Vedran Stanić – Prikaz knjige – Daniel Rafaelić, Kinematografija u NDH, Naklada Ljevak, Zagreb 2013, 325 str.

Daniel Rafaelić, Kinematografija u NDH,  Naklada Ljevak, Zagreb 2013, 325 str.

 

Povjesničar filma Daniel Rafaelić, doktorand na studiju moderne i suvremene hrvatske povijesti u europskom i svjetskom kontekstu na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, nedavno je objavio knjigu o kinematografiji u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Inače, Rafaelić se već istaknuo kao istraživač i autor tekstova o povijesti filma i kina u Hrvatskoj – 2010. godine bio je nagrađen za doprinos istraživanju hrvatske filmske baštine nagradom Vjekoslav Majcen Hrvatskog društva filmskih kritičara, a jedan je od autora knjige Cinema and the Swastika (2007), koja je nagrađena prestižnom nagradom Willy Haas te je proglašena najboljom svjetskom knjigom o filmu 2007. godine. Među tim i mnogim drugim doprinosima na polju filma, nastala je i knjiga Kinematografija u NDH. Na 325 stranica teksta autor je obradio kompletnu kinematografiju Nezavisne Države Hrvatske i dao jasan uvid u njezin sastav, organizaciju, stvaralaštvo i postignuća.

Kroz pet poglavlja Rafaelić kronološki obrađuje razvoj kinematografije u NDH. Svako je poglavlje sastavljeno od nekoliko potpoglavlja u kojima su istaknuti najbitniji trenuci u razvoju filma u ustaškoj državi. Umjesto uvoda autor navodi citat iz romana Marijana Mikca Doživljaji Morica Švarca u Hitlerovoj Njemačkoj, u kojem je na jasnom primjeru opisano što je film i kakvu moć može imati, a također se govori nešto i o samom vremenu u kojem nastaje Nezavisna Država Hrvatska. U Predgovoru se autor zahvalio svim osobama i institucijama zaslužnim za nastajanje knjige. 

Prvi dio: 1941. sadrži nekoliko poglavlja i govori o samim počecima kinematografije u NDH. Uvodno je rečeno da se kinematografija u ranijem razdoblju nalazila u teškom položaju i nepoticajnom okruženju. Nakon uspostavljanja NDH osnovano je Ravnateljstvo za film pri Državnom tajništvu za narodno prosvjećivanje. Za ravnatelja je postavljen Marijan Mikac, a uloga Ravnateljstva bila je da preuzme poslove oko kinematografije, odnosno organizacije filmske proizvodnje, distribucije i prikazivanja filmova. Istovremeno se stvara i paralelna institucija, čija je djelatnost bila slična onoj Ravnateljstvu za film, pod nazivom Propagandni ured Vojskovođe Slavka Kvaternika. Prvi film Nezavisne Države Hrvatske bio je Poglavnikov govor. Prepričavši radnju filma, Rafaelić je istaknuo nedostatke tog filma i razloge za to, uputio nas u tijek snimanja i opisao ideološku pozadinu filma, odnosno koju je propagandnu ulogu film trebao imati. U istom je poglavlju naveo i druge filmske uratke Ravnateljstva za film: Svečani dan 13. VI. 1941., Dan hrvatskog junaka te nijemi filmski materijal naslovljen Promet u Zagrebu. Kao početak trajne filmske proizvodnje Rafaelić navodi prikazivanje prvog broja tjednog filmskog žurnala, Hrvatska u rieči i slici, 28. kolovoza 1941. godine. Spomenuto je i privatno kino poglavnika Ante Pavelića („dvorski kino“), koje se nalazilo u Poglavnikovom domu na Tuškancu. Pred sam kraj poglavlja spominje se sudjelovanje predstavnika Nezavisne Države Hrvatske na Međunarodnoj filmskoj komori u Berlinu. To su bili Marijan Mikac i Ivan Oršić, a cilj im je bio ishoditi pomoć za potrebe filmske proizvodnje u NDH. Jedan od važnijih događaja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941. bilo je snimanje njemačkog filma Menschen im Sturm (Ljudi u oluji). Snimanje je obavljeno u Zagrebu i okolici. Kroz detaljan opis onoga što je prethodilo snimanju filma i samog filma, autor nas upoznaje s radnjom, tijekom snimanja i načinom na koji je to izvedeno. Kao važan i zanimljiv izvor za istraživanje Rafaelić navodi dnevnik domobrana pod pseudonimom PAJ-PO, koji je sudjelovao kao tehnička podrška rasvjeti na snimanju. Taj je domobran u svoj dnevnik bilježio događanja sa snimanja i time ostavio vrijedan dokument za proučavanje nastanka filma Ljudi u oluji. Kao zaključak prve kinematografske godine Rafaelić donosi članak novina Hrvatski narod u kojemu je, uz netrpeljive ispade prema Židovima kao krivcima za loše stanje u kinematografiji, navedeno ono što je do tada napravljeno u kinematografiji u NDH i daljnji planovi rada.

