Ivana Cvijović Javorina – Prikaz knjige Jovan Bajford, Staro sajmište. Mesto sećanja, zaborava i sporenja, Beograd 2011

Jovan Bajford, Staro sajmište. Mesto sećanja, zaborava i sporenja, Beogradski centar za ljudska prava, Beograd 2011, 230 str.

 

Staro sajmište. Mesto sećanja, zaborava i sporenja najnovija je knjiga socijalnog psihologa Jovana Byforda, profesora na britanskom Open University u Milton Keynesu. Byford, inače rođeni Beograđanin, kao područja svojih istraživačkih interesa uglavnom navodi kulturu sjećanja (posebno u kontekstu teorija zavjere), antisemitizam i sjećanje na Holokaust, inzistirajući pritom na interdisciplinarnom proučavanju društvenih i psiholoških aspekata. Osim spomenutih tema, posebno ga zanima veza između psihologije i povijesti. Autor je knjiga Potiskivanje i poricanje antisemitizma: Sećanje na Vladiku Nikolaja Velimirovića u savremenoj srpskoj pravoslavnoj kulturi (2005.), Teorija zavere: Srbija protiv „novog svetskog poretka” (2006.) i Conspiracy theories: A Critical Introduction (2011.).

U središte pozornosti svoje knjige o Starom sajmištu, na kojem je od 1941. do 1944. godine postojao zloglasni nacistički logor, kao što je vidljivo iz podnaslova, Byford ne stavlja kronološki tijek zbivanja na tom mjestu u navedenom razdoblju – iako daje detaljan prikaz različitih razvojnih etapa lokaliteta – već ga zanimaju prvenstveno poslijeratne kontroverze odnosno „sporenja” oko toga što treba biti glavni objekt sjećanja. Analizirajući različita vremenska razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata sve do najnovijih dana i s njima povezane različite naglaske u kulturi sjećanja, autor dolazi do zaključka da je logor Sajmište u poslijeratnom periodu zauzimao marginalno mjesto u društvenom sjećanju te da nadležne institucije nisu na odgovarajući način odale počast žrtvama logora (11). Unatoč tome što danas postoji velik broj inicijativa za obnovu, veći nego ikada prije, iz vida se počinje gubiti dimenzija Sajmišta kao „simboličkog prostora” (13) te ga se sve češće promatra gotovo isključivo kao „fizički prostor” (14) odnosno atraktivnu lokaciju koju pod svaku cijenu treba urediti jer narušava izgled Beograda. Pritom se sve češće postavlja pitanje treba li Sajmište uopće biti (isključivo) mjesto sjećanja na traumatičnu prošlost (15)?

