne svojih poteza i njihovih posljedica, ušetale napola drijemajući, odnosno mjesečareći u najveću katastrofu koju je svijet do tada vidio.
Za razumijevanje prijeratnih savezništva i podjela oslanjanje samo na političke okvire nije dovoljno. Na nekoliko mjesta u knjizi Clark proširuje interpretaciju i na ekonomiju kao osnovu za bolje razumijevanje događaja koji su prethodili 1914. godini. Primjerice, veće vezivanje Srbije uz sile Antante, posebice uz Francusku, uvjetovano je, naravno, smjenom Obrenovića i dolaskom Karađorđevića na vlast te aneksijskom krizom, ali u obzir treba uzeti i preslagivanja na ekonomskom polju. Naime, Srbija u potrazi za većom ekonomskom neovisnošću 1905/1906. naručuje oružje od francuskih umjesto od austrougarskih proizvođača što navodi Beč da zatvori svoje granice za izvoz srpske svinjetine. Srbija se u tom trenutku okreće drugim tržištima za svoje proizvode, nalazeći pritom i nove kreditore – Francuze, čiji su krediti bili uvjetovani određenim utjecajem u zemlji. Francuska je na kraju posjedovala tri četvrtine srpskog duga, čineći tako 1906. godinu važnom prekretnicom za srpsku političku orijentaciju prema silama Antante.
Bugarska situacija nosi slična obilježja kao srpska, ali s političkim preslagivanjem u suprotnom pravcu. Naime, nakon Balkanskih ratova sve zemlje sudionice tražile su financijsku pomoć od velikih sila, u čemu je prednjačila Bugarska. Rusija, koja je do tada bila zaštitnica Bugarke, odbila je ponuditi financijsku pomoć uvjetujući je odlaskom bugarske vlade koju je smatrala neprijateljskom prema njoj. Francuska, čvrsto vezana uz Srbiju, također je odbila ponuditi svoje zajmove. Na scenu tada stupa Njemačka nudeći svoju pomoć, što Bugarska prihvaća. Nakon toga Rusija i Francuska pokušavaju ponuditi svoje zajmove, međutim bezuspješno. Time je Bugarska, kako navodi Clark, uvučena u njemačku sferu utjecaja, a posljedično tome i na stranu Centralnih sila.
Kao što je već spomenuto, izvjestan dio knjige posvećen je događanjima u Srbiji od kraja 19. stoljeća, preko smjene dinastija, kroz aneksijsku krizu i sve do početka rata. Srbija je prikazana kao mala i ekonomski nerazvijena zemlja u kojoj je vojska vodila glavnu riječ, sa snažnim nacionalizmom u pozadini koji je bio najjače političko oružje i kulturna sila u zemlji. Nacionalizam je pogodovao rastu iredentizma koji je opet gurao Srbiju u agresivnu vanjsku politiku. Smjenu Obrenovića i dolazak Karađorđevića kao i aneksijsku krizu Clark opisuje kao odlučujuće faktore u srpskoj preorijentaciji od Austro-Ugarske prema Rusiji. Balkanski ratovi su rezultirali velikim povećanjem srpskog teritorija, ali su i stvorili presedan u odnosima s Austro-Ugarskom koji će se pokazati presudnim pri izbijanju krize u ljeto 1914. godine. Naime, 1912. izbija kriza oko albanskog pitanja. Nakon Prvog balkanskog rata srpske trupe ulaze u prostor Albanije i zahtijevaju njezino pripojenje, čemu se Beč protivi te je spreman upotrijebiti i silu. Strah od izlaska Srbije na Mediteran bio je uvjetovan strahom od dolaska druge strane sile koja bi djelovala preko Srbije, u prvom redu Rusije. Prepiranja oko srpskog povlačenja nastavila su se i sljedeću godinu, kada Austro-Ugarska upućuje Srbiji ultimatum, nakon čega se Srbija povlači. Taj je događaj, kako Clark navodi, stvorio dva presedana u srpsko-austrijskim odnosima: obična diplomacija ne donosi rezultate, dok, s druge strane, čvrsti stav i ultimatum to čine.
