“Gladijadori: povijest svakodnevnog života u Hrvatskoj” – epizoda o kugi

“Početak je godine 1784. (…) Dalmaciju, tada pokrajinu Mletačke Republike (Venecije), posjećuje vjerna pratiteljica dugoga srednjeg vijeka – kuga. (…) Steže tako kuga obruč oko Splita (…), a Juliju Bajamontiju (1744-1800), vjerojatno najvećem i zasigurno najneshvaćenijem intelektualcu splitskog 18. stoljeća, svako malo kroz glavu prođe rečenica dragog mu prijatelja, poznatog talijanskog prirodoslovca i putnika po Dalmaciji, Alberta Fortisa: „Nije tvoja sudbina da tamo umreš“. Malo morgen, misli si na tečnom talijanskom liječnik Bajamonti, obilazeći predgrađa, nailazeći na malaksale težake, lučke radnike i mornare s prištevima na preponama, oteklinama po tijelu i mutnim očima. U luci, u kojoj se mnoštvo robe iz osmanske Bosne, izvorišta zaraze, tovarilo na brodove za Italiju, saznaje za slučaj nekog mornara iz Istre: jadnik je umro, s „čudnovatom crninom na prednjem dijelu vrata, lica umazanog krvlju, tijela potpuno modrog i na rubu raspadanja.“ Ipak, službenim gradskim liječnicima – u čije redove Bajamonti zbog svojih umjetničkih sklonosti i braka s pučankom sve do pretkraj života nije primljen – i dalje treba „crtati“. Umjesto da podignu opravdanu uzbunu, oni uzroke ovih neugodnih smrti odlučuju pripisati – glistama. „Moje je mišljenje bilo sasvim drukčije od onoga ostalih mjesnih liječnika. Umjesto da ljudima ulijevam povjerenje, ja sam ulijevao strah i razmišljao o najtežim posljedicama.“ Za kugu je doista vrijedilo pravilo „bolje spriječiti nego liječiti“.

 

(…)

 

No do vremena suvremenih znanstvenih spoznaja i porasta higijenskog standarda, fizičko izoliranje zaražene ili sumnjive populacije predstavljalo je jedini „ozbiljan tretman“ crne smrti. U tom pravcu razmišlja i Bajamonti, iako se, istini za volju, nije radilo o pionirskim idejama. Dubrovčani su još 1377. – trideset godina nakon epidemije koja je pokosila najmanje 30% stanovništva Europe i petsto godina prije konačnog znanstvenog obračuna s tajnom kuge – prvi u svijetu uspostavili institut jednomjesečne izolacije došljaka sa zaraženih područja.

 

(…)

 

Zašto su epidemije bile tako česte i pogubne? Pokušajmo se staviti u kožu Bajamontija, ili bilo kojeg drugog liječnika na istočnoj obali Jadrana u 18. stoljeću. S jedne strane, oni baštine petstogodišnju tradiciju organiziranoga javnog zdravstva. Ljekarnici i liječnici, koji su se dijelili na fizike (magister medicus physicus) i kirurge (magister medicus chirurgus), spominju se već u 13. stoljeću; u Zadru 1252., Trogiru 1271., Dubrovniku 1301., Splitu 1312. Na plaći su gradova, a zadatak im je besplatno ili uz manju naknadu liječiti stanovništvo.

 

(…)

 

Još u 18. stoljeću, pa i kasnije, mjesta poput Salernske škole, ili osobe poput Bajamontija, tek su iznimke, u konačnici i same uvjetovane dugom epohom materijalne oskudice i viška praznovjerice, (k)varljivih znanja i ideologije koja žigoše tjelesno a propovijeda duhovno. Danas teško da bi se itko podvrgnuo liječniku s početka 20. stoljeća, a kamoli fiziku, kirurgu, a nerijetko i brijaču, otprije 300 ili 400 godina. (…) Primjerice, istraživanja povjesničarke Danice Božić-Bužančić (1922-2002) upoznaju nas s metodama „liječenja“ kuge u to vrijeme. Vrlo popularan pripravak bio je tzv. terijak, ljekarija raširena kako među profesionalnim liječnicima, tako i po selima dalmatinskoga zaleđa. Sastavljenom od 70-ak različitih tvari, pripisivao mu se blagotvoran učinak na srce i duh oboljeloga (kuga je predstavljala psihički izrazito traumatično iskustvo). Prema principu „klin se klinom izbija“ (Similia similibus curantur), kao osnovni sastojak terijaka preporučani su zmijsko meso ili prah (i zmija, i kuga simbolizirali su zlo). Izgleda da se u siromašnijoj, pučkoj verziji ovog „lijeka“ više nego na „klin se klinom“, igralo na placebo efekt, jer je narod „tirjaku“ pripremao od smrekovih bobica te vina ili vode. (…) Zabilježeni su i slučajevi oslanjanja na profilaktička svojstva osušenog gnjurca (Split), konzumacije srca i jetre osoba umrlih od kuge (Murter), kao i dobrog starog probijanja sumnjivih leševa glogovim kolcem. Doduše, ovo zadnje se, barem u Šibeniku 1649. godine, pokazalo kao osobit fail, budući da je kuga te godine stanovništvo Krešimirova grada svela s oko 7.500 na manje od 2.000 ljudi. (…) Jest da su vam šanse da se „izvučete“ pomoću zmijskog shakea i žabljeg kreketanja bile mršave – splitsku kugu 1784. preživjelo je 10-15% oboljelih, dok danas vrijedi obratno – no to ne znači da i predmoderna medicina nije imala svojih trenutaka. (…)”

 

 

Bitno skraćeni dijelovi iz dužih potpoglavlja “S neba pa u rebra” i “Kako se (ne) liječiti” iz knjige Luke Jakopčića i suradnika Gladijadori: povijest svakodnevnog života u Hrvatskoj – s pokojom turističkom preporukom, Zagreb 2019, str. 15-20.

 

 

Više o knjizi na poveznici:

https://recider.com/gladijadori/

https://www.facebook.com/Culsperience/