Ivan Basić – Periferije, pograničja i rubovi na obodu dvaju carstava. Dvanaest stoljeća Aachenskoga mira. Međunarodni simpozij The Treaty of Aachen, AD 812: The Origins and Impact on the Region between the Adriatic, Central, and Southeastern Europe, Zadar 27-29. rujna 2012.
Periferije, pograničja i rubovi na obodu dvaju carstava. Dvanaest stoljeća Aachenskoga mira. Međunarodni simpozij The Treaty of Aachen, AD 812: The Origins and Impact on the Region between the Adriatic, Central, and Southeastern Europe, Zadar 27-29. rujna 2012.
Od četvrtka, 27. rujna do subote, 29. rujna 2012. godine u velikoj je dvorani Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru održan međunarodni znanstveni skup The Treaty of Aachen, AD 812: The Origins and Impact on the Region between the Adriatic, Central, and Southeastern Europe. Skup su zajednički organizirala četiri odsjeka za povijest: Odjel za povijest Sveučilišta u Zadru, odsjeci za povijest zagrebačkog i splitskog filozofskog fakulteta te Odsjek za srednjovjekovne studije Srednjoeuropskog sveučilišta (Department of Medieval Studies, Central European University) u Budimpešti. Uz navedene institucije, financijski su ga poduprli Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske, splitski Muzej hrvatskih arheoloških spomenika te Zadarska nadbiskupija. Neki sudionici ujedno su i nastavnici na spomenutim odsjecima (M. Ančić, T. Vedriš, N. Budak, H. Gračanin, I. Basić), tako da su aktivnim sudjelovanjem na skupu predstavljali i svoje matične institucije. Ipak, među svima valja izdvojiti Trpimira Vedriša, koji je bio idejni začetnik zadarskog simpozija i njegov glavni realizator.
Namjera je organizatora bila da se iz komparativne i regionalne perspektive razmotri kompleks pitanja vezanih uz razdoblje prije, za vrijeme i nakon višegodišnjih pregovora između franačkih vladara i bizantskih careva (802.-815.), isprekidanih ratnim sukobima, koje je na kraju zaključeno sklapanjem mirovnog sporazuma u Aachenu. Na skupu je izlagalo ukupno dvadesetsedam znanstvenika (od predviđenih dvadesetdevet), među kojima dvojica (T. Turković, A. Milošević) nisu bili u mogućnosti osobno izložiti svoje priloge, ali su ih poslali, pa su njihova izlaganja pročitana. Izlagači su stigli iz Velike Britanije, Hrvatske, Australije, Austrije, Slovenije, Grčke, Italije, Mađarske, Bugarske, Srbije i Rusije.
Plenarno uvodno izlaganje održao je u rotundi Sv. Donata ugledni britanski bizantolog Jonathan Shepard (Circles Overlapping in the Upper Adriatic). Osnovne teme izlaganja Shepardova su stalna preokupacija: dinamika i modeli pojave velesila (»hard power«, »soft power«), dugo trajanje i interakcija krugova moći, politička kultura, različiti načini ocrtavanja vjerskih i ekonomskih zona utjecaja. Unutar tih i drugih geopolitičkih konstanti bizantske države istraživao je način njihova zrcaljenja na istočnojadranski prostor u devetom i ranijim stoljećima. Nakon Shepardova izlaganja uslijedilo je razgledavanje zadarskog episkopalnog kompleksa pod vodstvom Pavuše Vežića praćeno odgovarajućim izlaganjem (The Episcopal Complex in Zadar: The Church of St. Anastasia and the Rotund of the Holy Trinity) u kojem je Vežić dijakronijski raslojio arhitektonski razvoj tog sklopa.
