Željko Martan – 1918. u hrvatskoj povijesti, ur. Željko Holjevac, Matica hrvatska, Zagreb 2012, 543 str.
1918. u hrvatskoj povijesti, zbornik, ur. Željko Holjevac, Matica hrvatska, Zagreb 2012, 543 str.
Sastavni dio povijesne stvarnosti, kronološkoga slijeda povijesti, svakako su godine. Neprestani tok rađanja i umiranja, progresa i uništenja, gradnje i rušenja, zaborava i ponovnog otkrivanja, pa čak i nastajanja novih uvjerenja, poredaka i ideologija, označen je vrtlogom godina. Za života svakoga pojedinca postoje dobra i loša sjećanja na neki događaj u određenoj godini. Tako je i s državama i društvima uopće. U našoj percepciji godine mogu biti trivijalne, dok druge po određenim događajima označavaju raskid s prošlošću, odnosno društvenim realitetima u kojima su se do tada nalazili pojedinci, narodi ili države. Neke su godine prijelomne. Jedna je od takvih godina u hrvatskoj povijesti bila 1918.
Godina 1918. po mnogo čemu se pamti. Bila je to godina završetka Prvoga svjetskog rata, godina kako dobitaka tako i gubitaka zaraćenih sila. Promjene u životima milijuna bile su neizbježne, mnoge su stare granice nestale, a nastale nove. Tako je bilo i s tadašnjom Hrvatskom. Od mnogih događaja koji su te godine obilježili hrvatsku povijest istaknut ću tek neke koji su se dogodili potkraj 1918.: raskid državnopravnih odnosa s Austro-Ugarskom Monarhijom i osnutak Države Slovenaca, Hrvata i Srba (29. listopada 1918.), zatim osnivanje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918.) povodom čega je neposredno nakon njezina osnutka došlo do nemira na Jelačićevu trgu u Zagrebu, događaja koji je ušao u kolektivnu memoriju pod nazivom „Prosinačke žrtave“ (5. prosinca 1918.). Devedeset godina kasnije, među brojnim znanstvenim skupovima u svijetu koji su održani radi prisjećanja i boljeg razumijevanja završetka Prvoga svjetskog rata, i u Zagrebu su organizirana dva veća znanstvena skupa. Jedan je održan u organizaciji Odjela za povijest Matice hrvatske i Društva za hrvatsku povjesnicu od 29. do 30. listopada (znanstveni skup 1918. u hrvatskoj povijesti), dok je drugi održan od 4. do 5. prosinca u organizaciji Hrvatskoga instituta za povijest (znanstveni skup Godina 1918. Prethodnice, zbivanja, posljedice). Pritom je evidentno da su oba organizatora znanstvenih skupova poklonili veću pozornost nekim od značajnijih datuma hrvatske povijesti 1918., namjerno aludirajući na događaje koje sam prethodno spomenuo. Zahvaljujući brojnim tuzemnim i inozemnim izlagačicama i izlagačima, oba su znanstvena skupa rezultirala objavom zbornika radova. Ovaj je prikaz posvećen zborniku radova znanstvenoga skupa 1918. u hrvatskoj povijesti, što je ujedno i naslov zbornika. Iako je na skupu sudjelovalo 29 izlagačica i izlagača, u zborniku su objavljena 23 autorska članka. Glavna je urednica zbornika Romana Horvat, izvršni je urednik Luka Vukušić, dok je urednik izdanja Željko Holjevac koji je ujedno napisao i predgovor zborniku.
