Božena Vranješ-Šoljan – Prikaz knjige Hrvatsko proljeće, 40 godina poslije (urednik Tvrtko Jakovina), Zagreb 2012.

Hrvatsko proljeće, 40 godina poslije (urednik Tvrtko Jakovina), Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2012, 439 str.

 

 

Zbornik Hrvatsko proljeće, 40 godina poslije obuhvaća radove prezentirane na međunarodnom skupu povjesničara, pravnika, politologa i lingvista, održanom u listopadu 2011. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u povodu 40. obljetnice Hrvatskoga proljeća.

Cilj skupa bio je prikazati razinu hrvatske historiografije u odnosu na protekla četiri desetljeća, istražiti utjecaj hrvatskih zbivanja na slična zbivanja u bivšim republikama (Sloveniji, Bosni i Hercegovini i Srbiji) i percepciju tih zbivanja u Sjedinjenim Američkim Državama i Ujedinjenom Kraljevstvu. Također, skup je imao za cilj dati sveobuhvatan kontekst tih zbivanja te ukazati što u proteklom razdoblju nije dovoljno ili uopće nije istraženo.

U prvom tematskom bloku pod nazivom „Čisti računi”: financijsko-ekonomska pozadina Hrvatskog proljeća četiri su teksta, od kojih tri imaju i stanovitu inherentnu vrijednost jer dolaze iz pera neposrednih sudionika Hrvatskog proljeća. Tako Josip Šentija u svom prilogu Što je zapravo bilo Hrvatsko proljeće daje svojevrsnu bilancu političkih zbivanja nakon brutalnog sloma Hrvatskog proljeća. Prvih dvadeset godina, ističe autor, proteklo je u brojnim sudskim procesima „i drugim oblicima političkog i moralnog nasilja, a potom u znamenitoj hrvatskoj šutnji”. Drugih dvadeset godina proteklo je u osjećaju razbuđene naknadne zadovoljštine prigodom brojnih jubilarnih komemoracija, a da se još uvijek nije odgovorilo na pitanje što je Hrvatsko proljeće uistinu bilo. Autor u svom prilogu iznosi nove, zanimljive detalje zbivanja koja su prethodila Hrvatskom proljeću. Njih je s pravom nazvao važnim prethodnim klijanjima koja su bitno utjecala na pokret.

U prilogu pod naslovom Političke osnove nekih interpretacija Hrvatskog proljeća Antun Vujić razmatra lepezu kritičkih odnosa i stavova koji su se posljednjih četrdeset godina oblikovali spram Hrvatskog proljeća u znanstvenoj i memoarskoj publicistici. S tim u vezi spominje sintagmu Hrvatskog proljeća kao „interpretacijskog stratišta” u kojemu su se ispreplela različita suprotstavljena aktualna politička gledišta. Svoju analizu političkih osnova u kojoj je pokazao originalan pristup autor zaključuje stavom kako Hrvatsko proljeće i danas ostaje „bez epiloga koji bi ga politički zatvarao i kako je to možda i najjači izraz njegove aktualnosti.”

Petar Kriste, također sudionik Hrvatskog proljeća, u svom prilogu Nekoliko teza o Hrvatskom proljeću pokušao je postaviti svojevrsnu periodizaciju pokreta i ukazati na važne činjenice koje se u hrvatskoj historiografiji s tim u vezi često zanemaruju: u čemu je bit zahtijevanja pokreta kao cjeline te njegova geneza i razvoj događaja nakon Karađorđeva. Smatra da se, gledajući s vremenske distance, s puno sigurnosti može ustvrditi kako za uspješan ishod Hrvatskog proljeća nije bilo realnih izgleda. Razloge vidi u unutarnjim prilikama, ali i u konstelaciji bipolarno ustrojenog svijeta koji nije imao interesa pružiti potporu tim gibanjima.

Posljednji je prilog ovog tematskog bloka tekst Hrvoja Klasića Svibanjsko savjetovanje 1968.: ekonomsko-politička platforma Hrvatskog proljeća u kojemu autor tumači tezu da se glavni sukob unutar Hrvatskog proljeća nije temeljio na neriješenom nacionalnom pitanju, već na neriješenim ekonomskim odnosima u Jugoslaviji. Autor drži da se tzv. Svibanjsko savjetovanje sekretara općinskih komiteta 1968. u CK SKH u Zagrebu zbog razloga sazivanja, tijeka i posljedica može promatrati kao jedan od mogućih datuma početaka Hrvatskog proljeća. Nakon kratkog prikaza društveno-političkog konteksta uoči Svibanjskog savjetovanja, autor je u svojoj analizi pokazao zašto je spomenuto savjetovanje koje je postavilo zahtjev za „transparentnom bilancom i čistim računima” i homogeniziralo hrvatsko političko rukovodstvo, ključno za razumijevanje Hrvatskog proljeća.

