Filip Hameršak – Ususret stogodišnjici Prvoga svjetskoga rata – nezaobilazni katalog Hrvatskoga povijesnoga muzeja

 

Ususret stogodišnjici Prvoga svjetskoga rata – nezaobilazni katalog Hrvatskoga povijesnoga muzeja

 

Tvrdnja kako objava mnogih djela neobično važnih za hrvatsku znanost i uopće kulturu posljednjih godina, pa i desetljeća, prolazi medijski nezapaženo gotovo da bi se mogla uzeti kao simptom širih, možda i globalnih transformacijskih procesa. No, temeljni naum ovoga članka nije započeti još jednu svagdašnju jadikovku, već upozoriti na razmjerno nedavnu pojavu punih 606 stranica djelomice dvojezičnoga kataloga Dadoh zlato za željezo – Prvi svjetski rat u zbirkama Hrvatskog povijesnog muzeja/The First World War in the Collections of the Croatian History Museum, tiskanoga potkraj 2011. u Zagrebu, u nakladi istoimene ustanove i pod uredničkim vodstvom Jelene Borošak Marijanović.

Taj, 45. po redu katalog muzejskih zbirki Hrvatskoga povijesnoga muzeja, nadovezuje se, doduše, na izložbu Dadoh zlato za željezo 1914–1918. – Hrvatska u Prvom svjetskom ratu, postavljenu još 2006–2008. u matičnoj gornjogradskoj ustanovi te 2008–2009. u osječkom Muzeju Slavonije i popraćenu istoimenim manjim vodičem, no po svojoj je koncepciji a i uspjelom ostvaraju nešto mnogo više: promišljena, vizualno raskošna prezentacija relevantnoga fundusa, višestruko informativna sama po sebi, ali i kao putokaz za buduće istraživače.

Kao što je poznato, nakon 1918. – s iznimkom kratkotrajnoga razdoblja Nezavisne Države Hrvatske (ali i tada do 1943. uvjetovano obzirima prema talijanskom savezniku) te manjih izbojaka za Banovine Hrvatske pa i Hrvatskoga proljeća – Prvi svjetski rat u hrvatskoj se historiografiji, odnosno povijesnoj publicistici, pretežno obrađivao na političkoj, dakako projugoslavenskoj, donekle i na socijalnoj, dakako boljševičkoj ili anarho-socijalističkoj razini. Iako je tematskim odabirom bila i više nego selektivna, dotičnu produkciju nipošto ne želim obezvrijediti – uostalom, u pogledu jugoslavenstva federalističke koncepcije istisnule su one unitarističke, a i za “revolucionarne odjeke Oktobra” priznavalo se da su bili uvelike neorganizirani, plod individualnoga nezadovoljstva, pa i osvetničko-razbojničkih motiva.

Mimo toga, znatniju pozornost vojnoj sastavnici, posebice u onoj mjeri u kojoj se ona odnosila na djelatnost srpske i, donekle, crnogorske vojske, a dijelom i ratnih zarobljenika te dobrovoljaca pridavale su beogradske institucije, s kojima je surađivao i određeni broj danas mahom previđenih autora hrvatskoga podrijetla; osim niza monografija i članaka, ta su nastojanja rezultirala i dvama izdanjima vrijedne Vojne enciklopedije. Na području Slovenije interes za Prvi svjetski rat, barem što se tiče talijanskoga ili jugozapadnoga bojišta, bio je prisutniji nego u Hrvatskoj, vjerojatno već i stoga što nije bilo moguće ignorirati toliku količinu materijalnih ostataka. No, i ondje su do samoga kraja 1980-ih prednjačili neovisni publicisti.

Nakon 1990. u Hrvatskoj je ojačao interes za prohabsburške odnosno protujugoslavenske perspektive 1914–1918., a u zadnjih petnaestak godina sve se više istražuju i dobrim dijelom apolitički život u zaleđu, ratna svagdašnjica, zdravstvena i socijalna skrb i sl. Na uže shvaćenom području vojne povijesti i dalje preteže interes za “hardver”, i to onaj koji je u tehničkom smislu najočitiji – brodovlje, oružje i opremu, rubno npr. za ratnu fotografiju i sl. S razlogom se radi i na rekonstrukciji borbenoga puta pojedinih hrvatskih pukovnija, ali počesto tek s osloncem na “službenu” austro-ugarsku (zapravo austrijsku) historiografiju, iako su već i spomenuta srpska (ili srbijanska) vrela nekada potpunija, a svakako komplementarna. No, prema mojem iskustvu, tu uglavnom nije posrijedi načelni zazor, već nedostatak bibliografskih informacija, povezan ne samo s raspadom Jugoslavije, nego i s međurepubličkim pa i vojno-civilnim odnosima tijekom njezina postojanja. Posebno pak neriješeno pitanje, koje se međutim tiče bivše Monarhije, ono je ljudskih gubitaka, i prisutne tendencije da povjesničari mnogih krajeva pod negdašnjim habsburškim vrhovništvom upravo svoj narod – gledano prema udjelu – proglašavaju najvećim stradalnikom.