Drugi dio: 1942. Rafaelić započinje sa Školom narodnog zdravlja Andrija Štampar, koja s filmskom proizvodnjom počinje šesnaestak godina prije nastanka NDH. Škola narodnog zdravlja i njen osnivač dr. Andrija Štampar imali su revolucionarnu ideju da stanovništvo o zdravstvenim i higijenskim navikama obrazuje putem filmova. U tome su i uspjeli, a neka od ostvarenja su: Lječilište Topolščica, Kako je počela griža u selu Prljavoru, Ivin zub, Macin nos i dr. Nakon nastanka NDH Škola narodnog zdravlja nastavila je s prikazivanjem filmova, a država je zakonski potpomogla proizvodnju zdravstvenog filma. Dalje je riječ o nastanku Državnog slikopisnog zavoda „Hrvatski slikopis“ (Croatia film) 19. siječnja 1942. godine. Djelovao je pod nadzorom  Državnog izvještajnog i promičbenog ureda kod Predsjedništva vlade osnovanog 24. siječnja 1942. Zadaća ureda bila je da promiče probitke Nezavisne Države Hrvatske u domovini i izvan nje, služeći se novinstvom, tiskom, slikopisom, govorom i krugovalom. Djelujući pod ovim uredom, Državni je slikopisni zavod „Hrvatski slikopis“ (Croatia film) imao sljedeću svrhu: proizvodnja domaćih slikopisnih tjednika, poučnih, zabavnih, promičbenih i reklamnih slikopisa, promicanje hrvatskih državnih i narodnih probitaka putem slikopisa, ustrojavanje prikazivanja slikopisa u domovini, a domaćih slikopisa izvan domovine te posredovanje kod izvoza domaćih i kod uvoza stranih slikopisa. Pod Državnim slikopisnim zavodom djelovao je i časopis Hrvatski slikopis, jedini hrvatski filmski časopis u NDH. Također, unutar zavoda postojao je i Odjel za proizvodnju slikopisa koji je predstavljao samu jezgru kinematografske djelatnosti. Djelovao je u tri smjera: proizvodnja filmskih tjednika (žurnala), proizvodnja kratkih kulturnih filmova te proizvodnja dugometražnih igranih filmova. Prvi filmovi 1942. bili su Otvorenje Hrvatskog državnog sabora, Poglavnikov govor na završnoj sjednici Hrvatskog državnog sabora, Misa zadušnica za hrvatske velikane, Koncert Ustaške mladeži u Glazbenom zavodu i 2200 seljaka iz Velike župe Vuka daruju Poglavnika. Zavod ubrzo proizvodi i veći broj kratkih dokumentarnih i dokumentarno-igranih filmova: Ustaška Hrvatska slavi mrtve velikane, Hrvatski šport zimi, Kako se stvaraju izložbe, Slavlje slobode, Straža na Drini, Barok u Hrvatskoj, Mladost Hrvatske/Radna služba Ustaške mladeži. Autor svaki od ovih filmova detaljno opisuje, a uviđa se jasna propagandna tendencija onih koji snimaju ove filmove, što se može iščitati i iz samih naslova. Film Kako se stvaraju izložbe, poznat i pod naslovom Kako je nastala protužidovska izložba, primjer je antisemitskog filma u NDH. Zanimljiv je i amaterski film Milivoja Kučića, Zagrebačka opera u Italiji. Kučić je bio operni pjevač Hrvatskog narodnog kazališta te je snimao turneje Hrvatske državne opere. Važan trenutak u kinematografiji NDH bilo je sudjelovanje na filmskom festivalu u Veneciji koji se održao od 28. VIII. do 15. IX. 1942. godine. NDH su predstavljali filmovi Straža na Drini (nagrađen u sekciji dokumentarnih filmova), Barok u Hrvatskoj, Mladost Hrvatske/Radna služba Ustaške mladeži te posebni program žurnala Hrvatska u rieči i slici. Rafaelić zaključuje da je gostovanje na Venecijanskom filmskom festivalu označilo uzlet jedne nove, mlade kinematografije. Također, može se zaključiti kako je barem formalno uspjela riješiti prepreke za normalno funkcioniranje kinematografije. Pod naslovom FRA-MA-FU  i NDH Rafaelić donosi podatke o poznatom novinaru Franji Fuisu i njegovom novinarskom i filmskom djelovanju u NDH. Godine 1942. Fuis je napisao scenarij i knjigu snimanja za film koji se prvotno trebao zvati Zbogom pračovjeku. No 1943. Fuis je promijenio naslov u Zakon rieke. Inspiriran Lonjskim poljem i uvjetima u kojem živi ondašnje stanovništvo, koje se veći dio godine ne može normalno kretati zbog poplava, Fuis je odlučio snimiti film o životu u tom području. To je trebao biti prvi hrvatski zvučni, dugometražni igrani film, ali nažalost nikad nije realiziran zbog tragične smrti Franje Fuisa 1943. godine. Zaključno o Kinematografskom životu u NDH 1942. godine Rafaelić izdvaja najpopularniji događaj u to vrijeme – otvaranje velikog javnog kina na zagrebačkom Trgu bana Jelačića. Kino je postavljeno na otvorenom, a platno se nalazilo na zgradi na broju 6. O postepenom napretku hrvatske kinematografije svjedoči i činjenica da je radnička komora pokrenula besplatne glumačke tečajeve, a Zagreb su 1942. posjećivale i filmske zvijezde poput Zvonimira Rogoza i Javora Pala. Zbog antisemitizma mnoga su zagrebačka kina promijenila imena.

