Božena Vranješ-Šoljan – Prikaz knjige Davor Mandić, Istra u vihoru Velikog rata – sudbina evakuiraca 1914.-1918.

Davor Mandić, Istra u vihoru Velikog rata – sudbina evakuiraca 1914.-1918.

Nakladnik Susreti na dragom kamenu, sunakladnik Povijesni i pomorski muzej Istre, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 2013., 300 stranica

 

Knjiga Istra u vihoru Velikog rata – sudbina evakuiraca 1914.-1918. dr. Davora Mandića bavi se temom Prvoga svjetskog rata na prostoru jugozapadne Istre, konkretno u ratnoj zoni utvrde Pula, arealu u kojemu su stanovnici ratna zbivanja 1914.-1918. doživjeli na najgori mogući način – prisilnim evakuiranjem iz svojih domova. Različiti oblici migriranja ljudi, dakako, najčešće potaknuti ratom, na hrvatskim prostorima nipošto nisu nepoznanica. Može se reći da je historiografska literatura bogata temama koje opisuju prisilna migriranja od ranog novog vijeka pa do kraja 20. stoljeća. Ipak, tema kojom se autor u ovoj knjizi pozabavio drukčija je od postojećih. Ona uranja u svakodnevicu i borbu za preživljavanje malih ljudi tijekom rata, govori o njihovim životima kojima su upravljali i odlučivali drugi, tobože u ime njihove dobrobiti, a u stvarnosti za vlastite ciljeve. Zbog svađe oko moći i utjecaja na Balkanu u Prvi svjetski rat bile su uvučene sve velike svjetske sile. Ako je rat i počeo igrom slučaja 1914., sljedeće četiri godine najnaprednije države uvukle su ljude, bogatstvo, plodove znanosti i tehnologije u rat koji je okončan velikim ljudskim žrtvama čiji točan broj nikad neće biti poznat. Statistika kao egzaktna disciplina tu je bila prisiljena zatajiti i prepustiti se više ili manje približnim procjenama smrtno stradalih.

Knjiga dr. Davora Mandića opisuje dramatičan prijelaz iz mirnodopskog u ratno stanje grada Pule, glavne ratne luke Austro-Ugarske Monarhije, čiji je statutarni urbani život, kako ga tumači Mate Balota u knjizi Puna je Pula, desetljećima bio učinkovito reguliran, napose od vremena demografske eksplozije kada je Pula, neposredno pred Prvi svjetski rat (31. 12. 1913.) imala 70.506 stanovnika te je nakon Zagreba zauzimala drugo mjesto po napučenosti (od svih gradova današnje Hrvatske). Stanovništvo okolnih sela hrlilo je tražiti zaradu u brodogradilištu i arsenalu da bi se s vremenom stalno nastanilo u gradu. No Pula je imala i društvenu elitu koja je njegovala političku kulturu formiranu u habsburškom miljeu, gdje se multietničnost i multijezičnost smatrala samorazumljivom, bez obzira na stvaran odnos između većine i manjine. Tu je činjenicu važno znati jer će ratna zbivanja dotaknuti svakog pulskog žitelja, poput Kugine kuće iz Šenoine povjestice, ne gledajući pritom na njegovu nacionalnost ili socijalni status.

Zakoni i uredbe koje početkom rata donose civilne i vojne vlasti Monarhije bile su odgovor na političke i vojne prilike u Austro-Ugarskoj Monarhiji ali i na odnose među europskim državama. Njima će se drastično promijeniti svakodnevni život pulskih građana: bit će pozvani u vojačenje, drastično će im pasti životni standard, smanjit će im se radna prava, uvest će im se radne obaveze, sloboda kretanja će im se ograničiti. Sve su to, kako ističe autor u Uvodnim pripomenama svoje knjige, bile zakonske predradnje za buduće iseljavanje iz ratne zone Pomorske utvrde Pula.

I tu dolazimo do okosnice koju autor istražuje i razlaže u svojoj knjizi. To je mukotrpna povijest istarskih bjegunaca, evakuiraca u Prvom svjetskom ratu. Njihove sudbine autor prati kronološki kroz šest zasebnih cjelina, uvijek dajući pritom društveni kontekst povijesnih zbivanja.