Knjiga se sastoji od devet cjelina (glava). Najvažnije autorove teze mogu se iščitati iz uvodnih razmatranja (Glava 1, str. 11-29) i druge cjeline (Glava 2, str. 21-53), zbog čega će se tim poglavljima ovdje posvetiti nešto više prostora. Byford naglašava kompleksnost Starog sajmišta kao traumatskog mjesta, to jest činjenicu da je ono „palimpsest” (Alaida Asman, Duga senka prošlosti. Kultura sećanja i politika povesti, Beograd, 2011, str. 292). Iako je određena povijest tu kulminirala i došla do katastrofalne završnice, povijest je ipak otišla i dalje te se ne smije zaboraviti njegova povijesna slojevitost. Sajmište, izgrađeno u sklopu širenja Beograda prema sjeverozapadu, otvoreno je 1937. godine i iste je godine na njemu održan Prvi beogradski sajam. Unatoč blizini grada, prvenstveno zbog nedostatka vremena za pronalaženje drugog prostora, u prosincu 1941. taj „biser predratne jugoslavenske arhitekture” i „simbol industrijskog napretka” (28) pretvoren je u koncentracijski logor za židovske žene, djecu i starce (većina židovskog muškog stanovništva strijeljana je već ranije u sklopu nacističke odmazde). Judenlager Semlin postojao je od 1941. do 1942. godine i u tom je razdoblju ubijeno oko 7.000 ljudi, što ovaj logor čini najznačajnijim pojedinačnim mjestom Holokausta u Srbiji (44). Većina njih život je izgubila u zloglasnoj „dušegupki”, specijalnom kamionu namijenjenom gušenju ljudi. U ovoj cjelini Byford formulira tri teze (prva je djelomično preuzeta od Christophera Browninga) koje se provlače kroz čitavu knjigu. Prvo, ubijanje na Starom sajmištu bilo je „začeće” šireg plana da se unište europski Židovi, to jest prvi su put korištene metode masovnih ubojstava plinom koje će se kasnije drugdje koristiti (43). Drugo, osim u svjetskim razmjerima Holokausta, tragedija Sajmišta važna je i u kontekstu tragične povijesti židovske zajednice u Srbiji jer je u trinaest mjeseci okupacije na teritoriju Srbije stradalo oko 15.000 Židova odnosno više od osamdeset posto predratne židovske populacije. Polovina tog broja život je izgubila upravo na Sajmištu (44). Između 1942. i 1944. godine Sajmište je bilo prihvatni logor (Anhaltelager) uglavnom za srpske taoce, političke zatvorenike i zarobljene partizane. I među njima su mnogi stradali od bolesti, teškog fizičkog rada ili premlaćivanja, ali, kako tvrdi Byford, nije bilo sustavnog uništavanja odnosno organiziranog pokušaja eliminacije čitavog naroda (48). Trovanjem u „dušegupkama” ubijani su jedino Židovi i Byford inzistira na tome da zbog tih činjenica Judenlager ima jedinstveno mjesto u povijesti Drugoga svjetskog rata, ali i napominje da se isticanjem specifičnosti sudbine Židova u logoru ni na koji način ne nastoje umanjiti patnje ne-židovskih žrtava (49). Međutim, treća je teza Jovana Byforda, Holokaust je rijetko bivao prepoznat kao specifičnost logora Sajmište.

To se nije promijenilo ni nakon zaključenja istrage Državne komisije za ratne zločine, koja je trebala istražiti zločine na Sajmištu. Njezin rad opisan je u Glavi 3 (str. 54-65). Očito je da je istraga provedena vrlo površno i da je imala mnoge nedostatke, ali je važna kako zbog toga što su se njezini rezultati kasnije često citirali bez imalo zadrške, uključujući primjerice i preuveličan broj žrtava, tako i zbog činjenice da je u njoj Sajmište po prvi put označeno kao „mučilište naroda Jugoslavije”.

            Obnova Sajmišta krajem četrdesetih godina opisana je u Glavi 4 (str. 66-84). Iako zvuči paradoksalno, to je razdoblje, unatoč raščišćavanju dijela ruševina i podizanju novih građevina, predstavljalo zapravo razdoblje zaborava. Naime, to je bilo vrijeme fiksacije na sadašnjost, nauštrb sjećanja na prošlost i stradanja (74). Najvažniji cilj omladinskih brigada koje su radile na uređenju Sajmišta bila je izgradnja svjetlije budućnosti nove, socijalističke Jugoslavije, a mjesto smrti i uništenja trebalo je postati mjesto života i prosperiteta (75). Nakon odlaska brigada manji dio uređenog prostora prenamijenjen je u stanove za socijalno ugrožene obitelji, a najveći je dio prepušten Udruženju likovnih umetnika Srbije te su tamo stvoreni mali ateljei. Budući da su bivši paviljoni Sajmišta bili predviđeni za rušenje, u zgrade nisu ulagana nikakva sredstva pa je prostor dodatno propadao.

