Luka Pejić – Prikaz knjige – Anette Völker-Rasor (ur.), “Rani novi vijek”, Zagreb 2016.

Anette Völker-Rasor (ur.), Rani novi vijek, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb 2016, 511 str.

 

Kako i za koga pisati, razumljiva su i neizbježna pitanja koja si svaki autor određenog teksta, stručnog ili popularnog, mora postaviti, tražeći najprikladniji način prenošenja informacija kojima raspolaže. U tom smislu, profil udžbeničkog naslova Rani novi vijek, izvorno objavljenog 2000. godine na njemačkom jeziku, sasvim je jasan jer, kako stoji u uvodnom poglavlju urednice Anette Völker-Rasor, knjiga „se u prvom redu obraća studenticama i studentima povijesti, ali i onima koji studiraju srodne discipline“ (str. 7). Dakako, primjena ove publikacije može biti i puno šira od navedenog te služiti nastavnicima ili profesionalnim povjesničarima ovisno o njihovim interesima. Naime, zahvaljujući kolaborativnom radu čak dvadeset i šest povjesničara kroz više od petsto stranica razmotren je impozantan broj različitih ranovjekovnih fenomena, rezultirajući knjigom koja je i dalje, unatoč činjenici da je proteklo šesnaest godina od njezinog prvog izdanja, iznimno svjež i inovativan historiografski alat. Drugim riječima, rijetko koji udžbenik ovako vješto spaja faktografske preglede povijesti (kronologije, grafički prilozi itd.) s pojedinim uvidima u metodološke mogućnosti istraživanja. Uspjeh je tim veći, prije svega za samu urednicu, jer su doprinosi svih suradnika ujednačeni i smisleno pozicionirani unutar konačnog korpusa knjige.

Zasluge za predstavljanje Ranog novog vijeka širem hrvatskom čitateljstvu, osim prevoditeljicama Milki Car Prijić i Vlasti Švoger, svakako idu i recenzentima te stručnim redaktorima, Dragi Roksandiću i Zrinki Blažević, odavno etabliranim imenima domaće historiografije, prije svega u pogledu ranovjekovnih i metodoloških pitanja. Nadalje, nije čudno niti to da je izdavač upravo Golden marketing – Tehnička knjiga uz čiju nakladu vežemo vrijedne naslove kao što su Uvod u komparativnu historiju (2004.) i Kultura pamćenja i historija (2006.), ali i Blochove, Le Goffove te Dubyjeve studije.

Dakle, unatoč njemačkom predznaku ova knjiga, podijeljena u četiri velika poglavlja (1. Faze ranog novog vijeka, 2. Pristupi ranom novom vijeku, 3. Istraživački postupci, 4. Istraživačke ustanove), nije germanocentrična te je, kako je istaknuto i u predgovoru hrvatskom izdanju, otvorena za suočavanje s globalnohistorijskim izazovima multiperspektivnosti, poststrukturalizma, teorijskih obrata i multimedijalnosti.

Na samom početku, unutar još jednog uvodnog teksta, Winfried Schulze ističe kako rani novi vijek „kao razlikovno povijesno razdoblje postoji tek od sredine dvadesetog stoljeća“, tvrdeći da je u SAD-u 1940-ih godina bilo riječi o tzv. „early modern“ periodu dok je tek u Saveznoj Republici Njemačkoj 1951. na Freie Universität u Berlinu osnovana prva katedra pod tim imenom (str. 9). Kako god bilo, inicijalna razmatranja o ranom novom vijeku nastala su već početkom 19. stoljeća kada je, primjerice, 1803. godine teolog Johann Gottfried Eichhorn (1752. – 1827.) napisao Povijest posljednja tri stoljeća, obrazlažući kako ona „čine jednu u sebi zatvorenu i za sebe postojeću povijesnu cjelinu“.