S obzirom na takve prijepore, kao i na općeniti izostanak domaćih “fundamentalnih istraživanja”, metodološka kretanja karakteristična za dobar dio stranih historiografija dobrim su dijelom ostala nerecipirana, a najcitiranije domaće vojnopovijesno djelo na temu Prvoga svjetskoga rata zacijelo je i dalje Pavičićeva sinteza iz davne 1943. godine. U takvom ozračju ovakav katalog teško može biti “samo” katalog, on je neizbježno i neka vrsta nasušnoga orijentacijskoga pregleda.

“Prešućivanost” mnogih aspekata Prvoga svjetskoga rata stoga je s razlogom polazište opširnoga uredničkoga prologa gospođe Borošak Marijanović (str. 11–35), u kojem se čitatelja upoznaje s temeljnim skupinama muzejske građe, poviješću njezina prikupljanja (prvi predmeti darovani su tadašnjem Arheološko-historičkom odjelu Hrvatskoga narodnoga muzeja 1919., nakon raspuštanja bivših austro-ugarskih pukovnija) te šestorim cjelinama spomenute izložbe Dadoh zlato za željezo na kojoj je bilo predstavljeno 650 originalnih predmeta te još 120 projiciranih fotografija i 30 fotopovećanja s više dokumentarnih filmova, interaktivnih karata i drugih multimedijalnih pomagala. Nakon toga slijedi prikaz ključnih političkih zbivanja 1914–1918., pri čem je naglasak stavljen na djelatnost hrvatskih, slovenskih i srpskih političara u Monarhiji i u emigraciji, a širi kontekst određen ponajprije kao “njemačka ekspanzionistička težnja koja dominira od početka 20. stoljeća”. Nastavak je pak posvećen ustroju austro-ugarskih oružanih snaga, osobito postrojbama i višim zapovjednicima s hrvatsko-slavonskoga i dalmatinskoga područja, kao i okvirnom ocrtu njihova ratnoga puta, a završetak problematici ljudskih gubitaka. Uz svaku od navedenih tema upućuje se na najreprezentativnije muzejske predmete.

U još duljem tekstu Ele Jurdane (str. 37–99) pod naslovom Svjedočanstva iz vremena Prvog svjetskog rata predstavljena je Dokumentarna zbirka I. Prikupljana na različite načine (jednim dijelom iz Ratnog arhiva i muzeja NDH), odnosna građa, uvodi nas autorica, dugo vremena nije bila primjereno čuvana i obrađivana, a kamoli prezentirana. Uglavnom potječući s područja sjeverozapadne Hrvatske, u njezinu su okviru razvrstane pojedine skupine. Prve po redu sumarno su predstavljene fotografije, njih oko 2500 komada, službene (npr. XVI. i XXV. zbora, 25. i 26. domobranske pješačke pukovnije) i privatne, pojedinačne, kao i one u originalnim albumima (ukupno 21) ili osobnim ostavštinama (Ivan Salis-Seevis, Vladimir Horvat, Ćiro Truhelka). Većinom je riječ o prizorima s bojišta, no zastupljeni su i oni iz zaleđa pa i (ruskoga) zarobljeništva.

Sljedeću skupinu čine dopisnice i razglednice, od standardizirano strogih Zdrav sam i dobro mi je do onih ne samo vrckavo, nego i antologijski kvalitetno ilustriranih (tekstovni sadržaj npr. zarobljeničkih dopisnica isporučivanih putem Crvenoga križa zasebna je istraživačka tema).

Prvi u skupini dnevnika opširni su i već razglašeni zapisi nižega časnika Stjepana Kolandera (pridružujem se preporuci da što prije budu objavljeni), potom slijede sažete bilješke kaplara (desetnika) Ivana Vukovića te prijepisi izvještaja i zapovijedi majora (bojnika) Roberta Richtera, kao i više dnevničkih knjižnica podmaršala Teodora Soretića, jednoga od zapovjednika 42. domobranske pješačke divizije (1918).

