Dora Kosorčić – Prikaz knjige Hanna Krall, Stići prije Boga, prevela Barbara Kryżan-Stanojević, Srednja Europa, Zagreb 2011, 150 str.
Hanna Krall, Stići prije Boga, prevela Barbara Kryżan-Stanojević, Srednja Europa, Zagreb 2011, 150 str.
Dana 19. travnja 1943. započeo je ustanak u židovskom getu u Varšavi, potaknut namjerom njemačkih vlasti da likvidiraju geto, te je trajao do 8. svibnja. Upravo su događaji tijekom toga ustanka, kao i širi kontekst životne svakodnevice u varšavskom getu, jedan od tematskih okvira knjige Stići prije Boga, poljske autorice Hanne Krall. Knjiga je nastala 1976. godine na temelju autoričinih razgovora s Marekom Edelmanom, zamjenikom zapovjednika ustanka i kasnije poljskim kardiokirurgom, koji je s autoricom podijelio svoja sjećanja na život i ustanak u varšavskom getu te sjećanja na svoje pacijente i liječničku karijeru u poslijeratnom razdoblju.
Tematska okosnica prvog potpoglavlja (str. 3-13) jest život i ustanak u getu. U nelinearnom pripovijedanju Edelman isprepliće sjećanja na dane ustanka te okolnosti okrutne svakodnevice života u getu. Govoreći o događajima tijekom ustanka, Edelman razjašnjava i pojedine detalje – zašto je ustanak počeo upravo 19. travnja, te na koji je način izabran zapovjednik ustanka. Prisjećajući se života u getu, govori o svom poslu dostavljača u bolnici, ali i zadaći stajanja na Umschlagplatzu i izdvajanja bolesnika iz kolone ljudi koja je, pod egidom odlaska na rad, vlakovima odlazila u Treblinku, u smrt u plinskim komorama, pri čemu opisuje i mehanizam deportacija u Treblinku.
Edelmanovo se pripovijedanje sastoji od kolopleta ljudi, detalja i situacija, kojih ima previše da bi ih se ovdje moglo sve spomenuti, međutim, svaka njegova uspomena ostavlja određen emocionalni utisak, a upravo njegov opis mehanizma deportacije –nacisti su u svojim nastojanjima likvidacije stanovnika geta otišli toliko daleko da su počeli dijeliti kruh svima koji se prijave za rad – evocira sliku tisuća ljudi kako s kruhom u ruci mirno koračaju prema vlaku za Treblinku, jedna od mnogih potresnih u njegovu kazivanju koja zaslužuje da ju se istakne.
Uz ono što pripovijeda, bitan je i način na koji Edelman pripovijeda. Govoreći o zapovjedniku ustanka Anielewiczu, Edelman ne mistificira njegov izbor već ističe da je Anielewicz bio zapovjednik zato što je to jako htio biti, pa su mu dopustili, iznoseći potom detalje iz njegova života koji pružaju uvid u zapovjednikov karakter. Takvim se jednostavnim diskursom, koji sadrži intimne detalje o ljudima, Edelman opire općoj tendenciji mitologizacije i mistifikacije kako ustanka tako i ustanika, nastojeći primjerice naglasiti da su ustanici bili tek vrlo mladi ljudi (sâm Edelman bio je dvadesetdvogodišnjak, ujedno i najstariji sudionik ustanka). Stoga, osvrćući se na podatak da je ustanika bilo dvjesto dvadeset, Edelman nudi krajnji čin pobune protiv mitologizacije i glorifikacije ustanka, komentirajući taj podatak pitanjem: „Može li se to uopće nazvati ustankom?“, smatrajući ustanak jedino izborom načina umiranja (str. 13).
Žestoke reakcije javnosti koje su izazvale te Edelmanove riječi autorica razrađuje u drugom potpoglavlju (str. 13-17). Opisujući njegov susret s ljudima koji su tijekom rata slali novac za oružje ustanicima u geto, a koje je on duboko uvrijedio svojom izjavom, autorica istovremeno problematizira i odnos javnosti prema sjećanju na ustanak, fokusirajući se na činjenicu da je javnost imala određenu viziju o ispravnom načinu sjećanja i pripovijedanja o ustanku, sudionicima, životu u getu, kao i Holokaustu općenito, zbog čega ih je Edelmanova jednostavnost i izravnost zaprepastila.
