Nikola Tomašegović – Prikaz knjige – Mark Cornwall, John Paul Newman (ur.), “Sacrifice and Rebirth: The Legacy of the Last Habsburg War”, 2016.

Mark Cornwall, John Paul Newman (ur.), Sacrifice and Rebirth: The Legacy of the Last Habsburg War, New York, Oxford: Berghahn, 2016, 295 str.

Osamnaesti svezak iz serije Austrian and Habsburg Studies koju uređuje Gary B. Cohen u okviru Centra za austrijske studije Sveučilišta u Minnesoti bavi se tematikom koja je izrazito zanimljiva u godinama kada se obilježavaju brojne obljetnice Prvog svjetskog rata. Ona se upravo tiče kultura sjećanja i komemoracija Prvog svjetskog rata, ali neposredno nakon njegovog završetka, u razdoblju poraća, i to na prostoru bivše Austro-Ugarske Monarhije, prostoru koji je možda najambivalentnije osjetio ratna događanja. Čitajući komemorativne aktivnosti i kulture sjećanja kao političke i ideološke prakse, uvelike određene tadašnjim kontekstom i ciljevima različitih aktera, poglavlja ovog sveska nude nam ne samo nova vrijedna područja proučavanja prošlosti, već i instrumentarij kojim možemo zahvatiti i fenomene sadašnjice.

            Urednici su ovog sveska, koji nosi naslov Sacrifice and Rebirth: The Legacy of the Last Habsburg War, Mark Cornwall i John Paul Newman, a pridonijeli su mu i kao autori pojedinačnih poglavlja. On je potekao iz projekta „Memorijalizacija i obnova: muška ratna generacija u zemljama nasljednicama“ Sveučilišta u Southamptonu, na kojem Mark Cornwall radi kao profesor moderne europske povijesti. John Paul Newman predaje europsku povijest dvadesetog stoljeća na Sveučilištu Maynooth. Sam svezak formalno je podijeljen na tri dijela, od kojih svaki sadrži četiri poglavlja. Svako poglavlje ima oblik studije slučaja te je proizašlo iz pera autora kojemu tematika poglavlja spada u polje uže ekspertize. Na taj način oni skupa čine mozaik koji nudi široku tematsku i prostornu sliku, ocrtavajući osnovne tendencije komemorativnih praksi i kultura sjećanja u zemljama nasljednicama Austro-Ugarske Monarhije u razdoblju nakon Prvog svjetskog rata.

            Osnovna podjela i premisa knjige zasnivaju se na ambivalentnom odnosu između pobjedničkog i gubitničkog diskursa o Prvom svjetskom ratu u poslijeratnoj „istočnoj središnjoj Europi“, odnosno u šest zemalja nastalima na ruševinama Austro-Ugarske Monarhije. Iako je sačinjena od dvanaest studija slučaja utemeljenih geografski i nacionalno, ova knjiga smjera pružanju komparativne perspektive kroz upućivanje na sličnosti i razlike te dijeljena i zajednička iskustva. Studije u užem smislu problematiziraju položaj i političke napore raznih veteranskih udruga, pokrete i političke projekte poratne mladeži, kao i službene državne politike sjećanja i komemoracija Prvog svjetskog rata. Sve one zajedno ilustriraju složenu kartografiju sjećanja na Veliki rat i politika koje iz njih proizlaze, kartografiju koja nadilazi granice ocrtane u pariškom projektu nove Europe.

