Lucija Bakšić – Osvrt na knjigu – Michael Antolović (prir.), “Intelektualna autobiografija i historijska antropologija Arona Gureviča”, Zagreb 2015.

Michael Antolović (prir.), Intelektualna autobiografija i historijska antropologija Arona Gureviča, Dijalog s povodom 8, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2015, 165 str.

 

Malo je povjesničarki i povjesničara sposobno suočiti se s vlastitim neznanjem i ograničenjima koje im nameće struka unutar koje djeluju, a još ih je manje željno uputiti ili prihvatiti (dobronamjernu) kritiku svojstvenu autorefleksivnosti i želji za učenjem, bilo da ona dolazi iznutra (znanstvenog ja) ili pak izvana (akademske zajednice u kojoj se pojedinac afirmira). Aron Gurevič, čini se, odstupa od takve navike, uporno se približavajući idealu dobroga znanstvenika i prokušanog čovjeka bogatog životnog iskustva. O tome, između ostalog, govori knjiga Intelektualna autobiografija i historijska antropologija Arona Gureviča koja je 2015. godine objavljena kao 8. svezak biblioteke Dijalog s povodom Centra za komparativnohistorijske i interkulturne studije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Gurevičeve tekstove, odnosno, opširnije eseje, priredio je i preveo Michael Antolović, pobrinuvši se da pravilnu strukturu Gurevičevih osobnih izlaganja prekine tek razgovor Yelene Mazour – Matusevich s njime o pisanju srednjovjekovne povijesti.

Razmišljajući o pročitanome, stalno mi se nametala misao o raznolikoj percepciji, ali i prihvaćanju učenja „škole“ Anala kada su u pitanju istraživači i njihove sredine koje su geografski i politički udaljene od ishodišne Francuske. Gurevič je medievist (zamalo bizantolog), a njegovo je inicijalno područje specijalizacije skandinavska povijest srednjega vijeka, što je zatim proširio na opću sliku srednjovjekovne kulture. Međutim, posao mu otežava Staljinova vladavina i vulgarni marksizam čija klasna borba dijalektički obuhvaća povijest do najbizarnijih detalja kroz ustaljenu matricu baza – nadgradnja. Osim zatvorenog društva i kolega koji uglavnom svoje radove ne bojaju tek izvana jugoslavenski crveno (u skladu s navodnom uputom „pišite isto kao i prije, samo malo prebojite crveno”), već ih zaista crveno produciraju, Gurevič je i asimilirani Židov. Iskusivši pljusku antisemitizma pri upisu na poslijediplomski studij i pokušaju zaposlenja, Gurevič je uz malo neobjašnjive sreće ipak uspio održati svoj znanstveni status, gledajući svakodnevicu ponešto inventivnijim očima.

U jednom „posve drugačijem hladnom mjestu“, kako sam ističe, divio se svojim zapadnim kolegama Georgesu Dubyju, Jacquesu Le Goffu, Philippeu Arièsu, Lucienu Febvreu, Marcu Blochu i ostalima, istovremeno s njima polemizirajući i razmjenjujući različite ideje o proučavanju povijesti. Nastojeći od sebe odbiti odiozni marksizam kao jedinu metodu proučavanja (gledajući u Marxu filozofa čija znanstvena metoda nikada nije trebala postati dogmom, nego jednim od mogućih učenja – silno zamjerajući Dubyju na njegovom marksizmu) te ujedno inspiriran zavišću prema „staroj gardi“ ruskih znanstvenika koji su imali priliku iskusiti znanost prije Revolucije, Gurevič se približava ideji historije kakvu poznajemo (ili bismo trebali poznavati) danas: kao otvorenu disciplinu koja ne gubi svjesnost o sebi te koja samu sebe u različitosti naspram Drugog uvijek iznova konstituira. 