Tzv. Ratno-povijesne spise 26. domobranske pješačke pukovnije darovao je Ratnom arhivu i muzeju NDH njezin bivši zapovjednik Slavko (Ignjac, Vatroslav) Štancer (Stanzer), u vrijeme kada je nosio čin generala pješaštva. U njihovu je sklopu i njegov neobjavljeni priručnik za “rukovanje službe u postavnom boju”, zanimljiv i u svjetlu pobudbenih knjižica koje je dao tiskati 1916. i 1917. Zbog načina na koji je 1914. u Srbiji izgubio desnu ruku, kao i zbog “dosljednoga” shvaćanja svoga poziva, Štancerov lik kontraverzno je prisutan u proznim tekstovima Miroslava Krleže, Josipa Horvata i braće Turkalj a i u neujednačenoj produkciji o Titovoj dočasničkoj karijeri. Učestalost njegova pojavljivanja na dojmljivim fotografijama (ona sa psom, str. 84, tiskana je i u spomenutom manjem vodiču i na prigodnoj muzejskoj razglednici) najbolje je shvatiti kao poticaj da se i njemu, i drugim lojalnim habsburškim časnicima, napokon posveti odgovarajuća istraživačka pozornost, nevezana uz njihovu sudbinu za II. svjetskoga rata ili kasnije.

Posebna, ali još nerazvrstana skupina izvorne građe, nazvana je Dnevni izvještaji 70. pješačke pukovnije (zastupljene su i druge postrojbe, pa i opširnije analize, npr. ona o ruskoj ofenzivi ožujka 1916.), a kao Prizori iz Prvog svjetskog rata vodi se svojevrsna hemeroteka izrađena u Pješačkoj kadetskoj školi u (Srijemskoj) Kamenici.

Od dokumentarnih ostavština pojedinaca, osim one V. Horvata (u kojoj je i jedinstveni primjerak Brocaka, lista 96. pješačke pukovnije, koji je ilustrirao slavni Pjer Križanić), naposljetku su obrađene i one civila Cezara Akačića i Rudolfa Giunia te oružničkoga generala Ivana Schwarza, a u odjeljku Razno zastupljena je ina periodika, letci, plakati, pozivnice i slična građa civilnoga karaktera.

Zbog opsega i stanja Dokumentarne zbirke I. gospođa Jurdana zacijelo je imala izrazito nezahvalnu zadaću, no moj je dojam da ju je uspješno izvršila i na području njezina vrednovanja, uz doličnu pozornost društveno-kulturnom kontekstu kao i budućim istraživačkim preporukama – primjerice, u kontekstu tehnološkoga razvitka fotografije upozoreno je i na 26 zrakoplovnih snimaka, a sačuvani su dnevnici s razlogom ocijenjeni i kao osnova za jednu “povijest mentaliteta”. Još i važnije, zaključuje autorica polazeći od obrađene građe, dodatni bi trud, dok još nije prekasno, valjalo uložiti u evidentiranje a onda eventualno i obnovu razasutih vojničkih groblja i spomen-obilježja.

Posvetivši se Prvom svjetskom ratu u Zbirci slika, grafika i skulptura (str. 101–119), Marina Bregovac Pisk imala je posla s nešto manjim brojem predmeta, naime s osamdesetak slika, oko 140 crteža i grafika i nekoliko skulptura. I ovdje bi se građa, uvjetno rečeno, mogla podijeliti na onu službene i privatne provenijencije. Naime, njegujući svoje katkada i višestoljetne tradicije, pojedine su austro-ugarske pukovnije imale vlastite zbirke pa i cijele “muzeje” (npr. 16. pješačka pukovnija), u kojima su se čuvali naručeni slikarski portreti članova habsburške dinastije, raznih viših i nižih časnika pa i likovni prizori iz vojničke svagdašnjice.

Taj dio zbirke potječe mahom od mađarskih i austro-njemačkih umjetnika, a hrvatski su slikari bitno zastupljeniji ili kao ovlašteni “ratni slikari” ili kao pojedinci koji su ratne trenutke “hvatali” za vlastiti estetski račun. Govoreći o jednima i drugima, međutim, nipošto ih ne bi trebalo promatrati kroz pojednostavljenu dihotomiju “propagandističkih” ili “autentičnih” stvaratelja; da spomenem tek trojicu svojih favorita – i Oton Iveković i Oskar Artur Alexander, a ne samo Bogumil Car, okušali su se u raznovrsnim, nipošto tek monumentalnim izrazima. Osim stilske i sadržajne analize pažljivo utvrđena korpusa, autorica uspješno primjenjuje i biografski pristup, nužan za razumijevanje umjetnikova odnosa prema ratu, kao i kasnije recepcije pojedinih djela.

