Ivo Goldstein – Jacques Le Goff i moja sjećanja na njega
„Jacques Le Goff je posljednji od velikih koji je upravo otišao“, izjavio je, čuvši za Le Goffovu smrt, također veliki historičar Pierre Nora koji mu je istovremeno bio i prijatelj i jedan od prvih izdavača. Jer, objasnio je Nora, Jacques Le Goff pripada tom nizu historičara koji su kao „Marc Bloch i Lucien Febvre, Fernand Braudel i Georges Duby, promijenili naš odnos prema povijesti i historiji“. Nakon Le Goffa, objašnjava Nora, „srednji vijek više neće nikad biti ono što je bio prije njega“. On više nikada neće biti onako „mračan“ kao što je bio, iako Le Goff nije nikada prešućivao strahote toga doba – poput, primjerice, isključivanja leproznih te žestokih progona heretika i svih „drugih“ i „drugačijih“. Ako se bit Le Goffova djela može svesti na jednu ključnu rečenicu, onda je to ova: tijekom srednjega vijeka stvoreni su temelji modernoga doba, u mnogim domenama; bilo je to vrijeme u kojem su nastale jezgre suvremenih gradova kao i sveučilišta.
Imao je, kako govore njegovi prijatelji, „strašan apetit za povijest i historiju“. Medievist sa „znatiželjom gurmana“, nezasitan u prikupljanju znanja – da parafraziramo velikog Marca Blocha, za kojeg je Le Goff govorio da je njegov „posthumni učenik“ (Bloch je strijeljan 1944).
Moj prvi susret s Le Goffom dogodio se na drugoj godini studija – putem njegove fascinantne knjige, beogradskog izdanja Civilizacije srednjovjekovnog Zapada. Tu sam knjigu pročitao nakon Feudalnog društva Marca Blocha: bilo je to više nego solidna osnovica da bi se krenulo prema Le Goffu, koji mi je, pak, otvorio posve nove vidike.
Diplomiravši, krenuo sam na postdiplomski studij, postao asistent na katedri za Opću povijest srednjega vijeka, počeo se baviti bizantskom poviješću. Kako sam tada bio obavezan čitati i knjige o metodologiji historije, moja velika učiteljica Mirjana Gross davala mi je uglavnom knjige njemačkih historičara, usmjeravajući me prema njemačkoj historiografiji. Tada se pojavila prilika da dobijem stipendiju za specijalizaciju u inozemstvu. Iako se činilo da moji znanstveni putevi idu u drugom smjeru, moja fascinacija Le Goffom je ostala, pa sam uspio nagovoriti mog šefa Miroslava Brandta i Mirjanu Gross, koji su se dogovarali kuda će me uputiti, da to bude Pariz, odnosno Ecole des Hautes Etudes en Sciences Sociales (Škola za visoke studije u društvenim znanostima), gdje je Le Goff bio profesor.
Tada, u doba bez interneta, bilo je potrebno dosta truda da se dođe do reda predavanja za tu godinu, da se dođe do Le Goffa. Prof. Brandt mu je uputio pismo s molbom da me primi na svoj seminar i da mi bude neka vrsta mentora. Nakon nekog vremena stigao je potvrdan odgovor – bio sam presretan i istovremeno začuđen da veliki Le Goff, mene, jedva 23-godišnjaka, želi primiti pod svoje. Ali, poslije sam shvatio da veličina čovjeka ne čini nepristupačnim i oholim – u Le Goffovu slučaju bilo je upravo suprotno.
Nekoliko dana po dolasku u studenom 1981. na stipendiju u Pariz, primio me Le Goff u svom uredu u Ecole, na tadašnjoj lokaciji na bulevaru Raspail. Bio je neformalan, opušten, s neizbježnom lulom. Pitao me što ću i kako ću raditi, odmah se ponudio da mi posudi nešto novca, ako mi treba. Rekao mi je da mu se mogu javiti kad hoću.
A kako sam tada radio magisterij iz bizantske povijesti – o Prokopiju iz Cezareje, na Le Goffovim seminarima dobio sam status „auditeur libre“ („slobodni slušač“). Dakle, nisam imao formalnih obaveza, što mi je ostavljalo punu slobodu da radim u bibliotekama i arhivima te da pohađam druga predavanja, prisustvujem različitim događanjima.