U poglavlju Pripreme i početci iseljavanja u kontekstu vojnih, političkih i gospodarskih prilika u ratnoj zoni Pomorske utvrde Pula upoznajemo se s važnim odlukama gradskih vlasti. One su već u prvim danima kolovoza 1914. odnosno odmah po završetku prvih novačenja ustrojili Povjerenstvo za aprovizaciju, istodobno ostavljajući vrlo vjerojatnom opciju iseljavanja civilnog stanovništva iz područja ratne zone Pomorske utvrde Pula. Te, i ostale odluke autor tumači kao međusobno djelovanje vojne i vanjske politike Monarhije. Cilj je bio, ističe autor, vanjsku politiku pripremiti i osigurati je odgovarajućim vojnim mjerama. U taj okvir ulazila je Pomorska utvrda Pula kao područje od najvišeg državnog interesa pa su se već postojeći ratni zakoni u koji je ulazio i Zakon o izvanrednom stanju iz 1912. mogli brzo aktivirati. Autor na mikrorazini prikazuje kako se novonastala situacija odrazila na svakodnevni život malih ljudi te kako su doživjeli uredbe i zapovijedi vojnih i gradskih vlasti koje su se mijenjale takoreći iz dana u dan. Detaljnom rekonstrukcijom političke, a napose gospodarske situacije, autor istodobno dekonstruira neke važeće stereotipe starije historiografije koja je prilike na početku rata u Monarhiji opisivala kaotičnima. Autor, naprotiv, na temelju izvora kojima raspolaže, pokazuje da su vlasti itekako kontrolirale situaciju te da su, koliko je to uopće bilo moguće, raznovrsnim administrativnim mjerama nastojale održati redovno stanje u gradu. Gradske su vlasti do u najsitnije detalje izradile plan evakuacije ljudi, dajući im pritom određenu količinu novca i hrane. Evakuacija se uglavnom provodila željeznicom, u manjoj mjeri i brodovima prema Trstu i Rijeci. Već 8. kolovoza 1914. kreću prvi posebni vlakovi s onima koji su dragovoljno napustili svoje domove. Autor ističe kako se u prvom valu uglavnom radilo o imućnijim građanima. Njihov se odlazak ubrzo odrazio na pad potrošnje, poglavito u specijaliziranim trgovinama, ali i na zatvaranje banaka što je potražnju za dobrima u uvjetima slobodnog tržišta svelo na minimum. Tijekom kolovoza 1914. vlakovima je evakuiran velik dio civilnog stanovništva. Dio preostalog civilnog stanovništva proglašen je zaposlenicima za opće dobro. U tu skupinu ubrajali su se liječnici, ljekarnici, vatrogasci, pogrebnici, svećenici, babice, mlinari, postolari, brijači i drugi, dakle svi oni koji su na različite načine servisirali građane. U Puli ostaje i onaj dio stanovništva koji ima zaliha namirnica i ogrijeva za tri mjeseca, uz uvjet da ih može obnoviti. U historiografiji dobro opisan kontekst ulaska Italije u rat na strani Antante 1915. autor je dodatno oživio na primjeru pulske svakodnevnice. Mnogobrojnim nepoznatim detaljima opisao je dinamiku pogoršanja životnih prilika, konkretno ocrtanim prikazom oskudice i daljnjim restrikcijama živežnim namirnicama za preostalo stanovništvo grada Pule. Tom opisu služe i opširne bilješke iz onodobnog tiska. Iz njih se iščitavaju mnogobrojni, pa i bizarni detalji iz svakodnevnice iz koje izranjaju ljudi sa svojim tjeskobama. U uvjetima kad Pula postaje zatvoreni grad u koji se ne može ni ući niti izaći bez propusnice, život pojedinca srozan je na golu borbu za preživljavanje s nimalo izvjesnom budućnošću. U sklopu navedenog poglavlja autor detaljno opisuje nastojanje austro-ugarskih vlasti da Pulu učine polivalentnim ratnim središtem. Osim što postaje središtem za vojačenje novaka, Pula dobiva ključno mjesto i ulogu u ratnim planovima Monarhije. U pulski arsenal uskoro željeznicom stižu njemačke podmornice iz Kiela i Bremena. Cilj te akcije, ističe Davor Mandić , bio je ojačati njemačku pomorsku prevlast u Sredozemlju te istodobno pomoći saveznici Turskoj. S podmornicama koje su se u Puli sklapale stizali su i njemački specijalizirani radnici koje se smjestilo u posebno izgrađene barake. Četiri velike njemačke podmornice, upućene u Sredozemlje imale su logistiku Ratne mornarice Monarhije pa je od lipnja 1915. njemačko zapovjedništvo u Puli bilo ustrojeno kao zapovjedništvo Podmorničke flotile Pula. Autor navodi podatke o broju pulskog vojnog kontingenta. On je 1915. brojao više od 70.000 ljudi, s tendencijom stalnog porasta.

