Damir Agičić – Andrea Feldman, Imbro Ignjatijević Tkalac. Europsko iskustvo hrvatskog liberala (1824-1912), Izdanja Antibarbarus, Zagreb 2012. – Riječ na promociji, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 13. ožujka 2013.

Andrea Feldman, Imbro Ignjatijević Tkalac. Europsko iskustvo hrvatskog liberala (1824-1912), Izdanja Antibarbarus, Zagreb 2012. – Riječ na promociji, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 13. ožujka 2013.

 

„On je nizak, izuzetno mršav i fizički vrlo iscrpljen, slabašan, dugog blijedog lica, plave kose, visokog čela, plavih očiju, špicastog nosa, širokih usta i slabih zuba, nosi naočale zlatnih okvira i slijep je na jedno oko. Hoda povijen, ima uzak plavi brk, i jako je živahan u svom ponašanju.“ Tako je Zemaljski sud u Beču u studenome 1862. opisao bjegunca pred zatvorskom kaznom od šest mjeseci zbog „zločina uznemiravanja javnog reda i mira i radi prekršaja agitacije“: „Prije no što je počeo izdržavati kaznu, nestao je bez da je rekao kamo ide i da je otkrio svoje boravište.“ Doduše, Tkalac se uskoro pojavio na izdržavanju kazne, pa mu je drugi put suđeno, i onda je otišao – u Rusiju, potom u Pariz i napokon se skrasio u Italiji.

Imbre Ignjatijevića Tkalca nema na Wikipediji, kao da se još od devetnaestog stoljeća nastavio skrivati i živjeti put političkog emigranta, nepoželjnog i u domovini i u svijetu, a jedino što se na sveprisutnoj virtualnoj enciklopediji spominje u vezi s njime jest u kronologiji na srpskome jeziku uz datum 16. mart: U Beču počeo izlaziti dnevni list “Ost und Vest”. List je pokrenuo i uređivao Karlovčanin Imbro Ignjatijević Tkalac, a potpomagali su ga srpski knez Mihailo Obrenović i biskup Josip Juraj Štrosmajer.

Upravo je zbog toga lista naš bjegunac, Imbro Ignjatijević Tkalac, i nastradao te bio optužen, osuđen i zatvoren. Nije mu sigurno bila olakotna okolnost suradnja sa srpskim knezom i hrvatskim biskupom, a njegova ga je usmjerenost slavenofilstvu i panslavizmu te ideji južnoslavenske suradnje i stvaranja jedinstvene južnoslavenske zajednice vjerojatno i stajala da i danas bude zaboravljeni junak naše povijesti. Doduše, ne bih bio pravedan i dokraja iskren ako bih ustvrdio da Tkalac, odnosno njegove Uspomene iz mladosti nisu povremeno korištene u nastavi povijesti i u udžbenicima, odnosno čitankama iz povijesti. U tom je djelu s kraja 19. stoljeća već ostarjeli hrvatski politički emigrant sjajno opisao stanje u Hrvatskoj u prvoj polovici svoga stoljeća, romantičarski i katkad s pretjerivanjima, ali to je ono što naša nastava povijesti voli, osobito kad treba govoriti o slavnoj nacionalnoj prošlosti. A ima i lijepih opisa svakodnevice. Knjiga je izašla na njemačkom u Leipzigu 1894, a na hrvatskom se pojavila u tri izdanja: 1925. u Beogradu, u izdanju Srpske književne zadruge, u prijevodu i pod uredničkom paskom Josipa Matasovića, uglednog hrvatskog povjesničara, u tom času docenta beogradskog univerziteta, točnije Filozofskog fakulteta u Skopju; 1945. u Zagrebu, u izdanju Matice hrvatske, u prijevodu Josipa Ritiga, s predgovorom i komentarima Stanka Dvoržaka, publicista koji se bavio osobito karlovačkim temama; napokon 2002. u Karlovcu, u izdanju Gradske knjižnice i Matice hrvatske u tom gradu – to je izdanje, pod naslovom Mladenačke uspomene iz Hrvatske, priredila Andrea Feldman, čiju knjigu o europskom iskustvu Imbre Ignjatijevića Tkalca danas predstavljamo.

 

A tko je zapravo bio Imbro Ignjatijević Tkalac, osim što je „pokrenuo i uređivao“ Istok i Zapad na njemačkome u Beču početkom šezdesetih godina 19. stoljeća, pa onda morao bježati, da se više nikad ne vrati u domovinu koju je toliko volio i za kojom je, poput svakog pravog emigranta, duboko čeznuo?