U predgovoru (str. 7-9) Holjevac piše o važnosti održanoga znanstvenoga skupa i objavljenoga zbornika te napominje kako je 1918. bila prijelomna godina svjetske, ali i hrvatske povijesti, ponajprije zbog odluke Hrvatskoga sabora da 29. listopada 1918. raskine sve državno-pravne odnose s Austro-Ugarskom. Prema Holjevcu, bio je to jedan od značajnijih događaja u povijesti hrvatskoga naroda koji je zbog svoje važnosti našao mjesto u Izvorišnim osnovama suvremenoga Ustava Republike Hrvatske. Stoga ne čudi da je pokrovitelj znanstvenoga skupa bio predsjednik Hrvatskoga sabora kao „baštinika povijesne odluke“ kojom je 1918. osnovana, ali na kraju krajeva, nikad priznata država koja je nestala s geografskih karata i prije nego što je tamo stigla biti zacrtana. No, 1. prosinac 1918. nije prema Holjevcu zaustavio niti prekinuo prirodan proces hrvatske nacionalne emancipacije koja je svoj vrhunac doživjela u Domovinskome ratu.
Prvi članak zbornika „1918.: granica epoha“ (str. 11-16) napisao je Ljubomir Antić. Kao što i naslov sugerira, za autora Prvi svjetski rat, odnosno 1918., predstavlja granicu epoha što znači da su se nakon 1918. „…dogodile takve promjene koje su duže vrijeme bitno odredile živote ljudi, odnosno ljudsku povijest“ (str. 11) Sukladno toj tezi, autor dalje piše o razdoblju gdje je nakon velikog „krvoprolića izostala katarza“, odnosno međuraća kako u Europi, tako i u Hrvatskoj, posebno ističući društvene i političke okolnosti koje su dovele do uspostave novih totalitarnih režima i početka Drugoga svjetskoga rata.
U članku „Godina 1918. kao stvarni početak problema u hrvatsko-slovensko-talijanskim odnosima na Jadranu u 20. stoljeću“ (str. 17-52) Petar Strčić piše o višestoljetnome razvoju, suživotu, ali i aktualnim problemima u odnosima između Italije, Hrvatske, Slovenije, Srbije i drugih država u regiji počevši od kraljice Teute pa do trenutačnih dnevno-političkih prepiranja oko rješenja istočnojadranskoga hrvatskoga „problema“. Pritom posebnu pažnju poklanja 1918. godini i zbivanjima na jadranskoj obali uoči, za vrijeme i nakon Londonskoga, Rapalskoga i Rimskoga ugovora. Strčić na kraju članka donosi iscrpan popis literature, domaće i strane edicije povezane s navedenom tematikom.
Livia Kardum se u članku „Američka politika 1918. i problem Austro-Ugarske“ (str. 53-71) usredotočuje na okolnosti ulaska u rat SAD-a i američke objave rata Njemačkome Carstvu, kao i kasnijem Wilsonovu mirovnom programu u „14 točaka“, kako u svjetskome, tako i u austro-ugarskome kontekstu. Autorica naglašava da Wilsonova početna politika nije bila za rušenje, već za očuvanje Austro-Ugarske kao „savršeno zaokružene ekonomske cjeline“ gdje bi države unutar njezinih granica uživale veću autonomiju, ali bez prava na samoodređenje. Taj se stav prema L. Kardum ubrzo promijenio nestankom Austro-Ugarske i početkom procesa balkanizacije Europe, tj. njezinim teritorijalnim mrvljenjem sve do današnjih dana.
Pitanjem loše ekonomske situacije i pojavom gladi tijekom Velikoga rata u Hrvatskoj i Slavoniji bavi se Mira Kolar u članku „Prehrana u Hrvatskoj tijekom 1918. godine“ (str. 73-96). M. Kolar napominje da je nestašica hrane i glad za vrijeme i potkraj rata bila sveopća europska pojava, dok su razne bolesti, posebice španjolska gripa u Europi i Hrvatskoj dodatno pogoršale već ionako tešku situaciju. Nestašica hrane i velike socijalne tenzije nisu se smanjile nakon rata, kao ni u novoj Kraljevini u kojoj se našla Hrvatska gdje je, prema autorici, „…dobar dio srpske vojske ujedinjenje poistovjetio s tihom okupacijom“ i u Srbiju počeo odvlačiti „…sve što je za nju imalo određenu vrijednost“ (str. 94) čime je, među ostalim, Hrvatska u 1919. ušla s još većim socijalnim i društvenim problemima.