U trećem poglavlju Evakuacija pučanstva s ratne zone i život na novim odredištima govori se o tijeku provedbe evakuacije planiranog broja stanovnika s ratnog u različita sjeverna područje Monarhije koja ratnim zbivanjima nisu bila zahvaćena. Na ukupan broj od 61 i pol tisuću bjegunaca, 26 i pol tisuća otpadalo je na preostale stanovnike Pule a 41 tisuća s prostora južno i sjeverno od crte Barbariga, Vodnjan, Valtura. Ta opsežna akcija evakuacije započinje u trenutku kad Italija poduzima posljednje diplomatske korake za ulazak u rat na strani Antante. U svega pet dana željezničkim je transportima odlazilo osam tisuća osoba dnevno.Teretnim vagonima istarski su bjegunci krenuli preko Divače, Ljubljane, Ptuja, Maribora prema izbjegličkom logoru Wagna blizu Leibnitza odakle su razvrstavani prema nacionalnoj pripadnosti: Talijani i politički sumnjivci na jednu, a Hrvati i Slovenci na drugu stranu. Zatim se bjegunce dijelilo prema narodnosti, vjeroispovijesti, obiteljskom statusu i zavičajnosti da bi ih se uputilo na daljnja odredišta, u posebno izgrađene logore blizu Leibnitza, Bečkog Novog Mjesta, Graza i drugih mjesta u Austriji, u razne logore u Češkoj, Ugarskoj i Moravskoj. U Puli, iz koje je otišlo 26 i pol tisuća stanovnika, a ostalo 7 tisuća radno sposobnih osoba, ratne su prilike postajale sve teže. O njima autor iznosi niz neumoljivih, hladnih i surovih činjenica, sastavljenih u ratnim kabinetima, oblikovanih u formi naredbi i proglasa. poput, primjerice onog o prijekom sudu.