Identifikaciji pojedinih portretiranih osoba, međutim, pripomogla je i ekspertiza u jednom prilično drukčijem području. Nakon priloga o likovnoj zbirci, na redu je onaj Borisa Pristera o većinom austro-ugarskim odlikovanjima, medaljama, plaketama i značkama, uglavnom baštinjenima od Ratnoga arhiva i muzeja NDH (str. 121–131). S obzirom na autorovo dugogodišnje publiciranje u tom području, pojedini aspekti nisu ovdje obrađeni po prvi puta pa ni toliko iscrpno, no svi zajedno čine primjereno zaokružen pregled. U sustav odlikovanja stoga ovom prigodom neću ulaziti, tek upozoriti na autorovu raščlambu portreta na aversima medalja i plaketa – ponajviše je riječ o pojedincima s vrha monarhijske i vojne hijerarhije (uključujući i humanitarno angažirane žene), no zastupljeni su i popularni časnici nižih činova, poput podmorničara Egona Lercha i Georga von Trappa, čija je životna sudbina nadahnula slavni mjuzikl Moje pjesme, moji snovi (osim toga, autor je ratnih sjećanja što zaslužuju hrvatski prijevod). Zasebnu temu čine značke, ugrubo podijeljene u dvije skupine: značke pripadnika pojedinih vojnih postrojba i ustanova (pretežno su se nosile na lijevoj strani kape) te domoljubne značke, namijenjene građanskim ili vojnim osobama bez razlike. I jednih i drugih bio je u optjecaju golem broj, neke su poput samih medalja bile umjetnički izrađene (i ovdje se okušao Ivo Kerdić), a sve zajedno, kako to autor uvjerljivo pokazuje, nisu tek kolekcionarski predmeti, već jedno od nasušnih polazišta za istraživanje mnogih socijalnih i kulturalnih pojava 1914–1918.  No, kako dakle faleristika može pomoći povijesti umjetnosti? Prema napomeni Bregovac Pisk, upravo Pristerovim vizualnim prepoznavanjem pojedinih visokih odlikovanja dobio se svojevrsni barcode njihovih portretiranih nositelja, odnosno – zahvaljujući tomu što su se odgovarajući podatci redovito objavljivali u vojnim shematizmima – sužavanje kruga mogućih kandidata.

Borošak Marijanović autorica je i sljedećega priloga, onoga o prikupljenim odorama pripadnika austro-ugarskih oružanih snaga (str. 133–143). Iako najveći među svim hrvatskim muzejima, broj jedinica u toj skupini razmjerno je oskudan, što naročito vrijedi za tek iznimno dostupne odjevne predmete visokih časnika te uopće za one namijenjene svečanim prigodama. Kompleksna struktura oružanih snaga, uključujući ne samo podjelu na rodove nego i činjenicu da je početnih dvjestotinjak pješačkih pukovnija (bilo je, dakako, i mnoštvo drugih postrojba) karakteriziralo više tradicijskih ishodišta, svaku orijentaciju čine prilično zahtjevnom. Općenito, može se reći da su ratna iskustva ubrzala već postojeći trend prelaska s upadljivih (naročito u konjaništvu) na više-manje prikrivne odore, pri čem se daljnjom standardizacijom nastojalo olakšati proizvodnju, opskrbu i uporabu. Zbog nedostatka potrebnih materijala, međutim, čak i postignuta razina unifikacije opadala je prema kraju rata, a od 1917., tj. nakon proboja kraj Kobarida, masovno su se nosili i zaplijenjeni talijanski proizvodi.