U razmatranju Sarajevskog atentata i rezultirajuće krize Clark iznosi nekoliko teza. Napominje da je Beograd bio krucijalan faktor koji je radikalizirao atentatore te da su srpske vlasti bile povezane s njima, kao i da su svakako morale znati za njihove planove. Također, pobija argumente nekih povjesničara koji su inzistirali da su austrougarske vlasti same odgovorne za atentat na Ferdinanda i njegovu ženu zbog toga što su loše tretirale bosanske Srbe. Clark napominje da situacija kod bosanskih Srba i nije bila tako nepovoljna kada se uzmu u obzir seljački standardi ranog 20. stoljeća. Ističe da im je vjerojatno bilo bolje nego seljacima u Dalmaciji ili južnoj Italiji. Austrougarska politika prema Bosni nije bila politika kolonijalne dominacije s ciljem iscrpljivanja zemlje i stanovništva, nego je, kako nasuprot tome tvrdi autor, politika prema Bosni bila progresivna, s ciljem pokazivanja humanosti i efikasnosti austrijske vlasti. U pogledu ultimatuma koji je upućen Srbiji Clark napominje da su ga srpske vlasti, u početku nesigurne kako će Rusija reagirati, bile spremne prihvatiti. Srbija nije zaboravila kako ju Rusija nije podržala u aneksijskoj krizi kao niti u krizi oko albanskog pitanja. Međutim, nakon ohrabrujućih glasova iz Sankt Peterburga, koji su bili podržani glasovima iz Pariza, Srbija se odlučila usprotiviti austrijskim zahtjevima.
Nasuprot državama i interpretacijama njihove politike Clark posvećuje veliku pažnju istaknutim pojedincima koji su određivali tu politiku. Time želi istaknuti njihov značaj i utjecaj u međunarodnoj areni naglašavajući kako su stvari mogle poći drugom linijom da su umjesto tih osoba njihovo mjesto zauzimale neke druge, malo manje ratobornije ličnosti. Naglašava da proklamirani nacionalni interesi često nisu bili ono za što su se izdavali, već su to bili partikularni interesi pojedinaca, te da je, barem u francuskom slučaju, interna borba za utjecaj u ministarstvu vanjskih poslova mogla imati direktne posljedice na orijentaciju državne politike. Nikola Hartvig, ruski veleposlanik u Beogradu od 1909. godine, označen je vatrenim panslavistom koji je raspirivao rusofilske i austrofobne sentimente među srpskim vodstvom. Snažno je pridonio sve jačem vezivanju Srbije s Rusijom te je njegov utjecaj među srpskom političkom elitom ponekad bio utjecajniji od nekih ministara. Maurice Herberte, šef komunikacija u francuskom ministarstvu vanjskih poslova od 1907. do 1911. godine, opisan je kao jedna od većih prepreka detantu s Berlinom, dok su sokolovi iz ministarstva vanjskih poslova 1911. bili glavni faktor u generiranju marokanske krize, vukući glavne poteze iza kulise, dok je sama vlada ostala u inferiornijem položaju spram njih. U Berlinu su pak stalni službenici ministarstva vanjskih poslova imali veći utjecaj od samog ministra, dok je u Britaniji sir Edward Grey vodio glavnu riječ. Pojedinci su imali znatan utjecaj na politike svojih država, a „zanimljiva značajka Srpanjske krize 1914. je da su“, kao što autor navodi, „mnogi ključni akteri znali jedni druge jako dugo“, te da „ispod površine mnogih ključnih transakcija su se skrivale osobne antipatije i dobro zapamćene povrede.“ (str. 90).
