Branimir Brgles – Maciej Czerwiński, Semiotyka dyskursu historycznego. Chorwackie i serbskie syntezy dziejów narodu [Semiotika historijskoga diskursa. Hrvatske i srpske sinteze nacionalne povijesti] Wydawnictwo Uniwersytetu Jagiellońskiego, Kraków 2012, 292 str.

Maciej Czerwiński, Semiotyka dyskursu historycznego. Chorwackie i serbskie syntezy dziejów narodu [Semiotika historijskoga diskursa. Hrvatske i srpske sinteze nacionalne povijesti] Wydawnictwo Uniwersytetu Jagiellońskiego, Kraków 2012, 292 str.

 

Poljski filolog i slavist Maciej Czerwiński autor je dviju monografija o hrvatskome jeziku (Język, ideologia, naród: Polityka językowa w Chorwacji a język mediów, 2005; Semioza gatunku – Semioza stilu: Studium nad chorwacką i serbską syntezą dziejów narodu, 2011), kao i brojnih znanstvenih radova. Czerwiński je postao poznat široj hrvatskoj akademskoj zajednici kada je prije nekoliko godina pronašao (a potom i pripremio za tisak) slikama, crtežima i tekstovima ispunjen „album“ poljskih intelektualaca posvećen stradalnicima zagrebačkoga potresa 1880. godine. Tiskanje albuma Kraków Zagrzebiowi (Krakov Zagrebu, 2011.) bio je povod izložbi održanoj u zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u prosincu te godine.

Prošle je godine taj istraživač Instituta za slavensku filologiju Jagelonskoga sveučilišta u Krakovu objavio novu monografiju pod naslovom Semiotika historijskoga diskursa, u kojoj iznosi zaključke temeljene na višegodišnjem istraživanju znanstvenog (i popularno-znanstvenog) diskursa hrvatske i srpske historiografije. U svrhu istraživanja autor je proučio mnoštvo monografija koje se bave regionalnom poviješću. Prema njegovu mišljenju, u analiziranome historiografskom korpusu postoje mnogi pojmovi kojima se na sasvim odvojenim semantičkim razinama koriste hrvatska, odnosno srpska historiografija. Analizirajući korpus prikupljenih monografija, autor želi upozoriti na odnos diskursa i ideologije te otkriti uzroke koji su doveli do spomenutih razlika u diskursu dviju historiografija. Pošavši od pretpostavke da su povijesne predodžbe jednoga naroda isprepletene s vlastitom slikom identiteta, jezika i kulture, autor dolazi do zaključka da se upravo u tim pitanjima skrivaju razlozi zbog kojih se diskursi nacionalnih historiografija međusobno razlikuju te upozorava na vrlo važan odnos historiografskoga diskursa i nacionalne ideologije. Ukratko, uspoređujući jezičnu građu, Czerwiński u spomenutim historiografskim korpusima pronalazi velike razlike na semantičkoj i semiotičkoj razini što objašnjava mnogim ideološkim proturječjima. U tom lingvističkome latentnom „sukobu“, uzrokovanom disparatnim povijesnim predodžbama koje su duboko isprepletene s jezikom i kulturom, autor vidi znakove nepomirljivih opreka.

Monografija se sastoji od dvaju poglavlja. U prvom, naslovljenom Semioza tematu i ogólny sens dziejów narodowych (Semioza tematike i opći smisao nacionalnih povijesti) autor je pokušao odgovoriti na neka važna teorijska i tekstološka pitanja, zadržavši se na analizi historijskih tekstova i historijskoga diskursa unutar postojećih jezičnih odnosa. Drugo je poglavlje naslovljeno Kody i znaki, czyli wyobrażenia historyczne i ich języki (Kodovi i znakovi ili povijesne predodžbe i njihovi jezici). U tom poglavlju Czerwiński se usredotočio na pitanja semiotičke analize, te se bavi „znakovima i kodovima te njihovim korelacijama u komunikaciji“ (str. 149). U tom je poglavlju autor potkrijepio svoje teze zanimljivim primjerima te analizom pojmova iz spomenutoga korpusa objavljenih sinteza hrvatske i srpske historiografije, stoga će drugi dio zacijelo više zanimati povjesničare zainteresirane za temu historijske semiotike i semantike.

Czerwiński ističe da je već površnom analizom hrvatskoga i srpskoga historiografskog korpusa, prvenstveno sastavljenog od „popularno-znanstvenih“ sinteza objavljenih u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, utvrdio iznenađujuće mali broj izdanja povijesnih monografija istih autora, usporedno objavljenih u obje republike. Njegov je zaključak da „nepostojanje jedinstvene jugoslavenske historijske sinteze upućuje na nemogućnost stvaranja zajedničke baze koja bi postala temeljem jedinstvene historije“ pa onda i zajedničkog jezika Hrvata i Srba. Autora u tom kontekstu posebice intrigira činjenica da su standardni jezici tih dvaju naroda utemeljeni na štokavskom narječju te da zapreke međusobnom razumijevanju nisu znatne. Iako postoji jezična sličnost i određena regionalna i kulturna bliskost, piše Czerwiński, to ipak ne znači da će se govornici tih dvaju jezika slagati u važnim pitanjima svojih nacionalnih historija te se međusobno u potpunosti razumjeti na dubljoj razini.