Nastavljajući razmatrati pitanje „pažljivog biranja riječi“ u opisivanju tih događaja, autorica u trećem potpoglavlju (str. 17-18) opisuje Edelmanov susret s predstavnicima poljskih političkih stranaka tri dana nakon njegovog izlaska iz geta, sa svrhom podnošenja izvještaja o ustanku. Preneseni razgovor otkriva sraz svjetonazora: političari nisu mogli pojmiti Edelmanovu gotovo blasfemičnu jednostavnost s kojom je opisivao ustanak, dok je Edelmanu bilo neshvatljivo očekivanje martiričnog izjašnjavanja o ustanku. Također se jasno očituje i autoričino ogorčenje zbog načina na koji je Edelman u toj situaciji tretiran te prema cijelom apsurdu pravilnog izbora riječi, odnosno patetičnog izražavanja i herojsko-martiričnog držanja, što proklamiraju ljudi kojima su događaji koje je Edelman proživio i opisao većinom puka apstrakcija.
U četvrtom potpoglavlju (str. 18-25), kontrapostiranjem slici lijepe smrti pjesnikinje Krystine Krahelske u varšavskom ustanku 1944. godine naturalističke opise izgladnjelih, bolesnih, umrlih te pojedinih slučajeva kanibalizma u varšavskom getu, oslikava se surova svakodnevica života u getu, čije je glavno obilježje glad. U ovome potpoglavlju se na temelju statističkih podataka iz istraživanja liječnice u getu Teodozje Goliborske – jedine preživjele sudionice istraživanja o metabolizmu materije u mirovanju kod gladnih ljudi provođenog u getu – problematiziraju psihofizičke posljedice izgladnjelosti.
Ti su medicinski podaci svojevrsna uvertira u peto potpoglavlje (str. 25-40), kojim se uvodi nova tematska razina, Edelmanova sjećanja na poslijeratnu liječničku karijeru. Središnja je ličnost ovoga potpoglavlja Profesor, poljski kardiokirurg Jan Moll, voditelj operacijskih timova u kojima je Edelman sudjelovao. Autorica postavlja scenu za problematiziranje pitanja liječničke etike opisujući Profesorova kolebanja glede izvođenja rizične operacije na koju ga Edelman pokušava privoljeti.
Šesto potpoglavlje (str. 40-42) autorica, koristeći prizor tisuća Židova koji koračaju prema transportnim vlakovima, iz poljskog dokumentarnog filma Requiem za 500 000 (1963), opisuje žestoku Edelmanovu reakciju na opasku jednog američkog profesora koji je smatrao da je takvo koračanje prema vagonima za transport predstavljalo liniju manjeg otpora. U pozadini Edelmanovog ispada je polemiziranje o „časnijoj“ smrti. Naime implicitno se nastavljajući na problematiku sjećanja iz prvog potpoglavlja, o ljudima koji su mirno, s kruhom, išli u transportne vlakove, Edelman još jednom nastoji naglasiti da smrt s oružjem u ruci nije časnija od smrti u plinskoj komori. Time želi potaknuti razumijevanje težine pojedinih činova, kao što je u ovom slučaju mirno koračanje prema vagonima i Treblinki.
U sedmom potpoglavlju (str. 42-56) tematski se fokus ponovno vraća na život u getu. Opisujući okolnosti koje su dovele do njegova imenovanja zamjenikom zapovjednika ustanka, Edelman tu odluku ne glorificira, već ističe da se to dogodilo gotovo slučajno. Uvelike raspravljano pitanje pravilnog izbora riječi prilikom govora o neljudskim uvjetima u getu te ustanku u ovom je potpoglavlju polemizirano autoričinim pitanjem je li u getu bilo prostitutki. Edelmanov ironičan odgovor da bi u getu trebali biti mučenici i Ivana Orleanska u suglasju je s njegovom općom tendencijom ograđivanja od beatifikacije stanovnika geta. S druge strane, osvrćući se na pitanje jednog Francuza o spolnim aktivnostima u getu, Edelman nastoji istaknuti da je, uz to što su ljudi u getu i dalje imali iste fiziološke potrebe, ipak najvažnije bilo preživjeti, a za to je trebalo imati usmjerenje na nekoga ili nešto za što se živjelo, jer je to bio jedini način opstanka duha.
U osmom (str. 56-59) i devetom potpoglavlju (str. 59-65) autorica ponovno govori o Edelmanovim i Profesorovim pacijentima.
Na početku desetog potpoglavlja (str. 65-81), iz opisanog se susreta i razgovora Edelmana i kćeri policajca kojeg su ustanici strijeljali jer nije želio predati novac za oružje saznaje omjer cijena revolvera i sakrivanja Židova na arijevskoj strani, otkrivajući pritom apsurd: isplativije je bilo kupiti revolvere nego sakriti jednu osobu, iako Edelman napominje da se takve kalkulacije nisu radile. U nastavku potpoglavlja opširnije su opisane različite pojedinosti ustanka, poput siječanjske akcije likvidacije geta, načina tiskanja i distribuiranja novina u getu, te izlaska iz geta kroz kanale. U kontekstu pobune u Edelmanovu odredu – pojedinci, nezadovoljni njegovim vodstvom, smatrajući da im daje premalo oružja, odlučili su štrajkati glađu odbivši popiti zaslađenu vodu – Edelman progovara o svojoj nesigurnosti u situaciji kada se od njega očekivalo vodstvo.