Prva sesija simpozija (Late Antique Substratum of the Treaty) sadržavala je tri izlaganja. O dataciji izvornika prema kojemu je nastala srednjovjekovna karta ekumene, poznatija pod nazivom Peutingerova karta, uvelike se raspravljalo kroz gotovo četiri protekla stoljeća, no moderne i suvremene studije sve jasnije ukazuju da je predložak vrlo vjerojatno nastao za vladavine cara Teodozija II. (408.-450.). Međutim, bez obzira na takvu dataciju predloška kojim se poslužio srednjovjekovni kartograf, posve je očigledno da su na karti zabilježeni i mnogi zemljopisni podaci koji potječu iz znatno ranijeg razdoblja, ali i iz karolinškog vremena, o čemu je raspravljao Tin Turković (The Peutinger Map: Carolingian Contents Connected to the Treaty of Aachen), otvorivši intrigantnu mogućnost da je riječ o sloju karte na neki način povezanom s Aachenskim mirom. Francesco Borri je analizirao franačke i bizantske izvore o etnijama jadranskog bazena, osobito u Dalmaciji (Slavs and Romans on the Adriatic Arc Before and After the Treaty of Aachen). U različitim etnonimima razaznaje grupe koje su vrela identificirala (ili su se sâmi tako identificirali) kao Slavene, Romane i Franke, a posebnu je pažnju posvetio skupini imenovanoj Romani. Danijel Džino predočio je povijesni razvoj Dalmacije u ranom srednjem vijeku kao rasap i rekonstrukciju kasnoantičkog kompleksnog društvenog sustava (Post-Roman Dalmatia: Collapse and Regeneration of a Complex Social System), namijenivši izlaganje iscrpnoj raspravi o razlozima njegova urušavanja te načinima na koje je ono utjecalo na formiranje novoga društveno-političkog ustroja.
Karolinškoj politici u regionalnom kontekstu bio je posvećen prvi dio sljedeće sesije (Empires & their Peripheries I). Ivan Majnarić odabrao je metodološki obrazac Evangelosa Chrysosa o trima fazama pri formiranju ranosrednjovjekovnih regna kako bi pokazao njegovu primjenjivost na položaj gentes uz jugoistočni obod Karolinškog carstva (The Treaty of Aachen 812 and aemulatio imperii on the Southeastern Frontiers of the Carolingian World). Slovenski povjesničar Peter Štih osvijetlio je stratešku važnost Istarskog poluotoka kao donedavne bizantske pokrajine u kontekstu Aachenskog mira temeljem podataka Rižanskog placita (La Politica Imperiale e le sue conseguenze regionali: L’Istria tra gli anni 788 e 812).
Nastavak sesije Empires & their Peripheries sadržavao je izlaganja posvećena ulozi Bizanta na Balkanu. Grčki povjesničar Panos Sophoulis ukazao je na različite mogućnosti ocjenjivanja uspješnosti bizantske države između 780. i 812. godine (A Resurgent Empire? Byzantium in the Early 800’s). Ranijim, uglavnom linearnim, ocjenama o gospodarskom oporavku, vojnoj konsolidaciji i teritorijalnoj ekspanziji Carstva od početka 9. stoljeća nadalje Sophoulis je suprotstavio kompleksniju sliku, upozorivši na niz političkih, društvenih i vojnih determinanti koje su tijekom tog razdoblja otežavale ostvarenje dugoročnih državnih ciljeva. Na nj se tematski djelomice nadovezuje izlaganje Mladena Ančića (Imperial Interaction and Local Autonomies). Ančić je iskoristio ideje američkog povjesničara Davida Luddena o »Carstvu kao procesu« kako bi pokazao načine carskog interveniranja na Jadranu poslije Aachenskog mira. Prateći niz manje ili više uspješnih pokušaja integriranja ove periferne pokrajine u centralni mehanizam karolinške države, ukazao je na sve izraženije autonomističke tendencije od kasnih 820-ih nadalje, koje su posljedovale pretvaranjem perifernih zemalja u pograničje jednog i drugog carstva, a zatim i u polunezavisne političke entitete (Venecija, provincia Jadertina, Hrvatska kneževina).