Nakon članka Mire Kolar u zborniku slijedi osam članaka koji se bave društvenim i političkim zbivanjima u hrvatskim regijama tijekom 1918. Prvi takav članak je onaj Željka Bartulovića „Rijeka i Sušak 1918: 90. obljetnica raspada Austro-Ugarske Monarhije i početka talijanske okupacije“ (str. 97-115) u kojem autor prikazuje pravni položaj te politička zbivanja u Rijeci i Sušaku od Hrvatsko-ugarske nagodbe pa do kraja 1918. kada Sušak i Rijeka nakratko postaju sastavnim dijelom Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Autor napominje da je talijanska okupacija Rijeke možda mogla biti spriječena da je srbijanska politika pokazala odlučniji stav, umjesto politike nezainteresiranosti i popuštanja naspram talijanskih iredentističkih zahtjeva.
Darko Dukovski u članku „Talijanska okupacija Istre 1918.-1920.“ (str. 117-137) piše o društvenim i političkim prilikama u Istri u prvim godinama nakon talijanske okupacije. U članku, autor naglašava izrazitu represiju „talijanskih vlasti i fašističkih skvadri“ nad istarskim stanovništvom koje nije otvoreno prihvatilo novu talijansku vlast. Dukovski se nadalje usredotočuje na sveopću, a često i prisilnu talijanizaciju hrvatskoga i slovenskoga stanovništva kao i na politički život u Istri nakon okupacije, ističući istarski fašistički pokret nastao radi bržeg i povoljnijeg rješavanja „Jadranskog pitanja“.
O društvenoj i političkoj slici Međimurja potkraj rata piše Vladimir Kalšan u članku „Međimurje 1918. i 1919. godine“ (str. 139-154). Autor ističe kako su Međimurci zahvaljujući Katoličkoj crkvi očuvali svoj nacionalni identitet što je posebice bilo uočljivo 1919. kada se međunarodna vojna komisija za razgraničenje „…na licu mjesta uvjerila u hrvatski karakter Međimurja“ (str. 139), unatoč desetljećima mađarizacije međimurskog stanovništva. Kalšan se u članku bavi i nemirima u Međimurju u studenome 1918. izazvanim kako nezadovoljnom narodnom masom, tako i zelenim kadrom usmjerenim protiv Mađara i ostalih „izrabljivačkih“ elemenata na selu.
O političkome životu te izrazito teškoj ekonomskoj situaciji u Dalmaciji piše Franko Mirošević u članku „Prilozi za povijest Dalmacije u 1918. godini“ (str. 155-201). Filoksera, rekvizicija poljoprivrednih proizvoda, nedostatak hrane, trgovačka izoliranost te bolesti zajedno s ratom pridonijeli su tome da je u Dalmaciji veliki broj stanovnika stradao ili emigrirao. Za razliku od uobičajena shvaćanja da je zeleni kadar djelovao na dijelovima sjeverne Hrvatske i cijele Slavonije, Mirošević smatra da i u Dalmaciji bilježimo aktivnosti pripadnika zelenoga kadra, ukoliko pod tim pojmom podrazumijevamo vojnike koji su bili protiv rata i spremni izaći odmah iz vojske. Takvi su vojnici prema autoru bili mornari austrougarske mornarice. Također, značajan dio članka posvećen je političkim i pravnim aspektima u Dalmaciji 1918. gdje su stvoreni uvjeti za politiku integralnog jugoslavenstva koja će na kraju biti štetna za Hrvatsku jer je prema Miroševiću „…jugoslavenstvo utiralo put velikosrpstvu negirajući hrvatstvo“ (str. 199).