“Ratne pouke” još su izrazitije na području austro-ugarskoga ali i trofejnoga naoružanja, kojega je za potrebe kataloga sintetski prikazala Dora Bošković (str. 145–153). Početak njezina priloga posvećen je hladnom oružju, koje je Prvi svjetski rat definitivno sveo na “insigniu vojničkog ranga i socijalnog statusa” – do kolovoza 1917. svega je 0,28% njemačkih vojnika ubijeno hladnim oružjem, koje se nastavilo koristiti tek iznimno, tijekom borbi u skučenom prostoru (rovu) ili kada je valjalo održati tišinu, a i u takvim okolnostima okretniji su bili noževi (makar u vidu nefiksiranih bajuneta) i kojekakvi buzdovani. Što se tiče vatrenoga oružja, napominje autorica, malodimni barut i višemetne puške s klipnim zatvaračem uvedene su u naoružanje još 1880-ih i 1890-ih, u početnim formacijama 1914. bili su zastupljeni i brzometni topovi te teške strojnice (strojopuške ili mitraljezi), no taktika njihove primjene nije bila dovoljno razrađena ili barem ne dostatno uvježbana; juriš gustih redova pješaka s nataknutim bajunetama uglavnom se i dalje smatrao odlučnim vrhuncem borbe. Nakon teških gubitaka u prvoj godini rata, osim prelaska na utvrđivanje položaja (rovovi, zemunice i kaverne, žične i minske zapreke…), opći smjer evolucije tekao je prema povratku oklopa (obično kacige kao zaštite za glavu, iako je bilo i drugih pokušaja), poboljšanju izviđanja i veze odnosno koordinacije sa sve snažnijim topništvom (dijelom zahvaljujući indirektnoj, unaprijed proračunatoj paljbi) te uvođenju lakih strojnica na pištoljsko streljivo (automati), a umjesto u velikim masama pješaštvo je (sada znatnije opremljeno i ručnim granatama te minobacačima) sve više djelovalo u manjim, tzv. jurišnim odredima, koristeći se prirodnim zaklonima i inicijativom nižih zapovjednika. Dakako, jedan od tehnoloških pomaka bili su i bojni otrovi, predstavljeni u fondu raznim primjercima plinskih maski.

Nakon tih šest dvojezičnih preglednih priloga (za njihov engleski prijevod zaslužan je Graham McMaster) – autori kojih, prošireni ravnateljicom Ankicom Pandžić, čine uredništvo – slijedi kataloški dio u užem smislu (str. 154–554), sastavljen od ujednačeno strukturiranih kataloških jedinica, od kojih je znatan dio proviđen neponovljivo “atmosferičnim” ilustracijama te ključnom literaturom. Osim spomenutih autora, pojedine jedinice, popraćene dodatnim informativnim tekstovima o pojedinim više ili manje istaknutim osobama, ratnim epizodama i naoružanju (npr. o srpskim odnosno jugoslavenskim dobrovoljcima, ručnim bombama, puškama Mannlicher i sl.), potpisuju i Rhea Ivanuš, Matea Brstilo Rešetar, Nataša Mataušić, Snježana Pavičić, Dubravka Peić Čaldarović, Lada Prister, Maja Škiljan i Andreja Smetko.

Prva po redu kataloška cjelina, za ovu prigodu “izlučena” iz postojećih dokumentarnih zbirki I i II, Zbirke fotografija, filmova i negativa te kartografske i numizmatičke zbirke obuhvaća ukupno 948 jedinica ratnih fotografija (u albumima, skupinama i pojedinačno), staklenih ploča, razglednica, dopisnica, maraka, spomen-slika, diploma i priznanja, objava, proglasa i letaka, dnevnika, optužnica, osobnih pisama, isprava, novina i drugih periodika, zemljopisnih karata (od onih velikoga mjerila do “specijalki”, neke s ucrtanim “postavima”), novčanih bonova (uključujući i logorske) i raznih drugih spisa.

Druga po redu kataloška cjelina na isti je način formirana iz Zbirke slika, grafika i skulptura te Likovne zbirke 20. stoljeća. Njezina 221 jedinica može se dalje raščlaniti na portrete Habsburgovaca, visokih pa i nešto nižih časnika te na prizore s bojišta, ostvarene u raznim slikarskim tehnikama; osim već spomenutih Ivekovića, Alexandera i Cara zastupljeni su Bela Čikoš Sesija, Slavko Tomerlin, Anđelko Kaurić, Mihovil Krušlin i još neki, manje poznati autori. Slijede grafike, uključujući pojedinačne portretne listove i cijele serije te opet razni prizori, neki i od neutvrđenih izdavača, te manju skupinu Ostalo s Brocakom i Kienmayerovim portretnim spomen-albumom 42. domobranske pješačke divizije, nakon toga pak nekoliko skulptura (poprsja i potreta), mahom Roberta Frangeša Mihanovića.

Treća cjelina, s ukupno čak 459 jedinica, proizašla je iz Zbirke odlikovanja, medalja, plaketa i značaka, slijedeći njezin raspored, s tim da su značke – inače posebice impresivne – u skladu s Pristerovim preglednim prilogom dalje podijeljene na vojničke i domoljubne.