Franks & Byzantines in Italy bio je naslov jutarnjih sesija drugoga dana simpozija, podijeljenih na izlaganja posvećena Veneciji te Akvileji i Gradu. O gradu na lagunama prvi je govorio Gherardo Ortalli (Aquisgrana 812: Le premesse degli equilibri alto-adriatici e del ruolo di Venezia). Istaknuo je tradicionalizam historiografije o počecima mletačke države (razvoj Venecije je kroz takvu interpretativnu matricu promatran posve linearno), ali i presudnu ulogu Aachenskog ugovora u postizanju mletačke hegemonije na Jadranu. Odnos između databilnih arheoloških objekata u Veneciji i političkih prilika oko 812. godine istražio je potom Sauro Gelichi (Aachen, Venezia e l’archeologia). Pomoću arheoloških podataka pokušao je objasniti modele i dinamiku naseljavanja, organizaciju prostora te karakteristike materijalne kulture, nastojeći ove fenomene povezati s političkim promjenama uslijed karolinškog pritiska. Za Gelichijev prilog svojstven je holistički pristup, kojeg je teško reproducirati prepričavanjem: moglo bi se konstatirati da on nastoji odgovoriti na pitanje kakav jest (i kakav može biti) prilog arheologije boljem upoznavanju i razumijevanju mletačkoga »prijelaznog razdoblja« oko 800. godine.
Susjednu Akvileju obradila je, prvenstveno iz hagiografske perspektive, Marianna Cerno (Aquileia at the time of the Treaty of Aachen: The Patriarchate and its Hagiography). Uputila je na izravne reflekse zatečene crkvene i političke (Franci–Bizant) dvojnosti u mjesnoj akvilejskoj i gradeškoj hagiografskoj produkciji. Ujedno je pažnju usmjerila ka indikativnim tekstološkim vezama dviju akvilejskih pasija s nekoliko tekstova istog žanra u Panoniji i Dalmaciji, u kojima se razaznaju snažne veze akvilejske crkve s biskupijama Ilirika. Magdalena Skoblar pozabavila se likovnim materijalom u Gradežu, obrativši posebnu pažnju ciborijima pripisanim patrijarhu Ivanu Mlađem i problemima vezanim uz njihovu dataciju (Patriarchs and Patrons: Textual Sources, Material Evidence and the Attribution of the Ciboria in Santa Maria delle Grazie at Grado).
Problemu formuliranom u naslovu sljedeće sesije (Pannonia between the Franks & Byzantium) pristupila su trojica izlagača. Hrvoje Gračanin dao je pregled osnovnih povijesnih gibanja u Donjoj Panoniji ranog 9. stoljeća (Lower Pannonia Before and After the Treaty of Aachen). U vremenskom lûku od prvih franačkih sukoba s Avarima do Ljudevitove pobune, razmatrao je odnose Karolinga prema Bizantu, te jednih i drugih prema slavenskim i bugarskim vojnopolitičkim elitama na međuprostoru dvaju carstava. Vrlo je zanimljiva Gračaninova pretpostavka kako je uloga Bizanta u bellum Liudewiticum bila izraženija nego što se do sada smatralo, osobito s obzirom na Porfirogenetove navode o posvemašnjem rasapu carske vlasti na Zapadnom Balkanu za vladavine Mihajla II. Mucavca (820.-829.).
Mađarskog arheologa Miklósa Takácsa je u priopćenju podužeg naslova (Is it Possible to Recognise Changes in the Political Structure in the Remains of the 9th Century Village-like Settlements? The Evaluation of Archaological Sources from the Central Parts of the Carpathian Basin) zaokupilo fundamentalno pitanje: zrcale li vjerno rezultati arheoloških istraživanja ranosrednjovjekovnu zbilju kakvu ocrtavaju rijetki pisani izvori, ili se radi o »nadinterpretaciji« uvjetovanoj upravo rijetkošću navedenih povijesnih vrela? Na nj je odgovor pokušao dati pregledom stanja istraživanja i postojećih kronologija arheološkog materijala 9. stoljeća u Karpatskom bazenu, usredotočivši se na tragove ranih naseobinskih aglomeracija u srednjem i južnom dijelu tog prostora. Iz arheološke topografije proizlazi zaključak o postojanju manjih zaselaka, neprekidno naseljenih, u čijem životu »velika« povijest Panonske nizine 9. stoljeća nije imala presudnu ulogu.