            Prvi dio, naslovljen „Žrtva i poraženi“, obuhvaća četiri rada koja se pobliže bave situacijom i narativima o Prvom svjetskom ratu u onim državama i/ili regijama koje se mogu smatrati gubitničkima. U nedostatku službenog i inkluzivističkog pobjedničkog diskursa, u njima su se razvijali različiti partikularni i često ekskluzivistički diskursi koji su nerijetko bili upregnuti u poratne revizionističke vizije. Tako Catherine Edgecombe i Maureen Healy („Competing Interpretations of Sacrifice in the Postwar Austrian Republic“) na primjeru međuratne Austrije opisuju podjele koje su karakterizirale austrijsko društvo te posljedičnu izgradnju „hijerarhije žrtve“ po nacionalnom i rodnom ključu, zbog čega su određene grupe – poput Židova i žena – ostale marginalizirane čak i u okviru partikularističkih diskursa i politika sjećanja. Revizionistički pokreti nisu dakako mogli tretirati rat kao završenu tragediju za koju samo treba pronaći prikladan komemorativni pijetet. Kako Robert Gerwath opisuje u svojem poglavlju („“War in Peace“: Remobilization and „National Rebirth“ in Austria and Hungary“), različite veteranske i omladinske grupacije, istraumatizirane i frustrirane novim poretkom, organizirale su se u paravojne formacije s namjerom nastavka rata u mirnodopskom vremenu i konačnim ciljem „obnove“ svoje nacije. Ovi maskulini, nacionalistički, antikomunistički i protofašistički pokreti izgrađivali su bazu na kojoj će izrasti fašistički pokreti 30-ih godina. Sličan slučaj opisuje i Mark Cornwall („Apocalypse and the Quest for a Sudeten German Männerbund in Czechoslovakia“) u svojoj studiji radikalnih nacionalističkih organizacija sudetskih Nijemaca u Čehoslovačkoj u kojoj se ideologija i politika Männerbund-a razvila u opoziciji spram službenog narativa čehoslovačke države. Naposljetku, Franz Horváth („The Divided War Remembrance of Transylvanian Magyars“) oslikava situaciju među transilvanijskim Mađarima, čija se nemogućnost komemoriranja Prvog svjetskog rata i neprijateljstvo rumunjskih vlasti sublimiralo u tendencije i narative revizije Trianona.

            Nasuprot tome, u drugom dijelu, prikladno naslovljenom „Žrtva i diskurs pobjede“, obrađuje se problematika konstruiranja hegemonijskih i ekskluzivističkih pobjedničkih diskursa. Oni su upregnuti u projekte izgradnje novih država (npr. Čehoslovačke i Jugoslavije) te su uklopljeni u šire nacionalne paradigme. Ratna pogibelj iz tog se rakursa mogla prikazati kao opravdana i svrsishodna, kao zaslužna za ostvarenje krajnjeg cilja nacionalnog oslobođenja. Tako Melissa Bokovoy („Framing the Hero: Photographic Narratives of War in the Interwar Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes“) kroz analizu fotografskih narativa o Prvom svjetskom ratu rekonstruira dominantni diskurs u Kraljevini Jugoslaviji koji je imao jasne konture srpske nacionalne ideologije. Na sličan je način dominantni diskurs u Čehoslovačkoj bio onaj češki. Nancy Wingfield („National Sacrifice and Regeneration: Commemorations of the Battle of Zborov in Multinational Czechoslovakia“) prikazuje imagološko mjesto bitke kod Zborova u okviru dominantnog čehoslovačkog narativa o Prvom svjetskom ratu. Uzdižući taj imagem na vrhovnu poziciju, čehoslovački je službeni narativ isključivao mogućnost simboličke participacije ne samo nacionalnih manjina, poput ranije tematiziranih sudetskih Nijemaca, koji su stoga morali izgraditi svoje, često subverzivne narative, već i onog velikog dijela čeških i slovačkih vojnika koji su za cijelo trajanje rata služili u austrougarskoj vojsci. Međutim, niti pobjednički tabori nisu bili monolitni. Kako pokazuje Katya Kocourek („“In the Spirit of Brotherhood, United We Remain!“: Czechoslovak Legionaries and the Militarist State“), i među čehoslovačkim legionarskim veteranima razvio se ideološki sukob. S jedne su strane stajali oni koji su pristajali uz vladajući režim, dok je manji dio razvijao diskurse i prakse na tragu nacionalnog rovovskog bratstva, vojne discipline, otpora parlamentarnoj politici te šovinizma i antikomunizma. Sličnu situaciju u rumunjskom slučaju opisuje Rebecca Haynes („Saving Greater Romania: The Romanian Legionary Movement and the „New Man““)  kroz prikaz ideologije i razvoja rumunjskog legionarskog pokreta koji je poslužio kao osnova za domaći fašistički pokret.

