Eric Hobsbawm – Historiografija: poticaj za ljude, a ne samo fusnote
Predavanje Erica J. Hobsbawma održano je 22. siječnja 2008. godine u Gradskoj vijećnici grada Beča, u sklopu manifestacije Wiener Vorlesungen, a povodom dodjeljivanja statusa počasnog građanina grada Beča.
Eric J. Hobsbawm: Historiografija: poticaj za ljude, a ne samo fusnote
Želio bih vam izraziti svoju zahvalnost, što ste u tolikom broju došli. Posebnu zahvalnost izrazio bih Christianu Ehaltu i gradu Beču koji su organizirali ovo predavanje [Wiener Vorlesung]. Posebno hvala mojim prijateljima i kolegama što su se potrudili biti nazočni – u slučaju Jürgena Kocke, nakratko, iz Berlina a Ernsta Wangermanna, iz Salzburga. Ovo sve vrlo ozbiljno shvaćam, počašćen sam, a bio bih počašćen i da nije ništa izrečeno. I što mi još preostaje u ovom zaključnom predavanju? Pa eto, tek dva kratka komentara: prvo, nemojte vjerovati svemu što se na slavljeničkim večerima izreče: ponešto je zasigurno točno. No, nešto je vjerojatno i pretjerano. Drugo, kao povjesničar nisam bio samo netko tko je pisao knjige, već sam pedeset godina bio i učitelj, te je jedan velik dio mojih knjiga proizašao iz mojih predavanja studentima i iz mojih nastavnih aktivnosti. A činjenica da povjesničari nisu samo pisci knjiga, već i oni koji žele odgajati mlađe generacije, važna je i posebno bitna za ljude poput mene, koji vjeruju da je povijest odveć važna da ju se prepušta isključivo seminarima i fusnotama.
Iako sam devedesetogodišnjak, nisam prestao raditi, no moram pretpostaviti da je moje djelo, u većoj ili manjoj mjeri, zaokruženo. Pitam se, dakle, što sam u svojem životopisu povjesničara težio postići? Što sam doista postigao? Pokušat ću ukratko odgovoriti na ta pitanja, što je moguće iskrenije.
No, to nije lagano. Postao sam povjesničar kada mi je moj učitelj u berlinskoj gimnaziji objasnio da o komunizmu, unatoč svom oduševljenju, ne mogu ništa govoriti dok nisam pročitao „Komunistički manifest“. Slobodoumnu stranu te lijepe velike knjige nikada nisam zaboravio, no zaboravio nisam niti njenu povijesnu stranu. Ustvari, od tada se bavim golemim problemima koje postavlja materijalistička koncepcija povijesti, točnije razvoj kapitalizma: od kuda dolazi, kamo vodi, te osobito nakon mog školovanja, odnos između znanosti, tehnologije, političke moći i kulture u društvenom životu ljudi. Međutim, profesionalni povjesničari početnici s tim golemim pitanjima mogu malo toga započeti. Moraju si zadati ograničene ciljeve. A k tome, ja sam nesistematičan, intuitivan, spontan povjesničar koji nije sklon planiranju. Čak i moje velike sinteze o 19. i 20. stoljeću nastale su ustvari neplanirano i nekako su se razvile. U najboljem sam slučaju zapazio priliku, te sam se i u istraživanju i u objavljivanju od početka karijere prepustio životnom toku što su ga oblikovale slučajnosti i vanjski poticaji i unutar toga povremeno iskoristio priliku koja mi se nudila.
I zaista, moje je povjesničarsko obrazovanje niz slučajnosti. Vojna služba i moj prvi brak onemogućili su moj izvorni doktorski projekt, disertaciju o agrarnim problemima u sjevernoj Africi. Nakon toga, u potrazi za drugom, poslijeratnom temom, koju bih mogao pripremati tijekom rata u Engleskoj, naišao sam na Fabian Society od prije 1914. Bio je to mali krug ponekad vrlo nadarenih lijevih intelektualaca – treba se sjetiti Bernarda Shawa i H. G. Wellsa, za koje se smatralo da su pri osnivanju britanske Labour Party igrali glavne uloge. Uskoro mi je postalo jasno da se iz te teme ne može puno toga izvući, iako mi je ta tema na kraju ipak omogućila doktorat te me uvela u predivno razdoblje između 1870. i 1914. koje sam i kasnije obrađivao. No, tijekom mojeg razočaravajućeg rada na fabijanovcima, otkrio sam povjesničarsku riznicu u knjižnici pri London School of Economics and Political Science, naime tzv. Webb Collection, materijal koji su Sidney i Beatrice Webb krajem 19. stoljeća prikupljali za svoje radove o sindikatima. Dakako, povijest radništva me kao komunista zanimala, ali me tradicionalni oblik, dakle povijest partija i organizacija i pripovijedanje o velikim radničkim sukobima, malo privlačio. No, rad Webbovih, naročito njihova knjiga „Industrial Democracy“ (1897.), otvorio mi je vrata ka strukturalnoj, problemski orijentiranoj povijesti radništva. U takvu sam se povijest upustio uz pomoć bogatog materijala o stvarnoj praksi engleskih sindikata 19. stoljeća pa me to i u logičnom smislu odvelo na područje tzv. history from below, povijesti iz perspektive siromašnih i slabih koja me oduvijek privlačila. Postao sam tako povjesničar radništva, objavivši iz tog područja studije „Labouring Men“ (1964.) i dvadeset godina kasnije „Worlds of Labour“, više orijentiranu prema kulturnoj povijesti te, naravno, monografiju o pobuni zemljoradnika 1830. „Captain Swing“, koju sam napisao sa svojim prijateljem i drugom Georgeom Rudéom. Napisao sam i malu knjigu o razvoju radničke klase, ali u ranim pedesetim godinama ta je tema bila politički odveć osjetljiva pa je izdavač, unatoč ugovoru, rukopis odbio, smatrajući da „nije nepristran“. Od toga, dakle, nije bilo ništa.