Zdravka Jelaska Marijan u članku „Uspostava Zemaljske vlade za Dalmaciju u Splitu 2. studenoga 1918.“ (str. 203-212) raspravlja koliko su zapravo točni memoari Josipa Smodlake vezani uz osnivanje Zemaljske vlade za Dalmaciju u studenome 1918., a koji odstupaju od činjenica koje nalazimo o tome događaju u suvremenim izvorima. Na temelju četiri postavljena pitanja (1. Tko je i kako imenovao Zemaljsku vladu za Dalmaciju?; 2. Zašto je izabran Split, a ne Zadar?; 3. Tko je i kako odlučio o preuzimanju Namjesništva u Zadru?; 4. Kako je predstavnik dalmatinskih Srba uključen u Zemaljsku vladu?), autorica ukazuje na nedostatke u Smodlakinim sjećanjima kao i općenito manjkavosti memoarskih zapisa koji predstavljaju subjektivni pogled na prošla zbivanja.
Tado Oršolić u članku „Dalmacija u posljednjem tromjesečju 1918. zabilježena u dalmatinskim novinama“ (str. 213-227) piše o utjecaju novinskih medija (Objavitelj Dalmatinski, Smotra Dalmatinska, Narodni list, Novo doba, Hrvatska kruna, Dan) na oblikovanje javnog mnijenja u Dalmaciji. Autor napominje da je jedino Hrvatska kruna pokušavala kritički polemizirati o budućem, bilo republikanskom, bilo monarhijskom uređenju nove države, dok je Novo Doba bilo isključivo usmjereno k jednom cilju – združenju Države Slovenaca, Hrvata i Srba u zajedničku državu s Kraljevinom Srbijom.
U članku „Zadarska recepcija sloma Austro-Ugarske Monarhije i stvaranja novih država“ (str. 229-247) Ante Bralić piše o političkim zbivanjima zadarskoga kraja uoči svršetka rata ističući da je liberalizacija stanja u Monarhiji uz Svibanjsku deklaraciju dovela do prvoga političkoga pokreta u Dalmaciji nakon početka rata gdje s jedne strane imamo hrvatske i srpske političke snage koje su pokušavale sačuvati jugoslavenski, tj. hrvatski karakter Zadra, a s druge strane talijansku političku elitu koja se zalagala za priključenje Zadra i Dalmacije Kraljevini Italiji. Također, autor iz perspektive različitih novinskih izvora (Narodni list, Hrvatski list, La Voce Dalmatica) i ideoloških osnova u njihovim temeljima donosi sliku toga kako su novine pisale o prijelomnim događajima 1918., među kojima je najvažnije pitanje bilo pitanje ustrojstva buduće države.
O djelovanju odbora Narodnoga vijeća na otoku Korčuli piše Tonko Barčot u članku „Odbori narodnog vijeća SHS-a na otoku Korčuli: uspostava, djelovanje i političko-upravni kontekst“ (str. 249-282). Autor naglašava da su do dolaska talijanskih vlasti odbori Narodnoga vijeća SHS-a bili važno političko i upravno tijelo na otoku, zaduženi za zaštitu stanovništva i njihove imovine. Po karakteru bili su izrazito antitalijanski, odnosno projugoslavenski. To se ponajviše očitovalo za vrijeme talijanske okupacije i osnutka kratkotrajne „Narodne republike Blato“.