U drugom tematskom bloku pod naslovom Jugoslavenski i međunarodni kontekst Hrvatskog proljeća ukupno je pet priloga, od kojih su četiri inozemnih autora. U tim se tekstovima daje važan, no dosad malo istražen regionalni i međunarodni kontekst Hrvatskog proljeća. Priloženi tekstovi pokazuju s kojim je posljedicama vizija Hrvatskog proljeća praktički bila pokopana – podjednako na Zapadu i Istoku. Naime, bipolarnom je svijetu odgovarao opstanak Jugoslavije, a k tome Zapadu i pod cijenu spoznaje o evidentnom jugoslavenskom etatizmu, sjedinjenim s jednopartijskim sustavom u kojemu su se nacionalne posebnosti zanemarivale.

Dva priloga bave se Hrvatskim proljećem iz perspektive Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije. Prilog US Intelligence estimates of « the Crises in Croatia» and its Relationship o Détente in East-West relations across Europe 1971-1972 Rinne Eline Kullaae posvećen je aktivnosti CIA-e spram Jugoslavije u vrijeme hrvatskog nacionalnog pokreta. CIA ga je u svojim analizama ocijenila kao pokret liberala koji potiču decentralizaciju Jugoslavije, a s njom i niz liberalnih vrijednosti. U tim analizama, tvrdi autorica, propitivalo se hoće li ili ne Jugoslavija „kao mala, zaostala, balkanska zemlja” zadugo postojati kao pluralističko društvo unutar jedne države. U tim analizama, osim čestog navođenja Tita, najviše su se spominjali hrvatski i srpski liberali Tripalo i Nikezić koji su se zalagali za daljnju decentralizaciju na svim razinama. Zanimljivo je, navodi se u prilogu, kako CIA prilikom analiziranja Hrvatskog proljeća nije taj fenomen povezivala s detantom u Europi, već su se njezine analize fokusirale na pitanja liberalizacije i upravljanja ekonomskim sustavom nasuprot mogućoj ponovnoj centralizaciji pod partijom nakon moguće Titove smrti.

Drugi tekst, autora Ante Batovića, Titova Jugoslavija i Ujedinjeno Kraljevstvo za vrijeme Hrvatskog proljeća, tumači genezu britanske politike na jugoistoku Europe od Drugoga svjetskog rata u okviru koje je i Jugoslavija imala svoje mjesto. Tijekom nekoliko desetljeća, ističe autor, politički stav prema Jugoslaviji mijenjao se od negativnog do diskretno poticajnog, osobito u ključnim trenucima kao što je bio Informbiro ili smjena Rankovića. Autor je pokazao da je Velika Britanija, jednako kao i Zapad u cjelini, podržavala Titov režim te nije bila spremna poduprijeti reformska nastojanja koja bi ga ugrozila. U tom svjetlu valja gledati i na britansku reakciju na zbivanja u Hrvatskoj 1971.

U prilogu Slovensko-hrvatski odnosi u prijelomnim godinama Aleš Gabrič prikazuje genezu hrvatsko-slovenskih odnosa te razlike u stavovima tijekom pojedinih kriznih potresa u Jugoslaviji. Iako su Hrvatska i Slovenija često bile na istoj strani, čineći neformalni blok razvijenih republika, činjenica je, ističe autor, da se u mnogim pitanjima i razilazile. Kao primjer navodi problem hrvatskoga jezika koji je pokrenula Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967., a koja u Sloveniji nije naišla na povoljan odjek kao u drugim republikama. Slovence je više zanimala jednakopravnost svih jezika i uporaba slovenskog u saveznim tijelima. Nasuprot tomu, u političkim i gospodarskim pitanjima postojala je znatno veća suglasnost između tih dviju republika. U vrijeme Hrvatskog proljeća dio slovenskog političkog vodstva jasno je podržao hrvatske težnje, međutim, slom koji je uslijedio 1971. pokazao je da su slovenske reformske snage koje su podržavale Hrvatsko proljeće ipak bile podvojene i preslabe za provedbu liberalne transformacije.