U jedanaestom se potpoglavlju (str. 81-90) opisuju događaji neposredno nakon Edelmanova izlaska iz geta. Međutim, dominantna problematika potpoglavlja jest ideja Andrzeja Wajde o snimanju filma o getu, s Edelmanom kao govornikom na mjestima na kojima se sve odvijalo. Razrađujući mogući sinopsis, autorica navodi potencijalne lokacije na kojima bi se organizirali susreti bivših stanovnika geta. U naraciji se autoričino pripovijedanje o scenariju prepliće s Edelmanovim sjećanjima, stoga kada autorica govori o groblju kao jednoj od mogućih lokacija za Wajdin film Edelman se sjeća pojedinih stanovnika geta, njihove smrti i sudbina njihovih obitelji nakon rata. Budući da je u cijelom tekstu autorica intimno angažirana, uočljivo je njezino specifično viđenje mogućnosti realizacije ideje o filmu o getu, dopunjeno Edelmanovom izjavom da neće govoriti u kameru ono što je već jednom ispričao.
U dvanaestom potpoglavlju (str. 90-97) Edelman odgovara na pitanje zašto je postao liječnik, opisujući apatiju u koju je zapao nakon završetka rata. Iako se, prije nego što je počeo kazivanje, opire ideji da je postao liječnik kako bi mogao nastaviti ono što je radio u getu, naime odgovarati za ljudske živote, ipak zaključuje da je odgovornost za ljudske živote bila jedan dio njegove motivacije za bavljenjem medicinom. Pritom, prisjećajući se klinike u kojoj je radio, spominje da je često stajao pod palmom pred klinikom, promatrajući sobe svojih pacijenata, što uspoređuje sa stajanjem na Umschlagplatzu gdje je stajao pored ulaza i izvlačio bolesnike iz kolone, te u konačnici zaključuje da cijeloga života odgovara za ljudske živote. To je potpoglavlje ključno jer je u njemu objašnjeno značenje naslova djela, Stići prije Boga. Govoreći o svojoj ulozi kao liječnika, Edelman objašnjava da je njegov zadatak iskoristiti trenutačnu Božju nepažnju i zaštititi plamen života kojeg Bog želi ugasiti te ga održati barem malo dulje no što bi On to želio. Naime, za Edelmana, koji je otpratio 400 000 ljudi u Treblinku, Bog nije milosrdan, i upravo zbog toga što je u getu otpratio tolike tisuće ljudi u vagone, Edelman ima potrebu razračunavati se s Bogom.
U trinaestom potpoglavlju (str. 98-120), nastojeći unijeti reda u podatke i udovoljiti želji javnosti za konkretnim brojkama i kronologijom, autorica donosi logistički pregled opreme i ljudstva s njemačke i ustaničke strane, te kratku i preciznu kronologiju događaja tijekom ustanka. U nastavku potpoglavlja autorica opisuje mehanizam informiranja svijeta o ustanku u getu. Bitna karika tog mehanizma bio je Jurek Wilner, koji je Henryku Wolińskom („Wacławu“) na arijevskoj strani donosio informacije o getu, koje su zatim radiotelegrafskim putem prosljeđivane u London. Detaljno se potom govori o Jureku Wilneru i događajima iz njegova života u getu. Opisano je njegovo prenošenje informacija iz geta, nabavljanje oružja za geto, uhićenje od strane Gestapa prilikom kojeg je navodno tjedan dana ili čak čitav mjesec šutio o ustaničkim planovima, odluka da se nakon oslobađanja ipak vrati u geto, te davanje znaka za masovno samoubojstvo u bunkeru na Miłoj 18, dana 8. svibnja 1943. godine, kako bi izbjegli da padnu živi Nijemcima u ruke. Uza sve to, kao i uz navođenje pjesničkih fragmenata iz njegove sačuvane bilježnice, Wilnerov psihološki profil svjedoči o izrazito altruističnoj osobi, koja zbog svih svojih postupaka ima auru mučenika, zbog čega bi – u svjetlu problematike prikladnosti – on bio prikladniji za ulogu junaka od Edelmana.
U četrnaestom potpoglavlju (str. 120-122) autorica prenosi Edelmanov odgovor na pitanje zašto je preživio. Kao što je slučaj s većinom teksta, Edelman si ni u ovom slučaju ne pridaje lažnu veličinu; opisuje dvije situacije u kojima je tijekom života u getu mogao poginuti, pri čemu zaključuje da je preživio zahvaljujući sreći i slučajnosti.
