Zrinka Miljan – Prikaz knjige – Alexander KORB, Im Schatten des Weltkriegs. Massengewalt der Ustaša gegen Serben, Juden und Roma in Kroatien 1941-1945, Hamburger Edition, Hamburg 2013, 510 str.

Alexander KORB, Im Schatten des Weltkriegs. Massengewalt der Ustaša gegen Serben, Juden und Roma in Kroatien 1941-1945, Hamburger Edition, Hamburg 2013, 510 str.

 

Godina 2013. donijela je dvije studije koje proučavaju ideje fašizma u Hrvatskoj. Dvojica su povjesničara 2013. godine objavila svoje doktorske disertacije u obliku knjiga koje čine važan doprinos razumijevanju fenomena ustaštva. To su Rory Yeomans sa svojom knjigom Visions of Annihilation. The Ustaha Regime and the Cultural Politics of Fascism 1941-1945 (Pittsburgh, University of Pittsburgh Press) koji iz kulturne perspektive pristupa fenomenu ustaštva i fašizma 1941-1945. te Alexander Korb koji daje doprinos povijesti nasilja, proučavanju genocida i holokausta svojom knjigom Im Schatten des Weltkriegs. Massengewalt der Ustaša gegen Serben, Juden und Roma in Kroatien 1941-1945. Yeomans i Korb svojim disertacijama daju važan doprinos hrvatskoj historiografiji, iako ne pripadaju njenome krugu, time što iz potpuno drugačijih perspektiva nego što je dosad bilo uobičajeno, daju prikaz ustaške države i njezinih vodećih ljudi te ih smještaju u širi, fašistički, kontekst.

            Alexander Korb rođen je 1976. godine i radi kao predavač na katedri za modernu europsku povijest na Sveučilištu u Leicesteru te je zamjenik direktora Stanley Burton Centre for Holocaust and Genocide Studies na istom sveučilištu. Za knjigu Im Schatten des Weltkrieges dobio je brojne nagrade – Fraenkel Prize, Irma Rosenberg Förderpreis, Andrej-Mitrović-Preis te Herbert-Steiner-Preis.

            Knjiga U sjeni svjetskoga rata počinje uvodom koji zasigurno čini najinteresantniji dio Korbovog prikaza povijesti nasilja. U uvodnom dijelu, „Einleitung“ (str. 9-42), autor donosi najvažnije metodološke postavke svojeg rada te daje uvod u zbivanja u Kraljevini Jugoslaviji u praskozorje Drugoga svjetskog rata. Uvod počinje tvrdnjom da je uništenjem Jugoslavije 1941. godine prestala postojati jedna od posljednjih multietničkih država u Europi te se na tu tvrdnju nadovezuje usporedba Rumunjske, Bugarske i Mađarske te progon Židova u tim zemljama. Korb tvrdi da povijest Nezavisne Države Hrvatske može poslužiti kao primjer za pokušaj srednjoeuropskih i jugoistočnih europskih zemalja da primjenom radnji nacističkog vodstva provedu vlastite nacionalne homogenizacijske projekte te zbog toga mogu poslužiti kao paradigma koja pokazuje involviranje ne-njemačkih počinitelja u nasilju za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Uvod je Korbu poslužio i da se pokuša razračunati s tezama onih povjesničara koji nasilje na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske nad Židovima, Romima i Srbima nazivaju jednim genocidom i čije tvrdnje za njega ne stoje, zbog nedostatka empirijskih dokaza. Za njega je važnije pokazati da je progon Srba, Židova i Roma od strane ustaša imao više uzroka i ne može se svesti isključivo na rasističke i/ili kulturalne motivacije, koje općenito vrijede kao najvažniji razlog genocida, što Korb ujedno smatra i glavnim ciljem svoje knjige. Na kraju uvoda Korb donosi kratak osvrt na historiografska djela u kojima se dosad pisalo o ovoj temi te se osvrće na dostupnost izvora i ukratko predstavlja poglavlja svoje knjige.