Treći dio: 1943. počinje spomenom prve godišnjice postojanja Državnog slikopisnog zavoda „Hrvatski slikopis“. Pojavljuje se Prvi hrvatski slikopisni razpored, a zagrebačko kino Danica u Nikolićevoj ulici bilo je jedino kino u kojem se Razpored mogao vidjeti. Sredinom 1943. izgrađen je filmski grad što je bio jasan pokazatelj jačanja i uzleta kinematografije u NDH. Pokušaja za gradnju filmskog grada bilo je i ranije, prije rata, ali su svi uglavnom propali. Konačno, filmski je grad izgrađen na zagrebačkoj Laščini. Radovi su započeli u travnju 1943. i dovršeni su tek 1945. godine. Stanje kinematografije u NDH 1943. bilo je više nego zadovoljavajuće. Postojala su 164 kina, filmske predstave su se u većim gradovima održavale svakodnevno, a u manjim su prikazivani jedan ili dva filma tjedno. Kako se kinematografija NDH razvijala, tako su se razvijali i drugi aspekti vezani za nju. Obrazovanje tehničkog osoblja je jedno od njih. Zbog sve češće mobilizacije brojnih kinooperatera nastala je velika potreba za tehničkim osobljem. Hrvatski slikopis organizirao je Tečaj za upravljače slikopisnih strojeva, koji je započeo 16. kolovoza 1943. u Pučkom sveučilištu. Na natječaj se prijavilo ukupno 42 polaznika iz svih krajeva NDH, a prijavile su se i dvije žene od kojih je jedna primljena. Za razvoj kinematografije u NDH i njeno proučavanje važna je knjiga Mirka Cerovca Slikopis-film, koju je 1943. objavio Državni slikopisni zavod „Hrvatski slikopis“. Uz ovu knjigu, važna filmska literatura bila je i knjiga Marijana Mikca Tri godine rada Hrvatskog slikopisa, koja je objavljena povodom premijere Lisinskog. Godine 1943. nastaju tri nova filma – riječ je o filmovima Domovina, Uz čašu piva i Poglavnik i narod. Filmski žurnal Hrvatska u rieči i slici 28. studenog 1943. doživljava premijeru stotog broja, a za tu posebnu priliku prikazan je postupak nastajanja filmskog žurnala. Jedno poglavlje knjige Rafaelić je posvetio Oktavijanu Miletiću i njegovom radu. U poglavlju Oktavijan Miletić i Joseph Goebbels saznajemo o Miletićevoj aktivnosti u njemačkoj kinematografiji i nastajanju filmova Bildhauerkunst in Kroatien (Hrvatski kipari), Kroatisches Bauernleben (Hrvatski seljački život) i Agram die Haupstadt Kroatiens (Zagreb glavni grad Hrvatske). U velikoj količini informacija koje Rafaelić donosi o kinematografiji NDH u ovoj godini i njenim odnosima s Njemačkom, važno je istaknuti održavanje I. međunarodnog kongresa uzkog slikopisa u Zagrebu u svibnju 1943. godine. Autor zaključuje da je taj događaj jasno svrstao Zagreb kao važnu i nezaobilaznu postaju osovinske kinematografije. Nakon dijela knjige o suradnji NDH i Njemačke slijedi opis sudbine američkih filmova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Iako su američki filmovi bili zabranjeni, u početku iz antisemitskih razloga, a nakon objave rata Sjedinjenim Američkim Državama i iz vojno-propagandnih razloga, situacija je u praksi bila drugačija. Jedan američki film državni je aparat i poticao na gledanje. Riječ je o filmu Johna Forda Plodovi gnjeva (Grapes of Wrath) iz 1940. godine. Na samom kraju ovoga poglavlja, pod naslovom Pad Italije i uspon dalmatinskih kultur filmova, riječ je o upotrebljavanju kultur-filmova, snimljenih 1930-ih, u propagandne svrhe. Potvrđivanja hrvatstva Dalmacije postalo je važno nakon pada Italije.

