Božena Vranješ-Šoljan – Prikaz knjige Tvrtko Jakovina, Treća strana Hladnog rata, Fraktura, Zagreb 2011, 782 str.

Tvrtko Jakovina, Treća strana Hladnog rata, Fraktura, Zagreb 2011, 782 str.

 

Za razliku od prvih dviju knjiga Tvrtka Jakovine (Socijalizam na američkoj pšenici i Američki komunistički saveznik. Hrvati, Titova Jugoslavija i SAD 1945.-1955.) koje su se bavile temom vanjske politike Jugoslavije od 1945. do 1963. godine, knjiga Treća strana Hladnog rata ne fokusira se isključivo na Jugoslaviju i njezinu vanjsku politiku, već je posvećena temi nesvrstanosti. Sam autor ističe da je knjiga originalno bila zamišljena kao povijest Jugoslavije u detantu, povijest vanjske politike SFRJ 1970-ih i 1980-ih godina, odnosno povijest Pokreta nesvrstanih. No svjestan kako je hrvatska historiografija koja obrađuje nekadašnju jugoslavensku federaciju „nepopravljivo skučena, gotovo u strahu od komunikacije sa svijetom”, autor je, čitajući dokumente, postupno shvatio da bi sužavanje na jugoslavensko gledanje nesvrstanosti bilo ne samo bespredmetno nego i uglavnom nemoguće. Naime, dokumenti koji su pokazivali djelatnost jugoslavenskog državnog vrha pružali su puno više, govorili su o svjetskim zbivanjima. Pokazali su da su jugoslavenski političari, s obzirom na učestalost i kvalitetu susreta s vodećim svjetskim političarima, bili relevantni i dobro informirani sugovornici te da je jugoslavenska diplomacija u tom vremenu bila na svjetskoj razini.

Politika nesvrstavanja bila je glavna vanjskopolitička poluga Jugoslavije. Sažeto rečeno, tumačena je kao potvrda međunarodne osobnosti malih i slabijih spram velikih i moćnih i nipošto nije značila neutralnost kako su je mnogi pokušavali definirati. Bit nesvrstane politike bila je da države žele biti slobodne, da se ne žele svrstati uz jedan ili drugi blok i braniti tuđe interese ili pak one interese koji za njih nisu prioritetni.

Autor je u ovoj knjizi pokazao kako je u mnogim ključnim zbivanjima sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća jugoslavenska diplomacija bila važna i utjecajna. Knjiga detaljno prikazuje zbivanja u Afganistanu prije i nakon sovjetske intervencije 1979. godine, proces borbe za oslobođenje Namibije, borbu POLISARIA u Zapadnoj Sahari, talačku krizu u Iranu nakon islamske revolucije i iračko-iranskog rata, sporazum u Camp Davidu, zbivanja u Ugandi i Kampućiji te druge važne događaje na svjetskoj razini. No, bogatstvo dokumentarne građe koja mu je bila na raspolaganju omogućilo je Tvrtku Jakovini dubinsku analizu djelovanja Pokreta nesvrstanih zemalja i ta je problematika dobila središnje mjesto u knjizi. Događaji su strukturirani logikom izvora, ali je autor, pazeći pritom na kronološki slijed događaja, odredio i vrednovao ključna zbivanja unutar Pokreta nesvrstanih. Podrobno je prikazao genezu i završetak svakog od tih važnih zbivanja. Primjerice, zbivanja u Afganistanu analizirao je od Drugoga svjetskog rata do danas, kada su u toj zemlji angažirane i hrvatske snage. Sa stajališta izvršene analize čitatelj će lako uočiti da je povijesnom luku afganistanskih zbivanja autor odredio točku koju je smatrao osobito važnom za detaljan prikaz, a to je 1978. i Saur revolucija do početka osamdesetih.

Osnovni dojam koji se stječe čitanjem ove knjige jest da je kao analitičar suvremene svjetske povijesti Tvrtko Jakovina oljuštio tu povijest od nepotrebnih činjenica koje uglavnom služe u dnevnopolitičke svrhe te zapravo zamagljuju bit i relativiziraju istinsku važnost zbivanja koja su činila povijest samu. Primijenivši metode istraživanja uobičajene u povijesnoj znanosti, Tvrtko Jakovina je u ovom djelu dao dva važna doprinosa historiografiji. Prvi je doprinos njegov pokušaj reinterpretacije povijesne teme nesvrstanosti koju se u ovoj knjizi pokazuje kao vanjskopolitičko oruđe Titove Jugoslavije. Nesvrstanost je, ustvrdio je Jakovina, bila glavna poluga za osiguranje vanjskopolitičkog položaja koju je vladajuća politička elita obilno koristila. Drugi je važan doprinos prevladavanje jugoslavenske, odnosno nacionalne perspektive. To znači da autor nije imao za cilj isključivo pokazati kako se na određeni problem gledalo u Jugoslaviji, već je na izvore gledao međunarodnom optikom. Tako su u knjizi citirani izvori podjednako važni kako za nacionalne historiografije naroda iz bivše Jugoslavije, tako i u međunarodnim razmjerima, što će reći za sve zemlje svijeta s kojima je Jugoslavija surađivala.