Béla Miklós Szőke, također iz Arheološkog instituta Mađarske akademije, obratio je pažnju položaju narodâ Panonske nizine uoči i nakon 812. godine, pokušavši pokazati u kojoj se mjeri mirovni ugovor zrcalio i u tom prostoru (811: Frieden in Aachen für die Völker im Karpatenbecken – Vorgeschichte und Folgen). Szőke se stoga usmjerio k analizi pojedinih pojmova iz karolinških kraljevskih anala relevantnih za Karpatsku kotlinu (npr. Canizauci, što tumači kao izaslanike avarskoga kana), iako bi možda bilo korisnije da je veći naglasak položio na rezultate vlastitih arheoloških kampanja, koji bi zasigurno bolje potkrijepili kontekstualnu sliku koju je ocrtao.
Poslijepodnevne sesije obuhvatile su i skupinu izlaganja posvećenu »tampon zonama« između Bizanta i Franaka (“Buffer zone polities” I: Balkans). Tako je bugarski povjesničar Angel Nikolov obradio odnos Franaka prema Bugarima u prvoj polovini 9. stoljeća, otvarajući iznimno zanimljivu mogućnost uočavanja određenih franačkih modela usvojenih pri teritorijalnom uređenju rubnih dijelova rane bugarske države (teritorijalizacija rubnih plemenskih skupina u comitates). Daniel Ziemann je, s druge strane, pristupio kompleksnom odnosu Bizanta prema Bugarima, osobito se osvrnuvši na veliki bizantski poraz godinu dana prije sklapanja mira u Aachenu (Dangerous Neighbours: The Aftermath of the Defeat of Nicephoros I by the Bulgarians in 811). Podcrtao je dvije najvažnije dugoročne posljedice tog događaja: prelazak Bizanta iz ofenzive u defenzivu praćen rastućom dominacijom bugarske vojne moći na terenu, te relativno naglu izmjenu društvene i kulturne slike Prvog Bugarskog Carstva uslijed inkorporiranja velikih bizantskih područja.
Drugi dan simpozija nastavljen je sekcijom Ecclesiastical Politics I: Adriatic between Rome & Constantinople. Talijanska povjesničarka Maddalena Betti u zanimljivom je izlaganju istražila svekolik odnos Svete Stolice spram aktualnog stanja crkvene organizacije, njenih tradicija i ranokršćanske baštine u Iliriku u 9. stoljeću (Rome and the Heritage of Ancient Illyricum in the 9th Century). U podlozi svih političkih gibanja između rimskih prvosvećenika s jedne strane te Franaka, Bizanta i slavenskih političkih formacija s druge strane, primijetila je kontinuiranu brigu papinstva za očuvanjem i reafirmiranjem starih jurisdikcijskih prava Rima nad cjelokupnim Ilirikom, neovisno o tome tko je predstavljao osporavatelja tih težnji (bavarski episkopat u sporu oko Metodove sirmijske katedre, crkvena nadležnost nad Bugarskom, itd.). Iako su izvori o ovom problemu za prvu polovinu istog stoljeća mnogo oskudniji, autorica pretpostavlja da je upravo Aachenski mir snažno reafirmirao ideju o »Rimskom« Iliriku, tj. pokrajini kao sastavnom dijelu Rimskog patrijarhata.
Predrag Komatina (Dalmatian Bishops at the Council of Nicea in 787 and the Status of the Dalmatian Church in the 8th and 9th Centuries) analizirao je popise dalmatinskih biskupa nazočnih na ekumenskom koncilu u Niceji 787. godine, u hrvatskoj historiografiji zapažene tek 1970-ih godina. Uspješno je dekonstruirao suprotstavljena mišljenja koja su upravo u toj činjenici vidjela podlogu potpuno suprotnim zaključcima: da dalmatinske biskupije jesu (R. Katičić), odnosno nisu (L. Margetić) bile podvrgnute konstantinopolskom patrijarhu. Ti su se zaključci djelomično zasnivali i na stavovima historiografije o odnosu cara Lava III. spram Zapadnog Ilirika prilikom izuzimanja nekolicine biskupija iz rimske jurisdikcije 732. godine. Komatina je zaključio da se položaj dalmatinskih crkava na koncilu može uspoređivati s položajem ciparske crkve, koja je tada bila autokefalna, a na saboru je prisustvovala jer se radilo o ekumenskom sazivu. K tome, bizantski popisi biskupa pod jurisdikcijom Konstantinopola iz 8. i 9. stoljeća nijednom ne registriraju dalmatinske biskupije, što u svemu upućuje njihovu manje-više stalnu podvrgnutost Svetoj Stolici sve do vladavine Bazilija I. (867.-886.), kada je izvršen neuspješan pokušaj njihova inkorporiranja u bizantski crkveni ustroj.