Četvrta cjelina, 65 jedinica, nastala na temelju Zbirka odora te Zbirke zastava i zastavnih vrpci obuhvaća, dakako odore (pješaštva, lovačkih jedinica, konjaništva i topništva), zastave i zastavne vrpce, ali i vojničku opremu (svečane nabojnjače i časnički pojasevi, identifikacijske kutijice, oznake i spomen-trube), većinom austro-ugarskoga, manjim pak dijelom talijanskoga, ruskoga i crnogorskoga podrijetla.

Peta, znatno veća cjelina s čak 304 jedinice i upadljivo brojnijim te opsežnijim popratnim informativnim tekstovima, predstavlja nam odabir iz Zbirke oružja, razvrstan u hladno oružje (sablje, noževi i bajunete, počasne sjekirice pa i jedno kozačko koplje), vatreno oružje (puške, karabini, pištolji, revolveri, lake i teške strojnice, streljivo, ručne granate, granate i njihovi dijelovi) i opremu (kacige, plinske maske, nabojnjače, lopatice, naprtnjače, čuturice, nezaobilazne škare za rezanje žice i sl.). Povrh spomenutih zemalja, ovdje su zastupljeni i predmeti  srpske, francuske, njemačke, turske (osmanske) i američke provenijencije.

Šesta pak cjelina obuhvaća 73 poprilično šarolike jedinice iz Zbirke predmeta iz svakodnevnog života. Riječ je, ponajprije, o osobnim predmetima časnika i vojnika (npr. koferi, kutije za hranu, tabakere), potom o vojnim mjerilima i drugim pomagalima, spomen-predmetima domoljubnih akcija te raznim drugim ukrasnim ili memorijalnim predmetima – ovdje se nalazi više inačica zamjenskoga prstena s natpisom Dadoh zlato za željezo (odatle i naziv cijele izložbe, odnosno kataloga), ali i nekoliko primjeraka izrađevina od raznih komada naoružanja i streljiva (tzv. Trench art). U posljednjoj kataloškoj jedinici detaljno je pak obrađeno osamdesetak komada nakita koje su građanke ali i neki muškarci darovali Narodnom vijeću SHS povodom saborskih odluka od 29. listopada 1918.

Napokon, završna, sedma cjelina, obuhvaća ukupno 16 jedinica – vojne opreme, spomen-predmeta, pečatnjaka i grbovnica – izlučenih iz Zbirke varia, Sakralne zbirke te Zbirke heraldike i sfragistike, nakon čega slijede popisi izvora i literature, ilustracija u uvodnim tekstovima, popratnih tekstova i kratica te kazala i završna riječ.

Ukupno, dakle, riječ je o više od dvije tisuće iscrpno opisanih, kontekstualiziranih a dobrim dijelom i vrhunski ilustriranih kataloških jedinica povezanih sa zanemarenim razdobljem Prvoga svjetskoga rata i vojništvom općenito.

Ipak, ne podcjenjujući golemi uloženi trud, autorima i čitateljima dužan sam još iznijeti nekoliko osobnih zapažanja o pojedinim koncepcijskim rješenjima, interpretacijama i faktografskim navodima. Kako je rečeno, navedenih sedam kataloških cjelina zamišljeno je tako da nadiđe raspršenost srodnoga gradiva u postojećim, stalnim zbirkama. Iako kao ne-muzealac ne mogu o tomu pouzdano suditi, rekao bih da je to uglavnom uspješno izvedeno, uza sve skopčane nedoumice oko pojedinih klasifikacijskih rješenja (npr. u pogledu razgraničenja između osobnih, ukrasnih i spomen-predmeta). Međutim, ne mogu se domisliti nekoga naročitoga razloga za postojanje zasebne, sedme cjeline, kada su ondje zastupljene kategorije – u korist ukupne preglednosti – uz nešto dodatnoga napora mogle biti raspoređene u prethodne cjeline.

S puno više razumijevanja sklon sam uvažiti teškoće oko naziva pa i ubikacije pojedinih mjesta, osobito onih na istočnom bojištu, posebno izražene u fotografskim kataloškim jedinicama. Polazište je redovito tadašnji hrvatski ili “hrvatski” naziv (npr. toliko spominjana Dobranoć), uz kojega se dosljedno upućuje na tadašnji njemački (npr. Dobronoutz), no današnji ukrajinski nazivi navode se pretežno tek uz gradove (npr. Stanislav/Ivano-Frankivsk), zacijelo zbog realne nedostupnosti novijih preciznih zemljovida. Kako je u međuvremenu zaživjela internetska usluga Google Earth, odnedavno je taj problem bitno lakše riješiti nego li prije par godina, u jeku rada na katalogu – među ostalim, negdašnji Dobranoć i Dobronoutz ukrajinski su Dobrynivci, oko 30 km sjeverno od Černovaca, a obližnje mjesto Jurkoutz, kojemu je u katalogu iz nejasnoga razloga pridodan rumunjski naziv “Iurcauti” (točnije bi bilo Iurcăuţi), ukrajinski su Jurkivci; nešto pak zapadniji Kisseleu, u katalogu naznačen i kao “Kysyliv”, Ukrajinci danas zovu Kyseliv i sl. Dakako, nerijetko pritom nije riječ o automatskom prevođenju već po zemljovidu valja “vršljati”, poznavajući mogući razmještaj pojedinih postrojba – vjerojatno zgodna vježba za studentski seminar, tijekom koje bi se s osloncem na katalog mogao izraditi i priručni registar još uvijek neistraženih hrvatskih groblja i drugih spomen-obilježja.