            Prvi spomenici žrtvama podignuti su 1951. i 1957. godine, ali ne na mjestu samog logora. Veličali su herojsku smrt (tzv. „Partizansko groblje”) i pokušavali kreirati „revolucionarnu prošlost” (91) označavajući mrtve kao „žrtve fašizma”. O njima se govori u Glavi 5 (str. 85-111). Mjesta kolektivnog pamćenja bila su grobovi žrtava, ali ne i sami logori. Prve inicijative za obilježavanje logora kao mjesta stradanja javljaju se početkom šezdesetih godina. Ovdje još jednom do izražaja dolazi Byfordovo odlično poznavanje povijesnog konteksta jer inicijative predvođene Sekcijom bivših političkih zatvorenika, deportiraca i interniraca, osnovane 1960. godine, ne dovodi u vezu s nekakvim iznenadnim „procvatom sjećanja” (Pierre Nora), već ih ispravno povezuje s razlozima materijalne prirode to jest ostvarivanjem prava na mirovinu zbog čega su se morali prikupiti dokazi i obilježiti mjesto. Prva spomen-ploča na samom Sajmištu postavljena je 1974. godine na potpuno neuglednom mjestu.

            U Glavi 6 (str. 111-134) Byford opisuje promjene koje su nastupile osamdesetih godina odnosno sve veće zanimanje za Sajmište. Međutim, ni tada u središtu nisu bile žrtve logora – posebno ne židovske žrtve logora, što autor ističe na više mjesta. 1984. godine otkrivena je nova spomen-ploča na posebno podignutom postolju. Od sredine osamdesetih tamo se svakog 9. svibnja – na Dan logora Sajmište – održavao „Veliki historijski čas” za učenike iz beogradskih škola u kontekstu općeg poziva na „obnovu revolucionarne borbe” (113). Održavani su i prigodni recitali, ali tragična povijest samog logora Sajmište nikada nije bila glavni predmet sjećanja (121).

            Kasnih osamdesetih Sajmište počinje imati sve važnije mjesto u srpskoj nacionalističkoj politici. O tome se govori u Glavi 7 (str. 135-161). U okviru Srpske akademije nauka i umetnosti 1984. godine osnovan je odbor koji je trebao istraživati genocid znanstvenim metodama. Iako je Odbor za genocid usvojio panjugoslavenski pristup problemu genocida (136), uskoro je postao „važan elemenat nadolazećeg talasa srpskog nacionalizma” i „sredstvo za borbu protiv politike ‘organizovanog zaborava’ srpskog stradanja u NDH, s otvoreno propagandističkom misijom” (137), nastojeći pretvoriti Sajmište u „’srpski Jad Vašem, gde bi bilo zabeleženo da je srpski narod jedna od najvećih žrtava genocida’ u istoriji” (140). Osim toga, potencirale su se veze između Sajmišta i Jasenovca, a židovske su žrtve prepustile mjesto novom objektu sjećanja – srpskim žrtvama ustaškog genocida, što je dovelo do „srpsko-hrvatskog propagandnog rata” odnosno međusobnih optužbi za antisemitizam, genocidni karakter i tome slično.

            Glava 8 (str. 162-191) posvećena je devedesetim godinama i prvim godinama novoga stoljeća. Byford smatra da je upravo u devedesetima novi revizionistički diskurs, koji se odražava u naglašavanju motiva srpskog mučeništva, u potpunosti prevladao nad starom kulturom sjećanja to jest nad posvećenosti principima jugoslavenskog jedinstva (162). Autor posebno analizira velebni spomenik Miodraga Popovića, svečano otkrivenog u travnju 1995. godine, na kojem se dobro može pratiti spomenuta promjena diskursa: iako se ostaje u kontekstu „okupacije Jugoslavije” i otpora nacističkom teroru, a „rodoljubima” i „učesnicima narodnooslobodilačke borbe” daje prednost pred ostalim žrtvama, spomenik se ne podiže samo u znak sjećanja na žrtve Sajmišta, nego i na one koje su „ubili mađarski okupatori” te na žrtve Jasenovca. Naime, u to se vrijeme Sajmište počelo smatrati „trećim krugom smrti oko Jasenovca” (174).

