Tomislav Bali – Alexandru Madgearu, Byzantine Military Organization on the Danube, 10th-12th Centuries, Leiden-Boston: Brill, 2013., xii + 212 str.

Glavna namjera ove knjige je uspostava dviju kronologija, provincijalne organizacije i razvoja granice na Dunavu. Madgearu se pri ostvarenju tog zadatka poslužio svim relevantnim i raspoloživim pisanim izvorima (bizantskim, arapskim, armenskim, „zapadnim“ itd.), ali je izniman naglasak stavio i na postignuća dviju povijesnih pomoćnih znanosti – sfragistike i numizmatike. Upravo su nalazi bizantskih pečata i novca popunili brojne praznine u mnogočemu ograničenim pisanim vrelima. Knjiga započinje uvodnim poglavljem („Introduction“, str. 1-5) u kojem Madgearu  ukratko iznosi dosadašnja saznanja o bizantskoj vojnoj organizaciji u Bugarskoj i Dobrudži. Naravno, riječ je o temi koja je privlačila pažnju mnogih autora među kojima se neka od najznačajnijih imena bizantologije (npr. N. Oikonomides, J. Shepard, Lj. Maksimović, J. Haldon). Također se ističe ogroman doprinos bugarskih i rumunjskih arheologa i povjesničara.

Iako se u naslovu knjige navodi vremenski raspon od 10. do 12. stoljeća, Madgearu izlaganje započinje s pojavom Bugara i uspostavom bugarske države u 7. stoljeću. Stoga se poglavlje „The Recovery of the Danubian Frontier“ (str. 7-58) dobrim dijelom temelji na kronologiji bizantsko-bugarskih sukoba. Madgearu ističe važnost terena u vojnoj organizaciji obiju sukobljenih strana, a pri čemu su veliki značaj imale intervencije u krajoliku, poput zemljanih nasipa smještenih između Cernavode i Constanţe. Te ogromne konstrukcije, dugačke nekoliko desetaka kilometara, igrale su važnu ulogu u obrani te su stoga često bile pojačavane dodatnim fortifikacijama. Drugi važan terenski čimbenik bio je Dunav koji je u svojim plovnim dijelovima omogućavao dominaciju strane sa snažnijom mornaricom. To je u početku, ističe Madgearu, prvenstveno bio Bizant. Postepeno slabljenje Bugarske i njena konačna propast u drugoj polovici 9. stoljeća doveli su Bizant u poziciju u kojoj je morao razmišljati o prijetnjama sa sjevernih obala Crnoga mora. U najopasnijeg protivnika iskristalizirala se Kijevska Rus’, pogotovo za vladavine Svjatoslava. Iako se Bizant tijekom 10. stoljeća susretao i s drugim neprijateljima, npr. Pečenezima ili Samuilom, upravo su Svjatoslavljevi uspjesi, iako privremeni, odlučili u kojem smjeru će se tijekom 11. stoljeća kretati obrana granice na Dunavu. Kako ističe Madgearu, Bizant je početkom 11. stoljeća imao dvije teme uz Dunav, Dristru i Sirmij, a njihova glavna zadaća bila je spriječiti novi napad iz Rusi.

Prvo poglavlje sadrži interesantan podatak o jednoj historijsko-historiografskoj crtici, stanovitom Sermu (Sermonu) u kojem je starija hrvatska historiografija vidjela ili hrvatskog (Š. Ljubić, T. Smičiklas, V. Klaić) ili bugarskog (F. Rački, F. Šišić) odličnika. Hrvatski povjesničari očitovali su se o Sermu i kasnije (npr. Antoljak), a podaci o njemu mogu se pronaći u recentnijim radovima o južnopanonskom prostoru (npr. Gračanin). Međutim, cijela priča o Sermu počiva na jednom navodu Ivana Skilice oko kojeg zapravo nema potpune suglasnosti. Dok se prije uglavnom smatralo da Skilica spominje osobu po imenu Sermo, danas prevladava mišljenje kako je riječ o jednom obliku imena grada Sirimija (npr. Bănescu, Dujčev, Stephenson, Nikolov). Drugi navodni dokaz Sermovog postojanja, novac na kojem piše Sermon stratilates, zapravo je krivotvorina nastala oko 1870. godine, navodi Madgearu: „The forgeries may be attributed to a Bulgarian or a Serbian person, someone well acquainted with the medieval history of the region, for Sermon appears to have been taken as a symbol of the unity of the southern Slavs (Bulgarians and Serbs), during the period just before the liberation of Bulgaria from the Ottomans (1878) and while Serbia existed as an autonomous kingdom supported by Russia.“ (str. 56). Dakle, postojanje osobe po imenu Sermo početkom 11. stoljeća vrlo je upitno. Drugu krivotvorinu kojoj Madgearu posvećuje pozornost načinio je C. Hase 1819. godine (str. 49-50). Njemu su ruske vlasti plaćale da pronađe izvore o staroj povijesti Rusa. Hase se pritom nije libio izmisliti podatke o bizantskom zapojedniku koji traži pomoć od moćnog vladara sa sjevera. Tek je Ihor Ševčenko uspio 1971. dokazati da je riječ o krivotvorini koja je trebala poslužiti kao povijesna potvrda legitimnosti ruske okupacije Krima i područja oko donjeg toka Dunava. Oba slučaja krivotvorenja jasno pokazuju kako se ranosrednjovjekovnom prošlošću manipulira zbog suvremenih ciljeva, ali jednako tako ukazuju na bezvremensku važnost dunavskog prostora.