            Prvo poglavlje nosi naslov „Gewaltraum und Gewaltakteure: Kroatien, die Ustaša und die Besatzungmächte“ (str. 43-169) i služi autoru kao uvod u glavnu temu knjige – masovno nasilje. U ovome poglavlju autor donosi pregled povijesti Jugoslavije od 1918. do 1941. godine, pri čemu navodi problem integracije novonastale jugoslavenske države kao jedan od najvažnijih problema koji su nužno raspirivali mržnju u multietničkoj Jugoslaviji, jer je svaki narod imala svoj identitet i prema Korbu želio biti dominantan. Poglavlje sadrži i kraću Pavelićevu biografiju te biografije njegovih bližih suradnika, poput Eugena Kvaternika ili Mladena Lorkovića. U poglavlju se obrađuje i ustrojstvo ustaškoga pokreta te se govori i o ulozi njemačke i talijanske politike na teritoriju NDH, pri čemu je svaka imala svoje posebnosti koje su usko djelovale i na razvoj NDH, a temeljeno na podjeli interesnih zona. Kraći osvrt dan je i na ideologiju ustaša i njihov politički program koji za autora predstavljaju „ustrajan protok misli, a ne koherentni misaoni sklop“ (str. 128). Taj se ustrajan protok misli očitovao i u rješenju pitanja Roma, Srba i Židova, dok je izraženi cilj ustaškoga pokreta bio stvaranje etnički homogene, velikohrvatske nacionalne države. U skladu s time, „nitko tko od rođenja i po krvi  nije bio član hrvatskoga naroda, u njemu ne može imati svoje mjesto“ (str. 129). U ustaškoj ideologiji izražena je bila heroizacija hrvatskoga naroda, koji je kroz povijest bio u stalnoj opasnosti od raznih neprijatelja i koji se žrtvovao za Zapad u njegovoj obrani. Ideologija je izbacila scenarij egzistencijalne prijetnje izvana i povezali su ga s prijetećom subverzijom iznutra, koju su činili Srbi, Židovi, Romi, komunisti, slobodni zidari. U skladu s time, Korba ne čudi da su doneseni rasni zakoni kao posljedica trajne bojazni ustaša o uništenju iznutra. Korb naglašava činjenicu da u ustaškoj vladavini treba razlikovati između onoga što dolazi s vrha kao naredba i između onoga što se događa na lokalnoj razini, jer su lokalni moćnici često puta bili i puno okrutniji jer su dobili vlast u svoje ruke. Poglavlje završava ekonomskim postupcima koji su isključivali Srbe, Židove i Rome iz zajednice Nezavisne Države Hrvatske.

            „Ordnende Gewalt: Vertreibungen“ (str. 169-256) naslov je drugoga poglavlja. Ono započinje tvrdnjom da su masovna protjerivanja temeljni aparat za novo uređenje hrvatske države koja su za cilj imala etničko čišćenje. Važnu ulogu u tom procesu imali su njemačko-hrvatski kružni progoni, koji su se najbolje očitavali u ideji o deportacijama 260.000 Slovenaca u Hrvatsku, a isti je broj Srba trebao biti deportiran s područja NDH u Srbiju. Korb analizira i činjenicu da su talijanske, mađarske, bugarske, albanske, ali i srpske vlasti protjerivanje vidjele kao sredstvo za ostvarenje cilja nacionalne homogenizacije te upućuje na činjenicu da se takav pogled i ideje mogu nazvati internacionalnim protjerivanjem. Godina 1941. već je počela masovnim nasiljem nad manjinama. Desetkovanje Srba postalo je birokratskim aktivizmom, a njihovo protjerivanje je vršeno u malim grupama jer nije bilo u interesu Njemačkoga Rajha, zato što je u Srbiji buknuo ustanak te Nijemci nisu imali drugačijeg izlaza od obustavljanja preseljenja. U isto vrijeme dolazi i do radikalizacije u rješavanju pitanja Židova i Roma. Mržnja protiv njih potpirivala se putem novina koje traže rješenje židovskoga i „ciganskoga“ pitanja. Vrhunac unutarhrvatskih preseljenja dogodio se rujnu i listopadu 1941. godine kad je počeo djelovati Jasenovac, a još u kolovozu i rujnu je iz Zagreba u logore deportirano 2500, a iz Sarajeva 2000 Židova. Korb donosi opis dva najreprezentativnija primjera masovnih progona – Bihać i Bijeljinu te se osvrće na propast ideje o preseljenju Slovenaca. Važnu ulogu na teritoriju NDH odigrali su Nijemci koji su ju ekonomski iskorištavali. Temeljna je ideja bila da treba doći do „odžidovljavanja“ (Entjudung) hrvatskoga gospodarstva i ekonomije. Ipak, njemačka je prisutnost bila ograničena na veće gradove i mjesta u blizini prometnica. Ono što Nijemcima nije polazilo za rukom, bila je kontrola onoga što se događalo u manjim zajednicima, gdje je teror nad Srbima, Židovima i Romima također bio okrutan i gdje su se obični pripadnici pokreta bogatili na njihovoj imovini.

