Petra Pajtak – Osvrt na knjigu – Alun Munslow, “A History of History”, Routledge, London – New York 2012.
Alun Munslow, A History of History, Routledge, London – New York 2012, 232 str.
Britanski autor Alun Munslow u ovom djelu raspravlja o shvaćanjima povijesti i historije,[i] o kojima daje svoju perspektivu i preporuke. Već po naslovu vidljiv je žanrovski smještaj u teoriju i filozofiju historije. Munslowov je pristup poststrukturalistički, a on koristi i odrednice dekonstruktivizma i multiskeptičnog historičara. Značajno se, i uglavnom afirmativno, referira na suvremene teoretičare i praktičare poststrukturalističke historije, kao što su Hayden White, Keith Jenkins, Robert A. Rosenstone, Sande Cohen i Frank R. Ankersmit.
Ontološka pozicija povijesti i historije središnje je pitanje koje zaokuplja Munslowa. Zagovara shvaćanje da je ljudima u sadašnjosti prošlost u bitnom nedostupna, nedohvatljiva, pa su svaka historija (kao postupak) ili povijest (kao produkt) nužno konstrukcije historičara/ki. Na razini najjednostavnijih informacija mogu se spoznati neke činjenice o prošlim događajima, procesima i osobama, no opširniji iskazi samo su jedna od mogućih interpretacija. Oni nastaju i dobivaju neko značenje putem postupaka, koncepata i pretpostavki koje primjenjuje historičar/ka. Za Munslowa ne postoji „povijesna istina“ koju bi bilo moguće otkriti, ili jedno inherentno, „ispravno“ tumačenje prošlosti, nego samo više ili manje opravdana vjerovanja i vjerojatnosti.[ii] Po svom obliku, historija je vrsta literarne tvorevine (temeljena na činjenicama), narativni diskurs. Budući da nastaje u sadašnjosti, radom pozicioniranih historičara/ki, povijest je njome oblikovana; vlastite sustave tumačenja, pretpostavke, motive i etičke vrijednosti projiciramo u prošlost, stoga od prošlosti ili povijesti nije moguće „učiti“ (posebno ne potpuno neovisne ili objektivne pouke). Sukladno tome, Munslow smatra da je moguće pristupiti prošlosti, ali ne njezinim „oživljavanjem“, već jedino kao subjektivno iskustvo (koje proživljava netko u sadašnjosti), nastalo posredstvom ostataka prošlosti ili raznih vrsta historijskih narativa.
Munslow kritizira postavke tradicionalnih historičara/ki, odnosno i danas dominantnog empirijsko-analitičko-reprezentacionalističkog pristupa. Tako on ne priznaje njihove tvrdnje o postojanju i dostupnosti značenja u prošlosti samoj, o međusobnoj zamjenjivosti prošlosti i povijesti, o jeziku kao preciznoj reprodukciji (prošle) stvarnosti, o objektivnosti historije, o tradicionalnoj metodologiji historijske znanosti kao jedinoj ispravnoj, uz ignoriranje narativne prirode historije. Prema Munslowu, čak ako su i prihvatili/e neke teoretske inovacije u historijskoj znanosti (poput neizbježnosti pozicioniranosti autora/ice ili korištenja narativnih tehnika, mogućnosti postojanja više objašnjenja ili tumačenja nekih činjenica), tradicionalni/e historičari/ke i dalje skrivaju svoje autorstvo nad poviješću te vjeruju da su njihov narativ i metode najvjerojatniji i najtočniji, najbliži otkrivanju „prave istine“ o prošlosti.
Primarni cilj Munslowove (multi)skeptične kritike nije ukidanje (metodā) tradicionalne historije, nego postizanje transparentnosti i (auto)refleksivnosti. Tradicionalni/e historičari/ke trebali/e bi prihvatiti da postoje i drugi legitimni načini bavljenja historijom te preispitati svoje pretpostavke, posebno kako se i zašto uspostavljaju veze prošlosti i povijesti. To bi doprinijelo, osim čvršćoj teorijskoj utemeljenosti tradicionalne historijske znanosti, smanjivanju nesporazuma i neproduktivnih sukoba oko različitih interpretacija povijesti, pluralizmu historijske produkcije, većem oprezu i odgovornosti pri korištenju povijesti.
Općenito govoreći, slažem se s autorovim pogledom na bît povijesti i kritikom ekstremnih pretpostavki tradicionalnih historičara/ki.[iii] Njegova su razmatranja dostatno obrazložena i potkrijepljena, s osloncem na etablirane koncepte u filozofiji (historije). S druge strane, principi tradicionalne historije u svom su klasičnom obliku toliko temeljito osporavani da je većina suvremenih historičara/ki prihvatila (barem u teoriji) neizbježnost korekcija nastalih na temelju uvidā poststrukturalizma.