Prvo veliko poglavlje, Faze ranog novog vijeka, otvara osvrt na trodiobu povijesti Zapada na stari, srednji i novi vijek predloženu od Christopha Cellariusa (1638. – 1707.) iz Hallea 1685. godine. Pritom, problematizira se pitanje demarkacijskih odrednica ovih razdoblja s naglaskom na rani novi vijek gdje je, uz veći ili manji konsenzus povjesničara, početak Francuske revolucije iz 1789. godine prihvaćen kao krajnja točka epohe dok se oko one početne i dalje „lome koplja“. Postavlja se pitanje, koji događaj odabrati kao početak ranog novog vijeka? Treba li to biti pad Carigrada, otkriće tiska, Kolumbova putovanja, objavljivanje Lutherovih teza, izbor Karla V. ili nešto šesto?

U daljnjem tekstu analizira se utjecaj reformacije na europsku ranovjekovnu povijest uz komentar kako je 1517. bila godina „tvorbe identiteta“ za protestantizam. Naglašeno je da reformacija nije bila „akademsko“ pitanje rijetkih specijalista, što pokazuje i brzina kojom su se teze reformatora širile u gradu i na selu. „Potraga za duhovnim mirom povezivala je učenjake i nepismene, plemiće i seljake, muškarce i žene.“ (str. 19) Autori ističu da je stupanj pismenosti na početku 16. stoljeća bio toliko nizak da se ne smije precjenjivati djelovanje pisanih sažetaka na narodnim jezicima; stanovnici gradova i sela o novim su idejama zbog toga ponajprije doznavali iz propovijedi reformatorskih duhovnika, čitanjem spisa na pučkom jeziku naglas i preko zajedničke interpretacije slikovnih prikaza u drvorezima tog doba (str. 20). U jednoj od brojnih popratnih natuknica, na primjeru Kneževine Saske shematski je ilustriran luteranski crkveni ustav s pojašnjenjem uloge pastora, konzistorija, zemaljskog kneza (prema Lutheru, „biskupa u nuždi“) i drugih instanci reformacijske hijerarhije u njemačkim zemljama (str. 22-23). Dakako, nije izostavljen niti osvrt na katoličku obnovu te dalekosežne posljedice tridentskog koncila, a kroz kraće odlomke opisano je djelovanje isusovaca u Poljskoj, važnost Krakova kao središta katoličke reforme, obrasci djelovanja onovremene inkvizicije te potencijali razmatranja tridesetogodišnjeg rata kroz prizmu socijalne historije. Autori problematiziraju i intenziviranje religijskog prožimanja svakodnevice nakon reformacije (str. 30) kao i fenomen čuda („Vizije Hansa Keila“, str. 31).

Naročito je zanimljivo polemičko razlaganje pojma „apsolutizam“ i njegovih višestrukih implikacija, ovisno o historiografskoj tradiciji i povijesnim iskustvima. Na tom se tragu naglašava sljedeće: „Tako je u Francuskoj dugo vremena apsolutizam korišten u jednakom značenju kao i despotizam, a time je sve do 20. stoljeća ostao usko povezan s predodžbom o bespravlju. Suprotno tome, u Njemačkoj je jednako tako dugo obrađivan pod pozitivnim predznakom kao predstupanj nacionalne države (…). Lišeni iskustva vlastite 1789., njemački su historičari vidjeli državno-pravne zasade koje francuski historičari sa svojim iskustvom reza nisu mogli vidjeti“ (str. 36-37). Osim toga, kao neizostavna referenca navodi se studija Nicholasa Henshalla Myth of Absolutism (1992.) kojom je autor apsolutizam nastojao odbaciti kao ahistorijsku konstrukciju dok su ostali povjesničari, s druge pak strane, predložili njegovo zadržavanje jer „na raspolaganju nemamo alternativni pojam koji bi na sličan način odražavao procese koncentracije vlasti i sve veće uloge vladara“ (str. 36).

