Stipe Mlikotić – Razgovor „Ideološki aspekti spomenika NOB-a, od 1945. do danas“, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 22. siječnja 2014.
Razgovor „Ideološki aspekti spomenika NOB-a, od 1945. do danas“, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 22. siječnja 2014.
Sudbina je našega doba, koje se odlikuje racionalizacijom i intelektualizacijom i prije svega oslobađanjem od svih čarolija svijeta, da su se upravo krajnje i najsublimiranije vrijednosti povukle iz javnosti ili u transcendentno carstvo mističnoga života ili u bratstvo izravnih međusobnih odnosa pojedinaca. Nije ni slučajno što je naša najveća umjetnost intimna, a ne monumentalna, niti je slučajno što danas samo u najmanjim krugovima u zajednici, u odnosu čovjeka prema čovjeku, u pianissimu pulsira to nešto što odgovara proročanskoj pneumi koja je nekoć išla kao silovit plamen kroz velike lokalne zajednice i pretapala ih u jedno.
Max Weber, 1919.
Kad modernizam postaje (neželjenom?) baštinom, živimo u postmodernom društvu. Izjavu, historicističku po logici vlastita argumenta, podupiru – i negiraju – određene empirijske izvjesnosti.
Prva retrospektivna izložba Vojina Bakića (Bjelovar, 1915. – Zagreb, 1992.) Svjetlonosne forme otvorena je u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu 7. prosinca 2013. i traje do 2. veljače 2014. godine. Prema stajalištu kritike, riječ je o jednom od ključnih kipara europskog modernizma. Sudjelovao je na najprestižnijim smotrama likovne umjetnosti, a njegove se skulpture nalaze u nekoliko europskih zemalja. Na izložbi su „[o]sim najvažnijih radova, oko 200 skulptura i 80-tak crteža… izložene i skice, makete spomenika, fotografska uvećanja, projektna i osobna dokumentacija te filmska građa“. Nezaobilazan dio Bakićeva opusa sačinjava i niz spomenika u javnom prostoru podignut na području NR/SR Hrvatske. Premda se tema iz naslova u njima ne iscrpljuje, upravo su ti spomenici bili u središtu interesa razgovora održanog 22. siječnja 2014. u dvorani Gorgona u sklopu popratnog programa izložbe. Razgovor je moderirao Zvonko Maković, a sudjelovali su Tvrtko Jakovina (Filozofski fakultet u Zagrebu), Snješka Knežević (Institut za povijest umjetnosti u Zagrebu), Lidija Merenik (Filozofski fakultet u Beogradu) i Tomislav Petrinec (Ministarstvo kulture Republike Hrvatske), kao i neki od posjetitelja koji su popunili otprilike pola dvorane. Pozdravne riječi uputila je Nataša Ivančević, kustosica izložbe i urednica dvojezičnog kataloga.
Zvonko Maković upozorio je na obnovu interesa stručne i šire javnosti za djelo Vojina Bakića i modernističke spomeničke baštine na ovim prostorima. Takav razvoj nesumnjivo, makar i posredno, doprinosi preispitivanju cjeline modernizacijskih nastojanja u ukupnosti njihove društvene pojavnosti.
Tvrtko Jakovina podsjetio je na međunarodni kontekst unutar kojeg je formirana federativna Jugoslavija i samopouzdanje s kojim je nastupala na međunarodnoj sceni po završetku rata. Cijela generacija mladih ljudi – uz izuzetak Josipa Broza Tita i Andrije Hebranga – preuzela je vlast i krenula u promjenu svijeta sukladno vlastitim uvjerenjima. Prema Jakovini, za male narode rijetki su trenuci kada blistaju na međunarodnoj sceni, a „apsolutni lom“ koji se otvorio 1948. potencirao je nove mogućnosti većega stila.
Lidija Merenik osvrnula se na radove Božidara Jakca i Antuna Augustinčića iz 1943. kojima je kreiran obrazac herojskog portreta Maršala, a koji asimiliraju značajke prethodnih razdoblja. Istaknula je kako se promjena „kulturno-političko-ideološke paradigme“ razvijala postupno, s tim da socrealistički katalogizirana ostvarenja nastaju sve do raspada SFRJ. Svojevrsnu razdjelnicu između socrealističkog kanona i autentičnog prodora modernističkih tendencija L. Merenik stavlja u 1951. godinu, što je ilustrirala na izvedenim rješenjima Spomenika zahvalnosti Crvenoj armiji Antuna Augustinčića, dovršenom 1947. u Batini, te Spomenika pobedi narodnooslobodilačke borbe Sretena Stojanovića iz 1951. na Iriškom vencu, vrhu Fruške gore. No da je subjektivna memorija i ranije utjecala na novi tip javnog izražaja svjedoči i Bakićev rani Poziv na ustanak/Bjelovarac iz 1947., portret jednog od četvorice strijeljane braće, miniran 1991. i obnovljen 2010. godine.
