Kristian Benić – Prikaz: Zbornik Lovranšćine, Katedra Čakavskog sabora Lovran, Lovran 2012, str. 343.

Zbornik Lovranšćine, Katedra Čakavskog sabora Lovran, Lovran 2012, str. 343.

Započeti u znanstvenom časopisu prikaz osobnim sjećanjem pomalo je neobično, „pravovjernima“ pomalo i diletantsko postupanje, ali u ovom slučaju riskirat ću i učiniti tu iznimku. Ne toliko zbog prodorne osobne nostalgične vizije iz studentskih dana u kojoj se u fakultetskom parku i po hodnicima satima raspravljalo o razumijevanju povijesti i oblicima povijesnog znanja koliko zbog detektiranja izvorišta trajnog „erosa“ za istraživanjem povijesti koje nas prati u kakvim god se profesionalnim/poslovnim/životnim ulogama našli nakon diplomiranja. Konkretnije, bila je to akademska godina 2004/2005, a upravo su pod palicom Miroslava Bertoše započela predavanja o svjetskoj povijesti srednjeg vijeka. Šok! Tko je očekivao datume Križarskih ratova, dobio je osvrt na prostitutke i alkohol koje su vitezovi za sobom vukli prema Jeruzalemu, željne analize francuskih kraljevskih dinastija dočekalo je predavanje o spavaćoj sobi u Parizu u XIII. stoljeću, koga je zanimao nastanak protestantizma dobio je predavanje o tiskarskom stroju! U tom kreativnom loncu šestosatnih predavanja održavanih svake druge srijede, tako netipičnom za naše dotadašnje shvaćanje “znanstvene” povijesti u kojem je kreativnost gotovo nužno detektirana kao neprijatelj, nalazio sam se zajedno s Igorom Eterovićem, kao jednim od nadarenijih studenata generacije. Zašto sve ovo prepričavam? S punom odgovornošću spreman sam tvrditi – da te godine Miroslav Bertoša nije s punim žarom govorio kako povjesničar mora biti stvaralac, a da je za nas mlade studente najbolje samostalno tražiti istraživačke putove i izdavačke solucije, ne bismo u rukama danas držali drugi broj Zbornika Lovranšćine, povjesničarsku esenciju malog liburnijskog mjesta u podnožju Učke.

Drugo izdanje Zbornika Lovranšćine pod uredničkom palicom Igora Eterovića donosi 12 rasprava i članaka kojima se na pragu paradigmi mikrohistorije ulazi u srž povijesnog sadržaja područja Lovrana. Markus Leideck donosi prilog „Arhivsko gradivo Državnog arhiva u Pazinu kao izvor za istraživanje prošlosti Lovranštine“. Kao i uvijek kada je riječ o sličnim uratcima, riječ je o klišejizirano urađenim, ali esencijalnim sadržajima za bilo kakvo daljnje profesionalno istraživanje jer pružaju jednostavniji smjer traženja građe o području kao što je lovransko, koje unatoč svojoj maloj veličini građu o sebi nalazi na vrlo različitim stranama.

Ivana Eterović i Igor Eterović obradili su kroz prilog „Devet oporuka iz lovranske kancelarije na hrvatskome jeziku iz 18. stoljeća pohranjenih u Državnom arhivu u Rijeci“ do sada neistražen materijal koji je u Zborniku objavljen u obliku faksimila originala, ali i prijepisu i transkripciji sadržaja oporuka. Prilog „Stanovništvo istočnog dijela lovranske gradske jezgre u XIX. stoljeću“ Roberta Žigulića i Sanje Biloš Žigulić koncizno do mikrorazine istražuje tko su bile obitelji i pojedinci temeljnog urbanog tkiva Lovrana. Taj članak svjedoči do koje nevjerojatne mikrorazine podataka može odvesti moderna povijesna znanost čime se približavamo željenom cilju – potpunoj rekonstrukciji života na mikrolokacijama.