Nakon nekoliko crtica o Luju XIV., palači u Dresdenu te korelacijama između apsolutističke vladavine i racionalizacije arhitekture prožete težnjom za ovladavanjem prirodom, slijedi analiza značaja formiranja ranovjekovne stajaće vojske. Ovim su potezom, kako se tvrdi, monarsi postali neovisniji o staležima, poboljšali su uvjete za ispunjavanje svoje najvažnije zadaće (zaštita državnog teritorija) te su na opasnosti mogli reagirati brže i s manje oklijevanja. Uz to, vojska se ispostavila kao zatvoreni državni instrument; uvedene su jedinstvene odore, počele su se graditi vojarne, uspostavljena je vojna služba, stvarana su skladišta oružja i utvrde. Jedna od očiglednih posljedica uvođenja i održavanja goleme stajaće vojske, među ostalim stvarima, postala su i sve veća porezna opterećenja pučanstva (str. 40). Uz to, s centralizacijom uprave stvorena je nova socijalna grupa – činovništvo, obrazovani muškarci iz redova građanstva koji su služili isključivo državi, tj. kralju šireći mrežu relativno učinkovitog „socijalnog discipliniranja“ pučanstva kao ključnog receptora novih zakonskih regulativa (str. 43).

Naravno, nisu izostavljeni niti najveći ratni sukobi ranog novog vijeka, odnosno 18. stoljeća (Rat za španjolsku baštinu, 1701. – 1714.; Nordijski rat, 1700. – 1720.; Šleski ratovi, 1740. – 1745.; Sedmogodišnji rat, 1756. – 1763. itd.), uz nekoliko komentara na teoriju o belicizmu epohe Johannesa Burkhardta prema kojoj se ranovjekovna koncentracija oružanih sukoba može objasniti na sljedeći način – što je država bila slabije izgrađena, to je bila ratobornija. S razvojem unutrašnjih struktura, odnosno čvrstih institucija kudikamo je rasla spremnost za mir i diplomaciju (str. 44-45). Stalnim diplomatskim odnosima, tehnikama posredovanja, kompromisnim rješenjima i sigurnosnim jamstvima oblikovao se instrumentarij za međudržavno očuvanje mira.

Prostor u knjizi dobili su i prosvjetiteljstvo te važnost obrazovanja, izgradnja građanskog društva te iskustvo života u gradu, dok je s posebnom pozornošću sagledana 1789. godina kao prekretnica u europskoj ali i svjetskoj povijesti. U kolažu različitih tema, čitatelj se upoznaje s kontekstom razvoja i značaja političke pornografije (str. 56), transferima „revolucionarne kulture“ (str. 61), odjekom Francuske revolucije u jugoistočnoj Europi (str. 63) itd.

Francuska s kraja 18. stoljeća sagledana je kroz prizmu revolucionarnog mesijanizma i tzv. aporiju „krvi slobode“, najbolje sročenu u svjedočanstvu jednog pripadnika Nacionalne garde, podrijetlom iz Bretanje, 11. kolovoza 1792. godine: „Ukočeni smo od iscrpljenosti – manje zbog toga što smo dvije noći proveli pod oružjem a kudikamo više zbog duševnih boli. (…) Nebesa! Koliko krvi i suza Francuze stoji sloboda!!!“ (str. 64).

Kolumbova otkrića te ostala istraživačka putovanja s kraja 15. i početka 16. stoljeća, kao i uzročno-posljedični splet okolnosti vezan uz navedeno, čvorišni su trenuci ranovjekovnog razdoblja pa im je sukladno tome posvećeno sasvim dovoljno prostora, bilo u pogledu važnosti razvoja „dva dinamična kraljevstva“, Portugala i Španjolske (centraliziranih država, čiji je izvor identiteta bio katolicizam, s apetitom za ekonomskim širenjem), uspona Osmanskog Carstva što je rezultiralo porastom cijena proizvoda koje su gornjotalijanski trgovci tradicionalno kupovali na Levantu i distribuirali diljem Europe, ili posljedičnog razvoja kartografije, interkontinentalne razmjene dobara, te uloge crkve i misionara u ovim procesima. Potonja je tema popraćena tekstom o nasilnoj evangelizaciji i svjedocima vremena koji su iza sebe ostavili prvorazredne izvore, poput dominikanca Bartoloméa de Las Casasa (str. 77), a sagledane su i poteškoće pri prevođenju temeljnih pojmova kršćanskog nauka na nazive iz jezika domaćina. Sasvim razumljivo, ukratko je predstavljen i razvoj akomodacijske metode uz koju danas prvenstveno vežemo isusovce poput Alessandra Valignanija, Roberta de Nobilija i Mattea Riccija, vođenih mišlju svetog Pavla iz 9. poglavlja Prve poslanice Korinćanima, koja glasi: „Svima postati sve, kako bi na taj način spasili neke“.