            Nekoliko je razloga upisanih u Gurevičeve eseje zbog kojih smatram da ga ne možemo u potpunosti odrediti kao analista, već istraživača inventivna pristupa povijesti koji kao poštovatelj i pratitelj Anala, inspiriran polemikom s njezinim sljedbenicima, uspostavlja originalne hipoteze unutar specifičnog konteksta u kojemu stvara. Prije svega to se odnosi na kritiku učenja Mihaila Bahtina. Bahtinove postavke o karnevalu i narodnoj kulturi Gurevič modificira držeći da je Bahtin bio zaveden nasljeđem simpatizirajućeg odnosa prema narodu/puku kod Tolstoja i Dostojevskog, dok probleme koje donosi isticanje zasebne narodne kulture Gurevič odbacuje u korist shvaćanja jedne srednjovjekovne kulture u sebi podijeljene na dva međusobno povezana sloja – visoki i donji. Ipak, Bahtinov pojam chronotoposa Gurevič dodatno raslojava na vrijeme (chronos) i prostor (topos), želeći time postaviti model za vlastito istraživanje skandinavske kulture (konkretno ovdje Pjesme o Nibelunzima). 

To me dovodi do druge Gurevičeve specifičnosti u odnosu na francusku „školu“, a to je proučavanje zaboravljene povijesti Skandinavije u srednjemu vijeku. Primijetivši fokusiranost francuskih kolega na Europu, a marksizma na ekonomsku podlogu, Gurevič je pokušao pokazati da isti mehanizmi motivacije (pogotovo ekonomski) ne vrijede za područje Skandinavije. Posljedično se stoga nameće iduća razdjelnica između Gureviča i njegovih zapadnih uzora, a to je brisanje marksističkog pojednostavljenog shvaćanja povijesne zbilje (razlog zbog kojeg Gurevič kritizira Le Goffovo djelo Nastanak čistilišta). Gurevič priznaje proces dugoga trajanja i totalnu historiju lišenu puke sinteze, ali u njima uporno traži čovjeka vođenog „osjećajima, strahovima i ranijim religijskim uvjerenjima“. Osim što poseže za Weberovim idealnim tipom pri početku svakog istraživanja, Gurevič ujedno nastoji pronaći način da obrne hijerarhiju baza – nadgradnja u korist potonje te u tome svakako uspijeva.

U tom smislu on pristupa izvorima bez anakronizma i kategorizacije klasne borbe te sa ljupko patetičnom željom da mu izvori progovore svojim jezikom. Gurevič ih ispituje na temelju problema vlastita vremena jer je svojom osobom vezan za ideologiju svoje sadašnjice koju je prema njemu nemoguće prevladati (moguće je tek uspostaviti bahtinovski dijalog s prošlom kulturom). Govor i jezik još su jedan segment Gurevičeve posebnosti u odnosu na Francusku jer se u svojim razmišljanjima oslanja na tadašnja dostignuća škole semiotike iz Tartua okupljene oko J. M. Lotmana. Navedene posebnosti također navode na zaključak o posebnoj upotrebi inherentno lingvističkih, ali i književnih metoda (ne smijemo zanemariti Bahtina) u svrhu proučavanja povijesti, čime nam Gurevič postaje interdisciplinarno bliži i teorijski uvjerljiviji.

            Kako bi pronašao čovjeka u povijesti, Gurevič pristaje na moralno-znanstvenu metodu historijske antropologije, pridajući veliku važnost upravo ovom moralnom aspektu. Iznova poklanjajući prošlim „klijentima“ mogućnost izbora, ironijske zabune i djelovanja unutar miljea, Gurevič ih oslobađa naknadno projiciranih mehanizama povijesne zakonitosti i omogućava im individualno djelovanje. Čovjek ovdje podrazumijeva svaku jedinku bez obzira na spol, porijeklo i imovinski status čija se svijest nadaje u apstraktnom sustavu vrijednosti koje potiču njegovo ponašanje. Ponekad je to poticanje različitog ljudskog djelovanja, prema Gureviču, vanjsko (materijalno), ponekad „potencijalno“ (iz okoline), a ponekad ono ima „stvarni“, konkretan izvor. Bez obzira na sve čimbenike istraživanja, konačan proizvod uvijek bi trebao biti kompleksno istraživanje poštenog znanstvenika. Upravo zbog toga u povjesničaru leži najveća moralna odgovornost za (prošloga) čovjeka koji nije idealan, a niti sličan nama.