Na taj sam način imao priliku usporediti dvojicu najvećih u toj generaciji: često sam odlazio slušati i predavanja Georgesa Dubyja na College de France. Ma koliko Duby i Le Goff bili prijatelji i suradnici, u pristupu nekim problemima čak i istomišljenici, u mnogo čemu su bili vrlo različiti, i to se očitovalo i na njihovim predavanjima. Već je i atmosfera bila drugačija: tradicionalističkom Collegeu pristajala je Dubyjeva strogost i službenost, Školi za visoke studije, stvorenoj tijekom burnih šezdesetih, i njezinim postdiplomandima, odlično je odgovarala Le Goffova neformalnost koja se iskazivala u mnogobrojnim improvizacijama i asocijacijama, lucidnim primjedbama, slobodnom ponašanju, često začinjenom rječnikom s pariških ulica – ironično spominjući neke pojave, izjave, itd., znao je reći da su to „conneries“.
Kad je radio sa studentima, Le Goff je bio otvoren, željan diskusije, argumenata, ali je istovremeno nametao željeznu disciplinu historiografske metode i logike. Bez obzira što je volio razmišljati, sintetizirati, znao je, i drugima je davao do znanja da je „filozofiranje ustima historičara smrtni grijeh“, drugim riječima, da se svaki zaključak treba temeljiti na minucioznom poznavanju te razumijevanju izvora i skrupuloznoj analizi. A kad sam mu ja donio prvu verziju moga sinopsisa o „historiografskim kriterijima Prokopija iz Cezareje“, što mi je bio naslov magisterija, uz pohvale koje, mislim, nisu bile puka forma, primijetio je da se trebam kloniti „impresionizma“.
Praktički u danima kad sam potkraj 1981. stigao u Pariz, izašla je još jedna Le Goffova knjiga, koju ne mogu ne ocijeniti fascinantnom – La Naissance du purgatoire (Rođenje čistilišta, 1981). Bili su je puni izlozi pariških knjižara. Ona je u stvarnom i simboličkom smislu označila drugi dio Le Goffove karijere. Tu sam knjigu čitao i pročitao, s velikim naporom, zbog za mene posve novih tema koje je obrađivala i niza posve nepoznatih ljudi, događaja i izvora. Uživao sam na njegovu seminaru „Sustav gesta u srednjem vijeku“, marljivo sve zapisivao, što mi je kasnije, uz druge Le Goffove knjige i knjige njegovih učenika, bila osnovica za predavanja zagrebačkim studentima u sljedećih dvadesetak godina. Ugledajući se na Le Goffa, i ja sam svoj kolegij nazivao „Historijska antropologija“. „Le Goff je antropologizirao historiju“, zaključuje Pierre Nora.
Od sedamdesetih se Le Goff bavio gestama, smijehom, bukom, snovima i sličnim fenomenima. Kao kruna tih istraživanja 1999. je izašao Dictionnaire raisonné de l’Occident médiéval (Obrazloženi rječnik srednjovjekovnog Zapada) čije je pisanje koordinirao zajedno sa Jean-Claudeom Schmittom. Ne radi se o rječniku poput drugih: u njemu nisu akumulirane stotine, tisuće bilješki o povijesnim ličnostima, institucijama, o datumima i mjestima; u njemu se u osamdesetak članaka (od 15 do 25 stranica svaki) nastoji opisati ključne elemente europskog srednjovjekovnog društva i civilizacije. Le Goff i Schmidt, ali prvenstveno Le Goff, odabrao je teme iz domene materijalne kulture, društva ili simbolike. Tako su, naravno, u Dictionnaire raisonné uvrštene natuknice feudalizam, Carstvo i vitezovi. Postoje i one teme koje se baš i ne očekuju – Lov, Anđeli, Bog ili Individua. Naposljetku, objavljen je i niz bilješki koje već i po naslovu ukazuju na problem, odnosno na povijesnu dijalektiku, poput Svećenstvo/Laici, Muškarac/Žena, Tijelo/Duša, Središte/ Periferija.
Jacques Le Goff nije bio samo historičar, bio je i intelektualac, zapravo angažirani intelektualac – cijeli je život ostao vjeran „idealističkoj ljevici“, objašnjava Pierre Nora, onoj koja je „nasljednica predratnog Narodnog fronta“, potom Socijalističke partije čiji je član bio samo od 1958. do 1962. godine. Vrlo se rano oslobodio fascinacije „realnog socijalizma“ odnosno staljinizma, jer je bio očevidac državnog udara u Čehoslovačkoj 1948. godine. Međutim, ostao je nepokolebljivo na ljevici, dočim su se drugi intelektualci često od staljinista u mladosti pretvarali u zrelim godinama i u starosti u konzervativce ili desničare, uglavnom se srameći ili skrivajući svoje mladalačke ideale. Le Goff se, slijedom svojih političkih uvjerenja, snažno angažirao nakon puča 1981. u Poljskoj – predvodio je u Francuskoj akciju „1000 intelektualaca“ protiv državnog udara. Bio sam neposredni očevidac tog njegova angažmana: kako sam i ja želio potpisati, na nekoj dodatnoj listi, zabrinuto me pitao nije li to za mene opasno – kad sam rekao da nije, radosno je prihvatio da se upišem na listu.