Zatim, pojašnjava se koncept Ursa Biterlija o četiri idealno-tipska temeljna uzorka interkulturnog susreta, distinktivnih prema „trajanju“ i „nasilnosti“ (dodir, sudar, odnosi, prožimanje) (str. 80), a pisano je i o sinkretizmima i pojavi novih identiteta. Elaborirana je i ekonomska uvjetovanost Španjolaca za radnom snagom kao i katastrofalan utjecaj bolesti poput boginja, kuge, tifusa, malarije, žutice, gripe, kozica, zaušnjaka ili difterije koje su na južnoamerički kontinent donijeli Europljani i Afrikanci i protiv kojih je imunološki sustav Indijanaca bio bespomoćan.

Podnaslov „Povratni učinci u Europi“ posvećen je gospodarskim i društvenim promjenama koje su uslijedile nakon velikih geografskih otkrića, što vrlo dobro ilustrira sljedeći navod: „Uvezene, kao i aklimatizirane prehrambene i luksuzne namirnice nisu Europi u sljedećim stoljećima donijele samo nove potrošačke navike nego i nove oblike življenja, npr. five o’ clock tea, stanku za pušenje ili prostor za komunikaciju u obliku kavane.“ (str. 83) Također, nastali su novi stereotipi ali i utopijska viđenja drugih kultura – od percepcije Indijanaca kao krvožednih kanibala do straha od prijeteće mase mravljih Azijaca ili pretjerane idealizacije plemenitog divljaka. Otkrivanje azijskih kultura, a naročito Kine, predstavljalo je specifično iskustvo za svakog Europljanina. „U Aziji su se Europljani suočavali s pitanjem kako su indijski brahmani uspjeli postići visoke moralne predodžbe bez kršćanske objave. Konfucijeva su učenja poslije izazvala slična promišljanja. Pri bavljenju kineskom poviješću otkrilo se da tamošnji anali vremenski nadilaze biblijsku priču o stvaranju svijeta (…). Kontinent je postao i element uznemiravanja, sposoban potresti previše samouvjeren europski osjećaj nadmoći.“ (str. 85)

Nakon toga, autori pišu o uključivanju Engleske, Nizozemske i Francuske u međunarodnu kolonijalnu politiku s ciljem rušenja monopolističkih zahtjeva Španjolske i Portugala, uz popratne procese oblikovanja međunarodnog prava (Hugo Grotius) kao i nastanka golemih trgovačkih društava, prije svega engleske Istočnoindijske kompanije (1600.) te nizozemske Ujedinjene istočnoindijske kompanije (1602.). Obrazloženi su temelji nizozemske prevlasti u trgovini s Azijom u 17. stoljeću (str. 91-92), jačanje engleske konkurencije u 18. stoljeću te posljedice aktivnosti europskih kompanija i privatnih trgovaca na azijsku privredu i društvo.

Nekoliko riječi posvećeno je piratstvu u Indijskom oceanu pri čemu je životopis kapetana Richarda Sieversa (umro 1700.) iz Hamburga poslužio kao egzemplarni primjer za dočaravanje nesigurnosti i brojnih rizika gusarske karijere (str. 93). Kroz narednih nekoliko stranica, ispod podnaslova „Nova kolonijalna društva u Sjevernoj Americi i na Karibima“, na primjeru Massachusetts Baya, Virginije i Barbadosa vješto su ilustrirane mnogostranosti engleskih kolonija koje su varirale od puritanskih zajednica do mjesta naseljenih velikim plantažerima i robovlasnicima. Kako god bilo, ističe se da su engleske kolonije dijelile i brojne zajedničke karakteristike poput primjetnog demografskog rasta, socijalno-ekonomske diferencijacije (formiranje elite sačinjene od trgovaca, veleposjednika, odvjetnika) te oponašanja britanskih institucija i održavanja životnog stila engleskog plemstva (str. 101).