Uopćeno rečeno, uobičajeni put prema razumijevanju prošlih događaja reflektira se u historijskoj imaginaciji. Riječ je o slikama povijesnih događaja koje se oblikuju „narativno“, a u različitim se društvima prihvaćaju i grade na različite načine. Jedno od pitanja koje neprestano „more“ povjesničare, prema Kosellecku, tiče se problema jezika i pisma kojim povjesničari formuliraju i traže odgovore na svoja pitanja (R. Koselleck, The Practice of Conceptual History, 2002, str. 38). Koji su to načini na koje povjesničar gradi svoju povijest prije nego što je ponudi čitatelju u obliku napisane ili izgovorene riječi? Ovo se pitanje tiče posredovanja između „onoga što postoji“ i „onoga o čemu se piše“, odnosno između događaja i pisanja o tom događaju, jednom riječju, tiče se „narativnosti“. U spomenutom procesu posredovanja posrednik ili „medij“ jest jezik. Cilj literarnoga kriticizma jest penetracija kroz taj medij, uz pomoć filološke analize, prijevoda te gramatičkih i sintaktičkih objašnjenja, kako bi se na semantičkoj razini detektiralo skriveno „značenje“. Premda neke riječi imaju iste oblike, njihova je semantička vrijednost, kao i kulturno determinirano značenje, različito. Svoje je teze Maciej Czerwiński oprimjerio pojmovima širokoga značenja, kao što su Jugoslavija, domovinski rat, građanski rat… Autor, primjerice, izdvaja riječ ujedinjenje koja je u hrvatskoj i srpskoj historiografiji imala više različitih značenja u pojedinim povijesnim trenutcima (str. 159). Czerwiński potom izdvaja riječi, izraze i sintagme, svojstvene diskursima obiju nacionalnih historiografija, a tiču se pitanja nacionalnog jedinstva. U hrvatskome historiografskom diskursu pronalazi sljedeće izraze: hrvatske zemlje, hrvatsko ime, kolijevka srednjovjekovne hrvatske države, dvojstvo hrvatskoga Sjevera i Juga… U srpskim sintezama nalazi: jedinstvo srpskog življa, čuvar srpskog narodnog jedinstva, srpsko pleme…

U ovom osvrtu poželjno je dodati da se historičari već desetljećima bave istraživanjem pojmova i simbola u okviru kulturalne povijesti. Europska je historiografija u drugoj polovici osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća, u okviru Begrifsgeschichte, pristupila analizi povijesnoga diskursa i povijesne semantike. Povjesničari su se u tom kontekstu bavili pitanjem komunikacije na temelju spleta znakova, odnosno simbola te normi i iskustava što skupinama ljudi (kao što su staleži, klase ili nacionalne zajednice) tumače stvarnost. Doduše, Czerwińskog ne zanima toliko istraživanje povijesnoga razvoja određenih pojmova, koliko njihova komparativna analiza u dvama različitim diskursima a u istome povijesnom trenutku. Njegova se analiza ograničava na istraživanje određenih pojmova u diskursu dviju nacionalnih historiografija. U političkom i ideološkom kontekstu obje nacionalne historiografije koriste se određenim semantičkim jezičnim konceptima. Bez obzira na to na koji način dolazi do semantičke razlike u razumijevanju određenih pojmova (primjerice općom suglasnošću, nametanjem nekih koncepata, ili pak na temelju svojevrsnoga društvenoga ugovora te osjećaja nužnosti), ti su koncepti neophodni kako bi se skupina (u ovom slučaju nacija) unutar sebe mogla prepoznavati i definirati (R. Koselleck, The Practice of Conceptual History, 2002, str. 155, 156; R. Koselleck, Future Past, 2004, str. 75; H. White, Tropics of History, 1978, str. 51–52, 232).

Autor je uspio dokazati teze koje je najavio u uvodnome dijelu, zaključio je da se diskurs u analiziranim monografijama razlikuje te da se dvije analizirane historiografije samo na prvi pogled bave „istom“ poviješću. Naime, osim diskursa dviju nacionalnih historiografija, razlikuje se i shvaćanje nekih temeljnih pojmova i povijesnih događaja, a time i dviju historija. Ipak, autor ne pokušava doći do zaključaka koji se tiču historijsko-antropološke dimenzije povijesnih događaja, već se zadržava na pitanjima lingvističkoga koncepta određenih pojmova. Czerwiński ne promatra hrvatsku i srpsku historiografiju u potrazi za povijesnom istinom, niti popisuje razlikovne jezične značajke i specifične leksičke razlike s ciljem potvrđivanja distinktivnosti dvaju jezika. On razlike traži, i nalazi ih, u dubljim jezičnim, kulturno utemeljenim distinkcijama.

Branimir Brgles