            U Četvrtom dijelu: 1944. Rafaelić piše o mnogim važnim kinematografskim trenucima u NDH tijekom te godine. Međutim, jedan izdvaja kao posebno važan, a to je snimanje, premijera i kino život prvog hrvatskog dugometražnog zvučnog igranog filma Lisinski. Redatelj filma bio je Oktavijan Miletić, a u glavnim su se ulogama našli Branko Špoljar kao Vatroslav Lisinski, Lidija Dominković, Srebrenka Jurinac i Veljko Maričić. Snimanje filma započeto je u proljeće 1943., u rujnu je završeno, a svečanu premijeru film je doživio 9. IV. 1944. u Kinu Europa. Autor nas također upoznaje i sa samom radnjom filma i svime onime što ga je pratilo tijekom slijedećih mjeseci. Prije prikazivanja Lisinskog na njegovoj turneji, kao svojevrsna predigra, prikazivao se film Sergija Tagatza Tamburica. Miletićev Lisinski je film koji je djelovao kao profesionalni, suvremeni kultur film. Rafaelić zaključuje da u njemu nije bilo ideologije već isključivo kulturna baština uz zrnce eskapizma. Film je doživio i međunarodni uspjeh, nasinkroniziran je na 28 jezika te uspješno prodan u inozemstvo. Za vrijeme snimanja Lisinskog u pripremi je bio i drugi film, koji je sniman bez znanja javnosti. Naime, kako su postojali dijelovi hrvatske vlasti i ustaškog pokreta koji na Lisinskog nisu gledali naklono, iz razloga što se smatralo da je propuštena prilika za propagandni obračun s neprijateljima hrvatstva, sniman je film koji je trebao ispuniti tu ulogu. Riječ je o Borcima za Hrvatsku. Godine 1943. dogovoreno je između Trećeg Reicha i NDH da će se zajedničkom suradnjom snimati propagandni filmovi koji su trebali poslužiti u borbi protiv neprijatelja. Tako je u ovome filmu, osim hrvatskih glumaca, njemački redatelj Kurt Wolfes. Film je doživio premijeru 17. rujna 1944. Autor ističe da su Borci za Hrvatsku, profesionalno gledano, vjerojatno najbolje napravljen film u NDH. Sadržajno je propagandno opterećen, loše glumljen i nabijen nacionalnim zanosom, ali je snimateljski, montažno i glazbeno film zavidno napravljen. Kako se rat bližio kraju i kako je bilo izvjesno da će sile Osovine izgubiti, tako je i rad na filmskom planu posustajao. Premijera filma Borci za Hrvatsku bila je posljedna svečana filmska premijera održana u NDH.

            U Petom dijelu: 1945. Rafaelić nas upoznaje sa samim krajem kinematografije u NDH. U poglavlju Veliki filmski natječaj – s malo izgleda autor odlično ocrtava situaciju u kojoj se tada nalazio film. Već u drugoj polovica 1944. nazirao se kraj endehaške kinematografije. Iako su rezultati same kinematografije bili sjajni: nizanje domaćih i međunarodnih uspjeha Lisinskog, politička situacija postala je problematična. Rat koji se gubi i unutarnja nestabilnost u državi (pod time autor misli na puč Vokić-Lorković) izravno su utjecali na kinematografiju. Unatoč teškoj situaciji, Državni slikopisni zavod „Hrvatski slikopis“ raspisao je krajem svibnja natječaj za izradu rukopisa zabavnih i kulturnih slikopisa te je na natječaj prijavljeno devedeset i sedam rukopisa. Iako se kinematografija u NDH počela urušavati, nada se još uvijek polagala u filmske žurnale koji su kontinuirano izlazili i u dva filma: Dubrovnik, posljedni dovršeni film NDH, i nedovršeni Radium. Na samom kraju poglavlja, ujedno i knjige, Rafaelić nas upoznaje i sa snimanjem filmova u partizanima. Kao definitivan kraj endehaške i početak jugoslavenske kinematografije smatra se film Oslobođenje Zagreba.

Sadržaj Rafaelićeve knjige dodatno je obogaćen slikovnim materijalom: plakatima filmova, scena sa snimanja i filmskih zvijezda. O temi kinematografije u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj malo je toga istraženo, a još manje napisano. Stoga ovo djelo predstavlja značajan i potreban doprinos hrvatskoj historiografiji, tim više što je rezultat višegodišnjeg rada u domaćim i stranim arhivima. Knjiga je pisana jednostavnim i razumljivim stilom te je prohodna za svakoga, a istovremeno je vrijedan znanstveni doprinos o čemu nam svjedoči opsežan popis korištenih izvora i literature.

                                                                                                        Vedran Stanić