Protoglobalizacijska iskra svoje je početke imala u evidentnom svjetskom optjecaju dobara. „Američko je srebro u velikim količinama teklo preko Europe u Aziju, dok su istočnoindijski pamučni materijali postajali sve važniji za europsku trgovinu s Afrikom i Amerikom“, navodi se u knjizi (str. 102). Dakako, opće je poznato kako su kroz 17. i 18. stoljeće Amsterdam i London postali svjetska trgovačka središta, prateći trendove širenja potrošačkih krugova utemeljenih u dobrima kao što su šećer, kava, čaj, kakao, duhan, i pamučni materijali s otisnutim uzorkom. Ne smijemo zaboraviti niti da su baš tada ratovi između europskih sila poprimili globalne dimenzije pa se, primjera radi, Tridesetogodišnji rat nije ograničio samo na europska bojna polja već se odvijao i u Brazilu, na Karibima, te pred zapadnom obalom Afrike.

Zatim, izvršena je višestruka analiza američkog rata za neovisnost i njegovih revolucionarnih potencijala, jasnih uvjetovanosti europskom političkom tradicijom kao i evidentnih kontradikcija u vidu proklamiranih republikanskih ideala izravno suprotstavljenih pravnom i društvenom položaju znatnog dijela stanovništva (zadržavanje zakonski regulirane institucije ropstva, isključivanje indijanskog stanovništva iz društvenog ugovora, vrlo ograničena prava žena itd.). „Budući da su potpuna građanska prava isprva bila zadržana samo za (muške) građane i posjednike, SAD se zbog toga može promatrati kao posljednja antička republika.“ (str. 108)

U kontekst je postavljeno i djelovanje Thomasa Painea (1737. – 1809.), „glavnog ideologa“ revolucije prema čijim je riječima sloboda trebala pronaći svoje utočište u SAD-u, dok je kroz jezgrovitu natuknicu pojašnjena važnost uzgoja duhana koji je tijekom 18. stoljeća, odnosno do rata za neovisnost, postao najvažniji izvozni proizvod kopnenih kolonija Sjeverne Amerike (između 1725. i 1775. izvoz je porastao više od 250%). Uz pregled vojnih zbivanja između 1775. i 1781. godine, koncizno je pojašnjen ustavni razvoj i federalne strukture u novoj republici, uz zanimljive detalje poput navođenja trzavica nastalih pri odabiru glavnog grada SAD-a, i sličnog. Slijedi osvrt na zapadnu ekspanziju praćenu idejom o formiranju republikanskog imperija, a artikulirana je i američka percepcija Francuske revolucije pri čemu valja navesti ovaj paragraf: „Francuska je revolucija u SAD-u pozdravljena s entuzijazmom, a nakon proklamacije prvog ustava u Francuskoj iz 1791., Amerikanci su bili uvjereni da je revolucija u Francuskoj takoreći dovršila transfer slobode od Europe – Engleske – preko Sjeverne Amerike, ponovno natrag u Stari svijet.“ (str. 120).

Cjelokupno poglavlje završava s nekoliko općenitih naputaka o historijskoj metodi uz primjere iz radova povjesničara poput Julesa Micheleta, ili reference na teorijske tekstove E. H. Carra i drugih. Podnaslov posvećen pitanjima o interpretativnosti historiografije, važnosti definiranja istraživačkih teza kao i postizanju što šireg bibliografskog uvida, mlade povjesničare poziva na pisanje prikaza knjiga tvrdeći kako je historijska znanost stanoviti dijalog a „pobijanje znanstvenih teza tradicionalna je zadaća znanstvene zajednice“ (str. 138).