U pogledu pak literature, iako po tomu toliko i ne odskače od podosta uvriježene navade, rekao bih da je naročito prvi uvodni tekst mogao samo profitirati od oslonca na još poneko opće strano djelo (primjerice, novija Hewa Strachana i Jaya Wintera, ali i starije Pierrea Renouvina; osim toga od 2002. odnosno od 2004. u optjecaju su i njemačka te francuska jednosveščana enciklopedija Prvoga svjetskoga rata), kao i na nekoliko recentnih hrvatskih priloga, napose onih o prohabsburškim opcijama (Stjepan Matković, Zlatko Matijević), ustroju domobranstva (Tado Oršolić) pa i diplomatskim zbivanjima (Livia Kardum), da ne ulazim već u socijalnu i kulturološku sastavnicu. Primjerice, u političkom pregledu prilično se opsežno razmatraju nastojanja k južnoslavenskom ujedinjenju, doznajemo i za Solunski proces – u kontekstu obračuna s Crnom rukom i Krfske deklaracije – no Sarajevski atentat i drugi prijeratni zapletaji, kako na “regionalnoj”, tako i na svjetskoj razini, s iznimkom ukratko spomenute “njemačke ekspanzionističke težnje”, nisu šire obrađeni, pa je tako osim “ratnih ciljeva” iz perspektive Centralnih sila uglavnom izostao i uvid u svu višestrukost motivacije austro-ugarskih vojnika, potreban – prema mojemu sudu – upravo za razumijevanje tolikih “domoljubnih” kataloških jedinica.

S obzirom na to koliki je u katalogu udio predmeta vojne provenijencije, držim i da je bilo primjereno nešto više pozornosti posvetiti kronološkom rasporedu hrvatskih postrojba po pojedinim bojištima, što se u nuždi moglo učiniti i s osloncem na Prvi svetski rat Petra Tomca (Beograd 1973).

S druge strane, iz nekih faktografskih navoda dobiva se dojam da popisana literatura nije potpuno iskorištena, odnosno da su pojedine formulacije mogle biti preciznije. Primjerice, grof Attems nije bio istarski već samo dalmatinski namjesnik (str. 24), Bačku kao cjelinu ne bih uvrstio u “hrvatske zemlje” (str. 24), nakon ukidanja Vojne krajine ne bih više govorio o “Banskoj Hrvatskoj” nego o Hrvatskoj i Slavoniji (str. 25 i drugdje; štoviše, u prijevodu je to “Civil Croatia”, što za početak 20. stoljeća može izazvati zabunu), tvrdnja o obnovi “parlamentarnoga života” 1917. (str. 22) trebala bi se ograničiti na austrijsku polovicu Monarhije, kao i Karlov manifest o federalizmu od 16. listopada 1918. (str. 25), a Ženevska deklaracija točnije se mogla označiti kao nesuđeni “temeljni akt za osnutak jugoslavenske države” (str. 33). Konstatacija pak kako je nastankom Kraljevstva (Kraljevine) SHS odnosno povlačenjem granica hrvatski nacionalni korpus bio “razjedinjen”, dakako, stoji, no na umu pritom valja imati da je i njegovo jedinstvo pod Habsburgovcima bilo prilično osebujne naravi.

S obzirom na to, o zaključku kako je nova država 1918. “kreirana po diktatu zemalja pobjednica” rekao bih da je odviše lapidaran – niti je taj “diktat” bio jedinstven (napokon, sadržaj Londonskoga ugovora naposljetku nije do kraja proveden), niti se ujedinjenje, kakvo god da bilo, odvijalo sasvim mimo volje glavnine hrvatskih i slovenskih političara. Također, držim da ih iz jasnih razloga nije primjereno i dalje označavati kao “građanske” (str. 18). Slično tomu, Italija nije bila saveznica Njemačke od 1914., nego još od 1882. (str. 20), a i “Hrvatsko domobranstvo” uporabljiv je, ali ipak tek neslužbeni naziv (str. 25).