Ono što je još važno reći, jest da ova knjiga nipošto nije zaobišla europska zbivanja ili pak ulogu supersila. Svojim kritičarima autor poručuje neka se suzdrže takvih opservacija jer bi one podsjećale na kritiku koja se upućivala jugoslavenskim vlastima i Titu kako je tobože izolirao državu iz njezina prirodnog, što će reći europskog okruženja. Autor naprotiv smatra da je vanjskopolitičko vezivanje Jugoslavije u cilju njezinog gospodarskog napretka i stabilnosti za zemlje Afrike ili Azije bilo logično i u skladu s dominantnim trendovima. Ta je politika bila, ističe Jakovina, lukava, pragmatična, korisna. Bilo je to vrijeme kad Jugoslavija nije bila drugima važna i kad se procijenilo da se prilike u Europi neće promijeniti u skladu s jugoslavenskim priželjkivanjima. Kakva god bila, autor drži da ju se mora promatrati i vrednovati u skladu s ideologijom i željama onih koji su je stvarali i vremenom u kojemu se oblikovala. Samo tada, s pravom ističe Jakovina, bit će nam danas razumljiva i a znanje o tome danas korisno.

 Tvrtko Jakovina je u svojoj knjizi iznio važna znanstvena polazišta o povijesti Hladnoga rata. Konstatirao je da je povijest Hladnoga rata transnacionalna. U razdoblju nakon rušenja Berlinskog zida i otvaranja arhiva i male su historiografije dobile priliku za vrednovanje njihovih vanjskopolitičkih uspjeha. S tog polazišta Jakovina je istražio povijest Hladnog rata kao fenomen koji prelazi nacionalne i regionalne granice. Upotrebljeni izvori i literatura dopustili su mu da vrednuje Hladni rat kao transnacionalni fenomen. Globalno istražiti znači koristiti izvore na različitim jezicima. Globalizirani svijet, tvrdi autor, učinio je zbivanja u dalekim zemljama važnim i prisutnim u svakodnevnom životu. Primjerice, suradnja režima u Beogradu i Bagdadu znatno je utjecala na jugoslavenske liječnike, vojne stručnjake, poduzetnike, radnike, političare, visoko školstvo, sport i kulturu, također i na međunarodna zbivanja kao što je primjerice tijek rata na Bliskom istoku.

Autor tvrdi, a s tom se tvrdnjom možemo složiti, kako se Hladni rat može analizirati i kroz pericentrične naočale. Često su naime male i periferne države bile pokretači i katalizatori hladnoratovskih sukoba. Stoga, tvrdi autor, Hladni se rat može bolje razumjeti analizom odnosa Sjevera i Juga nego Istoka i Zapada.

Ako je Hladni rat započeo u Europi, činjenica je da je tamo i završio. No, jasno je da je europska kriza dramatičnije mogla zaoštriti odnose u svijetu nego lokalni sukob u nekoj afričkoj državi. Ali, nakon što je postalo jasno da u Europi izravnog sukoba suprotstavljenih ideoloških blokova neće biti, interes se preselio na periferiju. Upravo ta periferija, iz europske perspektive to je Afrika i Azija, postaju područja mnogobrojnih iznenađenja. Autor tvrdi da je Jugoslavija veći dio svoje poslijeratne povijesti mogla biti bezbrižna. Postojali su ideološki napadi njezinih susjeda, primjerice Albanije ili Bugarske, ali oni nisu bili opasni. U drugoj fazi Hladnog rata, od početka detanta 1963, a zatim i detanta supersila od početka 1970-ih, sukob je bio duboko zamrznut. Tko je želio djelovati, ističe Jakovina, mogao je to samo u Trećem svijetu.

Knjiga Tvrtka Jakovine pokazuje koliko je bilo duboko i organsko djelovanje jugoslavenske diplomacije u međunarodnoj povijesti Hladnog rata. Osim kao povijest Hladnog rata i povijest nesvrstanih, odlika je ove knjige da se može čitati i kao štivo iz današnje, aktualne dnevnopolitičke perspektive. Jer sve ono što je bilo aktualno prije 30 godina (zbivanja u Afganistanu, Iraku, Zimbabveu, zemljama Magreba) i danas je gotovo jednako aktualno. Knjiga pokazuje što je značila jugoslavenska diplomacija i gdje smo u političkim procjenama danas, kada države koja je na ovim prostorima vodila jednu prestižnu i ambicioznu politiku – više nema.

U jedanaest opširnih poglavlja knjiga obuhvaća sva relevantna zbivanja Pokreta nesvrstanih u vremenu Hladnog rata od početka do danas. Ona beskompromisno secira vrijeme, događaje i ljude u Jugoslaviji i svijetu. Sve je utemeljeno na izvorima kojima je autor kritički pristupio. Knjiga ima impozantan znanstveni aparat koji također svjedoči o njezinoj ozbiljnosti i utemeljenosti. Smatram da je Tvrtko Jakovina napisao djelo vrhunske historiografije koje će mnogobrojnim istraživačima ne samo zadugo biti nezaobilazna literatura, već i zadugo bez pravog takmaca.

 

  Božena Vranješ-Šoljan