U većini literature militarizacija se označava kao jedan od glavnih, ako ne i glavni uzrok za početak rata, s naglaskom na njemačku militarizaciju. Clark međutim tvrdi suprotno. U knjizi navodi da je u početku Rusija diktirala tempo naoružanja, dok je njemačko naoružanje bilo samo odgovor. U istom tonu, njemačko pomorsko naoružanje ne vidi kao faktor koji je Europu gurnuo bliže ratu. Ističe da njemački program nije bio niti „nečuven, niti neopravdan potez“ (str. 148). Smatra da ono nije gurnulo Britaniju prema bližim odnosima s Rusijom i Francuskom, već da se razlozi za to kriju na imperijalnoj periferiji. Nadalje, smatra da su britanski političari bili manje opsjednuti njemačkim pomorskim naoružanjem nego što se to danas smatra. Clark na naoružanje gleda kao na proces onoga vremena u kojemu su sve države sudjelovale, te je bilo reakcija, odnosno naoružavanje jedne sile moralo je utjecati na naoružavanje druge sile čineći tako potragu za krivcem uzaludnom.
Europa je Prvi svjetski rat dočekala podijeljena u blokove, no oni niti izbliza nisu bili tako čvrsti kako se na prvi pogled može činiti, naglašava Clark. U razdoblju od 1894. do 1905. Rusija, a ne Njemačka bila je najveća prijetnja britanskim interesima. Francuska je također predstavljala suparnika, posebice u Africi. U tim okolnostima sporazum između Francuske i Velike Britanije iz 1904. – Entente Cordiale – nije bio antinjemački sporazum, već u prvom redu sporazum kojim su se nastojali izgladiti nesporazumi i tenzije s Francuskom. Nadalje, ističe Clark, sporazum Britanije i Rusije iz 1907. imao je istu funkciju – izgladiti nesporazume oko Perzije, Afganistana i Tibeta. Sporazum je dakle više išao u pravcu obuzdavanja Rusije, a ne Njemačke. Za Rusiju je taj sporazum označavao mogućnost preorijentacije na domaće probleme i otklon sa spornih područja. Jedino bi se za Francusku moglo tvrditi da je svoje sporazume s Britanijom i Rusijom gledala u okviru antinjemačke politike. Primamljivo je, naglašava Clark, gledati događaje iz 1904-1907. i stvaranje Antante kao uvod u rat, ali to se uvodom čini samo u našim očima, tj. u retrospektivi. „Godine 1907. još je daleko od toga da je bilo jasno, naglašava on, da će novi savezi povesti Europu u rat.“ (str. 166). Ističe se da su u predvečerje rata poteškoće između Rusije i Britanije opet isplivale na površinu, dajući glasove onima u britanskom ministarstvu vanjskih poslova koji su i dalje smatrali da je ruska prijetnja veća od njemačke. U Parizu je postojala bojazan da ne dođe do nekakvog dogovora između Rusije i Njemačke, a sumnje su postojale i na relaciji između Njemačke i Britanije, sa strahom da te dvije sile ne izglade svoje razmirice mimo Francuske. Na drugoj su strani isto tako tinjali određeni strahovi i nesigurnosti. Uz tradicionalno sumnjivu Italiju, Austro-Ugarska se bojala da će Njemačka riješiti svoje nesuglasice sa silama Antante i ostaviti ju samu da se snalazi na Balkanu.
Polarizacija Europe i stvaranje dvaju suprotstavljenih blokova bili su krucijalni za početak rata 1914. godine, u smislu da bi bez te podjele, kako autor ističe, bilo nemoguće uvući cijelu Europu u rat koji je počeo kao kriza u austro-srpskim odnosima. No podjela na dva bloka nije uzrokovala rat, iako bez te podjele do rata ne bi došlo, zaključuje Clark.
Nakon atentata situacija se u Europi zakuhala, ali niti približno toliko da bi bilo jasno da će doći do rata. Njemačka je davala potporu Austriji u njenim potezima vjerujući da se Rusija neće miješati, te da će sukob biti lokaliziran. Francuska je, a s njom i Rusija, davala snažnu potporu Srbiji ne vjerujući austrijskim optužbama koje su nosile breme Friedjungova procesa. Ruski stav bio je izrazito čvrst i odlučan, s francuskom potporom u pozadini, ne popuštajući niti milimetra, što je, prema Clarkovim riječima, samo pogoršalo i eskaliralo krizu. Britanija se veći dio Srpanjske krize držala po strani, s pogledom na, za nju, problematičnu Irsku. Nikako se nije htjela uvući u kontinentalni rat uzrokovan događanjima na Balkanu. Nadalje, Clark uzima događaje u srpnju 1914. godine kao još jedan dokaz protiv njemačkih agresivnih namjera te navodi: „Ništa u načinu na koji su reagirali na događaje u ljeto 1914. ne sugerira da su vidjeli krizu kao dobrodošlu priliku da pokrenu davno postavljeni plan, te da započnu preventivni rat protiv njemačkih susjeda.“ (str. 519-520). Na samom kraju zaključuje da do rata nije došlo zbog nekih dugoročnih saveza i sporazuma koji su utrli put događanjima u ljeto 1914. godine, već zbog kratkoročnih odluka koje, da su donesene na drugačiji način, sve bi se možda moglo izbjeći.