Što se tiče vojnopovijesne tematike, upozoriti je i da su austro-ugarske pukovnije zajedničke vojske tijekom rata s četiri bojne/bataljuna smanjene na tri (na hrvatsko-slavonskom području tako su dobivene dvije “nove” pukovnije, 116. i 135.) te da za njegova trajanja u svom propisanom sastavu nisu imale “85 časnika i 1526 dočasnika i vojnika”, kako bi se moglo pomisliti slijedom uvodnoga teksta (str. 27) – ukupan broj bio je, otprilike, dvostruko do trostruko veći, što je ispravno navedeno podosta kasnije (str. 136). Nadalje, misleći najvjerojatnije na zakonski članak iz 1890., na jednom se mjestu kaže da je domobranstvo sa zajedničkom vojskom izjednačeno 1889., na drugom pak 1912. (str. 25 i 28), a ni “zagrebačko hrvatsko-slavonsko” domobransko oružje nije formirano tek posljednje godine (str. 28), nego još 1869–1870. Po prirodi stvari, 6. domobranska poljsko-topnička pukovnija nije se mogla sastojati od “od osam topničkih bitnica i 37. poljskog topničkog puka[!]” (str. 29), a ni Talijani nisu započeli baš svih 12 sočanskih bitaka (str. 30), jednako kao što bi ponegdje umjesto “diviziona” trebale stajati divizije (str. 28). 

Navod kako su “na početku rata Hrvati činili 14% od svih uvojačenih vojnika [Austro-ugarske Monarhije – F. H.], što je bio najveći postotak u odnosu na druge uvojačene narode” (str. 28) zacijelo potječe od Pavičića, no ta brojka približnija je udjelu svih južnih Slavena. Iako i sama zaslužuje određene korekcije, u literaturi je s razlogom prihvaćenija ona od 9% Hrvata i Srba zajedno, među koje su u ono doba uključivani i islamski Bošnjaci.

Kada je pak 42. domobranska divizija dobila “počasni” naziv “Vražja” ne mogu sa sigurnošću tvrditi (je li on bio i formalno podijeljen, ili se samo s vremenom uobičajio?), no čini se da je to bilo i prije Brusilovljeve (ljetne) ofenzive 1916. (str. 29), budući da je pojedinci tako nazivaju već u kolovozu 1915. i ožujku 1916. (usp. npr. natpise na tamburi pod kataloškim brojem VI/70., str. 542). Pođemo li u istom smjeru, od predmeta prema tekstu, dataciju sjajne fotografije pod brojem I/626. (str. 228–229), koja je označena s “1915 cca” odnosno “1915.(?)” – to je ona na kojoj domobranski časnici poziraju “čitajući” novine –vjerojatno se može pomaknuti u listopad 1916., budući da, koliko se može nazrijeti na reprodukciji, naslovnica Hrvatske spominje “razočarane Rumunje”, a one Novosti i Jutarnjega lista ulazak “savezničkih četa” u Brašov (Brassó, Kronstadt, danas Braşov u Rumunjskoj). Među ovakvim, manje važnim pripomenama, može se navesti i to da su – prema mirogojskoj računalnoj evidenciji – Martin Vrkljan von Pilar (str. 528) i Stjepan Sertić (str. 548), portretirani austro-ugarski časnici tek djelomice ustanovljenih “generalija”, umrli 20. svibnja 1937. odnosno 24. veljače 1966.

Kako se vidi iz ovih šarolikih bilježaka, općeniti dobar dojam mogao je biti još nešto bolji. Dio njih praktički je neizbježna uzgredna posljedica gotovo svakoga opsežnijega posla, dio ih se vjerojatno mogao izbjeći, primjerice, pravodobnim angažiranjem vanjskih recenzenata, kojima bi u opisu posla morala biti i potpora ovakvim zahtjevnim pothvatima. No, rečeno nipošto nije u sukobu s mojim zaključkom kako je ovim djelom Prvi svjetski rat napokon dostojno – a što se napose tiče njegove kataloško-muzeološke sastavnice – i trajno kvalitetno prezentiran. Odati je stoga priznanje svima uključenima, poželjevši istodobno Hrvatskom povijesnom muzeju što brži smještaj u nove prostorije, i mirni nastavak rada na stalnom postavu.

Filip Hameršak