Luka Pejić – Zinn, Howard, Narodna povijest Sjedinjenih Američkih Država, 1492. – danas, V.B.Z., Zagreb, 2012.. 791 str.

Zinn, Howard, Narodna povijest Sjedinjenih Američkih Država, 1492. – danas, V.B.Z., Zagreb 2012, 791 str.

Piše: Luka Pejić, doktorand, Filozofski fakultet, Zagreb

Rijetko koji povjesničar za života doživi svjetsku slavu i opći interes za njegovim radovima kao što je to bio slučaj s Howardom Zinnom, nedavno preminulim autorom kultne knjige Narodna povijest SAD-a. No iako je slovio za svojevrsnu popularnu ikonu lijevo orijentiranih intelektualnih kretanja u SAD-u, baš poput lingvista Noama Chomskog, Zinn je zapravo tek toleriran ili najčešće žestoko kritiziran od strane pobornika konzervativnog krila američke historiografske paradigme. Primjera radi, Arthur M. Schlesinger mlađi, povjesničar koji je za života uglavnom pisao o američkim predsjednicima, o Zinnu je svojevremeno rekao: „Znam da me on vidi kao opasnog reakcionara. (…) Ali ni ja njega ne doživljavam naročito ozbiljno. On je polemičar, a ne povjesničar.“[1] Tako što i ne čudi s obzirom na Zinnova nastojanja demistificiranja nacionalne epike. Naprosto, za njega niti jedan američki predsjednik, visokopozicionirani političar, gospodarstvenik ili vojni zapovjednik koji je na ovaj ili onaj način obilježio povijest SAD-a te tako pronašao svoje mjesto u školskim udžbenicima povijesti nije imao povlašten status i izuzeće od kritičkog promišljanja ili negiranja već ustaljenih, uglavnom pozitivnih predodžbi o njegovom liku i djelu. Zinn čitave administracije, političke kolektive i inicijative, korporativne konglomerate i druga središta moći postavlja na optuženičku klupu. Otvoreno je pristran i to ne skriva. Fundamenti ovog intrigantnog štiva dobrim dijelom počivaju na ideji kako je „nemoguće biti neutralan na vlaku koji se kreće“, na vlaku neoimperijalističkih preventivnih ratova, sve većih socijalnih razlika između ekstremno bogatih i siromašnih, na tračnicama koje nas lako mogu odvesti u nešto poput apokaliptičnog nuklearnog rata. Čitajući ovu knjigu teško se oteti dojmu da je Zinn zapravo pisao „aktivističku“ historiografiju, što god ona zapravo jest. Za Zinna, bivšeg američkog vojnika i deklariranog pacifista, povijest (ili bolje rečeno, historija) je svojevrsno oružje uma – s jedne strane, ona može predstavljati vještu i pogubnu orvelovsku manipulaciju sa svrhom racionalizacije postupaka i postojanja trenutnih društveno-političkih struktura, no može poslužiti i kao čimbenik razotkrivanja klasnih sukoba koji, prema Zinnovim riječima, stoje iza svakog „nacionalnog interesa“. (str. 740) Kada je krajem 1970-ih počeo pisati Narodnu povijest Zinn je, prigrlivši ideju „povijesti odozdo“ (history from below), odlučio ispričati priču o razvoju SAD-a kroz prizmu siromašnih, potlačenih i zaboravljenih.

Nešto više od trideset godina nakon objavljivanja američkog originala, u nakladi V.B.Z.-a konačno je i na hrvatskom tržištu izašao prijevod Zinnove knjige. Na taj je način domaćem čitateljstvu predstavljena nova/stara sinteza američke povijesti u vrlo dobrom prijevodu Snježana Hasnaša. Predgovor V.B.Z.-ovom izdanju napisao je povjesničar Tvrtko Jakovina, a knjiga je kroz gotovo osamsto stranica podijeljena na dvadeset pet poglavlja, uz dodatak završne riječi, bibliografije, kazala i nekoliko crtica o samom autoru. Narodnu povijest otvara poglavlje pod nazivom „Kolumbo, Indijanci i ljudski napredak“, a posljednjih nekoliko stranica posvećeno je izborima iz 2000. i „ratu protiv terorizma“.