Moja prva knjiga „Društveni odmetnici“ („Sozialrebellen“), nastala je slučajno. Tijekom pedesetih godina na putovanjima po Italiji i Španjolskoj naišao sam na nekoliko čudnih slučajeva. Ondje sam otkrio fenomene koji su mi djelovali čudnovato i u kojima su moderna politika i moderne pobune na neki način izgledale ugrađene u srednjovjekovno, naročito kod seljačkih pokreta. Također sam otkrio i tekstove Gramscija o pitanju tzv. „subalternih klasa“. U to su vrijeme engleski socijalni antropolozi pokušali objasniti analogne probleme u kolonijalnim pokretima za oslobođenje, pa sam kao povjesničar bio priupitan je li u europskoj povijesti bilo sličnih pokreta poput Mau-Mau ustanka plemena Kikuyu u Africi. Takva je diskusija potakla poziv da održim niz kolokvija na antropološkom fakultetu Sveučilišta u Manchesteru te zatim i prijedlog – „pa iz toga se dade napisati knjiga“, kao i ugovor s Manchester University Pressom.
Tako sam napisao „Društvene odmetnike“, koji su postali poznati i izvan Velike Britanije, posebice u Sjedinjenim Američkim Državama i u Trećem svijetu, i to ne samo među akademskim svijetom – povjesničarima i sociolozima – već i među studentima i mladima.
Još me jedna slučajnost odvela na put prema povijesnoj sintezi, dakle mojoj četverosveščanoj povijesti 19. i 20. stoljeća. Povjesničar koji je trebao pisati o Europi od 1789. do 1848. u novoj četverosveščanoj transnacionalnoj povijesti svijeta, iznenadno je otpao, a nešto opuštenije stanje nakon Korejskog rata ohrabrilo je izdavača Georgea Weidenfelda da me zamoli da popunim tu prazninu. Tako sam vrlo brzo svoja predavanja o europskoj povijesti pretvorio u knjigu „Doba revolucija“. Knjiga je bila dosta dobro prihvaćena. Isto se dogodilo deset godina i četiri knjige kasnije kada predviđeni autor narednog sveska također nije mogao sudjelovati. Dok sam tako pisao „Doba kapitala“ odjednom mi je postalo jasno da sam se upustio u veliku analitičku sintezu povijesti 19. stoljeća. To me nekoliko godina kasnije logički odvelo do prvog doista svjesno planiranog sveska („Doba imperija“). I meni i mojim agentima činilo se logičnim da se s poviješću ne stane na godini 1914., pa smo tako došli i do razdoblja ekstrema, tzv. „kratkog 20. stoljeća“.
Kako prosuditi moj rad kao povjesničara? Po mojem mišljenju, u ovom je slučaju kolektivna dimenzija važnija od osobne. Sretan sam što pripadam svjetskoj generaciji povjesničara koja je između tridesetih godina i historiografskog obrata sedamdesetih godina prošlog stoljeća izvela potpunu revoluciju u pisanju povijesti, i to uglavnom kroz nove poveznice između povijesti i društvenih znanosti. Pri tome se jednostavno ne radi tek o jednoj jedinoj ideološkoj školi. Radi se o borbi historiografske moderne protiv stare konvencionalne rankeovske historiografije pod vodstvom gospodarske historije, francuske sociologije i geografije, kao kod Annales, marksizma ili Maxa Webera. Nije još sasvim jasno zbog čega su u Engleskoj marksisti igrali tako značajnu ulogu, ali doprinos i utjecaj časopisa Past & Present koji su utemeljili marksisti, tekao je usporedno s francuskim Annales i bielefeldskom Deutsche Gesellschaftsgeschichte. Međusobno su se svi smatrali saveznicima, a moj povjesničarski razvitak izravno je prožet tim kolektivima: kroz Economic History Society, mojeg starog učitelja Mounia Postana, kroz komunističku grupu povjesničara s kojom smo pokrenuli Past & Present, te već od 1950. kroz članstvo u sekciji socijalne historije Međunarodnog odbora za povijesne znanosti, koji je tada pokrenut na inicijativu francuskih Analâ. Korijeni mojeg rada kao povjesničara nastali su u tim kolektivima drugova, kolega i prijatelja. A moj se doprinos, primjerice, u usponu i popularizaciji tzv. socijalne historije ili historije društva, ne može odvojiti od tih kolektiva.
