Damir Agičić – Prikaz knjige Antoni Cetnarowicz, Odrodzenie narodowe w Istrii w latach 1860-1907, Historia Iagellonica, Kraków 2010, 264 str.

Antoni Cetnarowicz, Odrodzenie narodowe w Istrii w latach 1860-1907,

Historia Iagellonica, Kraków 2010, 264 str.

 

 

Napisati knjigu o narodnom preporodu u Istri velik je izazov i za iskusnoga historičara. Nekoliko je razloga tomu. Prije svega, u pitanju je bogatstvo događanja, mnoštvo različitih aspekata političkog i nacionalnog razvoja slavenskoga stanovništva, Hrvata i Slovenaca, ali jednako tako i talijanskoga, dakle narodnih preporoda Hrvata i Slovenaca odnosno risorgimenta Talijana. Sve to obuhvatiti u jednom djelu nije nimalo lak zadatak. S druge strane, poteškoće istraživaču predstavlja i rasutost građe po arhivima u nekoliko država – Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji, Austriji. I napose, različiti pristupi razmatranoj problematici u dosadašnjoj historiografiji, odnosno nacionalnim historiografijama. Uobičajeni pristup starijih djela bio je monoperspektivan, iz kuta vlastite nacionalne prošlosti, često sa zanemarivanjem a u ponekim slučajevima čak i sotoniziranjem druge strane.

Zahtjevnog se posla pisanja knjige o narodnom preporodu u Istri prije nekoliko godina prihvatio Antoni Cetnarowicz, profesor Jagelonskog sveučilišta u Krakovu, istaknuti poljski povjesničar koji se već dokazao u proučavanju južnoslavenske povijesti, u posljednje vrijeme osobito hrvatske. Ovo mu je četvrta autorska knjiga – nakon djela o odnosu slovenskog preporodnog pokreta prema poljskom pitanju, tajnoj politici kneza Adama Czartoryskog u Srbiji te narodnom preporodu u Dalmaciji. I u njoj je predstavio svoje vrline skrupulatnog istraživača arhivske građe, pomnog čitača izvora i literature na svim relevantnim jezicima (hrvatskom, slovenskom, talijanskom, njemačkom), autora sposobnog da pruži preciznu analizu i dade jasnu sintezu.

U kratkom Uvodu (9-15) Cetnarowicz je dao kratak sumarni pregled historiografskih radova o problematici narodnog preporoda u Istri te naveo koje je sve arhivske institucije u potrazi za (novim) dokumentima obišao i u njima radio. Ustvrdio je da u historiografiji općenito nedostaje svestran i cjelovit pregled navedene problematike, a da je u poljskoj historiografiji ona uopće zanemarena; postoje tek usputni osvrti u sintetskim djelima ili sveučilišnim priručnicima starijih poljskih povjesničara, primjerice H. Batowskog, H. Wereszyckog i W. Felczaka.  

Svoju je knjigu Cetnarowicz organizirao u sedam poglavlja u kojima kronološki prati razvoj narodnog preporoda u Istri, od kraja neoapsolutizma i početka ustavnog razdoblja u Habsburškoj monarhiji do početka dvadesetog stoljeća. U prvome poglavlju, Istra u prvoj polovici XIX. stoljeća (17-27), opisao je političku situaciju te društvene i etničke/jezične odnose na poluotoku u devetnaestom stoljeću. Od 1814. Istra je ulazila u sastav pokrajine Austrijsko primorje (Küstenland, Litorale austriaco); zajedno s njome u pokrajini su pripadali Trst i Gorička, a pokrajina se isprva dijelila na dva okruga sa sjedištem u Trstu i u Rijeci (Fiume). Već nekoliko godina kasnije, kada je Rijeka 1822. bila priključena Ugarskoj, srednja i istočna Istra, zajedno s kvarnerskim otocima imala je sjedište u Pazinu, a cijeli je teritoriji bio nazvan Pazinsko okružje (Circolo di Pisino). Autor je opisao i odjeke ilirskih ideja, odnosno utjecaj hrvatskoga narodnog preporoda u Istri, te stanje u vrijeme revolucije 1848-1849. kada započinje talijansko-slavenski spor oko nacionalne pripadnosti Istre. U to su se doba među istarskim Talijanima formirala dva pravca odnosa spram Slavena – jedan je propagirao miroljubivu koegzistenciju Talijana i Slavena, a drugi je išao prema postupnoj asimilaciji slavenskog seoskog stanovništva u talijanski nacionalni korpus. Prvi pravac nije imao znatan broj pristaša, bili su to uglavnom pojedini talijanski intelektualci, mahom historičari poput Antonia Facchinettija i Pietra Kandlera, dok su drugi podupirali mnogi, a jedan je od vodećih predstavnika bio Carlo de Franceshi.  