Drugo poglavlje, Pristupi ranomu novom vijeku, posvećeno je mogućnostima primjene pojedinih aspekata „nove“ kulturne historije (povijest mentaliteta, povijest svakodnevice, povijest iskustva, mikrohistorija, rodna povijest, historijska demografija, historijska antropologija) pri istraživanjima zbivanja između 16. i 18. stoljeća. U tom smislu, razmotren je čitav niz zanimljivih tema poput, da navedem samo neke, ranovjekovnih pravila odijevanja i njihove korelacije sa socijalnom stratifikacijom, percepcije „nečasnih“ zanimanja (krvnici, živoderi, grobari), fenomena rastućeg siromaštva i institucionalizirane skrbi o potrebitima, kriminalizacije „onih koji nisu željeli raditi“ a bili su radno sposobni u 17. i 18. stoljeću itd.  „Aspekt kršćanske ljubavi prema bližnjima povukao se pred socijalnim discipliniranjem ljudi doživljavanih i ocijenjenih osornima i besramnima, lijenima i drskim, neposlušnim i lakomislenima, punima grijeha i nemoralnim i bogohulnim.“ (str. 162)

Osnovne zamisli povijesti mentaliteta razložene su s obzirom na doprinose škole Anala te projekte njemačkog povjesničara Petera Dinzelbachera, urednika goleme studije Europäische Mentalitätsgeschichte, prema čijem mišljenju ova historiografska grana „preispituje društveno znanje određenih historijskih kolektiva i istražuje mijenu načina spoznaje i imaginarnih svjetova što obilježavaju dano povijesno biće na intersubjektivnoj razini. (…) Historijski mentalitet je skup načina i sadržaja mišljenja i osjećanja koji obilježava određeni kolektiv u neko određeno vrijeme. Mentalitet se manifestira u djelovanju.“ (str. 169) Kako bi čitateljima približili konkretne mogućnosti ovakvih istraživanja, suradnici knjige Rani novi vijek postavljaju ili predlažu naoko banalno no po svoj prilici složeno istraživačko pitanje – što se događalo u glavama onovremenih seljaka? Nadalje, pitaju i što su o rođenju i smrti osjećali ljudi koje povijest „velikih muškaraca“, od Luthera do Rousseaua, nije obuhvatila, što su mislili o seksualnosti i ljubavi? Što je dovelo do toga da su žene i muškarce optuživali da su vještice i vješci? Zašto su francuske žene 18. stoljeća prosječno rađale manje djece od žena u drugim europskim zemljama? Kako objasniti mladenačko nasilje? „Tisuće pitanja bez zadovoljavajućih odgovora“ (str. 170), naoko je defetistički zaključak no u podtekstu se da iščitati entuzijazam spram nedovoljno iskorištenih pristupa koji i dalje čekaju svoju punu afirmaciju.

Preletom preko podjele te pojašnjenja nekoliko osnovnih tipova izvora (individualni, serijalni, ikonografski izvori, ego-dokumenti, glazba, arhitektura itd.) dobivamo kratki uvid u talijansku mikrohistoriju (Carlo Ginzburg), nakon čega na red dolazi podnaslov o rodnoj povijesti ispisan kroz analizu ranovjekovne borbe između muškarca i žene za prevlast u kući, pojavu tzv. „Skimmington-jahanja“ i društvenog sankcioniranja preljuba ili brakolomstva (str. 184), a tu je i prikaz sve oštrijih podjela na muška i ženska radna mjesta, odnosno procesa prevrednovanja žene u časnu suprugu, majku i domaćicu te njezino potiskivanje s tržišta rada.

Opsežni pokušaji regulacije moralnog i ćudorednog ponašanja svih građana od strane ranovjekovne države u središtu su zanimanja sljedećeg podnaslova koji problematizira fenomene kao što su alkoholizam, bogohuljenje, kockanje, neprimjereno seksualno ponašanje, bračna stega (preduvjet zaštite socijalne hijerarhije, vlasništva i obiteljske časti) ili kršenje naredbi o odjeći i luksuzu. Naglašava se kako je reformacija utjecala na pojačano traženje moralne regulacije svakodnevnog života, a poseban su izazov predstavljali sve brojniji skitnice, naročito u vremenima oskudice životnih namirnica. „U svakodnevici i za vlast su lutalice bili privredni, moralni izazov te izazov političkog poretka. Popravilišta i kaznionice bile su odgovor na proširenu predodžbu da prosjačenje nije uvjetovano sudbinom nego je posljedica lijenosti.“ (str. 191)

Slijedi petnaestak stranica posvećenih etnološkim istraživanjima „narodne kulture“, uz neizostavne filozofske reference na Herdera (Volkslieder) i Hegela („Volksgeist“), dok su posljednji i pretposljednji podnaslov drugog poglavlja usmjereni na probleme tekstualnosti u vidu strukturalizma (Ferdinand de Saussure), poststrukturalizma (Jacques Derrida), diskurzivne analize (Michel Foucault), jezične konstruiranosti historijskog događaja (Hayden White), te načine na koje slike mogu biti legitimni izvori spoznaje.