            Treći i posljednji dio koji nosi naslov „Žrtva u tišini“ bavi se onim regijama i prostorima gdje doista nije moglo biti jednog dominantnog narativa o Prvom svjetskom ratu, gdje je situacija bila toliko složena i politički ambivalentna da je zavladao diskurs tišine. To je bilo posebno izraženo u slučaju Hrvata, Slovenaca i Poljaka koji su u velikoj većini služili u habsburškoj vojsci, a da bi se potom našli u pobjedničkim državama. U tim se slučajevima razvijala svojevrsna kultura „skrivenog poraza“. John Paul Newman („Silent Liquidation? Croatian Veterans and the Margins of War Memory in Interwar Yugoslavia“) to dobro ilustrira na primjeru Hrvatske, gdje su, u nedostatku javnih komemorativnih aktivnosti, veteranske organizacije bile jedino mjesto na kojem se mogao čuti glas – često vrlo nezadovoljan – sudionika Prvog svjetskog rata. I ti su glasovi bili vrlo heterogeni te su varirali od integralnog jugoslavenskog nacionalizma, pa sve do militantnih fašističkih i protofašističkih struja. Svima im je pak cilj bio pronaći odgovarajući diskurs za orijentaciju u konfuznoj političkoj situaciji nakon završetka Prvog svjetskog rata. U tu se matricu uključuje i slovenski slučaj čije je ratno iskustvo bilo podijeljeno između habsburškog, jugoslavenskog i talijanskog narativa, kako opisuje Petra Svoljšak („The Sacrificed Slovenian Memory of the Great War“). Talijanski front i habsburško ratno iskustvo, kao glavni elementi slovenske ratne priče nisu mogli biti spojeni niti s talijanskim trijumfalizmom, niti sa službenim jugoslavenskim narativom. Slična, možda još kompliciranija situacija bila je u dvjema bivšim habsburškim regijama podijeljenog stanovništva koje su se našle u pobjedničkim državama – u Tirolu i Galiciji. Dok Christoph Mick („The Dead and the Living: War Veterans and Memorial Culture in Interwar Polish Galicia“) pokazuje komemorativnu tišinu u međuratnoj Poljskoj koja nije bila sposobna konstruirati jedinstveni i inkluzivni narativ o Prvom svjetskom ratu, Laurence Cole („Divided Land, Diverging Narratives: Memory Cultures of the Great War in the Successor Regions of Tyrol“) obrađuje kompleksnu situaciju u rascijepljenom Tirolu, čije je ratno sjećanje rastrgano između talijanskog fašističkog trijumfalizma i njemačkih protofašističkih tendencija na sjeveru.

            Iako ovo djelo nudi brojne važne spoznaje i zanimljive studije, kao i vrlo potrebnu komparativnu perspektivu te višeslojnu analizu, ono također otvara i prostor za nova istraživanja i nove perspektive. Kako i sam urednik primjećuje, najtiši povijesni akteri ponovno su najmanje zastupljeni. Osim službenih narativa, velikih veteranskih i militantnih pokreta te manjih, ali radikalnih glasova, potrebno je istražiti i kulture sjećanja na rat brojnih, ponovno raznorodnih skupina žena, ratne i poratne djece, različitih klasno određenih grupa itd. Osim toga, potreban je uistinu komparativni, pa možda čak i transnacionalni pristup. Tek će tada biti moguće u potpunosti osvijetliti dinamiku imagologije Velikog rata u neposrednom poraću, kao i njenu ideološku funkcionalnost te recepciju u različitim slojevima društva. Ova knjiga u tom smislu predstavlja neizostavnu i iznimno korisnu odskočnu dasku.

 

                                                   Nikola Tomašegović