Drugo je poglavlje knjige posvećeno „Nacionalnom pokretu Hrvata i Slovenaca na početku ustavnog razdoblja „ (29-47). Cetnarowicz je prvo opisao talijanski iredentistički pokret u Istri 1857-1861, odnosno u vrijeme stvaranja Kraljevine Italije u čijim se granicama – prema uvjerenju djelatnika iredente – trebala naći i Istra. Uznemirenost talijanskog stanovništva i njegova očekivanja u tom pravcu povećani su očekivanim iskrcavanjem Garibaldijevih dragovoljaca na istočnoj obali Jadranskoga mora. Nakon što je u Austriji vraćeno ustavno stanje i Istra je doživjela određene upravne i političke promjene. Provedena je reorganizacija Austrijskog primorja na tri dijela: municipalni Trst s okolicom i dvije pokrajine, Goričku i Istru. Potonja je bila podijeljena na šest okruga (kotara) – Kopar, Poreč, Pazin, Pula, Volosko, Mali Lošinj. Imala je vlastiti sabor u kojem je bilo 30 zastupnika. Cetnarowicz je potanko opisao izbore za prvi saziv sabora, kao i njegovu djelatnost u prvim godinama. Izborni rezultat bio je izrazito loš za Hrvate i Slovence – u sabor je izabran samo jedan hrvatski zastupnik, svećenik Franjo Feretić, i jedan slovenski – Jože Samsa. Situaciju je donekle olakšavala činjenica, da su trojica biskupa, koji su ušli u sabor kao virilisti, bili Slaveni: Juraj Dobrila, Ivan Vitezić i Bartol Legat. Sabor je već nakon dva mjeseca raspušten jer su liberalni talijanski poslanici izrazili nepovjerenje vladi te pokazali solidarnost s Venecijom i Italijom: na prvom zasjedanju svih je dvadeset liberalnih zastupnika predalo kartice s natpisem „nessuno“ („nitko“). U izborima za drugi saziv sabora Hrvati i Slovenci imali su nešto više uspjeha, ali su nadalje bili u izrazitoj manjini u odnosu na talijanske zastupnike. Doduše, njihov je predstavnik, biskup Dobrila, uz istarskog namjesnika Friedricha von Burgera, bio izabran za zastupnika u Carevinskom vijeću. Zahvaljujući tome mogao je započeti šire aktivnosti na gospodarskom i političkom razvoju Istre, kao i na nacionalnom polju. Cetnarowicz je dosta iscrpno predstavio i početak borbe za jezičnu ravnopravnost u Istri, koja se povela 1863-1864.

U trećem poglavlju knjige, „Nacionalni pokret u vrijeme rata 1866. i strukturalnih promjena u državi“ (49-64), autor govori o razvoju talijanske iredente u prvo vrijeme nakon stvaranja Kraljevine Italije. Iako su službeni talijanski krugovi, kao i predvodnici risorgimenta poput Mazzinija, istočnom granicom Italije smatrali Trst ili pak Soču, glavni predstavnici iredentističke politike nisu prestajali upozoravati kralja Viktora Emanuela II. i vladu na to da su austrijske pretenzije na Trst neutemeljene i da su cijela Istra i kvarnerski otoci zapravo talijanski teritorij. Administrativne i političke promjene uvedene u Habsurškoj monarhiji, od 1867. Austro-Ugarskoj, pružale su veće šanse za zadovoljavanje nacionalnih aspiracija malih slavenskih nacija u sklopu države, pa time i Slovenaca i Hrvata u Istri. Proširena je upotreba slovenskog jezika, a u istočnim dijelovima Istre pojačali su se zahtjevi za ujedinjenjem s banskom Hrvatskom. Cetnarowicz donosi niz primjera borbe za veća nacionalna i jezična prava slavenskog stanovništva Istre, a govori i o akcijama na polju školstva, što je bilo također važno za početke narodnog preporoda.