Nakon Barčotova rada, odnosno članaka koji su se bavili regionalnom tematikom uoči 1918., u zborniku slijedi jedanaest članaka koji tematiziraju društvene prilike te životna iskustva značajnih pojedinaca i društvenih grupa u određenim hrvatskim sredinama za vrijeme rata. Sukladno tome slijedi članak vojne tematike Nikole Tominca, „79. pukovnija zajedničke vojske u Prvome svjetskom ratu“ (str. 283-322) u kojem autor piše o vojnim aktivnostima spomenute pukovnije počevši od njezina posljednjeg okupljanja u Ogulinu, preko odlaska na Balkansko, Istočno i Jugozapadno bojište. U članku spominje i ukratko opisuje bitke, vojne operacije i značajne događaje vezane uz 79. pukovniju. Autor se bavi i sudbinom nekih preživjelih vojnika spomenute pukovnije, koji su se, vrativši se u domovinu, nezadovoljni političkim i gospodarskim stanjem u državi, odlučili na oružane pobune i demonstracije, nerijetko se priključujući zelenokaderškom teroru i pljački.
Ivan Bulić u članku „Vojna cenzura u Hrvatskoj za vrijeme Prvoga svjetskog rata“ (str. 323-352) napominje da je organizirana i institucionalizirana vojna cenzura prvi put uspostavljena u svim zaraćenim državama za vrijeme Velikoga rata radi zaštite stanovništva i mnijenja vojske od propagandnog djelovanja neprijateljskih država te širenja općenito „loših“ vijesti za trenutnu vlast. Posebice su na udaru vojne cenzure bili stranački časopisi poput Pokreta ili Hrvata, čiji su novinari i urednici koji bi se usprotivili cenzuri često završavali na bojišnici. Prema Buliću, vojna je cenzura u potpunosti ukinuta proglašenjem Države SHS, barem jedno kraće vrijeme.
U članku „Narodne straže Narodnog vijeća SHS-a na prostoru Banske Hrvatske“ (str. 253-376) Tomislav Zorko piše o društvenome kontekstu u kojem su preko Mjesnih odbora Narodnoga vijeća osnovane i organizirane Narodne straže radi osiguranja reda i mira te zaštite osoba i imovine, ponajprije od pripadnika zelenoga kadra, i u socijalnoj neimaštini u kakvoj se nalazila nova država, od pobunjenih seljaka. No, zbroj mnogobrojnih čimbenika, poput nedostatka oružja, nemira među vojnicima i seljacima te nedisciplina i neposlušnost u redovima Narodnih straža, čiji su pripadnici ionako bili seljačkoga podrijetla, doveli su do toga da se Narodna straža u većini slučajeva pokazala neefikasnom i nepouzdanom što je i rezultiralo njezinim raspuštanjem dolaskom srpskih postrojba u Hrvatsku. Autor napominje da je dodatan problem s pripadnicima Narode straže bio i taj da se straža često zloupotrebljavala za političke obračune, posebice protiv onih koji su se protivili ujedinjenju Države SHS s Kraljevinom Srbijom, što je kulminiralo na Jelačićevu trgu u Zagrebu 5. prosinca 1918.
O političkome djelovanju Stjepana Radića piše Branka Boban u članku „Stjepan Radić u vrijeme Prvoga svjetskoga rata“ (str. 377-393). Citirajući brojne javne Radićeve govore, posebice iz 1918., autorica napominje da je Radić smatrao ulazak hrvatskih zemalja u novu jugoslavensku državu nužnim, ali na federalno-konfederalnim načelima, kao i načelima socijalne pravde i demokracije. Ta načela nisu poštivana, a nova je državna tvorevina postala „…trajnim poprištem nestabilnosti i sukoba“ (str. 393).
Ivan Mirnik u članku „Referat dr. Viktora Alexandera caru Karlu“ (str. 395-417) piše o, kako ga je nazvala Milada Paulova, „…viteškome“ činu dr. Viktora Alexandera“ (str. 401), odnosno njegovu argumentiranu referatu pred carem Karlom I. kojim je krivooptuženo gotovo „cjelokupno“ stanovništvo Srbije i mnogi ugledni ljudi iz Ugarske i „Trojednice“ oslobođeno optužbe veleizdaje zbog navodne suradnje sa srpskom „Narodnom odbranom“. Referat u kojem je Alexander dokazao da se optužbe austrijske Generalne uprave u Srbiji temelje na falsificiranim dokumentima autor članka donosi u cijelosti u njemačkome izvorniku i hrvatskome prijevodu.