            U posljednjoj cjelini (str. 192-221) autor predstavlja različite prijedloge za uređenje Sajmišta koji su se javili u posljednjih šest-sedam godina, upozoravajući na različite interesne skupine, a posebno na sve veću opasnost od zanemarivanja memorijalnog aspekta u korist komercijalnih sadržaja. Ne može se previdjeti sve veće pomicanje naglaska sa Sajmišta kao mjesta stradanja na predratnu i poslijeratnu povijest, to jest na vrijeme kada se prostor koristio u prvobitnoj namjeni odnosno kasnije kad je bio umjetnička kolonija. Činjenicu da ništa od navedenih inicijativa još nije realizirano Byford objašnjava – ali nipošto ne opravdava – time da se u Srbiji inzistira na „okrenutosti budućnosti” te da su aktualni politički i ekonomski problemi, nažalost, mnogo važniji od sjećanja na prošlost (215).

            Knjiga Staro sajmište. Mesto sećanja, zaborava i sporenja Jovana Byforda važan je doprinos historiografiji, ne samo zbog činjenice da je to nakon knjige Milana Koljanina Nemački logor na Beogradskom sajmištu 1941–1944, objavljene 1992. godine, prvi sustavni prikaz povijesti Starog sajmišta, već i zato što nudi matricu za istraživanje sličnih mjesta sjećanja na čitavom prostoru nekadašnje Jugoslavije, uzimajući u obzir različite vremenske kontekste. Byford ističe potrebu pravilnog odnosa prema prošlosti, znajući da to nije uvijek lako, pogotovo ako je ona obilježena traumatskim događajima, što zatvaranje u logor i masovna pogubljenja nedužnih ljudi zasigurno jest.

            Iako logor Sajmište s pravom smješta u europski kontekst Holokausta, čime on postaje i dijelom europske kulture sjećanja, Byford razloge neprimjerenom odnosu prema njegovim žrtvama, odnosno njihovo marginaliziranje pa i zaborav, objašnjava isključivo specifičnim uvjetima u Jugoslaviji. Za razliku, primjerice, od Njemačke, gdje je suočavanje s prošlošću bilo otežano zbog specifične uloge Nijemaca u stradanju židovskog stanovništva pa je trebalo proći određeno vrijeme dok njihovi potomci nisu odlučili da ne mogu više prelaziti preko mračnih poglavlja svoje povijesti ogrćući se zaboravom (A. Asman, n. dj., str. 142), zaborav žrtava Sajmišta bio je uvjetovan jedinstvenom poslijeratnom jugoslavenskom politikom. Koncentracijski logori nisu se uklapali u službeni masternarativ (Günter Morsch) o veličanstvenom otporu i borbi, a naglašavanje patnje samo jednog naroda razbilo bi mit o „bratstvu i jedinstvu”. Ipak, krajem osamdesetih godina dvadesetog stoljeća žrtve dolaze u prvi plan, ali samo kako bi se instrumentalizirale u različite političke svrhe.

Dodatnu vrijednost ovoj knjizi daje to što se autor ne zadržava samo na prošlosti, nego čitatelja na primjeru Sajmišta potiče na razmišljanje o tome kako se komercijalizacija i nastojanje da se ostvari što veći profit odražavaju na naš odnos prema prošlosti i sve je više potiskuju u korist sadašnjosti i budućnosti. Iako bi želio da se to promijeni, Jovan Byford je vrlo skeptičan i izražava bojazan da će se Sajmište pretvoriti u „’simbolično mesto’ opšteg karaktera, čije će se značenje prepustiti individualnoj interpretaciji” te da će Holokaust sasvim sigurno „ostati na obodu kolektivnog sećanja, a umesto dostojnog spomen obeležja, mesto najvećeg koncentracionog logora u okupiranoj Srbiji (p)ostaće samo trajni podsetnik na propuste iz prošlosti i na spornu politiku sećanja koja je obeležila poslednjih šezdeset pet godina” (221).

 

Ivana Cvijović Javorina