Evo kako ga naziva naša autorica: novinar, urednik, pisac, politički mislilac, u naslovu je istaknuto i da je bio liberal, naziva ga i emigrantom, austroslavistom, slavjanofilom i panslavistom, mladim liberalnim intelektualcem, poliglotskim kozmopolitom, ali i prenosi riječi Dragojle Jarnević da je Tkalac bio „fantašta neki bez svakoga posla izvan čitanja knjigah nu za malu korist“. A ipak, koristilo mu je to čitanje knjiga, obrazovanje, i formalno i osobno (Tkalac nije nikada završio studij u Heidelbergu, ali je i bez toga ulazio u vrh obrazovane hrvatske elite). Poznavao je nekoliko jezika, njemački, talijanski, francuski, ruski i dr., dopisivao se s brojnim kulturnim i javnim djelatnicima svoga vremena, pokušavao mijenjati ustaljene navike i modernizirati hrvatsko društvo. Nije to bio lak zadatak, kao što nije ni danas makar nam je stanovništvo sada već skoro stoposto pismeno, a i obrazovna je struktura uvelike podignuta, osobito u posljednjih nekoliko godina od uvođenja bolonjskog sustava i pomalo nekontroliranog širenja mreže visokoškolskih institucija.

Tkalac je, ističe A. Feldman, pokazivao veliko zanimanje za humanističke i društvene znanosti – povijest, filologiju, filozofiju, teologiju, političke znanosti, pravo, pedagogiju. Bio je dugogodišnji tajnik zagrebačke Trgovačko-obrtničke komore i pisao djela ekonomske tematike, koja su djelomice i danas aktualna. Neka su nedavno prevedena i objavljena u značajnim stručnim bibliotekama. Snažno je vjerovao u obrazovanje i isticao potrebu da se u hrvatski puk širi prosvjećivanje, a osobito se povoljno izražavao o francuskoj upravi u Ilirskim pokrajinama – u njima je bila uvedena vladavina prava, jednakost i sloboda za cjelokupno stanovništvo što je, smatrao je Tkalac, neobično važna stvar. Tako je već u mladosti počinjao prezirati apsolutističku vladavinu Habsburgovaca, makar će kasnije neko vrijeme služiti u javnoj službi, i to upravo u vrijeme neoapsolutizma.

Knjiga Andree Feldman govori prije svega o Imbri Tkalcu i njegovim europskim iskustvima. No govori nam i o Hrvatskoj i Habsburškoj monarhiji njegova vremena, o izazovima i lutanjima liberalnih krugova, njihovim sukobima sa snagama reakcije, poglavito onima koje su bile pod utjecajem ili na neki način povezane s dvorom. Autorica ističe da su liberali 19. stoljeća posvuda u Europi, pa tako valjda i u nas, „bez iznimke… bili prijatelji slobode i entuzijastički su radili za ideju napretka“. Njihov je prvenstveni cilj bio ustavni poredak, vladavina prava, jednakost pred zakonom, slobodna trgovina, političke slobode, a tek potom i zalaganje za republikanski ustroj. Nesporna je veza između liberalizma i nacionalizma, i svi su liberali odreda podržavali „u ime slobode, a protiv tiranije, nacionalnu nezavisnost i želju naroda da žive s vladom koju su sami izabrali“ – a osobito je takva bila želja mnogih malih potlačenih naroda u velikim europskim višenacionalnim carstvima: Habsburškoj monarhiji / Austro-Ugarskoj, Rusiji i Osmanskom carstvu. I tu je Imbro Ignjatijević Tkalac imao široko polje za svoju djelatnost i pisanje prijedloga što i kako reorganizirati Monarhiju (u pravcu federalizma), što s Osmanskim carstvom, kako riješiti nacionalne probleme u Rusiji…

 

„Velika očekivanja i gorka otrežnjenja pratila su Tkalčevu ambiciju da pokrene novine u Beču“, ističe A. Feldman na početku poglavlja u kojem je obradila tu važnu epizodu Tkalčeva života. Bio je to prvi takav pothvat nekoga Hrvata u glavnom gradu Monarhije, nekako otpočetka osuđen na propast jer nije imao dovoljno pristaša ni u domovini, a pogotovo ne u državnom središtu. Bilo je to vrijeme nakon ukidanja neoapsolutizma, vrijeme kada se činilo kako je i u Podunavskoj monarhiji napokon ostvariva teza da se „jedino u narodnosti može sloboda zametnuti i ukorieniti“, kako je u Karlovački viestnik preneseno u jednom članku iz nekih čeških novina. U svoje je novine, simbolično nazvane Istok i Zapad naš junak uložio sav svoj imetak, a još je nešto posudio i zadužio se. Računao je i na pomoć nekih patriota, napose biskupa Josipa Jurja Strossmayera, baruna Metela Ožegovića i drugih, a tražio je pomoć i izvan Hrvatske, u obrenovićevskoj Srbiji. Autorica ističe da ipak nije potvrđeno kako je uistinu i dobio sredstva od kneza Mihaila.