            Treće poglavlje zove se „Entgrenzte Gewalt: Die Massaker der Ustaša und ihre Folgen“ (str. 257-369). Ono započinje autorovom tvrdnjom da su već od travnja 1941. godine počeli ustaški masakri nad Srbima te da su masovna ubojstva počinjena bez vojne potrebe. Ono što je pritom nužno promatrati jesu situativni momenti, regionalni kontekst, psihološko stanje počinitelja te reakcije žrtava. Većina se masakara dogodila između travnja 1941. i jeseni 1942. godine kada je ustaška vlast bila najčvršća, pri čemu je najjači intenzitet bio u ljeto 1941. te u proljeće i ljeto 1942. godine. O broju žrtava koje su stradale od ustaškoga nasilja ne postoje dokumenti, ali postoje brojne rasprave, od kojih su i danas najpoznatije one oko teorija Bogoljuba Kočovića i Vladimira Žerjavića. Korb iznosi tvrdnju kako je među povjesničarima rašireno mišljenje da su ustaše svoja zlodjela provodili prema detaljnim i unaprijed razrađenim planovima, ali za to nema dokumenata, već da se radi o mitu, koji se i danas tvrdoglavo drži, a očituje se u navodnom planu da trećinu Srba treba protjerati, trećinu ubiti, a trećinu prekrstiti. Posebno se naglašava i tko su bili glavni akteri nasilja na tlu NDH. To  su bile postrojbe ustaške vojnice, neregularne ustaške skupine, tzv. „divlji ustaše“, zatim domobranstvo i oružništvo NDH. Korb tvrdi da se često pogrešno govori o genocidu nad Srbima, a svoju teoriju pokušava potkrijepiti time da je u samom početku, unatoč činjenici da se radilo o daleko najvećem nasilju nad Srbima, to nasilje zapravo dio procesa preuzimanja vlasti i kao takvo moglo je biti usmjereno prema bilo kome. Autor također tvrdi da ne postoji niti jedan pisani dokument koji bi dokazao ciljani povod za napad na cjelokupno srpsko stanovništvo. Korb u ovom poglavlju donosi i brojne primjere nasilja u Lici, Glini, Hercegovini, Tuzli i Sarajevu. Razlozi radikalizacije nasilja nad Srbima očitovali su se i u otporu srpskoga stanovništva te sve češće i u valovima protjerivanja Srba te u napadu njemačkoga Rajha na SSSR. Radikalizacijom nasilja nad Srbima pojačao se i otpor Srba prema ustašama, kod kojih se time samo učvrstila teorija da su Srbi uzrok svakoga nemira u NDH. Uz spomen mjesnih ustaških dužnosnika i zapovjednika (Warlords), koji su kao lokalni moćnici vršili nasilje nad manjinama, Korb objašnjava koji su bili elementi masakra. Elementi masakra bili su počinitelji koji su bili ekstremno spremni na nasilje i koji oružjem upadaju u ponekad nepoznato selo. U takvim situacijama su, prema Korbu, dovoljni tek nevažni povodi da bi masakru dali poseban tijek. Posebnu ulogu je igrala i činjenica da su počinitelji poznavali žrtvu ili im se činilo da ju poznaju. Prema Korbu, najpoznatiji primjer takvog nasilja jesu pravoslavni popovi kojima su spaljivali brade. Korb smješta cjelokupnu „kulturu“ nasilja u kontekst Balkana čiji je NDH također dio. Važan dio ovoga poglavlja čini i ophođenje s mrtvima, prema kojima nije postojalo nikakvo poštovanje i koji su bacani u rijeke i masovne grobnice kao i pitanje posljedica masakra. Masovno je nasilje uništilo NDH i režim strmoglavilo u egzistencijalnu krizu, intenziviralo je ustanke Srba te je dovelo do apokaliptičnog stanja u nekim dijelovima zemlje. Korb analizira i  pitanje njemačkih reakcija na ustaško nasilje.