Dr. Davor Mandić zatim iznosi podatke o istarskim bjeguncima u pojedinim zemljama, odnosno odredištima gdje su bili smješteni. Koristeći raspoložive izvore te obavijesti iz onodobnog tiska, poimenično je rekonstruirao većinu obitelji i pojedinaca koji su došli u logore u Ugarskoj, Austriji, Moravskoj i Češkoj. Opis prilika u kojima su se bjegunci našli autor je osnažio mnogobrojnim dokumentima i pismima pojedinaca koja predstavljaju prvorazredna svjedočanstva njihove potresne stvarnosti. U pismima se, primjerice, navodi kako domicilno stanovništvo nema previše sluha za njihove patnje, kako im materijalna pomoć neredovito pristiže, kako su majke često bile prisiljene prosjačiti od vrata do vrata kako bi prehranile svoju djecu i tome slično. Sve te životne priče govore o velikim patnjama, o napetostima između domicilnog i pridošlog stanovništva, o čežnji za zavičajem. Iz podataka koje autor navodi, čini se da je život evakuiraca u logorima u Ugarskoj bio lošiji od života u logorima na području Austrije, Češke i Moravske. U Austriji je bio bolje organiziran, a samim tim i podnošljiviji dok je u Češkoj i Moravskoj domicilno stanovništvo prema evakuircima bilo susretljivije. Ipak, ukupno gledajući, život istarskih evakuiraca bio je daleko od normalnog, o čemu dokumentirano piše autor. Osobito se to odnosilo na logore s talijanskim bjeguncima. Iskaze nezadovoljstva i buntovništvo – ističe autor – neke uprave logora gušile su silom, a red i mir održavale represijom. Usprkos cenzuri, neki listovi ipak objavljuju članke o prilikama u logorima u kojima se upozorava na zakidanja u prehrani, veliku smrtnost, posebice djece, neishranjenost, bolesti i potkupljivost uprava logora. Autor navodi, doduše rijetke, ali i pozitivne primjere gdje je domicilno stanovništvo poštovalo istarske bjegunce zbog njihova primjerena vladanja, gdje su domaći pojedinci istarskim bjeguncima nosili darove. Zanimljiva je i priča o bjeguncu književniku Miji Mirkoviću – Mati Baloti koji se s ostalim Rakljancima našao u južnoj Moravskoj. Pišući priloge za Hrvatski list, Mirković u jednom tekstu spominje da je u selu nastanjenom njemačkim življem saznao da se u blizini nalazi selo nastanjeno Hrvatima, bjeguncima pred Osmanlijama iz 17. stoljeća. Balota je naravno ushićen tim otkrićem pa kaže „kako je namjeriti se u tuđini na ljude svoga jezika znači biti prenesen iz pakla u nebo.” Balota je obišao hrvatska sela, između ostalih i jedno od najvećih, Novu Prerovu. Ipak, na kraju, bio je razočaran što je domaći hrvatski govor „samo bijedna pepeljuga odredjena samo za obiteljsko ognjište.”

Kao i svugdje drugdje, tako su i logori bilježili demografske mijene – vjenčanja, rođenja i smrti. Autor je koristio pulske matične knjige rođenih i krštenih iz kojih se vide podaci o mjestu rođenja, a iz matičnih knjiga umrlih saznajemo najčešće uzroke smrti: upala pluća, tuberkuloza, bronhitis, upala slijepog crijeva, meningitis, ospice i drugo.

U poglavlju Skrb za ratne bjegunce autor tumači što je na zakonodavnom planu poduzimao Austrijski parlament kako bi se zaštitili ratni bjegunci, posebno u domeni prava bjegunaca na naknade i potpore. Vidljivo je da su te odredbe bile razrađene do u najsitnije detalje i da su bile primjenjive za svaku moguću životnu situaciju, što potvrđuje već poznati stav o Monarhiji kao državi s uređenim zakonima.

Bjeguncima su pomagale vojne i civilne vlasti a jednako tako angažirali su se i istaknuti politički prvaci te mnogobrojni svećenici. U pomoć se priključio i Zagreb gdje je 1915. u HNK-u prikazana predstava Zimsko sunce Viktora Cara Emina. Sav prihod od ulaznica bio je namijenjen kao pomoć istarskim bjeguncima. Autor navodi kako je svoj prilog za istarske bjegunce u Moravskoj dao i zagrebački nadbiskup Bauer, sličnu skrb pokazao je i porečki biskup Pederzolli.