            U jednom je trenutku prošloga stoljeća postojala mogućnost (ako ne i opasnost) da se svaka (imalo apstraktnija) pojava podvede pod historiju mentaliteta. Na sličan se mamac nespretno ulovio i Carlo Ginzburg kada je Menocchijevu herezu pokušao opravdati šarolikim pojmom narodne kulture. Da bi izbjegao slične nesporazume u terminologiji, Aron Gurevič paradoksalno ostavlja mogućnost za nejasnoću i pogrešku, odnosno za odsustvo definicije. Stoga će ostaviti generalno otvorenim definiranje feudalizma i donekle mentaliteta. Mogli bismo polemizirati s Gurevičevim stavom da „mentalitet sigurno nije ideologija, premda su oni povezani“, ali smatram da je bitnije istaknuti ono što mentalitet za njega svakako jest: poseban mentalni svijet na koji niti jedan povjesničar nema pravo primjenjivati svoj „zdrav razum“, povijesni karakter koji oblikuje ljudsku svijest te „mehanizmi društveno-kulturnog ponašanja čovjeka i grupe“. Ukratko, specifični postupci duboko ukorijenjeni u povijesnost ljudskog bivanja. Mentalitet možda više nije lako odrediva komponenta, ali je zbog toga traganje za njim ono što Gurevič smatra najvrednijim.

Iako izbjegava pojedine definicije – kada govori – Gurevič radi čvrstu razliku između pojmova, uvijek stavljajući svojevrsnu autofusnotu na vlastitu upotrebu termina. Njegovoj će publici zato u svakom trenutku biti jasno zašto dotični koristi termin kultura, a ne civilizacija ili pak hipoteza, a ne teorija. Pri tome Gurevič postiže jasnoću i izbjegava pojmovno razmimoilaženje za vrijeme vlastita izlaganja. Nije naodmet istaknuti da ovakva vrlina olakšavanja međusobne komunikacije uvelike nedostaje današnjoj historiografiji.

            Doživjevši starost od 82 godine, Aron Gurevič umire u Moskvi ispraćen opadajućim strahom i razočaranjem da sovjetska, odnosno tada već ruska historiografija nije uspjela iskoristiti znanstvenu slobodu koja joj se krajem 20. stoljeća donekle otvorila. Prezirući svoje marksističke kolege zbog uskog okvira unutar kojeg su svakodnevno izdavali plemenitu struku povjesničara, Aron Gurevič pokušavao je pronaći način da premosti razlike koje su dijelile njegovu historiografiju od one dominantno francuske „nove historije“, ali i da ponudi drugačiji model svojstven podneblju u kojem se našao. Iako stilski prepun sofisticiranog patosa ruske duše koju bismo mogli, slijedeći Bahtinovu heteroglosiju pri proučavanju Zločina i kazne, identificirati s plemenitom Sonjom Marmeladovom, Aron Gurevič formulira gorku kritiku djelovanja znanstvene zajednice u SSSR-u, pronalazeći tek minimum razumijevanja za moguće postojanje dubljih osobnih ili profesionalnih razloga zbog kojih ti vulgarni marksisti jednostavno nisu mogli ili željeli drugačije pisati povijest.

Bez obzira na Gureviča kao djelomičnog proizvoda svoje okoline, ipak je hvalevrijedan njegov pokušaj staloženog kombiniranja teorije i prakse jer, kako ističe Le Goff a prenosi naš ruski medievist, „suviše često povjesničar koji prezire teorije postaje žrtva neprepoznatih i pojednostavljenih teorija“. Zbog toga je važno posegnuti za ovom knjigom. Ako među čitateljima i postoje različita mišljenja o tome, u svakom slučaju vrijedi otvorena uma posegnuti za njom i pročitati je.

Lucija Bakšić