Branimir Janković – U globalnom obzorju. Povjesničar Eric Hobsbawm (1917-2012)

U globalnom obzorju. Povjesničar Eric Hobsbawm (1917-2012)

 

Postoje povjesničari koji se svojim opusom, temama koje otvaraju, pristupima koje promoviraju, diskusijama u kojima sudjeluju, načinom na koji pišu i angažiranošću koju iskazuju ističu u svojoj struci i bivaju cijenjeni od stručnjaka drugih humanističkih i društvenih disciplina. Neki od njih svojim značenjem prelaze i nacionalne granice, ali svega mali broj povjesničara ima globalni značaj i zadobiva takav status u očima nepovjesničara. Kao što je primjerice Fernand Braudel reprezentirao globalni utjecaj kruga francuskih povjesničara oko časopisa Annales, Eric Hobsbawm predstavljao je angažiranog povjesničara koji je davao globalno značenje temama iz europske i svjetske socijalne povijesti, demonstrirajući poticajne dosege marksistički orijentirane historiografije.

Rođen 1917. u Aleksandriji u Egiptu, u obitelji židovskog porijekla, preselio se u Beč i zatim u Berlin gdje je 1933. kao gimnazijalac kojeg je privukao Komunistički manifest sudjelovao u demonstracijama protiv Hitlerova dolaska na vlast. Uslijedio je odlazak u Veliku Britaniju, kao i poslijeratni boravci u SAD-u te putovanja po Europi i svijetu. Sav se taj biografski raspon očituje u preuzimanju globalne perspektive koja je kontinuirano prisutna u Hobsbawmovim djelima. Kao član Komunističke partije i marksistički angažiran povjesničar rad je započeo proučavanjem radničkog pokreta, no ubrzo se pokazalo da nije riječ o uobičajenom marksističkom povjesničaru. Posebno potaknut objavljivanjem zatvorskih spisa talijanskog marksističkog teoretičara Antonija Gramscija, kao i realiziranjem poticaja što ih je pružalo poslijeratno etabliranje socijalne historije, nastojanje za antropologizacijom historijske znanosti i dijalog s društvenim znanostima – zadržavajući uvijek globalni horizont u koncipiranju svojih radova – brzo je skrenuo pozornost na njih i kod povjesničara koji nisu dijelili njegov marksistički angažman. Uz povjesničare oko francuskog časopisa Annales usmjerene, napose u osobi Fernanda Braudela, prema totalnoj historiji, te njemačku historijsku društvenu znanost od 1960-ih predstavljenu Jürgenom Kockom i Hans-Urlichom Wehlerom, važno središte kreativnog historijskog rada na području socijalne historije postupno je postao krug marksistički orijentiranih povjesničara oko britanskog časopisa Past & Present osnovanog 1952, u kojem su djelovali E. Hobsbawm, C. Hill, G. Rudé, E. P. Thompson, L. Stone i brojni drugi.

Širu pozornost povjesničarske javnosti Hobsbawm je privukao knjigama Primitive Rebels: Studies in Archaic Forms of Social Movement in the 19th and 20th centuries (1959) te kasnije Bandits (1969) i Captain Swing. A Social history of the Great English Agricultural Uprising of 1830 (1969, s Georgeom Rudéom), provodeći u tim i drugim djelima historiju odozdo (history from below), posvećenu proučavanju običnih ljudi, napose marginaliziranih i depriviranih, odnosno pripadnika Gramscijevih „subalternih klasa“. Uz navedene „studije slučaja“ Hobsbawm je bavljenje temama razvoja kapitalizma, industrijske revolucije, Francuske revolucije i drugih revolucija tijekom 19. stoljeća, kao i dominantnih procesa devetnaestostoljetnog društvenog razvoja objedinio u poznatim sintezama The Age of Revolution: Europe 1789-1848 (1962), The Age of Capital: 1848-1875 (1975) i The Age of Empire: 1875-1914 (1987). Nakon sintetiziranja 19. stoljeća svoja je istraživanja zaokružio knjigom o 20. stoljeću The Age of Extremes: The Short Twentieth Century, 1914-1991 (1994), o kojoj je, pored ostalih, sugestivno pisao i književni teoretičar Edward Said, dok je sam termin „doba ekstrema“ postao uvelike raširena i prihvaćena oznaka za 20. stoljeće.