Husnija Kamberović u svom prilogu piše o percepciji Hrvatskog proljeća u Bosni i Hercegovini. Osnovna teza od koje autor polazi je da su ideje Hrvatskog proljeća na političkom planu, uz neke nijanse, bile dobro prihvaćene od bosanskohercegovačkog društva. Nasuprot njima, ideje u kulturi naišle su na otpor bosanskohercegovačke političke elite, premda je jedan njezin dio promovirao te ideje. One su se širile putem triju centara: hrvatskog političkog vodstva na čelu sa Savkom Dabčević-Kučar, krugova bliskih Matici hrvatskoj te bosanskohercegovačkih studenata koji su studirali u Zagrebu. Odnosi bosanskohercegovačke političke elite spram Zagreba od početka su bili proturječni: od zajedničkog suprotstavljanja Beogradu, do distanciranja od Hrvatskog proljeća. Autor smatra kako u vezi s tim ima još otvorenih pitanja, primjerice, poput socijalne podloge nositelja Hrvatskog proljeća u Bosni i Hercegovini, na koja historiografija tek treba dati odgovore.

Posljednji je prilog ovog tematskog bloka »Liberalna koalicija« između saradnje i nerazumevanja: odnos političkih elita Srbije i Hrvatske 1969.-1971. Milivoja Bešlina. Autor analizira odnos Hrvatske i Srbije unutar jugoslavenskog državnog okvira u razdoblju 1968.-1971. Odnosi rukovodećih struktura kretali su se od suglasnosti do konflikta. Autor navodi najvažnije elemente zajedničkih ciljeva: obrana od arbitrarnog djelovanja saveznog političkog centra, daljnja liberalizacija i demokratizacija samoupravnog socijalizma, ostvarivanje politike „čistih računa” i dr. Oprečni stavovi najbolje su se mogli vidjeti u različitom shvaćanju hrvatsko-srpskog dijaloga, nejednakom tretiranju republičkih nacionalizama, drugačijih pristupa Titu i sl. Usprkos neslaganjima, Nikezić se u Karađorđevu usprotivio nasilnoj smjeni vodećih ljudi CK Hrvatske i gušenju Hrvatskog proljeća.

U trećem tematskom bloku pod naslovom Političke koncepcije, akteri, frakcije: hrvatsko društvo u vrijeme Hrvatskog proljeća devet je tekstova (Latinka Perović, Goran Sunajko, Iva Lučić, Ivan Markešić, Krešimir Mićanović, Suzana Coha, Snježana Koren, Tihomir Ponoš i Srđan Grbić) koji problematiziraju razvojne faze političkih i društvenih reformi i njihovu praktičnu provjeru u hrvatskom/jugoslavenskom društvu u vremenu kad je bilo očito da sustav okoštalih struktura postaje kočnicom razvoja. Velika većina hrvatskog društva sve je aktivnije sama počela intervenirati u njegov razvoj. Tada su, doduše u kratkom vremenu politički aktivne društvene skupine vrlo različitog usmjerenja dobile realnu mogućnost ne samo iskazati svoje stavove, već ih braniti i širiti. Autori ovoga tematskog bloka pokušali su dati povijesni okvir zbivanja, smjestiti u nj ključne događaje te objasniti epilog XXI. sjednice na kojoj je osuđena federalizacija Partije u korist demokratskog centralizma.

U tekstu Prilog proučavanju Hrvatskog proljeća Latinka Perović, kao istaknuta političarka iz skupine tzv. srpskih liberala i sudionika ključnih zbivanja, iznosi neke nove faktografske podatke koji će svakako koristiti u daljnjim istraživanjima fenomena Hrvatskog proljeća. Autorica X. sjednici CKSKH 1970. pridaje ključnu ulogu u političkim previranjima koja su uslijedila na razini cijele države. Na njoj su demokratski usmjerene političke snage, predvođene Savkom Dabčević-Kučar i Mikom Tripalom pokušale obračunati s unitarizmom. Latinka Perović pritom daje iznijansiranu sliku odnosa snaga u Hrvatskoj i Srbiji nakon X. sjednice, a također iznosi i nepoznate detalje iz Karađorđeva. Smatra kako je pad hrvatskog rukovodstva na XXI. sjednici Predsjedništva SKJ unaprijed bio pripremljen.

Iako u javnosti i danas prevladava stav kako ustavne promjene, inicirane Hrvatskim proljećem, u biti nisu ništa promijenile jer su centralizam i unitarizam i nakon donošenja ustava 1974. ostali na snazi, ustavne su promjene imale presudan utjecaj na afirmaciju hrvatske samostalnosti u 1990-ima. Pokazalo se, kako u svom prilogu tumači Goran Sunajko, da je Miko Tripalo bio vodeći arhitekt ustavnih reformi i jedan od njihovih najgorljivijih branitelja koji je pozvao društvo da ih podrži. Također, popis stanovništva iz 1971., odnosno osvjetljavanje njegove političke dimenzije, još uvijek u historiografiji nije temeljito raspravljen, o čemu u sklopu ovog tematskog bloka piše Iva Lučić. Posebno se to odnosi na problem konceptualizacije takozvanog vertikalnog spora kategorije „Jugoslaven” i horizontalnog spora kategorije „Musliman” te promjenama koje su se dogodile u nacionalnoj strukturi stanovništva.