U hrvatskoj historiografiji Prvi svjetski rat nema niti približan tretman kakav zaslužuje. Često je zanemaren i u sjeni puno većeg, Drugog svjetskog rata. Ilustrativan je primjer činjenica da je i dalje jedno od temeljnih djela o Velikom ratu dostupnih na hrvatskom jeziku knjiga Pierrea Renouvina Europska kriza i Prvi svjetski rat, objavljena prvi puta davne 1934. godine (prijevodna izdanja Zagreb 1965. i 2008). Stogodišnjica će ponovno nakon mnogo godina vratiti Prvi svjetski rat u centar interesa. Na tom tragu bilo bi korisno kada bi se još poneko djelo prevelo na hrvatski jezik. To svakako zaslužuje i Clarkova knjiga, a sljedećih godina njoj će se zasigurno pridružiti i druga djela, stoga će hrvatskoj historiografiji preostati zadatak realiziranja primjerenog izbora.
Marko Pustaj
Među već objavljenim djelima o prijeratnom razdoblju trenutno je ipak, nesumnjivo, najzanimljivija knjiga povjesničara Christophera Clarka The Sleepwalkers: How Europe Went to War in 1914 koja je i tema ovog prikaza. Christopher Clark, rodom iz Australije, profesor je moderne europske povijesti na Sveučilištu u Cambridgeu. Autor je knjiga o kršćansko-židovskim odnosima u Pruskoj The Politics of Conversion. Missionary Protestantism and the Jews in Prussia, 1728-1941 (1995), posljednjem njemačkom caru Kaiser Wilhem II (2000) i povijesti Pruske Iron Kingdom. The Rise and Downfall of Prussia, 1600-1947 (2006). Njegova zadnja knjiga The Sleepwalkers prvi je puta objavljena 2012. u izdanju Allen Lanea te je odmah privukla veliku pozornost. Ian Kershaw ju opisuje kao odličnu knjigu što će ju malo koja knjiga koja se bavi uzrocima Velikog rata nadmašiti, dok Niall Ferguson za nju kaže da je jedan od načitkijih prikaza uzroka koji su prethodili ratnoj 1914. godini. Knjiga je predmetom brojnih recenzija i diskusija, a Clark sudjeluje na mnogim znanstvenim skupovima o Prvom svjetskom ratu (tako i na simpoziju „Commemorating 1914: Exploring the War’s Legacy“, 5-6. svibnja 2014. u Zagrebu). U Hrvatskoj su Sleepwalkersi prošli ipak prilično nezapaženo i još uvijek bez recenzija, što se ne može reći i za naše susjede. U Srbiji je naime ova knjiga naišla na snažan odjek, što ne iznenađuje s obzirom da je autor velik broj stranica posvetio upravo interpretaciji događanja u Srbiji neposredno prije izbijanja rata. Štoviše, u nekim je krugovima u Srbiji knjiga dočekana na nož zbog sumnje da implicira kako je Srbija odgovorna za početak rata, što je i sam autor kasnije odlučno odbacio. U Bosni i Hercegovini Clarkovo je djelo, kao i u Srbiji, izazvalo određeni interes vjerojatno isto tako zahvaljujući pozamašnom broju stranica posvećenih Bosni i Hercegovini i značenju koje je ona imala na političkoj mapi predratne Europe.