Imajući na umu i druge njegove knjige, tematski raspon Hobsbawmova historiografskog opusa seže od radništva, društvenih pokreta, revolucija, industrijalizacije, urbanizacije, modernizacije, preko nacionalizma, kolonijalizma, imperijalizma, modernosti, do demokracije, globalizacije i terorizma. Riječ je dakle o velikim, makrohistorijskim temama praćenima u njihovoj globalnoj rasprostranjenosti. To je dakako podrazumijevalo raspravljanje o čitavom nizu teorijskih i metodoloških pitanja vezanih uz socijalnu historiju, marksističku historiografiju, historiju odozdo, narativnost, postmodernizam i istraživanje suvremene povijesti kojoj smo sami svjedočili. Tekstovi o tim i drugim temama okupljeni su u knjizi On history (1997). Hobsbawm se uključio i u obimnu diskusiju o nacijama i nacionalizmu knjigom Nations and Nationalism since 1780: programme, myth, reality (1990), koju se redovito navodi uz druge modernističke teorije nacije i nacionalizma poput onih E. Gellnera i B. Andersona. Isto tako, povodom 200. obljetnice Francuske revolucije 1989, odgovarajući napose na kritike Françoisa Fureta upućene prevladavajućoj marksističkoj interpretaciji Francuske revolucije predstavljenoj djelom Alberta Soboula – kojoj je pripadao i Hobsbawm – objavio je knjigu Echoes of the Marseillaise: two centuries look back on the French Revolution (1990). Proučavanju rituala, ceremonija te mehanizama društvenog sjećanja i pamćenja, a napose konstruiranja naizgled dugotrajnih „tradicija“, pridonio je zbornikom The Invention of Tradition (1983), u uredničkoj suradnji s antropologom Terencom Rangerom, koji je rezultirao utjecajnim konceptom „izmišljanja tradicije“.

Dok Hobsbawmova socijalna angažiranost (ukazivanje na socijalne nejednakosti i nepravednosti, želja da historijskim djelima i vlastitim angažmanom sudjeluje u društvenoj promjeni) predstavlja poticaj brojnim povjesničarima i drugima koji dijele slične poglede (usp. primjerice nekrolog Hobsbawmu „Svijet neće postati bolji sam od sebe“, autora Ante Jerića i Stefana Treskanice, objavljen 2. listopada 2012. na internetskom portalu www.kulturpunkt.hr), njegov politički angažman u vidu dugotrajnog članstva u Britanskoj komunističkoj partiji izazivao je rasprave i oštre kritike. Uz zamjerke nekritičkom odnosu prema SSSR-u i „staljinskom fenomenu“, napose mu je prigovarano što je ostao član Partije i nakon svih saznanja o prirodi sovjetskog režima objelodanjenih nakon Staljinove smrti 1953. kao i sovjetske intervencije u Mađarskoj 1956. i Čehoslovačkoj 1968, kada je partijsko članstvo među intelektualcima na Zapadu masovno opadalo (usp. Tony Judt, „Eric Hobsbawm and the Romance of Communism“, Reappraisals: Reflections on the Forgotten Twentieth Century, 2008, str. 116-128). Zbog navedenih prijepora te cjelokupne Hobsbawmove osobne i profesionalne biografije, koja je k tome oslikavala temeljne događaje i procese 20. stoljeća, kao i značenja njegova historiografskog opusa u cjelini, Hobsbawmovo autobiografsko djelo Interesting Times: A Twentieth-Century Life (2002) dočekano je s velikim zanimanjem.

Usprkos visokoj životnoj dobi Hobsbawm je nastavio biti iznimno aktivan, održavajući prigodna predavanja, davajući brojne intervjue i pišući različite tekstove te predgovore svojim člancima i knjigama koji su uvijek iznova pretiskivani i prevođeni na izniman broj svjetskih jezika. Posljednje tako priređeno djelo je How to Change the World. Reflections on Marx and Marxism (2011), u kojem je Hobsbawm okupio svoje radove o Komunističkom manifestu, Engelsovom Položaju radničke klase u Engleskoj, Marxu, Gramsciju, marksizmu i socijalizmu. Eric Hobsbawm bio je aktivan sve do smrti 1. listopada 2012. u 95. godini života, ispunjenog fascinantnom biografijom i historiografskim opusom kojima je, kao u slučaju gotovo nijednog drugog povjesničara, zadobio uistinu globalno značenje.