Pišući o otkrivanju i kolonizaciji Novog svijeta, Zinn u prvi plan stavlja genocidne aspekte ove povijesne etape europske civilizacije u susretu s indijanskim narodima. Kako bi kontekstualizirao navedene procese i indirektno ponovio svoja stajališta, Zinn prenosi ulomke iz spisa de las Casasa, španjolskog dominikanca iz 16. stoljeća: „… znači da je od 1494. do 1508. nestalo više od tri milijuna ljudi zbog rata, ropstva i rudnika. Tko će u budućim generacijama povjerovati u to? Ja sam pišući o tome kao upućeni očevidac, jedva povjerovao u to…“ (str. 25) Čitatelju tada, ako ne i ranije, postaje jasna Zinnova gotovo pa misionarska agenda – artikulacija i davanje glasa onima koji su se izgubili negdje u vremenu, zaboravljeni od strane povjesničara i kolektivne svijesti. Isti se obrazac ponavlja i u preostalim poglavljima, od sjevernoameričkog robovlasništva, mita o američkoj revoluciji, etničkog čišćenja usmjerenog prema indijanskim plemenima, subordinacije žena, eksploatacije tvorničkih radnika, do ratničkog napuštanja izolacionizma početkom 20. stoljeća.

Naročito je zanimljiv dio o revoluciji protiv Britanskog Carstva, gdje Zinn tvrdi kako je tada naznačen obrazac daljnjeg tijeka američke povijesti koja se, prema njegovom mišljenju, očitovala u regrutaciji ljudi nižeg društvenog statusa kako bi se borili za ideale i interese svojih vođa. (str. 81) Pritom izdvaja još jednu odliku nove nacije: s obzirom na svoje enormno bogatstvo, država je bila u mogućnosti stvoriti najimućniju elitu na svijetu te u isto vrijeme iskoristiti srednji stalež kao svojevrsnu „tampon zonu“ između dvije krajnosti američkog društva – moćnika i obespravljenih. Srednji sloj (obrtnici, mornari, farmeri, i dr.) obuhvaćen je revolucionarnom retorikom kao „narod“, dok prosvjetiteljski ideali o prirodnom pravu i općoj jednakosti nisu dotaknuli robove, žene, siromahe i urođenike.

Zinn širenje rane američke države prema zapadu u postrevolucionarnom periodu te naseljavanje bijelih doseljenika na indijansku zemlju bez zadrške naziva krađom urođeničkog teritorija. „Ti su sporazumi, te otimačine zemlje, postavili osnovu za kraljevstvo pamuka, za robovske plantaže.“ (str. 152) Naročito je kritičan prema sedmom predsjedniku SAD-a, Andrewu Jacksonu, zagovorniku ideje o agresivnoj relokaciji Indijanaca. Zinn razmatra ustaljene interpretacije Jacksonovog lika od strane drugih povjesničara te nudi svoje mišljenje. „Ako prođete kroz srednjoškolske i osnovnoškolske udžbenike iz američke povijesti, pronaći ćete Jacksona graničara, vojnika, demokrata, čovjeka iz naroda – ne Jacksona robovlasnika, špekulanta za poslove sa zemljom, krvnika vojnika disidenata, istrebljivača Indijanaca.“ (str. 153) Dakako, Jackson nije jedini američki predsjednik podložan Zinnovoj kritici. U kontekstu abolicionističkog pokreta i Građanskog rata, Zinn Abrahama Lincolna, tradicionalno jednog od široj javnosti dražih američkih predsjednika, opisuje kao vještog kalkulanta s izraženim smislom za trenutak. „Upravo je Abraham Lincoln savršeno kombinirao potrebe poslovnog svijeta, političke ambicije nove Republikanske stranke, retoriku humanitarizma. Njemu ukidanje robovlasništva nije bilo na vrhu liste glavnih prioriteta, međutim bilo je dovoljno blizu da bi ga onamo privremeno mogli pogurati pritisci abolicionista i praktična politička korist.“ (str. 212)

Ulazak SAD-a u Prvi svjetski rat Zinn objašnjava kao neki oblik kapitalističkog pragmatizma; s jedne strane, postojala je potreba za stvaranjem nacionalnog konsenzusa, a s druge pak za međunarodnim suparništvom, odnosno ratom kako bi se stvorila umjetna zajednica interesa između bogatih i siromašnih. (str. 398) Nakon smrti 50.000 američkih vojnika zemljom se proširilo ogorčenje i otrežnjenje, kao i strah od socijalističke agitacije. Klasni rat i dalje je trajao u tom navodno besklasnom društvu, tvrdi Zinn. (str. 411) Međuratno razdoblje Narodna povijest obrađuje u okvirima radničkih gibanja i štrajkova, s kraćim osvrtom na položaj Afroamerikanaca i žena, prije svega feministica.