            Poglavlje „Konzentrierte Gewalt: Die Lager der Ustaša“ (str. 371-428) je poglavlje koje se bavi pitanjem koncentracijskih logora na teritoriju NDH. Koncentracijski logori bili su mjesta koncentriranog nasilja, ali nikada u tolikoj mjeri organiziranoga, kao u Njemačkome Rajhu. Posebna se pažnja pridaje kompleksu logora Jasenovac gdje se nasilje nije provodilo prema planu, već je i ono bilo izraz želje pojedinačnih čuvara logora. Oko trećina ustaških žrtava ubijena je ili umrla u njihovim logorima. Za ustaški sustav logora postavlja se pitanje o točnim funkcijama logora, značenju njemačkih uzora kao i o njemačkom utjecaju. Nova su istraživanja pokazala da nacistički logorski sustavi daju dobru podlogu za analizu ustaških logora, ali niti približno se ne radi o vjernim kopijama, zbog nedostatka discipline samih čuvara, nepostojanja plinskih komora i drugih tehničkih sredstava za masovno ubijanje. Prva masovna ubojstva u logorima dogodila su se u logoru Gospić, koji je oformljen kao centralni logor za sve srpske i židovske komuniste. Od logora treba spomenuti i Jadovno, Slanu i Metajnu, kao i Staru Gradišku, Loborgrad i Đakovo. U logorima je često nedostajalo hrane zbog otežanog transporta pa su zatvorenici umirali od loše ili nikakve ishrane ili od bolesti uzrokovanih time. Korb se dotiče i pitanja stradanja Roma koji su smatrani životinjama i čiju je povijest stradanja teško istraživati zbog nedostatka pisanih izvora. Isto tako, ovo je poglavlje u kojem se spominju i stradavanja Židova, koji su često, uz to što su stradavali u NDH, također bili transportirani u Auschwitz, čije je strahote tek nekolicina uspjela preživjeti. Interesantna je i činjenica da su pred sam kraj rata Židovi ubijani da bi se zameo svaki njihov trag te se još dan danas ne zna točan broj stradalih u logorima.

            Posljednje poglavlje, „Die letzten Kriegsjahre und das Ende der Gewalt“ (str. 429-436), donosi okvirne podatke o broju stradalih kao i opis propasti NDH te smješta propast NDH u širi europski i svjetski kontekst, gdje se kraj Drugoga svjetskoga rata također odrazio na životne prilike.