Završni je dan skupa započeo nastavkom sekcije Ecclesiastical Politics: Adriatic between Rome & Constantinople (II). Tri su izlagača (iz Klagenfurta, Splita i Zagreba) podastrijela priloge usko vezane uz kontekst u kojemu su djelovali visoki crkveni dostojanstvenici, prisiljeni na različite načine održavati crkvenu i političku ravnotežu između dvaju carstava i dvaju patrijarhata – rimskog i konstantinopolskog. Preplitanjem i superponiranjem crkveno-jurisdikcijskih i političkih prava nad velikim sjevernojadranskim središtima Akvilejom i Gradežom bavio se Harald Krahwinkler (Aquileia and Grado “between” Aachen and Constantinople and the Frankish-Byzantine treaty of 812). U središtu tih zbivanja stajala je nesvakidašnja ličnost gradeškog patrijarha Fortunata II. (803.-oko 825.), a pri osvjetljavanju kompleksnoga odnosa između dvaju carstava i dvaju konkurentskih patrijarhata autor je posegnuo za brojnim izvorima: Rižanskim placitom, diplomom o razgraničenju Akvilejske i Salcburške metropolije, zapisnikom sinoda u Mantovi, napokon oporukama Karla Velikog i Fortunata.
U sljedećem je izlaganju Ivan Basić ponudio nova viđenja o vremenu i okolnostima osnivanja istočnojadranskih biskupija u ranom srednjem vijeku (New Evidence for the Re-establishment of the Adriatic Dioceses in the late 8th Century). Istaknuo je nedostatak iole kvalitetne arhitektonske i likovne građe 7. i 8. stoljeća kao činjenicu i kao problem, s druge strane upozorivši na naglu pojavu umjetničke produkcije proizašle iz »liutprandske renesanse« upravo u onim gradovima čiji se biskupi po prvi put javljaju na Nicejskom koncilu 787. godine (Novigrad, Osor, Rab, Split, Kotor). Povezujući pozitivna pisana svjedočanstva s umjetničkom topografijom, sve u kontekstu važeće kronologije i vojno-političkih prilika na Jadranu između 787. i 812. godine, iznio je mišljenje o presudnom utjecaju usklađene papinsko-franačke politike na obnovu starih odnosno osnivanje novih biskupija u Dalmaciji, koja je realizirana odašiljanjem odabranih crkvenih ličnosti u prekojadranske biskupije. Interpretirao je tu akciju crkvenoga preuređenja pokrajine u sklopu bizantsko-franačkih previranja, točnije u suparničkom nastojanju obiju strana da u primorskim gradovima steknu početnu prednost kao svojevrsnu prethodnicu realnoj vojno-političkoj dominaciji koja je tek imala uslijediti.
Kratkom boravku karolinškog liturgičara Amalarija iz Metza u Zadru 813. godine Trpimir Vedriš već je posvetio više rasprava, a za ovu priliku usredotočio se na spomen stanovitih razlika u bogoslužju između zadarske i drugih crkvenih zajednica latinskog obreda (Amalarius’ of Metz visit to Zadar in 813: Its Background Reconsidered). Nastavljajući vlastita istraživanja, Vedriš je upozorio na neuspio pokušaj nagovaranja Amalarija da promakne izvjesnog zadarskog đakona u svećenički red, upozoravajući pritom na niz okolnosti koje u krajnjoj liniji upućuju na discipliniranu jurisdikcijsku podređenost Zadra rimskoj stolici početkom 9. stoljeća.