Sama knjiga tematizira uzroke Prvog svjetskog rata od kraja 19. stoljeća sve do prvih pucnjeva u ljeto 1914. godine. Prvi svjetski rat kompleksan je događaj, a njegovi uzroci još kompleksniji, naglašava Clark. Brojnost upletenih sudionika kao i broj različitih jezika vezanih uz temu čine ovo razdoblje vrlo izazovnim za istraživanje. Clark napominje da je samo Njemačka nakon rata izdala službene dokumente u opsegu od 57 svezaka, te da je još prije dvadeset godina postojalo 25.000 knjiga i članaka na tu temu. Brojni neposredni sudionici objavili su poslije rata svoje memoare u kojima su ponudili vlastite, često oprečne, interpretacije događaja koji su prethodili početku sukoba 1914. godine. Clark u svom djelu uspijeva identificirati i opisati sve važnije sudionike događanja prije ljeta 1914. godine, pokrivajući na iscrpan i suvisao način gotovo cijeli europski prostor, ne ispuštajući pritom iz vida kolonijalne razmirice izvan Europe koje su imale određenu težinu na odnose između europskih država. Opisuje isto tako i državne politike glavnih aktera, ali ne zanemarujući ni utjecaj pojedinaca na te politike. Knjiga je organizirana oko tri velike cjeline („Roads to Sarajevo“; „One Continent Divided“; „Crisis“) podijeljene na dvanaest poglavlja i niza potpoglavlja, čineći djelo iscrpnim prikazom događanja koja su dovela prvo Europu, a zatim i svijet u prvi pravi globalni sukob.
Što se tiče samih autorovih namjera pri pisanju knjige, Clark napominje da njegov cilj nije bio istražiti zašto se rat dogodio, već kako je do njega došlo. Pitanje zašto naime implicira krivnju, dok on ne želi identificirati krivca nego baciti svjetlo na svaki korak koji je doveo do rata i razjasniti ga, s ciljem potpunijeg razumijevanja i same spoznaje rata, a ne zbog mogućeg kasnijeg upiranja prsta u krivca ili krivce. Cilj je dakle prikazati kako je do rata došlo, ali niti u jednom trenu ta putanja nije prikazana kao determinirana linija već se snažno implicira da je do rata došlo slijedom događaja što su se mogli odigrati i na drugi način. Clark odbija tezu da su europske velesile bile „kao napete puške“ te da su samo čekale iskru koja će zapaliti kontinent. Nagovještaj takvog razmišljanja krije se i u samom naslovu, koji želi poručiti da su europske velesile kao u nekom polusnu, nesvjesne svojih poteza i njihovih posljedica, ušetale napola drijemajući, odnosno mjesečareći u najveću katastrofu koju je svijet do tada vidio.
Za razumijevanje prijeratnih savezništva i podjela oslanjanje samo na političke okvire nije dovoljno. Na nekoliko mjesta u knjizi Clark proširuje interpretaciju i na ekonomiju kao osnovu za bolje razumijevanje događaja koji su prethodili 1914. godini. Primjerice, veće vezivanje Srbije uz sile Antante, posebice uz Francusku, uvjetovano je, naravno, smjenom Obrenovića i dolaskom Karađorđevića na vlast te aneksijskom krizom, ali u obzir treba uzeti i preslagivanja na ekonomskom polju. Naime, Srbija u potrazi za većom ekonomskom neovisnošću 1905/1906. naručuje oružje od francuskih umjesto od austrougarskih proizvođača što navodi Beč da zatvori svoje granice za izvoz srpske svinjetine. Srbija se u tom trenutku okreće drugim tržištima za svoje proizvode, nalazeći pritom i nove kreditore – Francuze, čiji su krediti bili uvjetovani određenim utjecajem u zemlji. Francuska je na kraju posjedovala tri četvrtine srpskog duga, čineći tako 1906. godinu važnom prekretnicom za srpsku političku orijentaciju prema silama Antante.