Kako je narodni preporod iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće, jačao, tako su i poglavlja Cetnarowiczeve knjige sve opsežnija. U četvrtom autor govori o „organiziranju narodnog pokreta“ tijekom sedamdesetih godina XIX. stoljeća (65-151). U tom se najopsežnijem poglavlju knjige Cetnarowicz pozabavio, između ostaloga, osnivanjem novina Naša Sloga, hrvatsko-slovenskim odnosima i taborskim pokretom, izborima za Carevinsko vijeće 1873. godine te borbom za jezičnu ravnopravnost u saboru i u Carevinskom vijeću, kao i borbom za slavensko školstvo. Teren hrvatsko-slovenske suradnje bio je prije svega Kastavski okrug, koji je do 1820-ih bio u sastavu Kranjske. Jedno od najvažnijih pitanja koje se, osim same izborne borbe, postavljalo u sedamdesetima bilo je jezično pitanje, odnosno borba za jezičnu ravnopravnost – zahtjevi da se u srednjim školama ukine njemački jezik te uvede narodni (talijanski su političari tražili uvođenje talijanskoga, a hrvatski i slovenski uvođenje „slavenskoga“) kao i zahtjev za uvođenje narodnog jezika u upravi. U to je doba talijanski iredentizam postajao sve agresivniji, a politika Beča prema tome mijenjala se: „Austrijska je vlada naravno poprijeko gledala na porast iredentističkih tendencija, ali je ujedno shvaćala  da se jačanje Slavena također može pokazati opasnim za monarhiju.“ Cetnarowicz u zasebnom poglavlju piše i o tom kako je na narodni pokret u Istri gledala papinska diplomacija.

U petom poglavlju svoje knjige Cetnarowicz se bavi situacijom u osamdesetim  godinama XIX. stoljeća (101-151), kada je došlo do promjene generacije narodnih  djelatnika, a nacionalne su se strukture značajno pojačale. Godine 1884. u Kopru je stvorena prva štedno-kreditna zadruga – njezin je zadatak, piše autor, bila pomaganje „u tom da se riješi gorući problem, kakav je bilo zaduživanje seljaka kod talijanskih ‘signori’“. U tom poglavlju Cetnarowicz se osvrće i na probleme lokalnih separatizama što je narušavalo dotadašnje uspjehe hrvatskog i slovenskog nacionalnog pokreta. Ipak, 1886. narodni pokret u Istri postigao je jednu veliku pobjedu – hrvatska je strana osvojila vlast u Pazinu. „Novoizabrano vijeće spremno je krenula da općini nada nacionalni, tj. hrvatski, karakter“, tvrdi Cetnarowicz i opisuje što se pod time podrazumijeva – uvođenje hrvatskoga jezika kao službenoga, vođenje protokola sa zasjedanja vijeća na hrvatskome, osnivanje niže hrvatske gimnazije u Pazinu i dr. Godinu dana kasnije, u svibnju 1887, Hrvatsko-slavenska narodna stranka pobijedila je u Buzetu, nakon Pazina drugoj po veličini općini u Istri. Na kraju petoga poglavlja Cetnarowicz piše o pojačavanju borbe za jezik u saboru  te o  pobjedničkim izborima za sabor 1889. godine i novoj političkoj ofenzivi.