Posljednja sesija skupa, nazvana “Buffer zone polities” II: Croatian Principality, sadržavala je četiri izlaganja. Prilog Ante Miloševića (A K-type Sword from Koljane near Vrlika as a Possible Argument for the Migration of the Croats at the End of the 8th century) je u odsustvu autora pročitala Nikolina Uroda, također iz Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika. Milošević se posvetio morfološkoj i tipološkoj analizi ranokarolinškog mača nedavno pronađenog u Koljanima kod Vrlike, povezavši ga s drugim nalazima oružja i vojne opreme iste provenijencije iz Cetinske krajine. No, za razliku od dosadašnjih istraživača, ovu skupinu nalaza nije objašnjavao kao običan uvoz iz vremena snažnih veza između karolinške države i Hrvatske kneževine. Zadršku prema takvom jednostavnom tumačenju potkrepljuje upravo tipologija koljanskog mača, koju je moguće vezati sa skandinavskom (vikinškom) produkcijom. Štoviše, Milošević dvoji između dva moguća objašnjenja pojave ove vrste oružja u dalmatinskom zaleđu: izravnog trgovanja hrvatskih elita s vikinškim ekspedicijama zatečenima na Sredozemlju ili pristizanja mača zajedno s njegovim vlasnikom sa sjevera Europe. Napokon se priklanja potonjoj pretpostavci, nastojeći ju uklopiti u razmatranja M. Ančića o migraciji hrvatske narodnosne skupine potkraj 8. stoljeća, predstavljena prije desetak godina prigodom međunarodne izložbe Hrvati i Karolinzi.
Ruski povjesničar Denis Alimov je u izlaganju naslovljenom Frankish ducatus or Slavic Chiefdom? The Character of Borna’s Polity in Early-Ninth-Century Dalmatia predložio dvojak karakter osnovice Bornine političke vlasti. Ona se zasnivala na hrvatskoj protopolitičkoj formaciji u užem smislu (koju locira oko Knina) i manjoj plemenskoj skupini Guduscani oko rijeke Gacke. Prema Alimovu, Borna je pripadao prvonavedenoj skupini, čiji se etnički identitet postupno razvio pod utjecajem kristijanizirane vojne elite. Ističe da je proces stabiliziranja hrvatskog etničkog identiteta bio znatno sporiji od oblikovanja političkih tijela. Njihov nagli izlazak na povijesnu scenu tumači snažnim utjecajem vanjskih činitelja, prije svega franačkom vojno-političkom ekspanzijom na ovaj prostor. Kako nametanje novog ustroja vlasti nije bilo usklađeno s unutarnjim društvenim sazrijevanjem, Bornin se ducatus uvelike razlikovao od ostalih poslijeavarskih političkih formacija u srednjoistočnoj Europi: ovaj knez nije predstavljao ni tipičnog franačkog zavisnog upravitelja, niti rodovskog vladara.
Nešto ranijem razdoblju bilo je posvećeno izlaganje Nevena Budaka (One more Renaissance? Dalmatia in the Light of Michael McCormick’s Thesis about the Revival of the European Economy). U njem je ovaj istraživač nastojao na regionalnom planu valorizirati nagli ekonomski i društveni uspon oko 800. godine temeljem materijalnih tragova, osobito u svjetlu nedavne sinteze američkog povjesničara M. McCormicka. Budak je iznio iscrpnu evidenciju svjedočanstava o raznovrsnim komunikacijama na Jadranu u 7. i 8. stoljeću, osobito naglasivši dosada na više načina objašnjavan velik broj zlatnika bizantskog cara Konstantina V. Kopronima (741.-775.) pronađenih u kontinentalnoj Dalmaciji. Smatra da je količina tog novca u svakom slučaju indikativna za teze o kulturnom i ekonomskom rastu pokrajine potkraj stoljeća, no dvoji treba li ih tumačiti kao »financijsku injekciju« usmjerenu ka obalnom bizantskom posjedu (moguća investicija u crkvu Sv. Donata) u želji za snažnijim integriranjem obalne Dalmacije unutar Carstva, ili pak kao plaću potencijalnim bizantskim saveznicima u dalmatinskom zaleđu.