Bugarska situacija nosi slična obilježja kao srpska, ali s političkim preslagivanjem u suprotnom pravcu. Naime, nakon Balkanskih ratova sve zemlje sudionice tražile su financijsku pomoć od velikih sila, u čemu je prednjačila Bugarska. Rusija, koja je do tada bila zaštitnica Bugarke, odbila je ponuditi financijsku pomoć uvjetujući je odlaskom bugarske vlade koju je smatrala neprijateljskom prema njoj. Francuska, čvrsto vezana uz Srbiju, također je odbila ponuditi svoje zajmove. Na scenu tada stupa Njemačka nudeći svoju pomoć, što Bugarska prihvaća. Nakon toga Rusija i Francuska pokušavaju ponuditi svoje zajmove, međutim bezuspješno. Time je Bugarska, kako navodi Clark, uvučena u njemačku sferu utjecaja, a posljedično tome i na stranu Centralnih sila.
Kao što je već spomenuto, izvjestan dio knjige posvećen je događanjima u Srbiji od kraja 19. stoljeća, preko smjene dinastija, kroz aneksijsku krizu i sve do početka rata. Srbija je prikazana kao mala i ekonomski nerazvijena zemlja u kojoj je vojska vodila glavnu riječ, sa snažnim nacionalizmom u pozadini koji je bio najjače političko oružje i kulturna sila u zemlji. Nacionalizam je pogodovao rastu iredentizma koji je opet gurao Srbiju u agresivnu vanjsku politiku. Smjenu Obrenovića i dolazak Karađorđevića kao i aneksijsku krizu Clark opisuje kao odlučujuće faktore u srpskoj preorijentaciji od Austro-Ugarske prema Rusiji. Balkanski ratovi su rezultirali velikim povećanjem srpskog teritorija, ali su i stvorili presedan u odnosima s Austro-Ugarskom koji će se pokazati presudnim pri izbijanju krize u ljeto 1914. godine. Naime, 1912. izbija kriza oko albanskog pitanja. Nakon Prvog balkanskog rata srpske trupe ulaze u prostor Albanije i zahtijevaju njezino pripojenje, čemu se Beč protivi te je spreman upotrijebiti i silu. Strah od izlaska Srbije na Mediteran bio je uvjetovan strahom od dolaska druge strane sile koja bi djelovala preko Srbije, u prvom redu Rusije. Prepiranja oko srpskog povlačenja nastavila su se i sljedeću godinu, kada Austro-Ugarska upućuje Srbiji ultimatum, nakon čega se Srbija povlači. Taj je događaj, kako Clark navodi, stvorio dva presedana u srpsko-austrijskim odnosima: obična diplomacija ne donosi rezultate, dok, s druge strane, čvrsti stav i ultimatum to čine.
U razmatranju Sarajevskog atentata i rezultirajuće krize Clark iznosi nekoliko teza. Napominje da je Beograd bio krucijalan faktor koji je radikalizirao atentatore te da su srpske vlasti bile povezane s njima, kao i da su svakako morale znati za njihove planove. Također, pobija argumente nekih povjesničara koji su inzistirali da su austrougarske vlasti same odgovorne za atentat na Ferdinanda i njegovu ženu zbog toga što su loše tretirale bosanske Srbe. Clark napominje da situacija kod bosanskih Srba i nije bila tako nepovoljna kada se uzmu u obzir seljački standardi ranog 20. stoljeća. Ističe da im je vjerojatno bilo bolje nego seljacima u Dalmaciji ili južnoj Italiji. Austrougarska politika prema Bosni nije bila politika kolonijalne dominacije s ciljem iscrpljivanja zemlje i stanovništva, nego je, kako nasuprot tome tvrdi autor, politika prema Bosni bila progresivna, s ciljem pokazivanja humanosti i efikasnosti austrijske vlasti. U pogledu ultimatuma koji je upućen Srbiji Clark napominje da su ga srpske vlasti, u početku nesigurne kako će Rusija reagirati, bile spremne prihvatiti. Srbija nije zaboravila kako ju Rusija nije podržala u aneksijskoj krizi kao niti u krizi oko albanskog pitanja. Međutim, nakon ohrabrujućih glasova iz Sankt Peterburga, koji su bili podržani glasovima iz Pariza, Srbija se odlučila usprotiviti austrijskim zahtjevima.