Opširno šesto poglavlje knjige posvećeno je hrvatsko-slovenskoj suradnji i prolaznoj krizi u narodnom pokretu tijekom devedesetih godina XIX. stoljeća. Cetnarowicz je detaljno opisao izbore za Carevinsko vijeće 1891, kada su u parlament po prvi put izabrani Matko Laginja i Vjekoslav Spinčić, te hrvatsko-slovensku suradnju povezanu s povećanom aktivnošću Stranke prava, čiji su bili istaknuti predstavnici. U Carevinskom vijeću hrvatski i drugi južnoslavenski zastupnici pokušali su stvoriti zastupnički klub te počeli surađivati s mladočesima. Ipak, akcija stvaranja zajedničkog slavenskog ili južnoslavenskog kluba nije odmah uspjela, pa su se hrvatski i slovenski zastupnici iz Istre uključili u Konzervatovni klub. Nisu dugo ostali u njemu – već u svibnju 1892. Laginja i Spinčić, zajedno s dvojicom hrvatskih zastupnika iz Dalmacije, Bianchinijem i Perićem, osnovali su Klub nezavisnih hrvatskih i slovenskih zastupnika, makar među njima nije bilo slovenskih zastupnika, već samo hrvatski. Cetnarowicz se osvrnuo i na talijansku organizaciju Lega Nazionale te slavensku reakciju na talijansku političku mobilizaciju, osobito na osnutak i djelovanje organizacije Družba sv. Ćirila i Metoda za Istru, koja je osnovana 1893. I u zadnjoj se deceniji stoljeća u Istarskom saboru u Poreču nastavila borba za jezičnu ravnopravnost – radilo se o zahtjevima da se dopusti uporaba hrvatskoga u zasjedanjima sabora, mogućnost iznošenja interpelacija i vođenja protokola. Talijanska se većina nije s time slagala, pa su neki hrvatski zastupnici smatrali da treba napustiti sabor. Do toga nije došlo odmah, prevladao je Laginjin prijedlog da se ostane i s još većim naporom nastavi borba za jezičnu ravnopravnost. Kasnije je jezična borba dosegla kritične momente, pa su slavenski zastupnici ipak napustili sabor i izazvali političku krizu. U zasebnom je odjeljku Cetnarowicz opisao posjet premijera Kazimierza Badeniego Istri 1896. i narodne manifestacije slavenskog stanovništva koje su se organizirale tim povodom. U drugoj polovici devedesetih pojačali su se prijedlozi da se sjedište Istarskog sabora prenese iz Poreča u Pulu – to se dogodilo 1897. Cetnarowicz je opširno opisao prve sjednice sabora u novome sjedištu te zaoštravanje različitih oblika nacionalne borbe na prijelazu stoljeća. Veliki uspjeh hrvatskih političara i nacionalnih djelatnika bilo je osnivanje hrvatske gimnazije u Pazinu 1899. godine. Naravno, to je izazvalo velike talijanske proteste, već na samu najavu postanka takve škole godinu dana ranije.

Posljednji dio knjige posvećen je situaciji na početku XX. stoljeća, pojačavanju krize u narodnom pokretu, nadvladavanju krize i konsolidaciji pokreta te pobjedničkim izborima za Carevinsko vijeće 1907. godine, kada je Hrvatsko-slovenska narodna stranka dobila dvaput više glasova od najjače talijanske stranke (liberalne). Cetnarowicz zaključuje da je to „zapravo bila pobjeda cijeloga nacionalnoga preporodnog pokreta Hrvata i Slovenaca u Istri“.

Knjiga Antonija Cetnarowicza značajno je djelo koje o složenoj problematici nacionalnih odnosa u habsburškoj Istri u 19. stoljeću progovara jasno i pregledno, znanstveno utemeljeno i bez ideoloških i/ili nacionalnih predrasuda i stereotipa. Autor je duboko zaronio u tematiku te pronašao niz novih izvora, dosad nekorištenih u historiografiji. Reinterpretirao je neke zaključke starije historiografije i u svakom pogledu dao važan doprinos hrvatskoj, ali i slovenskoj i talijanskoj historiografiji. Naravno, svojoj poljskoj historijskoj znanosti također. Knjiga je prevedena na hrvatski jezik i uskoro će biti objavljena.

 

Damir Agičić