Upravo iz toga proizlazi i moja najveća zamjerka Munslowovoj karakterizaciji „tradicionalnih historičara/ki“. Njegov je ton oštar, ponekad i pejorativan, ali ostaje nejasno tko su ti/e historičari/ke, ili u kolikoj mjeri zauzimaju stavove koji im se pripisuju. Tom dojmu doprinosi i struktura knjige, pri čemu autor često polemizira s pretečama tradicionalnih historičara/ki, počevši od 18., a posebno u 19. stoljeću. I sam navodi da su neka od tih shvaćanja zastarjela, no ipak pronalazi njihove, barem implicitne i ublažene, ostatke kod suvremenih historičara/ki.[iv]
Ovdje se javlja i problem implicitnog/eksplicitnog odnosa teorije i prakse, odnosno praktičnog realizma. U kojoj su mjeri historičari/ke svjesni/e problema na koje upućuje poststrukturalizam, ali ih, iz raznih razloga, odabiru više-manje ignorirati u svom uobičajenom radu?[v] Naravno, Munslow bi mogao komentirati da takva svijest ne znači mnogo ako nije praćena odrazom u praksi, u najmanju ruku na simboličkoj ili deklarativnoj razini. Doista, primjećuje da historičari/ke imaju interesa u održavanju trenutnog sustava koji daje prednost određenoj metodologiji, jer održavanje iluzije „povijesne istine“ daje moć onome tko je posjeduje (ili tvrdi da je može posjedovati). Ne manje važno, jasne kategorije i metanarativi te dojam svrhovitosti i „značenja“ pružaju psihološki osjećaj sigurnosti, za razliku od pluralizma, nedeterminizma i relativizma postmodernizma. Stoga popularnost tradicionalne historije nije iznenađujuća.
Odgovarajući (potencijalnim) kritičarima/kama, Munslow pojašnjava da njegov pristup nije radikalno relativistički, da narativno-diskurzivna bît povijesti/historije ne znači nužno da su historičari/ke intelektualno, politički ili moralno kompromitirani ni da je sva povijest empirijski netočna, zlouporabljena ili izmišljena. Neke principe tradicionalne historije smatra dobrim idealima; upravo stoga njemu je važno procjenjivati njihov (ne)uspjeh, radi stalnih poboljšanja i omogućavanja novih razmišljanja o prošlosti.
Ipak, konkretni zahtjevi od tradicionalnih historičara/ki i doseg djelovanja prilično su nedorečeni. Ostaje dojam da Munslow traži prvenstveno simboličko prokazivanje zabluda i priznanje validnosti ostalih oblika historije. Međutim, nisam sigurna koliko su zahtjevi za većom podrškom uvjerljivo značajni, u društvenom kontekstu gdje već postoje alternativni načini bavljenja prošlošću (akademski, umjetnički, amaterski ili komercijalni). Uz to, eventualno inzistiranje na napuštanju tradicionalne historije ne bi bilo u skladu s načelom pluralizma.
Sam Alun Munslow mogao bi se smatrati uspješnim primjerom primjene poststrukturalističkog pristupa u historiji. Uz brojne članke i knjige, od 1997. godine jedan je od osnivača i urednika znanstvenog časopisa Rethinking History: The Journal of Theory and Practice, koji je usredotočen upravo na odmak od tradicionalnog te na teorijsko-metodološko promišljanje i inovacije u historiji. I ova analizirana knjiga odličan je prikaz autorefleksivnosti. Autor poziva čitatelja na dekonstrukciju vlastitog teksta, ukazuje na mehanizme stvaranja i namjeru svog narativa, svoje osobne inklinacije, ograničenja jezika i vlastitih interpretacija. Zanimljivi su i epigrami preuzeti na početku svakog poglavlja, čiji obrat uvijek upozorava da je izgled varljiv, pa upućuju na fiktivnost, figurativnost i korištenje književnih tehnika u historiji.