U posljednjem potpoglavlju (str. 122-129) autorica opet povezuje moralno-etičke dileme osoba tijekom različitih situacija u getu koje je Edelman opisivao, s poslijeratnim iskustvima preživjelih i okolnostima medicinskih operacija. Tekst zaključuje promišljanjem o proporcijama: Edelman je otpratio 400 000 ljudi u Treblinku; što, naspram toga, znači spašavanje života jednog pacijenta? Međutim, „svaki je život za svakoga cijelih sto posto, pa onda to možda ima nekog smisla“.
Riječima autorice, Stići prije Boga nije knjiga o povijesti, već knjiga o sjećanju, zbog čega je teško prosuditi njezin sadržaj sa strogo znanstvenog stajališta, jer kako kritički vrednovati nečija sjećanja, posebno ako su mučna poput onih Mareka Edelmana? Ipak, iako nije znanstvena studija Holokausta, knjiga Stići prije Boga ima neizmjernu važnost za razumijevanje Holokausta, zbog toga što pruža drugačiju perspektivu. Naime lajtmotiv studija o Holokaustu je podatak o šest milijuna stradalih Židova, međutim taj broj sam po sebi ne predstavlja mnogo jer ne govori ništa o tih šest milijuna ljudi – to je samo broj, apstraktan zbog svoje veličine. Međutim poimanje i razumijevanje Holokausta ne svodi se na jedan broj već na shvaćanje da je svaki od tih šest milijuna Židova imao ime, obitelj, želje, planove za budućnost, život, koji je odjednom prekinut smrću, ili u plinskoj komori koncentracijskog logora, ili u getima od gladi itd. Shvaćanjem da je svaki od tih šest milijuna bio čovjek, poimanje Holokausta postaje znatno intenzivnije, surovije, stvarnije, a sâm broj stradalih više nije apstraktan. Sjećanja Mareka Edelmana potaknut će shvaćanje o ljudskosti tih žrtava, iako on ne govori o šest milijuna, čak ni o onih četiristo tisuća koje je otpratio niz Umschlagplatz. Govori o svega nekoliko desetaka ljudi, ali njegovo pripovijedanje ima jedan važan element – ljudskost. Edelman govori o ljudima; oni nisu dio povijesne statistike umrlih ili mitologizirani junaci povijesti. On govori o njihovim životima, problemima, željama, prošlosti… Naravno, često mora navesti i kako su umrli, ali se taj podatak ne svodi na datum smrti. Takav način pripovijedanja približava povijesne događaje čitateljima, a povijest više nije nešto što je prošlo i što ne utječe na pojedince. S druge strane, i Edelmanov način pripovijedanja –jednostavnost, izravnost, prividna hladnokrvnost – utječu na intenzifikaciju doživljaja Holokausta, čineći ga stvarnijim i nečovječnijim od puke statistike i znanstvenih činjenica.
Knjiga Stići prije Boga ukazuje i na pitanje odnosa javnosti prema Holokaustu. Pritom razmatranje pitanja pravilnog izbora riječi prilikom govora o toj tematici kritizira gotovo dogmatsku pretpostavku da se o Holokaustu treba izražavati koristeći patetične i martirične izraze. Nadalje, postavlja se i pitanje sjećanja – Edelman se pita sjeća li se danas itko svih „nepoznatih“ mladića i djevojaka koji su dali svoj obol povijesnim zbivanjima, te ima li uopće smisla sjećati se.
Historiografija nije književnost – ona je pisano izvješće o rezultatima znanstvenog istraživanja, stoga u njoj nema mjesta liričnom izražavanju. Međutim, Holokaust je još uvijek svjež u povijesnoj svijesti i relativno nedavan događaj, zbog čega je i vrlo osjetljiva tema rasprava. Neosporno je da o njemu treba govoriti, treba ga istraživati, a nužne su čak i statistike. No potrebno je raspravljati o Holokaustu i na drugi način, bliži ovom Edelmanovom. Edelman je pokazao da je jednostavnost bolji pristup od grandioznih izraza. Mitologizacija je proizašla iz činjenice da su povjesničari – u ovom konkretnom slučaju – vrednovali ustanak u varšavskom getu sa historijskog odmaka, dajući mu značaj koji on za sudionike nije imao. Naravno da događaji, promatrani s odmakom, imaju određenu težinu koja im se mora priznati. No za razumijevanje povijesne zbilje nužno je poznavati i drugu stranu, a to je odnos samih sudionika prema događaju. Zahvaljujući Edelmanu, to je moguće za jedan element povijesti.
Zbog njezine specifične forme teško bi bilo uputiti neku kritiku knjizi. Najjednostavnije je prihvatiti zadanu formu i nadati se da će i čitateljima i istraživačima poslužiti za dublje shvaćanje i, na neki način, oplemenjivanje njihove perspektive Holokausta.
Dora Kosorčić