Jean-Claude Schmitt, koji se s pravom može prvi nazvati njegovim nasljednikom i u znanstvenom, i u intelektualnom pogledu, inzistira na pravednosti prosudbi tog „čovjeka principa“, dosljednog u obrani „građanskih vrijednosti“.
A ja sam, po povratku u ljeto 1982. u Zagreb, nastavio povremeno pisati svom profesoru u Pariz: znao sam mu čestitati Novu godinu ili mu poslati razglednicu s neke u srednjovjekovnom smislu zanimljive destinacije. A od njega sam dobio primjerice, hrvatsko izdanje njegove knjige „Intelektualci u srednjem vijeku“ – stigla mi je s posvetom: A Monsieur Goldstein – très amicalement – Jacques Le Goff i to dok sam bio u vojsci, u Kninu. Le Goff i njegovi srednjovjekovni intelektualci s jedne, i artiljerijski puk, južna kasarna u Kninu, s druge strane.
Vremenom sam, zaokupljen svim mogućim profesionalnim i privatnim obavezama, posve izgubio kontakt s prof. Le Goffom. Dolazio sam u Pariz s vremena na vrijeme, na neke konferencije, uvijek je to bilo kratko, i nisam mu se javio – sam sam se sebi pravdao da nemam vremena. A iskreno govoreći, nekako mi je bilo nelagodno: znao sam da bih mu trebao objasniti kako sam „pobjegao“ sa srednjega vijeka i završio na 20. stoljeću. A zapravo, trebao sam mu se javiti, jer bi me lako shvatio. I on je, naime, pretrčavao u novija razdoblja: u mnogim je prilikama govorio o Europi i njezinoj povijesti sa znanjem, iskustvom i iz perspektive medievista (naposljetku, početkom novog tisućljeća pokrenuo je veliki projekt o Europi i njezinoj povijesti).
Pierre Nora opisuje posljednje godine života svoga prijatelja – „bile su teške“. Le Goff je teško podnio smrt supruge Hanke te joj je posvetio knjigu – Avec Hanka (S Hankom, 2008). U predgovoru je objasnio kako je to „knjiga ljubavi, a istovremeno i čin sjećanja. No, ona je prvenstveno pokušaj da oživim jednu ženu u individualnosti njezine osobe i njezina postojanja“. Kako je bio strastveni pisac, pisanje te knjige mu je omogućavalo da, kako je objasnio, „produži život sa ženom koju sam beskrajno volio i koju ću beskrajno voljeti do smrti“. Tih se mjeseci pitao kako nastaviti živjeti bez supruge. Odgovor je bio njemu svojstven – nastavio je raditi, bez predaha. Pisao je o „dugačkom srednjem vijeku“, objavio je još jednu izvrsnu knjigu – A la recherche du temps sacré, Jacques de Voragine et la Légende dorée (U potrazi za svetim vremenom, Jacques iz Voragine i Legenda o zlatu, 2011). I nakon toga je nastavio pisati te je, u tjednima pred smrt, objavljena i Pourquoi découper l’histoire en tranches? (Zašto rezati povijest u dijelove?, 2014).
Kad sam početkom 2013. preuzeo mjesto ambasadora/veleposlanika RH u Francuskoj, zapljusnuo me, kao i svakog na tom mjestu, niz najrazličitijih obaveza. Govorio sam sebi – kontaktirat ću Le Goffa kad mi se situacija malo smiri. I stvarno, putem starih veza dobio sam adresu u Parizu, napisao sam mu pismo, ali odgovora nije bilo. Nakon nekog vremena, kad sam vidio da to s pismom ne ide, pokušao sam dobiti broj telefona, ali mi je tada rečeno da je već teško bolestan, gotovo nepokretan te da komunicira isključivo s najužim krugom rodbine i prijatelja. Tih je dana, u studenom 2013. godine, posljednji put javno istupio – podržao je predsjednika Françoisa Hollandea protiv bretonskih radikala (njegov je otac bio Bretonac, pa je u tom smislu to imalo težinu). Zaokupljen brojnim obvezama jednostavno nisam više stigao ni misliti da vjerojatno Le Goffa više neću vidjeti niti s njim popričati. Sada mi je iskreno žao.
Jacques Le Goff bio je, najkraće rečeno, intelektualac. Poput glavnih likova u njegovoj možda najljupkijoj knjizi, odnosno knjizi koju je pisao s mladalačkom energijom i s neposrednom porukom – „Intelektualci u srednjem vijeku“, Le Goff je razbijao neznanja i predrasude i otvarao nove vidike svojoj brojnoj čitalačkoj publici u vremenu koje je od njegova srednjeg vijeka bilo toliko različito, a opet – po mnogo čemu slično.