Treće poglavlje, Istraživački postupci, polazi od točke da je historija produkt kompleksnog postupka rekonstrukcije koji nužno polazi od povjesničareve sadašnjosti (str. 277). „Ono što historijska znanost treba dati, a samo i može dati, prema tome je konačno proizvodnja priča koje prerađuju povijesno iskustvo i historijski osjećaj za sadašnje iskustvene i osjetilne potrebe na što je moguće više zadovoljavajući književno-narativni način.“ (str. 279) Narednih nekoliko stranica prožeto je natuknicama o historizmu (primjerice uvjerenju da se iz povijesnih događaja mogu izvoditi historijske zakonitosti i da se na tom temelju mogu sastaviti prognoze budućega povijesnog razvoja), pojavi tzv. radnih kazni u ranom novom vijeku (discipliniranje „kriminalnih“ podanika), kao i istraživačkim, tj. historiografskim problemima pri neopreznom izjednačavanju normativnih spisa s određenim povijesnim realitetom (str. 298).

Kao socijalno-historijski alternativni koncept za pojam „protureformacija“ predlaže se „konfesionalizacija“, svojevrsni proces mijenjanja cjelokupnoga društva kroz širenje multiplikatora prihvatljive konfesije (župnici, učitelji, pravnici itd.), pooštrenu cenzuru, izgradnju indoktrinacijskog obrazovnog sustava, razvoj represivnih postupaka (progoni pripadnika druge vjere, inkvizicija) i, generalno govoreći, birokratsko trasiranje puta za život u modernoj europskoj državi čiji je izvor snage, prema autorima knjige, isprva bila netolerancija (str. 301). Drugim riječima, raznovrsnost se percipirala kao bolna i ugrožavajuća pojava jer je dovodila u pitanje tradicionalne obrasce objašnjenja svijeta te naputke za individualno i kolektivno djelovanje (str. 304).

Još jednom je napravljen osvrt na globalizacijske elemente transatlantske trgovine i ranovjekovne kolonizacije (od 17. stoljeća meksički je srebrni pezos postao vodećom valutom u Kini gdje su Europljani kupovali začine i tkanine), uz zanimljivu opasku usmjerenu na nešto kasniji razvoj historijske znanosti. „Vrijeme u kojemu se historija razvila u znanost i etablirala na sveučilištima također je bilo vrijeme početaka imperijalizma, a time ujedno potpuno određeno predodžbom da Europi pripada uloga civilizacijskog predvodnika. Sukladno tomu izvaneuropski narodi isprva su se smatrali narodima bez povijesti i dodijeljena im je uloga znanstvenog objekta etnologije, znanosti o kulturi naroda.“ (str. 310)

Mukotrpan odnos između prošle stvarnosti, historijske znanosti i pisanja povijesti, prikazivanja i spoznaje, teorije i pripovijedanja, oblikovanja misli i imaginacije ilustriran je kroz rad američke povjesničarke Natalie Zemon Davis na knjizi Povratak Martina Guerrea objavljenoj 1983. godine. Jezgrovito su predstavljene i rane promjene historiografskih paradigmi s obzirom na pitanje retorike i načina prezentacije dobivenih rezultata, od Leopolda Rankea („znanost istražuje što se dogodilo, a umjetnost oblikuje ono što se dogodilo.“) i Wilhelma von Humboldta (povjesničar je „stvaralac“) do Ernsta Bernheima (jedina zadaća historiografije je „priopćiti dobivene rezultate istraživanja što je moguće manje iskrivljeno“). Ponovno su navedene vrste izvora s kojima se svaki istraživač ranog novog vijeka može ili treba uhvatiti u koštac, s osvrtom na višegodišnji rad Fernanda Braudela u seviljskom arhivu. „Tamo je mukotrpnim radom iz knjiga računa, podataka o brodskim teretima, lučkih izvještaja, carinskih pregleda i trgovačkih spisa skupio golemu količinu podataka, a dobivenim statistikama i njihovim interpretacijama u djelu u tri sveska stvorio je novu sliku trgovine između Španjolske i kolonijalne Amerike.“ (str. 332)