Nasuprot državama i interpretacijama njihove politike Clark posvećuje veliku pažnju istaknutim pojedincima koji su određivali tu politiku. Time želi istaknuti njihov značaj i utjecaj u međunarodnoj areni naglašavajući kako su stvari mogle poći drugom linijom da su umjesto tih osoba njihovo mjesto zauzimale neke druge, malo manje ratobornije ličnosti. Naglašava da proklamirani nacionalni interesi često nisu bili ono za što su se izdavali, već su to bili partikularni interesi pojedinaca, te da je, barem u francuskom slučaju, interna borba za utjecaj u ministarstvu vanjskih poslova mogla imati direktne posljedice na orijentaciju državne politike. Nikola Hartvig, ruski veleposlanik u Beogradu od 1909. godine, označen je vatrenim panslavistom koji je raspirivao rusofilske i austrofobne sentimente među srpskim vodstvom. Snažno je pridonio sve jačem vezivanju Srbije s Rusijom te je njegov utjecaj među srpskom političkom elitom ponekad bio utjecajniji od nekih ministara. Maurice Herberte, šef komunikacija u francuskom ministarstvu vanjskih poslova od 1907. do 1911. godine, opisan je kao jedna od većih prepreka detantu s Berlinom, dok su sokolovi iz ministarstva vanjskih poslova 1911. bili glavni faktor u generiranju marokanske krize, vukući glavne poteze iza kulise, dok je sama vlada ostala u inferiornijem položaju spram njih. U Berlinu su pak stalni službenici ministarstva vanjskih poslova imali veći utjecaj od samog ministra, dok je u Britaniji sir Edward Grey vodio glavnu riječ. Pojedinci su imali znatan utjecaj na politike svojih država, a „zanimljiva značajka Srpanjske krize 1914. je da su“, kao što autor navodi, „mnogi ključni akteri znali jedni druge jako dugo“, te da „ispod površine mnogih ključnih transakcija su se skrivale osobne antipatije i dobro zapamćene povrede.“ (str. 90).
U većini literature militarizacija se označava kao jedan od glavnih, ako ne i glavni uzrok za početak rata, s naglaskom na njemačku militarizaciju. Clark međutim tvrdi suprotno. U knjizi navodi da je u početku Rusija diktirala tempo naoružanja, dok je njemačko naoružanje bilo samo odgovor. U istom tonu, njemačko pomorsko naoružanje ne vidi kao faktor koji je Europu gurnuo bliže ratu. Ističe da njemački program nije bio niti „nečuven, niti neopravdan potez“ (str. 148). Smatra da ono nije gurnulo Britaniju prema bližim odnosima s Rusijom i Francuskom, već da se razlozi za to kriju na imperijalnoj periferiji. Nadalje, smatra da su britanski političari bili manje opsjednuti njemačkim pomorskim naoružanjem nego što se to danas smatra. Clark na naoružanje gleda kao na proces onoga vremena u kojemu su sve države sudjelovale, te je bilo reakcija, odnosno naoružavanje jedne sile moralo je utjecati na naoružavanje druge sile čineći tako potragu za krivcem uzaludnom.