Snješka Knežević smatra da je ranije spomenuta promjena paradigme izborena u prvom redu nastojanjima kulturno-intelektualne avangarde. Čak i ne pretjerano inovativan Bakićev prijedlog spomenika Marxu i Engelsu za istoimeni beogradski trg bio je odbijen (a natječaj obustavljen; kako je istaknuo Maković, SFRJ je do kraja ostala jedina socijalistička zemlja koja toj dvojici utemeljitelja marksizma nije podigla javni spomenik), no potaknuo je polemiku koja je doprinijela širenju novih tendencija. Bakićeve spomenike u Dotrščini, Kamenskoj i na Petrovoj gori S. Knežević smatra „skulpturalnim instalacijama“ snažne ekspresije i slobode izričaja, odnosno krajnjim korakom ka univerzalizaciji kolektivnih simbola. Upozorila je da je rušenje spomenika odavno povijesno zasvjedočena, gotovo neizbježna pojava u vrijeme dubokih društvenih promjena. Ipak, političke promjene s kraja kratkog dvadesetog stoljeća koje su pokrenule „ikonoklastički val“ po bivšim socijalističkim zemljama utjecale su različitim intenzitetom na njegovo kretanje. U Poljskoj je zahvatio većinu spomenika prethodnog režima, u Češkoj ih je uglavnom zaobišao, dok se u bivšoj Demokratskoj Republici Njemačkoj vodila otvorena debata. U Hrvatskoj je pak došlo do iluzije stvaranja demokratskog društva.
Tomislav Petrinec pojasnio je da memorijalna baština pokriva spektar od spomen-ploča do spomen-područja; na njenoj valorizaciji Ministarstvo kulture radi u suradnji s Institutom za povijest umjetnosti. Među ostalim, Ministarstvo planira donijeti korpus spomeničke baštine koji bi prema umjetničkim, kulturnim i povijesnim kriterijima trebao pokazati što od naslijeđenog ostaje kao trajna vrijednost i kakav mu režim zaštite pripada. Što se tiče Petrove gore, podsjetio je na historijat njene zaštite počevši od 1963. kada postaje memorijalnim parkom. Kruna antifašističkih spomenika, ambiciozno zamišljen Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna Vojina Bakića, svečano je otvoren 1981. godine. Hibridno zdanje, koje je trebalo sadržavati i utilitarne sadržaje, nikada nije do kraja realizirano. Sa stajališta pravnog poretka Republike Hrvatske spomenik ne postoji. Nije ucrtan u geodetske karte, izgrađen je bez građevinske dozvole, a danas se nalazi na području tri općine i dvije županije, stoga bi za njegovu efikasniju zaštitu najprije trebalo osigurati administrativne preduvjete.
U svakom slučaju, upravo ovaj spomenik u posljednje vrijeme privlači najviše pozornosti javnosti (ilustracije radi: http://www.zarez.hr/arhiva/348?rubrika=temat-sto-napraviti-s-petrovom-gorom; http://radio.hrt.hr/clanak/bastina-mi-i-svijet-21prosinca-2013/33864/).
U diskusiji u koju su se uključili posjetitelji prvi je govorio Budimir Lončar. Apelirao je na političku elitu koja je, kako smatra, jedina u stanju „s vrha piramide mijenjati njenu bazu“ i zaštititi tekovine narodnooslobodilačke borbe kao najboljeg dijela naše povijesti.
Jedan je posjetitelj revoltirano upozorio na rušenje Bakićeva Spomenika pobjedi revolucije naroda Slavonije iz 1968. u Kamenskoj pokraj Požege, jednom od (prema neslužbenim podacima) 3000 devastiranih antifašističkih spomenika na području Hrvatske; brojka nesumnjivo svjedoči o ideologiziranoj inflaciji poslijeratnih spomen-obilježja, no još i više o ustrajnosti i intenzitetu vandalskih nasrtaja. Prema riječima tog kritičara, Spomenik pobjedi bio je remek-djelo, jedno od najznačajnijih među ostvarenjima memorijalne plastike u europskim razmjerima (http://www.whw.hr/download/newspaper/novine-12-vojin-bakic.pdf). Njegova je izgradnja predstavljala pravi inženjerski pothvat, a također i njegovo rušenje: početkom 1992., nakon serije neuspješnih pokušaja, sravnjen je sa zemljom; učinili su to pojedinci u odorama Hrvatske vojske, koji su poznati lokalnoj zajednici. Možda nisu imali sluha za historizaciju, linguistic turn ili čistu apstrakciju, možda ga jednostavno nisu željeli imati. U svakom slučaju, institucije Republike Hrvatske nisu reagirale.