Na temelju neobjavljene knjige Prevrat god. 1918. i željeznice u Hrvatskoj i Slavoniji (knjiga se nalazi u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu) književnika, a 1918. i željezničkog činovnika, Vilima Filipašića, Željko Holjevac u članku „Filipašićeva zbirka obavijesti o hrvatsko-slavonskim željeznicama u prevratničkoj jeseni 1918.“ (str. 419-425) donosi kratak povijesni prikaz razvoja željeznica u Hrvatskoj i Slavoniji od početka njihove gradnje pa do teškoga stanja u kojem su se našle posebice pred kraj rata, odnosno studenoga i prosinca 1918. (akcije zelenoga kadra i pobunjenog seljaštva) iz Filipašićeve perspektive.
Ljiljana Dobrovšak u članku „Fragmenti iz povijesti Židova u Hrvatskoj za Prvoga svjetskog rata (1914-1918.)“ (str. 427-453) donosi detaljan povijesni pregled djelovanja židovskih zajednica u Hrvatskoj za vrijeme rata, posebice se osvrćući na društveni život unutar Židovske općine kao i na sudbine Židova na bojišnicama, ali i sve veće prisutnosti antisemitizma u javnosti. Posebice je to bilo uočljivo za vrijeme „nemirnih“ mjeseci potkraj 1918. kada su brojne Židove, a posebice židovske trgovce napadali pobunjeni seljaci i zeleni kadar. Određena razina protužidovskoga raspoloženja ne jenjava u Hrvatskoj ni nakon stvaranja nove države, kao ni u međuratnome razdoblju, jer Židovi prema Lj. Dobrovšak nisu „…kod jednog dijela javnosti uspjeli izgraditi pozitivnu sliku o sebi iako su značajno sudjelovali u hrvatskom intelektualnom, kulturnom i političkom životu“ (str. 451).
O smjeni gotovo stogodišnje političke vlasti na čelu plemenite općine turopoljske piše Branko Dubravica u članku „Prevrat u Velikoj Gorici 1918. ili kako je srušena vlast župana dr. Ljudevita Josipovića“ (str. 455-468). Kao što i naslov sugerira u fokusu autorova interesa je posljednji potomak obitelji Josipović koji se nalazio na županskoj poziciji općine Turopolje od 1893. pa do „prevratničke“ 1918. kada je župana pritiscima siromašnih turopoljskih plemića (ovlaštenika) i vladinim dekretom naslijedio Franjo Lučić. Također, autor se u članku osvrnuo i na reakcije stanovništva u velikogoričkome kotaru prilikom raspada Austro-Ugarske kao i na osnivanje Narodnog vijeća SHS-a nakon toga događaja.
Kao što je bio slučaj s brojnim hrvatskim gradovima za vrijeme Prvoga svjetskog rata, i Samobor je bio pogođen depresijom rata o čemu piše Danijel Vojak u članku „Kako je završio rat u trgovištu ili iz povijesti Samobora 1918.“ (str. 469-492). U radu autor donosi, prije nego li se osvrće na zbivanja u Samoboru 1918. iz kulturne, društvene, gospodarske i političke perspektive, kraću sliku zbivanja u gradu do 1918., odnosno od vremena Samobora kao slobodnog kraljevskog trgovišta. Uz kaotično stanje u gospodarstvu, kao i „zamrli“ kulturni život, Vojak napominje da je grad bio bačen u posebno tešku situaciju i zbog nedostatka liječnika usred haranja crnih kozica i španjolske gripe. Na primjerima sačuvanih pisama i pjesmama, koje su napisali Samoborci na bojištu ili oni koji su ih iščekivali u domovini, autor prikazuje izrazito intimnu i humanu stranu Samoboraca koji su se završetkom rata nadali novoj državi u kojoj će se „…poštovati temeljna načela demokratičnosti, ravnopravnosti i jednakosti“ (str. 490).