Važna pitanja koja se otvaraju u ovom bloku u vezi s ukupnim fenomenom Hrvatskog proljeća, između ostalih su odnos Katoličke crkve i njezine šutnje, o čemu podrobnu analizu daje Ivan Markešić, zatim prijepori oko položaja i naziva hrvatskoga jezika nakon ustavnih jezičnih odredbi, o čemu piše Krešimir Mićanović.

Suzana Coha svoj je prilog posvetila Hrvatskom proljeću kao mitskoj i traumatičnoj epizodi koja svoj odraz nalazi u suvremenoj hrvatskoj književnosti i književnoj znanosti. Ističe kako je govor o Hrvatskom proljeću oslobođen bremena političke cenzure tek od početka 1990-ih.

U sklopu ovog tematskog bloka posebno valja istaknuti prilog Snježane Koren o udžbenicima povijesti i udžbeničkoj historiografiji 1971.-2011. koji govori kako su ključni elementi narativa o Hrvatskom proljeću ostali više-manje identični u svim udžbenicima u posljednjih dvadesetak godina. Vrlo zanimljive i nepoznate obavijesti pruža tekst Tihomira Ponoša o studentskom pokretu u Hrvatskom proljeću kojega se smatra zametkom kasnijeg političkog pluralizma te na kraju prilog Srđana Grbića o viđenju procesa koji su zahvatili Hrvatsku krajem 1960-ih i početkom 1970-ih godina iz perspektive zapisa Čede Grbića, jednog od vodećih političara toga vremena, čime se daje vrijedan doprinos razumijevanju ideološke i političke klime toga vremena.

U četvrtom tematskom bloku Hrvatsko proljeće i suvremena Hrvatska (1971.-1991.-2011.) dva su priloga (Albert Bing i Tvrtko Jakovina) koja s gledišta suvremene hrvatske povijesti Hrvatsko proljeće promatraju kao važnu kariku povijesnog kontinuiteta u kojemu su refleksije prošlosti u pravilu povezane sa sadašnjošću. Naime, promatranje događaja iz povijesne perspektive uvijek nameće problem prijenosa ideja, povijesnih iskustava i utjecaja prošle stvarnosti na sadašnjost. Te su ideje prenosili pripadnici političke, društvene i kulturne elite oblikovavši različite političke matrice na hrvatskoj političkoj sceni 1990-ih godina sve do danas. One su se mogle dobro vidjeti ne samo u Zagrebu, nego i na takozvanoj periferiji, u manjim gradovima Hrvatske. Hrvatsko proljeće pokazuje da je bilo prisutno posvuda, da je ostavilo dubok trag, dodirnuvši doslovce svakoga. Upravo te činjenice potvrđuje njegovu pluralnost i masovnost.

Zanimljivost ukratko prikazanih tekstova proizlazi iz povijesnog okvira u koji se već dugo vremena jasno smjestio period koji opisuju autori zbornika Hrvatsko proljeće, 40 godina poslije. Kao jedan od prijelomnih povijesnih događaja 20. stoljeća Hrvatsko je proljeće zauvijek utisnuto u kolektivnu memoriju, bez obzira na njegove terminološke inačice – Hrvatsko proljeće, hrvatski reformski pokret, masovni pokret, maspok, hrvatski liberalni pokret i sl. Hrvatsko je proljeće ukazalo na spoznaju da se postavljene dogme koje je iznjedrio socijalistički poredak ne mogu zauvijek održati, nudeći pritom sveobuhvatnu ideju i praksu novih, demokratskih društvenih i političkih odnosa. Bez obzira što je doživjelo formalni politički slom, gledano iz današnje perspektive, Hrvatsko je proljeće ostavilo trajne pozitivne plodove današnjim naraštajima.

Dosadašnja historiografija tek je djelomično uspjela dati odgovore na brojna ključna pitanja koja su u vezi s Hrvatskim proljećem ostala do danas otvorena, primjerice, poput uloge JNA, uloge SSSR-a, djelovanja tajnih službi, položaja Hrvatske nakon Karađorđeva i drugo. Stoga je zbornik Hrvatsko proljeće, 40 godina poslije ozbiljan pokušaj sveobuhvatnog osvjetljavanja različitih aspekata tih važnih zbivanja, s ambicijom da dugoročno bude djelo koji će se svakako smatrati jednim od temeljnih doprinosa u ukupnom poznavanju ovog fenomena.

 

Božena Vranješ-Šoljan