Tome je svakako pripomogla jasnoća i elegancija pisanja te sugestivna retorika njegova historiografskog rukopisa, kao i ilustrativni primjeri koje je koristio u argumentiranju svojih teza, sve dakako uokvireno velikim temama kojima se bavio. Nije bio povjesničar koji je slijedio modne trendove suvremene historiografije te je usprkos fragmentiranju tema i perspektiva u historijskoj znanosti i sve većem okretanju prema lokalnom i mikrohistorijskom planu ostao vjeran proučavanju velikih društvenih tema u globalnoj perspektivi, s naglaskom na sinteze, zahvaljujući čemu je prilikom recentnog uspona transnacionalne i globalne historije ostao „u trendu“, predstavljajući inspiraciju onim povjesničarima koji ne žele biti usmjereni samo na vlastitu nacionalnu povijest i historiografiju. No i oni kojima zbog drugačijih historiografskih preferencija takvo Hobsbawmovo makrohistorijsko usmjerenje nije dovoljno zanimljivo mogu konzultirati druge knjige iz njegova opusa poput The Jazz Scene (1959), već spomenutih Primitive Rebels, Bandits i Captain Swing kao i Uncommon People: Resistance, Rebellion and Jazz (1998) ili navedenog zbornika Invention of Tradition. U njima će pronaći Hobsbawma koji se uz socijalnu bavi i široko shvaćenom kulturnom povijesti, odmetnutim i pobunjenim pojedincima, ritualima i ceremonijama te fenomenima sjećanja i pamćenja. Podrazumijeva se dakako da njegovim djelima, razvijanim konceptima i iznesenim interpretacijama treba pristupiti kritički, kao što je to, između ostalih, bio slučaj s njegovim tezama o socijalnom banditizmu, što je međutim rezultiralo novim i plodnim putevima istraživanja u tom području zacrtanom Hobsbawmovim pionirskim radovima.

Globalna pozornost kojom su dočekivana njegova djela obuhvaćala je i hrvatsku i jugoslavensku historiografiju, gdje je razmjerno dosta prevođen i recipiran. Interes je u socijalističkoj Jugoslaviji potaknut dakako činjenicom da se radi o povjesničaru marksističke orijentacije, pri čemu nije dolazilo do ortodoksnih pojednostavljivanja i krute shematizacije, te, ne manje važno, da je riječ o socijalnom povjesničaru. Tvrtko Jakovina u tekstu „Odlazak troje povjesničara ‘dugog 19. stoljeća’“ (objavljenom 3. listopada 2012. na www.tportalu.hr) istaknuo je brojne poveznice između Renea Lovrenčića, Mirjane Gross i Erica Hobsbawma, povjesničara koji su umrli 2012. godine. Lovrenčić je kao socijalistički angažiran povjesničar opće povijesti, s interesom za socijalnu i ekonomsku historiju, objavio razgovor „O mogućnostima marksističke historiografije“ što ga je vodio s Hobsbawmom (Kulturni radnik, br. 6, 1982, str. 40-46). Predgovorom je popratio prijevode Doba revolucije: Evropa 1789-1848. (Zagreb 1987) i Doba kapitala: 1848-1875 (Zagreb 1989). Posebno opsežan i sugestivan je Lovrenčićev predgovor Dobu revolucije u kojem ističe da Hobsbawm „uživa svjetsku reputaciju istraživača smjele misli, velike erudicije i širokih zahvata“ (str. 5). Kao svjedočanstvo o načinu na koji je Lovrenčić recipirao i prezentirao Hobsbawma u socijalističkoj Jugoslaviji vrlo su zanimljive sljedeće njegove riječi: „ On [Hobsbawm] se odlučio za marksističku obradu prošlosti i u tome ostao dosljedan. Međutim, to ga nije odvelo u kruti shematizam, u sfere apriorističkih konstrukcija, beživotnih simplifikacija, crno-bijelih socijalnih shema, tj. na stranputice kojima se kretao velik dio marksistički orijentirane historiografije u prvim poslijeratnim desetljećima na raznim meridijanima. Uvijek samostalan, kritičan, znatiželjan, Hobsbawm primjenjuje marksističku metodu na izrazito stvaralački način, otvarajući nove horizonte bez obzira na njihove boje, privlačnost ili odbojnost, poželjnost ili nelagodu koju mogu izazvati. Njegov kritički pogled ne štedi nijednu društvenu ili političku snagu, zemlju, sredinu ili ličnost kojom se bavi.“ (str. 5-6). Interes za tako predstavljenog Hobsbawma sukladan je Lovrenčićevom interesu za opću povijest, ispreplitanje i međuovisnost političke, socijalne i ekonomske povijesti, kao i interpretaciju društvenih procesa i društvenog razvoja, vidljivu u njegovim člancima i posljednjoj knjizi Nemirni mir: svijet 1918.-1939. (Zagreb 2011).