U petom poglavlju knjige autor se vraća analizi života u ratnoj zoni od 1914. do 1918. Istražujući gospodarsku situaciju, prikazao je kako se u novom povijesnom realitetu vojne i civilne vlasti odnose prema ključnim gospodarskim granama, napose poljoprivrednoj proizvodnji koja je zbog uvojačenog stanovništva najviše trpjela. Posebno ustrojena Poljoprivredna povjerenstva imala su zadatak prikupiti podatke o ljetini te utvrditi odnos između proizvodnje i potreba. Nastojalo se da područje ratne zone bude što manje ovisno o uvozu proizvoda nužnih za prehranu stanovništva. Unatoč uloženim naporima civilnih i vojnih vlasti, život u ratnoj zoni iz godine u godinu bivao je sve teži, opskrba neredovita, nadnice niske, cijene u porastu. Autor ističe kako je u takvim uvjetima vlast bila prisiljena uvoditi opskrbne iskaznice za vojsku i civile koje su se od početka do kraja rata mijenjale u tri navrata. Prve, zelene iskaznice postaju obavezne od svibnja 1915., a dobili su ih svi oni koji su ostali na prostoru ratne zone, s tim da su civili morali nositi bijelu, a crno žutu traku iznad rukava oni koji su imali radnu obavezu.Od 1. lipnja 1916. iskaznice se mijenjaju – civili imaju bijele, a vojne osobe i civili u vojnoj službi te osobe koje imaju radnu obavezu – crvene. Napokon, od 1. svibnja 1918. treći put se mijenjaju iskaznice: bijele s crvenom crtom za civile, bijele sa slovom B za one koje rade teške poslove i zelene za seosko stanovništvo. Vlast se odlučila na taj korak jer je na taj način učinkovito mogla vršiti kontrolu i suzbijati korupciju. Drastičan pad ponude živežnih namirnica uvjetovao je skok njihovih cijena. Osobito su rasle cijene masti i maslinova ulja pa su vlasti, kako ističe autor, morale pribjeći kontroliranom branju i preradi maslina. Osjećala se nestašica i drugih namirnica, poput šećera i mlijeka, zatim i petroleja. Kako bi stanovnicima ratne zone osigurali barem jedan obrok dnevno, vlasti su 1916. u Puli otvorile tri pučke kuhinje ukupnog kapaciteta 4 tisuće obroka dnevno. Nastavak rata donijet će stanovništvu ratne zone i druge vrste oskudica – odjeće i obuće. Rabljena odjeća i obuća siromašnim građanima nudit će se ili prodavati po povlaštenim cijenama. U ovom poglavlju autor također markira fenomen socijalne nejednakosti te prikazuje sloj imućnih građana – činovnike državne uprave, vojne službenike, mornaričke časnike, poduzetnike i trgovce, vlasnike restorana i hotela i obrtničkih radionica čija je dobit i desetorostruko premašivala prihode radnika, nadničara ali i stručnih djelatnika. To dokazuje da ratne prilike do kraja prve polovine 1917. nisu imale jednak odraz na sve stanovnike u ratnoj zoni.

Iako je Lučko zapovjedništvo početkom 1916. procijenilo kako postoje uvjeti za povratak dijela bjegunaca iz graničnih predjela ratne zone Pula, onih s područja Kanfanara, Svetvinčenta, Barbana, Krmeda, Krnice, Bala, Rovinjskog Sela i Golaša. Ukupno se vraća 6.731 bjegunac, no ofenziva na Soči zaustavlja daljnji povratak. Evakuircima se odmah nudi i povratak u sjeverne dijelove Istre u kotare Buzet, Motvun i Buje, međutim njihov pristanak značio bi i gubljenje ratne potpore od 1,15 kruna dnevno po osobi pa na to ne pristaju. I narodni zastupnici, Laginja i Spinčić, svojim su intervencijama nastojali potaknuti povratak izbjeglica u Istru. No prema autoru, povratak iz više razloga nije išao glatko. U drugoj polovini 1917. proces povratka se nastavlja. Bjegunci se vraćaju na rubna područja općine Pula, ali ne i u sam grad. Povratnici se vraćaju neishranjeni, bez sredstava za život, suočeni sa sporošću administracije koja im je trebala pomoći. Ipak, u veljači 1918. vojno zapovjedništvo dopušta povratak ratnih bjegunaca u područje ratne zone Pula te slijedi njihov postupan povratak i u sam grad Pulu.