Navest ću još neke primjere iz historije/historiografije koji ilustriraju pojedine aspekte i potencijale poststrukturalističke dekonstrukcije. Iako bi se zbog njihova opsega to moglo očekivati, povijesne sinteze rijetko uključuju značajnija teorijska razmatranja (barem onog tipa koji Munslow potiče). Posebno je to slučaj ako su namijenjene i široj publici, pa nastoje prikriti svoju metodologiju i pozicioniranost autora/ice te bez ikakvog oklijevanja „razotkriti“ neki fenomen i predstaviti „ispravne“ interpretacije. Slično tome, udžbenici su često najveća propuštena prilika razvijanja kritičkog razmišljanja o historiji.[vi] Tematski zbornici mogu pružiti urednicima/ama priliku za komentar o različitim perspektivama i suprotstavljenim tumačenjima.[vii] Karakter raspoloživih izvora može navesti na raspravu o narativima.[viii] Referiranje na vlastitu pozicioniranost i dalje je relativno rijetko, možda nešto prisutnije ako je autor/ica sam/a suvremenik/ca ili sudionik/ca nekog fenomena.[ix] Prezentizam se češće tumači kao učenje od prošlosti, iako se ponekad naglašava da upravo naša historijska interpretacija postavlja okvir za moguće pouke.[x]
Munslowov način shvaćanja bîti povijesti i historije kao narativnih diskursa utemeljenih u sadašnjosti uvjerljiv je, ali ne bi trebalo očekivati da ga prihvate svi/e i u relativno kratkom razdoblju. Moglo bi se pretpostaviti da njegova polemika nije namijenjena samo promjeni mišljenja etabliranih historičara/ki, već prije svega razvoju novih generacija multiskeptičara/ki, s novim teorijskim okvirom bavljenja poviješću. Povezano s tim, kritičko razmišljanje ključna je vještina koja bi se trebala razviti tijekom obrazovanja, s posebnim naglaskom na primjenu u (ne nužno profesionalno znanstvenom) bavljenju historijom ili u kontaktu s poviješću u svakodnevnom životu.
Petra Pajtak
[i] U ovom osvrtu, u skladu s poststrukturalističkim pristupom, razlikovat će se ta dva pojma. Povijest će se koristiti za konkretan narativ o prošlosti, odnosno njegov sadržaj, što dijelom odgovara Munslowovu pojmu „the-past-as-history“. Historija će se koristiti za bavljenje prošlošću i poviješću, uključujući povijesnu/historijsku znanost, ali ne samo ograničeno na nju.
[ii] U tom smislu, Munslow zagovara ontološki idealizam i epistemološki relativizam, nasuprot realizmu i reprezentacionalizmu tradicionalne pozitivističke historiografije.
[iii] Dakako, na to ne utječe samo kvaliteta njegovih argumenata, nego i niz mojih predispozicija u konkretnoj prostornoj, vremenskoj i društvenoj sferi, prethodnih iskustava i saznanja, interesa i motivacija, ontoloških, epistemoloških i moralnih uvjerenja itd.
[iv] To je zorno predočeno u opisu i klasifikaciji historije na rekonstruktivističku, konstruktivističku i dekonstruktivističku. Doduše, to bi odgovaralo postupnoj i fragmentarnoj naravi inovacije u historiografskoj metodologiji i produkciji.
[v] Kako će se odrediti koristi li historičar/ka fraze – o „oživljavanju prošlosti“, „povijesnoj istini“, „govoru izvora“ i sl. – iz vlastitog ontološkog uvjerenja, kao žanrovsku ili publicističku konvenciju, pod utjecajem popularnog ili novinarskog diskursa, radi literarne ekspresivnosti, promicanja svoje struke, političkog probitka, ili koje druge (ne)svjesne motivacije?
[vi] Ako i uključuju skepticizam, on je u pravilu usmjeren prema izvorima, ili rijetko prema notornim zlouporabama povijesti, ali ne prema historiji kao takvoj.
[vii] Primjerice, Major Problems in American Environmental History (ur. Carolyn Merchant, 2. izd., 2005) donosi ne samo izvore raznih provenijencija, već i eseje historičara/ki koji se razlikuju u shvaćanjima poželjnih načina korištenja zemljišta i resursa, uzroka degradacije okoliša, (ne)uspjeha pojedine ekonomske djelatnosti itd.
[viii] Primjerice, ako su izvori uglavnom nastali „izvana“, predstavljajući svoje viđenje nekog povijesnog fenomena, ili ako su nastali s poznatom namjerom, kao što analizira Catherine Wendy Bracewell u Senjski uskoci: piratstvo, razbojništvo i sveti rat na Jadranu u šesnaestom stoljeću, 1997. Razmatranje narativā historičar/ki u prošlosti lako se može proširiti i na novije i suvremene narative.
[ix] Ovdje je zanimljiv primjer Danas kada postajem pionir: djetinjstvo i ideologija jugoslavenskoga socijalizma, 2015., u kojem autor Igor Duda detaljno analizira vlastito sudjelovanje u predmetu svog proučavanja, iako je utjecaj sudjelovanja eksplicitno naveden kao ograničen na jedno poglavlje.
[x] Timothy Snyder to objašnjava u Black Earth: The Holocaust as History and Warning, 2015, pri čemu različita viđenja faktorā Holokausta povezuje s različitim reakcijama na suvremene političke izazove.