Kako pak gledati na moj osobni doprinos unutar historiografije 20. stoljeća? Imao sam sreću da sam u mnogim zemljama pronašao brojne čitatelje među obrazovanom publikom koju ne čine povjesničari, a da pritom nisam izgubio na priznanju stručnih kolega unutar povjesničarskog zanata. Čini mi se da sam vjerojatno u međunarodnim razmjerima postao najpoznatiji britanski povjesničar – barem u posljednjim desetljećima. A to je čudno, budući da je moj marksizam, s kojim se već odavno ne identificiram, odbijen u današnje vrijeme kako i u struci, tako i kod većinskog dijela publike. Međutim, veseli me da me se i dalje čita, jer kada povjesničari imaju nešto za kazati, ne drže seminare i ne pišu knjige samo za sebe ili za uski krug kolega, pogotovo ako vjeruju da povijest ne služi samo kako bi se razumio svijet, već i kako bi ga se promijenilo i poboljšalo.
Kako se to odnosi na moj osobni doprinos historiografiji posljednjih pedeset godina? Nisam napisao golemi priručnik izvorne građe ili, uz iznimku moje suradnje s Georgeom Rudéom, kanonska djela koja se citiraju u bibliografijama, prije negoli ih kao i sve povijesne publikacije, novija istraživanja preteknu. Nisam osnovao povijesnu školu niti sam to želio. Ljudi su me čitali i ne znam što su iščitali, ali najradije bih se opisao kao neku vrst gerilskog povjesničara, koji toliko ne maršira prema cilju uz artiljerijsku paljbu arhivske građe, koliko iz grmlja puca postrance s kalašnjikovom punim ideja. Ustvari sam znatiželjan, ali problemski orijentirani povjesničar koji je pokušao kroz nova pitanja unijeti nove perspektive u stare rasprave, te možda i otvoriti nova područja. Ponekad mi je to uspjelo, iako se većina mojih stvarnih teza, koje sam pokušao zastupati, nije održala, što ustvari nije niti važno. Važno je to da se u većini slučajeva otvorila široka rasprava od kojih poneka i dalje traje. Činjenica da primjerice danas postoji velika bibliografija o povijesti socijalnog razbojništva upućuje nas na poglavlje koje sam napisao 1959. godine. Šteta je što se većina ljudi koji o tome pišu ne slažu sa mnom, no bez mene toga jednostavno ne bi bilo i to je nešto pozitivno.
Da povijesti prilazim intuitivno i bez mnogo planiranja, i u ovom mi je pogledu bilo od pomoći. Jer, ponekad mi je to omogućilo instinktivno prepoznati i unutar jedne fraze označiti trenutak u kojem su određeni problemi, tako rečeno, bili na dnevnom redu znanosti i politike, kako je pravilno istakao Ernst Wangermann. Upravo su zbog toga „Društveni odmetnici“ gotovo odmah došli na glas kod mladih povjesničara, sociologa i antropologa. Valjda je to i razlog zašto se o mojoj maloj frazi „izmišljanje tradicije“, te knjizi koja je iz nje proizašla još i danas mnogo govori. Vjerojatno se zato i ističe da na neki način pripadam jednoj ranijoj generaciji, koja po mnogočemu nije sa simpatijama dočekala novi obrat, ali koja unatoč tome nije ni u potpunosti odbacila nove tendencije. Zbog toga, primjerice, moja mala knjiga o naciji i nacionalizmu i dan danas kola prevedena na dvadeset i četiri jezika, unatoč njezinim vidljivim slabostima.
Koliko dugo ću ostati prisutan među stručnim povjesničarima i čitateljstvom, ne mogu sam prosuditi. Preostaje mi samo da sa zadovoljstvom zaključim da su gotovo sva moja djela, još od pedesetih godina, ponegdje u tisku – i to je lijepo, nisam još u potpunosti zastario. Budući da mi u najboljem slučaju predstoji tek nekoliko godina, ne smeta me osobito da će, prije ili kasnije, ta djela ipak zastarjeti. Zastarjelost je neizbježna sudbina povjesničara; jedini koji je prežive – što je vrlo rijetko – su povjesničari koji su istovremeno bili i značajni spisatelji: jedan Gibbon, Macaulay, Michelet; no tko toj sićušnoj skupini pripada, to danas više ne možemo kontrolirati. O tome može odlučivati samo budućnost.
S njemačkog preveo: Filip Šimetin Šegvić
Hobsbawmovo predavanje „Geschichtswissenschaft: Impulse für Menschen, nicht nur Fußnoten“ objavljeno je u knjižici Geschichte: Möglichkeit für Erkenntnis und Gestaltung der Welt. Zu Leben und Werk von Eric J. Hobsbawm, ur. H. C. Ehalt (Beč: Picus Verlag, 2008.), str. 69-78.