U Drugom svjetskom ratu Zinn je i sam aktivno sudjelovao te ovoj problematici pristupa kao povjesničar ali, i u neku ruku, svjedok vremena. Prilikom obrade navedene povijesne etape, on kritiku usmjerava prema hipokriziji američke politike kada je riječ o obrani načela neuplitanja u poslove drugih zemalja. Iako je Bijela kuća bila nominalno protiv ove vrste intervencionizama, Zinn nabraja brojne slučajeve kada su upravo Sjedinjene Američke Države prekršile ovo načelo, poput vojnih djelovanja u Kolumbiji, Nikaragvi, Haitiju, Kubi, itd.. Iako priznaje činjenicu da je SAD ipak bila demokratska država s određenim slobodama, dok je Njemačka nedvojbeno bila fašistička diktatura,  Zinn piše sljedeće: „Međutim, promatrajući antisemitizam u Njemačkoj, crnci vlastitu situaciju u SAD-u nisu mogli smatrati previše različitom. A i Sjedinjene Američke Države malo su učinile glede Hitlerove politike progona. Zapravo, one su se pridružile Engleskoj i Francuskoj u umirivanju Hitlera tijekom cijelih tridesetih. (…) Roosevelt je bio toliko zainteresiran da okonča ugnjetavanje Židova kao što je Lincoln bio zainteresiran da okonča robovlasništvo tijekom Građanskog rata; njihov prioritet u politici nisu (kakvo god bilo njihovo osobno suosjećanje prema žrtvama progona) bila prava manjina, već moć zemlje.“ (str. 447 – 448) Drugim riječima, i američko je društvo bilo definirano obrisima šovinizma rasne segregacije i patrijarhalnosti. Razloge ulaska SAD-a u rat Zinn pronalazi u ugrozi američkih gospodarskih interesa od strane japanskog imperijalizma u Kini. Japansko osvajačko napredovanje prešutno je prihvaćeno, kao i zajednička eksploatacija kineskog teritorija. Ipak, onog trenutka kada je Japan pokušao zauzeti Kinu, zemlju iz koje je dolazila većina američkog kositra i gume, kao i znatne količine drugih sirovina, započela je faza izraženog američko-japansko antagonizma za čiju je vojno-oružanu manifestaciju kao izgovor poslužio prosinac 1941. i napad na Pearl Harbor. Zinn se jednako oštro obrušava i na bacanje nuklearnih bombi na Japan. „Da Amerikanci nisu inzistirali samo na bezuvjetnoj predaji – to jest, da su htjeli prihvatiti samo jedan uvjet predaje, da car, sveta figura za Japance, ostane na položaju – Japanci bi pristali zaustaviti rat. Zašto Sjedinjene Američke Države nisu poduzele taj mali korak da se spase i američki i japanski životi?“ (str. 462) U knjizi se prenosi razmišljanje povjesničara Gabriela Kolka koji jezgrovito iznosi motivaciju SAD-a tijekom ovog rata, tvrdeći da je „američki ekonomski ratni cilj bio spasiti kapitalizam kod kuće i u inozemstvu.“ (str. 452) Po završetku rata dogovoren je novi međunarodni ekonomski poredak s izraženom dominacijom nekoliko imperijalnih sila, i to prije svega SAD-a i Sovjetskog Saveza. „Rat je pomladio američki kapitalizam“, zapisao je povjesničar Lawrence Wittner. (str. 464) Nadalje, Zinn posvećuje znatnu pozornost američkom pokretu za građanska prava (za njega iznimno važnom razdoblju u intelektualno formativnom smislu), tridesetak stranica izdvaja za rat u Vijetnamu, osvrće se na američke feministkinje, seksualnu revoluciju, život Indijanaca u rezervatima, kulturološki značaj rock and rolla, promjene u obrazovnom sustavu tijekom 1960-ih i 1970-ih godina… Brojna izdanja i dopune Zinnove originalne Narodne povijesti iz 1980. godine u svojim posljednjim inačicama, pa tako i u ovoj hrvatskoj, čitatelje vode na rub 21. stoljeća.