Europa je Prvi svjetski rat dočekala podijeljena u blokove, no oni niti izbliza nisu bili tako čvrsti kako se na prvi pogled može činiti, naglašava Clark. U razdoblju od 1894. do 1905. Rusija, a ne Njemačka bila je najveća prijetnja britanskim interesima. Francuska je također predstavljala suparnika, posebice u Africi. U tim okolnostima sporazum između Francuske i Velike Britanije iz 1904. – Entente Cordiale – nije bio antinjemački sporazum, već u prvom redu sporazum kojim su se nastojali izgladiti nesporazumi i tenzije s Francuskom. Nadalje, ističe Clark, sporazum Britanije i Rusije iz 1907. imao je istu funkciju – izgladiti nesporazume oko Perzije, Afganistana i Tibeta. Sporazum je dakle više išao u pravcu obuzdavanja Rusije, a ne Njemačke. Za Rusiju je taj sporazum označavao mogućnost preorijentacije na domaće probleme i otklon sa spornih područja. Jedino bi se za Francusku moglo tvrditi da je svoje sporazume s Britanijom i Rusijom gledala u okviru antinjemačke politike. Primamljivo je, naglašava Clark, gledati događaje iz 1904-1907. i stvaranje Antante kao uvod u rat, ali to se uvodom čini samo u našim očima, tj. u retrospektivi. „Godine 1907. još je daleko od toga da je bilo jasno, naglašava on, da će novi savezi povesti Europu u rat.“ (str. 166). Ističe se da su u predvečerje rata poteškoće između Rusije i Britanije opet isplivale na površinu, dajući glasove onima u britanskom ministarstvu vanjskih poslova koji su i dalje smatrali da je ruska prijetnja veća od njemačke. U Parizu je postojala bojazan da ne dođe do nekakvog dogovora između Rusije i Njemačke, a sumnje su postojale i na relaciji između Njemačke i Britanije, sa strahom da te dvije sile ne izglade svoje razmirice mimo Francuske. Na drugoj su strani isto tako tinjali određeni strahovi i nesigurnosti. Uz tradicionalno sumnjivu Italiju, Austro-Ugarska se bojala da će Njemačka riješiti svoje nesuglasice sa silama Antante i ostaviti ju samu da se snalazi na Balkanu.
Polarizacija Europe i stvaranje dvaju suprotstavljenih blokova bili su krucijalni za početak rata 1914. godine, u smislu da bi bez te podjele, kako autor ističe, bilo nemoguće uvući cijelu Europu u rat koji je počeo kao kriza u austro-srpskim odnosima. No podjela na dva bloka nije uzrokovala rat, iako bez te podjele do rata ne bi došlo, zaključuje Clark.
Nakon atentata situacija se u Europi zakuhala, ali niti približno toliko da bi bilo jasno da će doći do rata. Njemačka je davala potporu Austriji u njenim potezima vjerujući da se Rusija neće miješati, te da će sukob biti lokaliziran. Francuska je, a s njom i Rusija, davala snažnu potporu Srbiji ne vjerujući austrijskim optužbama koje su nosile breme Friedjungova procesa. Ruski stav bio je izrazito čvrst i odlučan, s francuskom potporom u pozadini, ne popuštajući niti milimetra, što je, prema Clarkovim riječima, samo pogoršalo i eskaliralo krizu. Britanija se veći dio Srpanjske krize držala po strani, s pogledom na, za nju, problematičnu Irsku. Nikako se nije htjela uvući u kontinentalni rat uzrokovan događanjima na Balkanu. Nadalje, Clark uzima događaje u srpnju 1914. godine kao još jedan dokaz protiv njemačkih agresivnih namjera te navodi: „Ništa u načinu na koji su reagirali na događaje u ljeto 1914. ne sugerira da su vidjeli krizu kao dobrodošlu priliku da pokrenu davno postavljeni plan, te da započnu preventivni rat protiv njemačkih susjeda.“ (str. 519-520). Na samom kraju zaključuje da do rata nije došlo zbog nekih dugoročnih saveza i sporazuma koji su utrli put događanjima u ljeto 1914. godine, već zbog kratkoročnih odluka koje, da su donesene na drugačiji način, sve bi se možda moglo izbjeći.
U hrvatskoj historiografiji Prvi svjetski rat nema niti približan tretman kakav zaslužuje. Često je zanemaren i u sjeni puno većeg, Drugog svjetskog rata. Ilustrativan je primjer činjenica da je i dalje jedno od temeljnih djela o Velikom ratu dostupnih na hrvatskom jeziku knjiga Pierrea Renouvina Europska kriza i Prvi svjetski rat, objavljena prvi puta davne 1934. godine (prijevodna izdanja Zagreb 1965. i 2008). Stogodišnjica će ponovno nakon mnogo godina vratiti Prvi svjetski rat u centar interesa. Na tom tragu bilo bi korisno kada bi se još poneko djelo prevelo na hrvatski jezik. To svakako zaslužuje i Clarkova knjiga, a sljedećih godina njoj će se zasigurno pridružiti i druga djela, stoga će hrvatskoj historiografiji preostati zadatak realiziranja primjerenog izbora.
Marko Pustaj