            Nakon posljednjeg poglavlja slijedi „Resüme“ (str. 437-451) u kojem Korb rezimira svoje temeljne hipoteze i donosi glavne zaključke, od kojih posebno valja istaknuti da se na teritoriju NDH ne može govoriti o genocidu nad nacionalnim i vjerskim manjinama zbog nedostatka empirijskih dokaza, već da se radi o masovnim ubojstvima koja su služila stvaranju čiste zajednice Hrvata. Poslije rezimea slijedi zahvala (str. 453-455), popis kratica (str. 457-459), popis izvora i literature (str. 460-506) te popis osoba spomenutih u knjizi (str. 507-510).  Ono što knjizi daje posebnu notu jest činjenica da u njoj postoje brojne karte koje upotpunjuju sliku onoga o čemu autor piše.

Ne može se poreći da je knjiga Alexandera Korba dala važan doprinos proučavanju povijesti nasilja, proučavanju genocida i holokausta. Upravo stoga važno je primijetiti da je Korb dao jednu sasvim novu dimenziju proučavanju ustaša i fenomena fašizma u hrvatskoj povijesti jer je smjestio zločine u Drugome svjetskom ratu na teritoriju NDH u kontekst genocida, holokausta i masovnog nasilja, što dosad gotovo i nije bio slučaj. Ipak, unatoč tomu ne može se ne primijetiti manjkavosti koje knjiga ima. U sjeni svjetskoga rata knjiga je bogate bibliografije i još bogatijih arhivskih izvora koje autor spominje na kraju, ali ih tek rijetko koristi u fusnotama svojega rada, što je zbunjujuće s obzirom na to da se poziva na činjenicu da izvora kronično nedostaje, a on ih ipak ima mnogo. Isto tako, Korb uporno negira nazvati ubijanje Srba, Roma i Židova jednim genocidom te sve to pripisuje masovnom nasilju, pri čemu pokušava negirati neke od hipoteza autora, poput Mirkovića, Hirscha ili Ivanjija koji se bave poviješću nasilja na teritoriju NDH. Pri tome se Korb poziva na činjenicu da nisu postojali nikakvi dokumenti koji bi upućivali na to da se radilo o namjeri ubijanja bilo koje od navedenih nacionalnih ili vjerskih manjina. Iz navedene se tvrdnje iščitava da se Korb uglavnom koristio dokumentima koji su nastali u vrijeme 1941-1945. godine. Ono što je poseban nedostatak ove knjige jest sam njezin naslov. Korb je (namjerno ili nenamjerno) u knjizi najviše pisao o ubojstvima i progonima Srba, dok je o Židovima pisao vrlo malo, a na Rome se jedva i osvrće. To u određenim segmentima knjige zna biti vrlo zbunjujuće jer nakon što počinje pojedini odlomak pričom o Židovima, on ubrzo postaje ponovno priča o srpskim žrtvama. Isto tako, ne možemo se ne zapitati jednu činjenicu – umanjuje li Korb činjenicom da spominje masovna nasilja nad Srbima, Židovima i Romima žrtvu koju su te skupine podnijele u periodu Drugoga svjetskoga rata ili se tek radi o bazičnom nerazumijevanju koje je nastalo nedovoljnom upućenošću u izvore ili tek nedovoljnim poznavanjem jezika, što je čest slučaj i veliki problem kod stranih istraživača. Možda je glavni Korbov problem bio taj što je, nakon knjige Tomislava Dulića (Utopias of Nation: Local Mass Killing in Bosnia and Herzegovina, 1941-42, Acta Universitas Upsaliensis, Studia Historica Upsaliensia 218, Uppsala 2005), želio dati novi doprinos proučavanju povijesti genocida i holokausta na teritoriju NDH, a to je pokraj takvog kapitalnog djela uistinu zahtjevna i teška zadaća. Korb je to i pokazao time što se ne slaže s Dulićevim tezama, a ipak ga citira dovoljno često da se vidi kako je njegova knjiga ipak dala velik doprinos hrvatskoj povijesti. Ipak, u konačnici se Korbu mora priznati da je, za razliku od hrvatskih povjesničara, barem pokušao objasniti pitanje ustaškog nasilja za vrijeme Drugoga svjetskog rata jer su dosadašnji doprinosi bili, uz iznimke, vrlo oskudni.

 

Zrinka Miljan