Završno je izlaganje skupa bilo ono Miljenka Jurkovića, bogato popraćeno ilustrativnim materijalom (Creating the Monumental Landscape of Istria and the Croatian Principality at the Turn of the 8th Century: The Role of Ecclesiastical and Social Elites). Izlagač je naglasak položio na ulogu društvenih elita i njihove mobilnosti u konstituiranju stila te uskoj povezanosti političkih pretenzija s monumentalnim pejzažem, nadovezujući se na taj način na ranija izlaganja istog dana, ali zadržavajući se prije svega na primjerima Hrvatske kneževine i susjedne joj Istre.
Nedolazak dvojice izlagača iz neposrednog susjedstva, Vlade Stankovića i Tibora Živkovića, među sudionicima je primljen sa žaljenjem, jer se radilo o temama od višestrukog interesa – Balkans in Byzantine Texts of the 9th and 10th centuries: Attitudes and Concepts i The Treaty of Aachen and the ‘New Deal’ of 813-820.
Sama je organizacija skupa bila na najvišoj razini, a provedba po općem sudu uzorna. Štoviše, za ovaj je znanstveni skup načinjena zasebna internetska stranica na kojoj su na engleskom jeziku objavljeni uvodnik, program, sažetci, informacije o smještaju izlagačâ i ažurirani planovi Zadra (http://www.aachen812.info/), što se sve zajedno pokazalo vrlo praktičnim načinom popularizacije sadržaja skupa, kao i upoznavanja inozemnih sudionikâ s osnovnim sadržajima u njima sasvim novoj i nepoznatoj sredini. Tu bi uzornu praksu u domaćoj historiografskoj produkciji valjalo češće primjenjivati, osobito u slučajevima kada se radi o događanjima s međunarodnim sudjelovanjem. Dojmljiv je, na koncu, niz institucija kojima su pripadali izlagači: Austrijska akademija znanosti, Mađarska akademija znanosti, zatim sveučilišta Cambridgeu, Sydneyju (Macquarie), Ljubljani, Ateni, Beogradu, Veneciji (Ca’Foscari), Udinama, Yorku, Sofiji, Budimpešti (CEU), Padovi, Klagenfurtu, Sankt Peterburgu, pa Istorijski i Vizantološki institut iz Beograda, ne računajući domaća sveučilišta i muzeje.
Jedna od spoznaja kojima je rezultirao ovaj zadarski susret međunarodnih stručnjaka svakako je i ona o varavosti percepcije Aachenskoga mirovnog ugovora kao teme čija je važnost u europskoj historiografiji »samorazumljiva«. Pokazalo se, naime, da – osim onih istraživača tematski uže vezanih uz jadranski prostor ranoga srednjovjekovlja, prije svega povjesničara posvećenih ranoj prošlosti Venecije, Dalmacije i Istre (koji su uostalom i činili većinu izlagača) – tema nije ostavila dubljega traga u međunarodnim historiografskim krugovima (mimoilazeći starije iznimke poput F. L. Ganshofa ili skupine britanskih bizantologa, znanstveno formiranih u posve drugačijem istraživačkom i društvenom kontekstu). Osobito je neujednačenim taj pristup djelovao u interdisciplinarnom smislu, budući da su problem ranije uglavnom razmatrali povjesničari, dok su se, primjerice, arheolozi i povjesničari umjetnosti manje bavili godinom 812. kao razdjelnicom kulturnih krugova na Jadranu. Utoliko je i zamisao o skupu posvećenom razdoblju oko 812. godine ispunila i važnu interpretativnu prazninu. Ipak, u tom je vidu pažnja posvećena simboličkom značenju i (pre)velikoj važnosti pridavanoj Aachenskom mirovnom ugovoru u regionalnim i nacionalnim historiografijama svejedno bila upadljivo odsutna među tematskim skupinama simpozija. Prilog istraživački fokusiran na »Aachenski mir kao historiografski problem« bio bi itekako dobrodošao kao dopuna tradicionalnim interpretativnim obrascima. Sudeći po rezultatima zadarskog susreta, predstojeći – i, nadajmo se, skorašnji – zbornik radova proisteklih sa skupa svakako će u svim budućim prinosima ranosrednjovjekovnoj povijesti regije imati temeljnu referentnu težinu.
Ivan Basić