Kao novija istraživačka područja ili teme ističu se pokušaji regulacije poljoprivrede te posljedični socijalni sukobi izazvani ovim koracima, formiranje redarstvene službe, povijest kriminaliteta, sukobi zbog časti, položaj vjerskih manjina (primjer protjerivanja Židova iz Frankfurta i Fettmilchov ustanak 1614. godine), i drugo. Nakon pruženih smjernica o računalnoj obradi podataka, korištenju digitalnih baza i sličnim pitanjima, poglavlje završava uvidom u različite mogućnosti prezentacije teme; od važnosti organizacije prikupljenih materijala, tumačenja rezultata i jezika korištenog pri prikazivanju sadržaja, do multimedijskih te virtualnih prezentacijskih formi prisutnih na njemačkim sveučilištima, muzejima i arhivima.

Posljednje, četvrto poglavlje, Istraživačke ustanove, s namjerom, kako se tvrdi, svojevrsnog „otvaranja horizonta“, napušta europske okvire navodeći institucije, pojedince i metodološke koncepte prisutne na drugim kontinentima te primjenjivane pri istraživanjima ranog novog vijeka. U mnoštvu informacija tako se, primjerice, analizira razvoj moderne azijske historiografije početkom 20. stoljeća uvjetovane europskim historizmom, razlažu se modaliteti transfera znanja i oblikovanja „globalne historije u nastajanju“ (str. 441), kontekstualizira se uloga kolonijalnih službenika pri rekonstrukciji afričke povijesti i ističu se poteškoće pri radu s usmenom predajom afričkih društava uz navođenje značajnih doprinosa belgijskog povjesničara Jana Vansinae na tom području (Oral Tradition. A Study in Historical Methodology, 1965.). Nisu izostavljeni niti Australija i Oceanija te obje Amerike uz crtice o, da navedem samo neke upise, hijerarhijskom karakteru urođeničkih kultura pacifičkih otoka (str. 463), Jamesu Cooku kao arhetipskom istraživaču druge polovice 18. stoljeća (str. 466), utjecaju Aboridžina na okoliš koji su nastanjivali (str. 470), ili genezi ideja o američkom imperiju (Imperium Americanum) i pitanju multikulturalizma (str. 478-480).

Dakle, s prijevodom knjige, ili preciznije interdisciplinarnog zbornika radova Rani novi vijek, domaća je historiografska biblioteka neupitno postala bogatija za jedno vrijedno izdanje ispunjeno rijekom zanimljivih podataka, tablica, ilustracija, praktičnih uputa za rad itd., čija aplikacija može biti uistinu široka – s jednakom težinom ona može služiti mladim i iskusnim povjesničarima, studentima ali i profesorima. Kako god bilo, ono što ovaj naslov čini izvrsnim svakako je otvaranje brojnih pitanja, bez imperativa pružanja konačnog odgovora te uz neskrivenu želju poticanja novih istraživačkih zamisli kod samog čitateljstva, čime se ustaljene historiografske paradigme ili dovode u pitanje ili se otvaraju „pukotine“ za sasvim nove doprinose na tragu zaboravljenih fenomena. Iako je riječ o jednom od važnijih prijevoda u posljednjih nekoliko godina, činjenica kako će publikacija originalno napisana prije petnaestak godina u Njemačkoj, zemlji goleme, relevantne i inovativne historiografske produkcije, u hrvatskom kontekstu za mnoge biti „posljednji krik“ stručnih kretanja, ostavlja gorko-slatki okus spoznaje o generalnoj poziciji domaće znanosti u europskom i svjetskom okružju. Drugim riječima, navedena studija zaslužuje postati najmanje obvezna studentska lektira ali i preporučljivi predložak za realizaciju sličnih kolaborativnih projekata historiografskog predznaka koji su nam toliko potrebni.

Luka Pejić