Dvije spomenute teme, Dristra (kasnije Paradunavon) i Sirmij, u središtu su pozornosti u poglavlju „The Military Organization of the Danube Region“ (str. 59-100). Pritom je ipak veća pažnja posvećena prvoj temi. Madgearu postavlja kronologiju tema na temelju bizantskih pečata, u prvom redu njih 700 pronađenih u Preslavu i dartiranih u razdoblja 971.-986., 1000.-1050. i 1060.-1088. Na temelju njih moguće je uspostaviti kronologiju, prvo stratega tema, a zatim i katepana koji su preuzeli njihovu zadaću. Od 11. stoljeća strateg je postepeno sveden na razinu zapovjednika gradskog garnizona u kojem je bila smještena turma (str. 88-94). Dijelom o temi Sirmij (str. 95-100) Madgearu najavljuje dva protivnika koji će tijekom 11. stoljeća izbiti u prvi plan, Pečenege i Mađare.

Poglavlje „The Evolution and Function of the Danube Frontier of Byzantium (1000-1204)“ (str. 101-166) započinje pregledom utvrda podignutih ili obnovljenih nakon sukoba sa Rusi između 968. i 971. Nastoji se ustanoviti u kojem su razdoblju utvrde mogle biti podignute ili ponovno zauzete. Pritom je uvelike primjetno oslanjanje na nalaze novca, npr. analiza kovanica pokazuje da je Tulca izgrađena nakon 1000. godine (str. 104), zauzeće Oltine se prema pronađenom novcu može smjestiti u široki raspon između 969. i 1081. itd. Madgearu zatim prelazi na napade Pečenega između 1032. i 1036. godine. Posljedice za dunavsku granicu bile su katastrofalne. Napadnuto je ili uništeno oko dvadesetak utvrda na tom području. Kao i u prethodnom slučaju, Madgearu pokušava uspostaviti kronologiju tih napada na temelju kovanica pronađenih na lokalitetima zahvaćenima napadom Pečenega. Iako je riječ o razdoblju od samo četiri godine, moguće je donekle ustvrditi redoslijed napada, ovisno o prihvaćenoj kronologiji follisa tipa B i tipa C (str. 117-118). Sredinom 11. stoljeća dio Pečenega se nakon međusobnih sukoba naseljava na prostoru teme Dristra i uskoro je pokršten. To je imalo dugoročne posljedice. Bizant je naseljene Pečenege vidio kao obranu od novih napada te su im stoga ustupljene neke utvrde uz Dunav. Još važnije, navodi Madgearu, „…the Danube ceased to be a clear-cut frontier between Byzantium and the barbarians. The Danube lands now turned into a transition zone, a periphery in which the population and the mode of living were half barbarian.“ (str. 125). Nadalje, cijeli taj prostor postao je poprištem novih međusobnih sukoba između frakcija Pečenega. Zbog njih dolazi do još jednog  seobenog vala Pečenega koje Bizant naseljava između Niša i Sofije. U isto vrijeme pritisak na dunavski prostor vrše Mađari i Oguzi. Sve to dovodi do potpunog odvajanja podunavskog prostora od Bizanta između 1072. i 1091. Krajem 11. stoljeća Bizant se suočava s novim neprijateljem. Kumani će formiranjem „stepskog carstva“ preuzeti ulogu glavne sile na sjevernim obalama Crnoga mora. Madgearu se na zadnjim stranicama ovog poglavlja uglavnom bavi bizantsko-mađarskim sukobima u 12. stoljeću. Priča o bizantskoj granici završava 1185. godine s početkom pobune iz koje će izrasti nova bugarska država.

Ova knjiga zapravo je povijest nevolja koja svjedoči o neuspješnim pokušajima Bizanta da kontrolira događaje na Dunavu. Ti pokušaji su u konačnici rezultirali strateškim pogreškama koje su imale dugoročne posljedice (str. 167). Na primjer, Nikifor Foka je Svjatoslava pokušao iskoristiti za uspostavu bizantske hegemonije nad Bugarskom, a u konačnici se Bizant našao ugrožen od još opasnijeg protivnika. Posljedično zanemarivanje zapadnih i južnih dijelova Bugarske druga je strateška pogreška. Ona je rezultirala Samuilovim usponom. Nadalje, brojni pohodi sa sjevera u 10. i 11. stoljeću rezultirali su povlačenjem obrane sa Dunava prema planini Balkan. Cijeli taj prostor od Balkana do Dunava pretvara se u ničiju zemlju (str. 160-161). Samim time, Bizant je bio prisiljen odustati od koncentracije na obranu prijelaza preko Dunava na kojem su nomadski ratnici mogli biti u prednosti. Pomicanje obrambene linije na planinski teren stvorilo je priliku da se bizantska vojska s napadačima obračuna na njima nepovoljnom terenu (str. 169).

Byzantine Military Organization on the Danube je strogo specijalistička studija koja će prvenstveno biti zanimljiva stručnjacima za povijest Bizanta i onima sa prostora suvremenih država Bugarske, Rumunjske, Srbije i Mađarske. Također je vrlo korisna kao ogledni primjer kako sfragistika i numizmatika mogu utjecati na interpretacije povijesnih zbivanja u ranom srednjem vijeku.