U enormnom historiografskom pothvatu, kakav danas ne priliči mnogim povjesničarima, ukoliko nije riječ o nekoj vrsti kolektivnog projekta, Zinn je prevalio uistinu zadivljujuć put – od iskrcavanja prvih Europljana na Antilima krajem 15. stoljeća do tragičnog 11. rujna 2001. godine. U razgovoru za Flagpole Magazine objavljenom u veljači 1998., na pitanje kako bi izgledala njegova povijest svijeta, Zinn je odgovorio: „Pokušao bih naglasiti razlike između moćnih i eksploatiranih nacija. Bila bi to povijest imperijalne moći, od Europe 16. stoljeća do 20. stoljeća i Amerike. Volio bih se osvrnuti na nastojanja ljudi da zbace imperijalizam i uspostave demokraciju u smislu iskorjenjivanja rata i nasilja.“ Prilikom istog intervjua, dostupnog i na Internetu[2], Zinn je ponovno istaknuo svoj intelektualni credo prema kojem je dužnost svakog povjesničara „obrana žrtava, onih koji nisu imali moć.“ Tome je dodao i sljedeće diskutabilno stajalište: „Povijest je sve što se dogodilo do prije desetak minuta. Ne razlikujem povijest i suvremene događaje. Ako zanemarimo noviju prošlost povlačimo umjetnu liniju između daleke i neposredne prošlosti, a potreban nam je čitav raspon prošlosti kako bismo razumjeli što se događa.“ Prigovor ovakvom poimanju povijesne znanosti prvenstveno bi mogao biti usmjeren prema Zinnovom neuviđanju ili odbacivanju ideje da je i sam povijesni narativ, kakav god on bio – artificijelan, odnosno da je historiografska rekonstrukcija prošle zbilje uvijek, bez ili s „umjetnim granicama“ koje razdvajaju prošlost i sadašnjost, stanovita diskurzivna konstrukcija. Korijen navedene Zinnove artikulacije poimanja, blochovski govoreći, „zanata povjesničara“, vjerojatno jednim dijelom leži i u lingvističkom aparatu engleskog jezika koji s puno manje spretnosti, od recimo hrvatskog jezika, semantički razlikuje prošlost, povijest, historiju i historiografiju. I uistinu, polazeći od ovakve dihotomije, legitimno je nazvati poviješću sve ono što se dogodilo do prije deset do dvadeset minuta, no to nikako nije historija (kritičko-znanstvena svijest, odnosno prosudba) niti pisana prezentacija iste, dakle historiografija.

Zinnovo odbacivanje pretpostavke o nužnoj objektivnosti povjesničara davno je apsolvirano i opće je poznata stvar. Naime, razumljivo je da i sam odabir teme istraživanja često upućuje na svjetonazorsku orijentaciju povjesničara, kao što i interpretacije historijskih procesa te selekcija dostupnog faktografskog korpusa ocrtavaju ideološku uvjetovanost i limite ljudske episteme, no relativno lako odbacivanje metodološko-znanstvenog instrumentarija povijesne znanosti prije ide kao „voda na mlin“ ad hoc kritičarima bez stvarnog uvida u sadržaj kraćeg rada ili knjige, nego u prilog samom autoru. Na tom su tragu Zinnu upućeni brojni prigovori. Narodna povijest SAD-a, naime, napisana je korištenjem isključivo sekundarnih izvora, bez konzultacije arhivske građe, a u samom tekstu Zinn prilikom iznošenja određenih tvrdnji ne navodi izvore osim ponekad, ako je riječ o citatima ili parafrazama tvrdnji drugih povjesničara. „Ukazati na svaki izvor informacija u tekstu značilo bi knjigu nemoguće zakrčiti bilješkama…“, stoji kao objašnjenje u uvodnom paragrafu prije navođenja korištene bibliografije. (str. 744) Kako god bilo, novim bi generacijama povjesničara koristile podrobnije istraživačke upute, usmjeravanje na konkretne izvore i teorijsko-metodološki savjeti čemu i na koji način pristupiti prilikom nove obrade pojedinih poglavlja američke povijesti, kao što bi i s implementacijom znanstvenog iskazivanja referenci bio oboren i jedan od najvećih prigovora Zinnovom radu.

Narodna povijest SAD-a doživjela je brojna izdanja i prijevode na mnoge svjetske jezike, izdane su inačice knjige u stripu, tekst je prilagođen najmlađim čitateljima, snimljeni su i dokumentarni filmovi po Zinnovom predlošku, a za pretpostaviti je da će se taj trend nastaviti. Iako je Zinn do smrti napisao dvadesetak knjiga, Narodna povijest ostaje njegovo kapitalno djelo, rad s tendencijom odvažne dekonstrukcije američke povijesti. Na zasadama marksističkog mišljenja i koncepta klasnog sukoba, Zinn je pažnju višemilijunskog čitateljstva usmjerio na skupine i pojedince nerijetko zanemarene od strane tradicionalne historiografije – pisao je o genocidu nad Indijancima, robovima, sufražetkinjama, štrajkovima tvorničkih radnika… S pravom se može reći da je Narodna povijest SAD-a postala nezaobilazna bibliografska referenca kada je američka ali i šira svjetska povijest u pitanju. Iako će neki dobronamjerno istaknuti da je Zinn otkrio „nečistu savjest Amerike“, ili će s ogorčenjem istaknuti da je upravo on „zatrovao umove mnogih mladih Amerikanaca sa svojim vulgarnim povijesnim narativom prema kojem su Sjedinjene Američke Države zauvijek označene kao zločinac“[3], ponekad odlazeći u nevjerojatne krajnosti poput zabrane citiranja Zinna na diplomskim studijima u studentskim radovima[4], teško je ostati ravnodušan kada je ova knjiga u pitanju, baš kao što niti sam Howard Zinn, povjesničar disident, nije bio nepristran kada se uhvatio u koštac s pisanjem iste.