            Posljednje, šesto poglavlje Godina 1918.- posljednja ratna godina ujedno je najopširnije u ovoj knjizi što je logično budući da se upravo svršetkom Prvog svjetskog rata ne samo u zoni ratne utvrde Pula, nego i na prostoru čitave Istre promijenila politička, upravna i teritorijalna konstelacija u koju su bili uvučeni i istarski evakuirci. Nastalu atmosferu u Puli u posljednjoj godini rata autor je opisao kao iznimno tešku i opterećenu štrajkom nezadovoljnih radnika koji izražavaju bunt protiv rata i niskih nadnica dok s druge strane vojne vlasti još uvijek ne dopuštaju evakuircima povratak u Pulu budući da „životni uvjeti nisu nimalo ugodni te da im vlasti ne jamče sigurnost, osobito od neprijateljskih zrakoplova.” Zaista, Pula je tijekom Prvog svjetskog rata doživjela 41 zračni napad u kojemu je sudjelovalo gotovo 400 talijanskih zrakoplova. Proces masovnijeg povratka izbjeglica s jedne strane je ovisio o općim vojnim prilikama, a s druge o mogućnostima civilnih i vojnih vlasti da ratnim bjeguncima osiguraju najnužnije količine racioniranih namirnica. Uslijed poteškoća, ponajprije izazvanih ratnim zbivanjima, najkasnije će se vratiti evakuirci koji su prije odlaska obitavali u užem području grada Pule. Autor navodi da se potkraj rujna 1918. još uvijek 10 tisuća ljudi nalazilo u izbjeglištvu. Njihov konačan povratak u ratnu zonu Pula odobrit će Ministarstvo unutrašnjih poslova posebnom uredbom u listopadu 1918. Svakodnevni život pulskih stanovnika u posljednjoj godini rata bio je iznimno težak. Gradom je zapovijedao Utvrdni povjerenik, vojna osoba na koju je bila prenesena sva vlast. Kao izvršni predstavnik civilnih vlasti, grada i općine, njegova se nadležnost protezala i na cijeli politički kotar Pulu. Brojnim uredbama uređivala su se prava i obaveze stanovništva. Opskrba stanovništva namirnicama, uslijed višekratno ponavljane redukcije potrošnje po stanovniku među civilima 1918. dosegla je točku razumnog ograničenja. Autor dokazuje da je kriza opskrbe hranom bila više nego jasan signal predstojećeg sloma. Neuspjeh austrougarske ofenzive na rijeci Piavi i njemačke ofenzive na zapadnom bojištu uzdrmali su temelje Monarhije. Autor detaljno prikazuje prevratničku atmosferu u pulskoj mornarici, pobunu mornara i vojnika te njihov zahtjev da se okonča ratno stanje, a da zajednica koja ga utjelovljuje, zauvijek nestane. Političke događaje koji su potom uslijedili autor je vješto ugradio u historijski kontekst kako bi na mikrorazini prikazao njihove stvarne posljedice. U tim trenucima u Puli, objašnjava autor, Mjesni će odbor Narodnog vijeća SHS-a u ime Središnjeg odbora Narodnog vijeća SHS-a 31. listopada 1918. preuzeti ratnu flotu Austro-Ugarske Monarhije. Samo tjedan dana nakon toga, 7. studenog 1918. talijanska mornarica i vojska na temelju primirja i u ime saveznika i SAD okupiraju Pomorsku utvrdu Pula. Ratni bjegunci s teritorija ratne zone Pomorske utvrde Pula, nakon nezamislivih prepreka, u grad se konačno vraćaju 5. veljače 1919. godine. Njihovu sudbinu autor s pravom naziva začetnim primjerom prisilnih migracija koje će se ponekad uvjetovane sličnim, a ponekad posve drukčijim poticajima, događati i u narednim desetljećima 20. stoljeća.

            Istra u vihoru Velikog rata – sudbina evakuiraca 1914.-1918. dr. Davora Mandića knjiga je kojom je autor pokazao mjeru svoje predanosti jednoj važnoj, ali nedovoljno istraženoj temi istarske povijesti. Izoštrenim osjećajem za snalaženje u zgusnutom spletu političkih događaja, slijedeći brojna povijesna vrela, autor je mirno i objektivno zaokružio jedan dramatičan isječak istarske i hrvatske povijesti, nastao iz potrebe da kao povjesničar s posve istančanim afinitetom pokaže koliko zapravo razumije ljude i ljudske situacije. Ovu knjigu treba, između ostalog, pročitati i zato da bismo se prisjetili stradanja i patnji pojedinaca koji su protivno svojoj volji tijekom rata morali napustiti svoje domove i postati bjegunci, ali i onih koji su proživjeli Prvi svjetski rat na tim područjima. Među njima sigurno su i brojni naši preci.

Božena Vranješ-Šoljan

(Napomena: Tekst je autorica napisala za časopis „Rijeka”. Ovdje ga objavljujemo uz dopuštenje uredništva tog časopisa, na čemu zahvaljujemo.)