I za Mirjanu Gross Hobsbawm je „jedan od najpoznatijih suvremenih povjesničara u međunarodnim razmjerima“ jer nije ortodoksni marksist i jer je imao pionirsku ulogu u razvoju socijalne historije (M. Gross, Suvremena historiografija, Zagreb 1996, str. 299). Zbog posljednjeg joj je, uz francuske povjesničare oko Anala i njemačku historijsku društvenu znanost, Hobsbawm bio posebno važan. Napose se to vidjelo u pokušajima provedbe Hobsbawmova programatskog teksta „From Social History to the History of Society“ iz 1972. (usp. Suvremena historiografija, str. 299 i posebice predgovor M. Gross zborniku Društveni razvoj u Hrvatskoj, Zagreb 1981, koji je apostrofirao raspravu o mogućnosti istraživanja „historije društva“). M. Gross jedna je od autorica predgovora prijevodu Hobsbawmova djela Nacije i nacionalizam (Zagreb 1993), a 2004. napisala je opsežan članak „Povjesničar i komunist u opasnom dvadesetom stoljeću“ (Časopis za suvremenu povijest, br. 3, 2004, str. 1039-1059), predstavljajući njegove knjige Interesting Times. A Twentieth-Century Life, Age of Extremes. The Short Twentieth Century 1914-1991. i On History. Prve dvije knjige, autobiografija Zanimljiva vremena: život kroz dvadeseto stoljeće i Doba ekstrema: kratko dvadeseto stoljeće 1914.-1991. prevedene su na hrvatski 2009. godine. Uz uvodnu studiju zborniku The Invention of Tradition (prevedenu u zborniku Kultura pamćenja i historija, Zagreb 2006, prir. Maja Brkljačić i Sandra Prlenda), objavljen je i prijevod nekoliko drugih Hobsbawmovih tekstova i intervjua. Posljednji intervju s Hobsbawmom, realiziran upravo u 2012. godini, bit će tiskan u Pro tempore: časopisu studenata povijesti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a objavit će se i prijevod Hobsbawmova predavanja „Geschichtswissenschaft: Impulse für Menschen, nicht nur Fußnoten“ (Geschichte: Möglichkeit für Erkenntnis und Gestaltung der Welt: Zu Leben und Werk von Eric J. Hobsbawm, Beč 2008, autori G. Botz, H. C. Ehalt, E. J. Hobsbawm, J. Kocka, E. Wangermann, str. 69-78), u kojem daje kratki pregled svoga rada. Od literature o Hobsbawmu moguće je, uz spomenuta djela, navesti i poglavlje Matthiasa Middella (iz knjige Klassiker der Geschichtswissenschaft, sv. 2, München 2006, ur. Lutz Raphael, str. 96-119) i knjigu Gregoryja Elliotta Hobsbawm: History and Politics (2010), u kojima se nalaze upućivanja i na drugu literaturu. Napominjem da su na srpski jezik, pored Hobsbawmovih knjiga objavljenih na hrvatskom, prevedeni i naslovi Izmišljanje tradicije (2002, ²2011), O istoriji (2003) i Globalizacija, demokratija i terorizam (2008).

Pierre Vilar jednom je zapisao: „Bilo tko može tvrditi za sebe da je historičar. Bilo tko može tome dodati ‘marksist’. Bilo tko može nazvati ‘marksizmom’ bilo što. Međutim, ništa nije teže i rjeđe nego biti historičar, a pogotovo  historičar-marksist.“ (M. Gross, „Na putu k budućoj historijskoj znanosti“, Časopis za suvremenu povijest, br. 2, 1977, str. 37). Primjenjujući navedene riječi na Hobsbawma mogli bismo im pridodati još mnogo drugih: nije lako svakom svojom knjigom izazvati toliku opću pozornost, nije lako pisati tako retorički sugestivno, nije lako ispisivati angažirani historiografski tekst koji smjera analizi i sintetiziranju velikih i važnih tema prošlosti i suvremenosti, zadržavajući k tome globalnu perspektivu. Nije bilo lako, ali Hobsbawmova djela uspjela su učiniti upravo to. I zato je brojnim pojedincima i historiografijama bio i traje kao poticajan i važan autor i Povjesničar.

 

Branimir Janković