Julija Lozzi Barković i Boris Barković u prilogu „Lovranski mandrać na prijelomu 19. i 20. stoljeća“ istražili su pak lovransku lučicu i arhitektonska ostvarenja nastala oko nje čime se postupno ulazi u priču o arhitekturi, interijeru građevina i urbanizmu za koju možemo konstatirati da generalno prevladava u drugom izdanju ovoga zbornika. Člankom „O drvenoj i mramornoj opremi župne crkve Sv. Jurja u Lovranu“ Mateja Jerman uvodi nas u estetski svijet i doživljaj objekta koji se spominje još 1410. godine. Marijan Bradanović u radu „Prilozi poznavanja lovranske skulpture“ istražuje skulpturu i dekorativnu arhitektonsku plastiku lovranskog povijesnog središta i njegova povijesnoga podgrađa, ali zalazi i u područje neistraženi lovranskih ljetnikovaca kojima su bogati pojedinci pokušavali slijediti najsuvremenije europske primjere. Na sličnom pravcu je i Zana Dragičević radom „Elementi venecijanske cvjetne gotike na lovranskim vilama: primjeri graditelja Carla Seidla i Attilia Maguola“.

Doprinos povijesti smrti nastavila je davati u području već specijalizirana i okušana Daina Glavočić koja je u prilogu „Lovransko groblje“ istražila temu izrazito zanimljivu za izučavanje kulture smrti i umiranja. Vjekoslava Jurdana je pak kroz „Lovran u Volčićevim zapisima usmenih pjesama“ obradila djelo istarskog preporoditelja Jakova Volčića, koji je na proputovanju Lovranom zabilježio uvijek izazovnu usmenu predaju, a danas siguran izvor za istraživanje ljubavi, udvaranja, seksualnosti. Jezikoslovnim aspektom se u članku „Lovranski glagoljaški grafiti – posebnost pučkog izričaja“ pozabavila Antonija Zaradija Kiš što je nastavak nekadašnjih istraživačkih nastojanja legendarnog Branka Fučića.

Možda najzanimljiviji prilog „Tradicijski aspekti u načinu života i problemi identiteta malih gradova: Lovran i Volosko“ djelo je Tihomire Stepinac Fabijanić; autorica istražuje fenomene prošlosti opstale do današnjeg dana čineći dio njihovog identiteta. Na pragu sličnog problema je i „Prilog stvaranju jedinstvene metodologije revitalizacije malih povijesnih gradova u subregijama Primorsko-goranske županije“ Veseljka Velčića.

Zbornik Lovranšćine nastaje kao rezultat kombinacije rada lokalnih entuzijasta uronjenih u čakavsku baštinu i serioznih znanstvenika kojima je upravo profesionalna znanost životni poziv. Dok entuzijasti jamče da iza nastojanja stoji iskrena ljubav prema baštini i zavičaju, znanstvenici spoznaji pružaju utege ne bi li radovi ostali unutar okvira istinitog i relevantnog. Ono što je impresivno i posebno uočljivo, jest činjenica stvaranja znanstvenog standarda što nadilazi uobičajena lokalna zbornička nastojanja koja prijete otklizavanjem u diletantizam. Miroslav Bertoša, Slaven Bertoša, Igor Duda, Julija Lozzi Barković samo su dio s liste od 27 recenzenata koji jamče znanstvenu utemeljenost iznesenih spoznaja.

Zanimljivo, još jedna recesijska godina nije donijela nedostatak sredstava za tiskanje, ali valja napomenuti da nije bilo podrške iz smjera turističkih zajednica i turističkih gospodarskih subjekata. Potonje je zabrinjavajuće jer je upravo turistička djelatnost područje u kojem ovakva nastojanja imaju najveću svrhu i bivaju trenutkom u kojem povijest postaje društveno smislena, a ne samo intelektualna disciplina. Istraživanjima se kreira sadržaj koji kasnije ima primjenjivost u bilo kojem obliku turističke djelatnosti svjesne da uz sunce i more pravu ponudu čini dobra priča. Za vidjeti je hoće li sljedeći broj donijeti pozitivnu financijsku promjenu, ali i autorsko izravnije otvaranje prema kreativnom potencijalu povijesnih spoznaja. Šest sati u uvodu spomenutih predavanja koje se upijalo poput spužve tada neće biti uzaludnima.

Kristian Benić