Na kraju, upravo sudbina tih dvaju monumentalnih Bakićevih ostvarenja pruža poprište indicija za naslovnu temu. Realizirana Nika industrijske ere potpuno je uništena; s obzirom na zahtjevnost izvedbe i goleme materijalne troškove izgradnje, krajnje je upitno hoće li do obnove uopće doći. „Svako je vrijeme dalo svoje“, govori Vojin Bakić, na pomalo izblijedjeloj snimci koja se prikazuje u sklopu izložbe, o povijesnim toponimima Gvozda od Kraljeva groba do spomenika „erupcije čelika“ – Spomenika ustanku – na Malom Petrovcu, vrhu Petrove gore. Danas, „Odašiljači i veze“ HRT-a – u stopostotnom vlasništvu Republike Hrvatske – uz druge korisnike nešto složenije vlasničke strukture, putem bespravno podignutih repetitora na bespravno sagrađenom spomeničkom kompleksu, s granice triju općina i dviju županija, šalju – kakve signale? Ipak, devastirani spomenik još je uvijek tamo, pohode ga pljačkaši i socijalno ugroženi u potrazi za nehrđajućim čelikom švedske proizvodnje, kunsthistoričari i članovi astronomskog društva Beskraj, koji krajem ljeta organiziraju već tradicionalni Petrova Gora Stars Party.
Ako je u tim spomenicima bila upisana univerzalna emancipacijska poruka, ona je još uvijek tamo, samo joj treba pristupiti na odgovarajući način. U kojem trenutku spomenici podignuti u spomen na konkretne povijesne događaje postaju ispražnjeni od vlastita izvora i oslobađaju se do razine čiste apstrakcije – ako se to uopće pitamo ili mislimo da na to odgovaramo, u konačnici ipak odgovara svatko za sebe. Kakvo bi društvo u tom slučaju trebalo braniti, pa i od njega samoga, pitanje je koje ostaje javno i trajno – aktualno. Završavam citatom iz knjige Srdžba i vrijeme njemačkog filozofa Petera Sloterdijka, u izdanju zagrebačkog Antibarbarusa (2007): „Sve dok je povijest beskonačno kretanje udarca i protuudarca, mudrost je zaustavljanje tog klatna.“
Prva retrospektivna izložba Vojina Bakića (Bjelovar, 1915. – Zagreb, 1992.) Svjetlonosne forme otvorena je u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu 7. prosinca 2013. i traje do 2. veljače 2014. godine. Prema stajalištu kritike, riječ je o jednom od ključnih kipara europskog modernizma. Sudjelovao je na najprestižnijim smotrama likovne umjetnosti, a njegove se skulpture nalaze u nekoliko europskih zemalja. Na izložbi su „[o]sim najvažnijih radova, oko 200 skulptura i 80-tak crteža… izložene i skice, makete spomenika, fotografska uvećanja, projektna i osobna dokumentacija te filmska građa“. Nezaobilazan dio Bakićeva opusa sačinjava i niz spomenika u javnom prostoru podignut na području NR/SR Hrvatske. Premda se tema iz naslova u njima ne iscrpljuje, upravo su ti spomenici bili u središtu interesa razgovora održanog 22. siječnja 2014. u dvorani Gorgona u sklopu popratnog programa izložbe. Razgovor je moderirao Zvonko Maković, a sudjelovali su Tvrtko Jakovina (Filozofski fakultet u Zagrebu), Snješka Knežević (Institut za povijest umjetnosti u Zagrebu), Lidija Merenik (Filozofski fakultet u Beogradu) i Tomislav Petrinec (Ministarstvo kulture Republike Hrvatske), kao i neki od posjetitelja koji su popunili otprilike pola dvorane. Pozdravne riječi uputila je Nataša Ivančević, kustosica izložbe i urednica dvojezičnog kataloga.