Pojava Tkalčeva lista ukazivala je „na nade i aspiracije svih Južnih Slavena ne samo Hrvata“, smatra Andrea Feldman. U njemu je vlasnik i urednik, ujedno i glavni tekstopisac, postavljao mnoga pitanja, napose o sudbini Austrije – i isticao je da to „nije ni germanska niti romanska država, kao što nije bila ni slavenska ni mađarska“. Smatrao je da se ta i takva država ne treba boriti protiv nacionalne ideje, nego upravo suprotno: da treba „pomiriti ideje nacije i države, što se može postići jedino kulturom“. I zato je Tkalac inzistirao na jednakim pravima za razvoj kulture svih naroda u Monarhiji. Nije to trebala biti njemačka država, niti je trebala stvoriti nekakav amalgam – trebala je zapravo dati mogućnost svima da se jednako razvijaju, „postići jednakost za sve nacije koje u njoj žive“ kako to ističe autorica.

Zbog ovakvih svojih stavova Tkalac je bio optužen za razne stvari – uvredu njegovog veličanstva vladara, kršenje javnog reda i mira te uznemiravanje javnosti, širenje panslavističkih ideja, „provođenje interesa Slavena protiv njemačke i mađarske nacije na osoran i nestrpljiv način“, napade na državnu administraciju i dr. Kazna ni nije mogla biti blaža od zatvorske, a list je počeo trpjeti i golem financijski teret. Bio je, kao i njegov gazda i urednik, osuđen na propast, samo što nije uslijedila odmah, nego je list nastavio izlaziti još tri godine, do 1865. pod urednikovanjem Aleksandra Sandića, novinara i prevoditelja koji je završio sveučilište u Beču, radio kao tajnik Vuka Karadžića a kasnije bio profesor Srpske gimnazije u Novom Sadu. Imbro Ignjatijević Tkalac nakon zatvora je, kao što sam već i rekao, krenuo je u avanturu političkog emigranta.

Rusija, Francuska, Italija, susreti s Garibaldijem, Kossuthom i drugima, potraga za poslom, pisanje za Sankt Petersburskije Vjedomosti, napokon posao savjetnika za tisak i slavenska pitanja Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Italije, i to na Kossuthovu preporuku. A život u političkoj emigraciji nikada nije užitak, čak ni ako se pronađe dobro plaćen posao, čovjeku nedostaje javni forum, uvijek je samo stranac. Nostalgija je s vremenom postajala sve jača, protiv nje se Tkalac borio dopisivanjem s hrvatskim političkim i javnim djelatnicima, povremenim susretima s onima koji su dolazili u Rim i Italiju ili su tamo boravili, primjerice Strossmayerom, Medom Pucićem, Franom Miklošičem. Naravno, i pisanjem uspomena na djetinjstvo i mladost u Hrvatskoj, o čemu sam nešto natuknuo na početku. Želio je tim djelom prikazati Hrvatsku stranoj javnosti, koja ju je često krivo promatrala, želio je svojoj domovini pokloniti „upotrebljivu prošlost“, kako to ističe autorica. Želio je popraviti loš hrvatski imidž na Zapadu. A želio je, vjerojatno, i ostaviti uspomenu na sebe samoga. I to u dobrom svjetlu.

Evo što o Tkalčevoj sudbini u izgnanstvu veli naša autorica, Andrea Feldman: „… čini se da je Tkalac brzo zaboravljen. Ipak, Hrvati nisu odbacili Tkalca. Mnogo gore, bili su posve ravnodušni prema idejama koje je slijedio i promicao. Od onoga što je predlagao, malo je toga našlo put do hrvatske politike.“ A promicao je ideje slobode, liberalizma, jednakosti i građanskih prava, slobode i odgovornosti tiska, antiklerikalizma, vjerske tolerancije i otvorenosti prema drugima, širenja obrazovanja. Je li s njime uistinu „umrlo liberalno 19. stoljeće“, kako kaže autorica, možemo raspravljati, ali – na temelju svega što se u ovoj knjizi može pročitati – nema sumnje da je Andrea Feldman posve u pravu kada kaže da je „Imbro Tkalac, začetnik modernog liberalizma u Hrvatskoj, bio strastveni liberal i instiktivni, ali do srži – Europejac“. Čestitam autorici i izdavaču na ovoj na knjizi, iskreno je preporučujem svima – ne samo da ćete doznati mnoštvo informacija o sudbini jednog nadasve zanimljivog i zanemarenog lika hrvatske povijesti, nego ćete se zasigurno zamisliti i nad poviješću i sadašnjim mogućnostima liberalnog puta naše domovine.

Damir Agičić