Sa stavom da su pisma „documentum temporis hominumque“, Alojz Jembrih u članku „Odraz posljedica Prvoga svjetskog rata na život Vatroslava Jagića u Beču“ (str. 493-500) na temelju korespondencije između hrvatskoga intelektualca Vatroslava Jagića i udovice Marije Pintar, donosi sliku Jagićeva života u Beču, odnosno egzistencijalnih problema s kojima se za vrijeme, ali i nakon rata susretao. Ta je korespondencija danas pohranjena u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu i predstavlja vrijedno svjedočanstvo vremena u kojem je onaj kojeg još danas pamtimo po „…Jagićevom zlatnom dobu bečke slavistike“ (str. 494) živio.
Zbornik zaključuje članak Ivice Zvonara „Pogled na 1918. iz perspektive dijela istaknutih sudionika“ (str. 501-524). Na temelju sačuvanih razmišljanja eminentnih svjedoka vremena, odnosno hrvatskih političara (Matka Laginje, Ante Pavelića st., Stjepana Radića, Srđana Budisavljevića i Ive Pilara), crkvenih dostojanstvenika (Frana Barca, Antuna Bauera, Ljudevita Ivančanina, Josipa Stadlera i Josipa Pozmana), publicista (Josipa Horvata i Marija Matulića), umjetnika (Ivana Meštrovića i Joze Kljakovića) i književnika (Miroslava Krleže), autor donosi sliku njihova stava glede prijelomnih zbivanja na hrvatskome području uoči završetka rata, posebice po pitanju ujedinjenja Hrvatske s Kraljevinom Srbijom. Analizirajući iskaze spomenutih osoba, Zvonar zaključuje da su prijelomna zbivanja 1918. zatekla nespremnima hrvatsku političku elitu, ali i narod, gdje je, prema riječima Miroslava Krleže, prevladao „…hrvatski oportunizam spram jačega“ (str. 520). Zbornik završava kazalom imena svih osoba koje se spominju u zborniku (str. 525-543).
Zbornik radova 1918. u hrvatskoj povijesti nesumnjivo pridonosi boljem razumijevanju Prvoga svjetskog rata u Hrvatskoj, a u konkretnome slučaju, njegova kraja.
Neki su se autori odmaknuli od političke perspektive toga razdoblja, posebice političkih aktera i njihove uloge ili „percepcije“ situacije prilikom nastanka Države Slovenaca, Hrvata i Srba te ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom. Tako u zborniku postoji niz članaka koji se bave regionalnom tematikom u okviru zbivanja 1918., ali i poviješću u čijoj su središtu sudbine i uloge pojedinaca te određenih društvenih grupa kao i povijest svakodnevnice.
Uskoro će se obilježiti stota obljetnica od izbijanja Prvoga svjetskog rata, a u našem nacionalnome diskursu mnogi su nam kulturni, društveni i gospodarski fenomeni iz toga razdoblja još uvijek nejasni ili nedovoljno istraženi. U historiografiji je iznad svega potrebno uvažavanje multiperspektivnosti i interdisciplinarnosti u istraživanju povijesti. Sukladno tome, povijest žena, filma, kazališta, mode, glazbe, industrije, svakodnevnice grada i sela, zdravstva, graditeljstva, znanosti, sporta, marginalnih društvenih skupina i mnoge druge teme još su uvijek u kontekstu Prvoga svjetskoga rata u nas nedovoljno istražene. Stoga ovaj zbornik ne bismo trebali shvatiti kao konačan, već kao početak, pomoć i poticaj za daljnja razmišljanja i istraživanja svih naraštaja povjesničara i drugih zainteresiranih.
Željko MARTAN