Zvonko Maković upozorio je na obnovu interesa stručne i šire javnosti za djelo Vojina Bakića i modernističke spomeničke baštine na ovim prostorima. Takav razvoj nesumnjivo, makar i posredno, doprinosi preispitivanju cjeline modernizacijskih nastojanja u ukupnosti njihove društvene pojavnosti.
Tvrtko Jakovina podsjetio je na međunarodni kontekst unutar kojeg je formirana federativna Jugoslavija i samopouzdanje s kojim je nastupala na međunarodnoj sceni po završetku rata. Cijela generacija mladih ljudi – uz izuzetak Josipa Broza Tita i Andrije Hebranga – preuzela je vlast i krenula u promjenu svijeta sukladno vlastitim uvjerenjima. Prema Jakovini, za male narode rijetki su trenuci kada blistaju na međunarodnoj sceni, a „apsolutni lom“ koji se otvorio 1948. potencirao je nove mogućnosti većega stila.
Lidija Merenik osvrnula se na radove Božidara Jakca i Antuna Augustinčića iz 1943. kojima je kreiran obrazac herojskog portreta Maršala, a koji asimiliraju značajke prethodnih razdoblja. Istaknula je kako se promjena „kulturno-političko-ideološke paradigme“ razvijala postupno, s tim da socrealistički katalogizirana ostvarenja nastaju sve do raspada SFRJ. Svojevrsnu razdjelnicu između socrealističkog kanona i autentičnog prodora modernističkih tendencija L. Merenik stavlja u 1951. godinu, što je ilustrirala na izvedenim rješenjima Spomenika zahvalnosti Crvenoj armiji Antuna Augustinčića, dovršenom 1947. u Batini, te Spomenika pobedi narodnooslobodilačke borbe Sretena Stojanovića iz 1951. na Iriškom vencu, vrhu Fruške gore. No da je subjektivna memorija i ranije utjecala na novi tip javnog izražaja svjedoči i Bakićev rani Poziv na ustanak/Bjelovarac iz 1947., portret jednog od četvorice strijeljane braće, miniran 1991. i obnovljen 2010. godine.
Snješka Knežević smatra da je ranije spomenuta promjena paradigme izborena u prvom redu nastojanjima kulturno-intelektualne avangarde. Čak i ne pretjerano inovativan Bakićev prijedlog spomenika Marxu i Engelsu za istoimeni beogradski trg bio je odbijen (a natječaj obustavljen; kako je istaknuo Maković, SFRJ je do kraja ostala jedina socijalistička zemlja koja toj dvojici utemeljitelja marksizma nije podigla javni spomenik), no potaknuo je polemiku koja je doprinijela širenju novih tendencija. Bakićeve spomenike u Dotrščini, Kamenskoj i na Petrovoj gori S. Knežević smatra „skulpturalnim instalacijama“ snažne ekspresije i slobode izričaja, odnosno krajnjim korakom ka univerzalizaciji kolektivnih simbola. Upozorila je da je rušenje spomenika odavno povijesno zasvjedočena, gotovo neizbježna pojava u vrijeme dubokih društvenih promjena. Ipak, političke promjene s kraja kratkog dvadesetog stoljeća koje su pokrenule „ikonoklastički val“ po bivšim socijalističkim zemljama utjecale su različitim intenzitetom na njegovo kretanje. U Poljskoj je zahvatio većinu spomenika prethodnog režima, u Češkoj ih je uglavnom zaobišao, dok se u bivšoj Demokratskoj Republici Njemačkoj vodila otvorena debata. U Hrvatskoj je pak došlo do iluzije stvaranja demokratskog društva.
Tomislav Petrinec pojasnio je da memorijalna baština pokriva spektar od spomen-ploča do spomen-područja; na njenoj valorizaciji Ministarstvo kulture radi u suradnji s Institutom za povijest umjetnosti. Među ostalim, Ministarstvo planira donijeti korpus spomeničke baštine koji bi prema umjetničkim, kulturnim i povijesnim kriterijima trebao pokazati što od naslijeđenog ostaje kao trajna vrijednost i kakav mu režim zaštite pripada. Što se tiče Petrove gore, podsjetio je na historijat njene zaštite počevši od 1963. kada postaje memorijalnim parkom. Kruna antifašističkih spomenika, ambiciozno zamišljen Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna Vojina Bakića, svečano je otvoren 1981. godine. Hibridno zdanje, koje je trebalo sadržavati i utilitarne sadržaje, nikada nije do kraja realizirano. Sa stajališta pravnog poretka Republike Hrvatske spomenik ne postoji. Nije ucrtan u geodetske karte, izgrađen je bez građevinske dozvole, a danas se nalazi na području tri općine i dvije županije, stoga bi za njegovu efikasniju zaštitu najprije trebalo osigurati administrativne preduvjete.
U svakom slučaju, upravo ovaj spomenik u posljednje vrijeme privlači najviše pozornosti javnosti (ilustracije radi: http://www.zarez.hr/arhiva/348?rubrika=temat-sto-napraviti-s-petrovom-gorom; http://radio.hrt.hr/clanak/bastina-mi-i-svijet-21prosinca-2013/33864/).
U diskusiji u koju su se uključili posjetitelji prvi je govorio Budimir Lončar. Apelirao je na političku elitu koja je, kako smatra, jedina u stanju „s vrha piramide mijenjati njenu bazu“ i zaštititi tekovine narodnooslobodilačke borbe kao najboljeg dijela naše povijesti.
Jedan je posjetitelj revoltirano upozorio na rušenje Bakićeva Spomenika pobjedi revolucije naroda Slavonije iz 1968. u Kamenskoj pokraj Požege, jednom od (prema neslužbenim podacima) 3000 devastiranih antifašističkih spomenika na području Hrvatske; brojka nesumnjivo svjedoči o ideologiziranoj inflaciji poslijeratnih spomen-obilježja, no još i više o ustrajnosti i intenzitetu vandalskih nasrtaja. Prema riječima tog kritičara, Spomenik pobjedi bio je remek-djelo, jedno od najznačajnijih među ostvarenjima memorijalne plastike u europskim razmjerima (http://www.whw.hr/download/newspaper/novine-12-vojin-bakic.pdf). Njegova je izgradnja predstavljala pravi inženjerski pothvat, a također i njegovo rušenje: početkom 1992., nakon serije neuspješnih pokušaja, sravnjen je sa zemljom; učinili su to pojedinci u odorama Hrvatske vojske, koji su poznati lokalnoj zajednici. Možda nisu imali sluha za historizaciju, linguistic turn ili čistu apstrakciju, možda ga jednostavno nisu željeli imati. U svakom slučaju, institucije Republike Hrvatske nisu reagirale.
Na kraju, upravo sudbina tih dvaju monumentalnih Bakićevih ostvarenja pruža poprište indicija za naslovnu temu. Realizirana Nika industrijske ere potpuno je uništena; s obzirom na zahtjevnost izvedbe i goleme materijalne troškove izgradnje, krajnje je upitno hoće li do obnove uopće doći. „Svako je vrijeme dalo svoje“, govori Vojin Bakić, na pomalo izblijedjeloj snimci koja se prikazuje u sklopu izložbe, o povijesnim toponimima Gvozda od Kraljeva groba do spomenika „erupcije čelika“ – Spomenika ustanku – na Malom Petrovcu, vrhu Petrove gore. Danas, „Odašiljači i veze“ HRT-a – u stopostotnom vlasništvu Republike Hrvatske – uz druge korisnike nešto složenije vlasničke strukture, putem bespravno podignutih repetitora na bespravno sagrađenom spomeničkom kompleksu, s granice triju općina i dviju županija, šalju – kakve signale? Ipak, devastirani spomenik još je uvijek tamo, pohode ga pljačkaši i socijalno ugroženi u potrazi za nehrđajućim čelikom švedske proizvodnje, kunsthistoričari i članovi astronomskog društva Beskraj, koji krajem ljeta organiziraju već tradicionalni Petrova Gora Stars Party.
Ako je u tim spomenicima bila upisana univerzalna emancipacijska poruka, ona je još uvijek tamo, samo joj treba pristupiti na odgovarajući način. U kojem trenutku spomenici podignuti u spomen na konkretne povijesne događaje postaju ispražnjeni od vlastita izvora i oslobađaju se do razine čiste apstrakcije – ako se to uopće pitamo ili mislimo da na to odgovaramo, u konačnici ipak odgovara svatko za sebe. Kakvo bi društvo u tom slučaju trebalo braniti, pa i od njega samoga, pitanje je koje ostaje javno i trajno – aktualno. Završavam citatom iz knjige Srdžba i vrijeme njemačkog filozofa Petera Sloterdijka, u izdanju zagrebačkog Antibarbarusa (2007): „Sve dok je povijest beskonačno kretanje udarca i protuudarca, mudrost je zaustavljanje tog klatna.“
Stipe Mlikotić