Andriana Benčić – Lara J. Nettelfield i Sarah E. Wagner, SREBRENICA NAKON GENOCIDA, prev. Senada Kreso, Institut za istoriju, Sarajevo 2015.

Lara J. Nettelfield i Sarah E. Wagner, SREBRENICA NAKON GENOCIDA, prev. Senada Kreso, Institut za istoriju, Sarajevo 2015.

 

Julie Mertus, profesorica s ugledne Škole za međunarodne odnose (School of International Service) koja djeluje u sklopu Američkoga sveučilišta (American University) u Washingtonu, među onim je akademskim stručnjacima o konfliktima, ljudskim pravima, Balkanu i međunarodnim odnosima, koji su bili zamoljeni dati kratak osvrt o knjizi Srebrenica nakon genocida. Julie Mertus u prvoj rečenici svoje recenzije piše da su politička analitičarka Lara J. Nettelfield i sociokulturna antropologinja Sarah E. Wagner napisale masterpiece. Recenziju završava rečenicom kako će ova knjiga uskoro postati najvažnija knjiga o vremenu koje je uslijedilo nakon genocida u Srebrenici. Ovu će recenziju oprezan čitatelj i poznavatelj znanstvenih studija o poslijeratnoj BiH uzeti s rezervom, imajući na umu da su o Srebrenici te općenito o ratu u BiH te poslijeratnoj BiH napisani brojni članci i knjige, te su mnoge od njih napisane od strane istaknutih znanstvenika i znanstvenica kao i u izdanjima prestižnih izdavačkih kuća (Routledge, Palgrave, Cambridge University Press, Oxford University Press). Isto tako, nakon čitanja i oprezan će čitatelj i poznavatelj problematike imati brojne razloge da zaključi kako knjiga Srebrenica nakon genocida zaista jest masterpiece te da ima realan potencijal postati najboljom knjigom u širokoj, ali ujedno zavidnoj konkurenciji knjiga napisanih o genocidu u Srebrenici i događajima koji su uslijedili nakon njega.

Prije svega, knjiga Srebrenica nakon genocida vjerno svjedoči tome koliko vrijedi, ili koliko je isplativa, interdisciplinarna suradnja u istraživanju fenomena genocida i ostalih masovnih zločina. Jer da bismo proučavali fenomene koji se zaista tiču suočavanja s prošlošću, uz pažljiv i komparativan uvid u povijesne činjenice i u prošlost, potrebno je moći objasniti i razumjeti dinamiku povijesti i sjećanja, politiku sjećanja, politiku identiteta, procese tranzicijske pravde i s njom povezano međunarodno pravo. Znanstvena pozadina autorica Lare J. Nettelfield i Sare E. Wagner (političke znanosti, sociokulturna antropologija) ujedno školovanih na nekima od najprestižnijih svjetskih sveučilišta (Columbia University, University of California – Berkley, Harvard University), te njihovo primijenjeno etnografsko desetogodišnje istraživanje provedeno u pet zemalja, zajedno su doveli do toga da autorice ponude ovakvu studiju. Studija je zapravo i svojevrsni nastavak ranijih istraživanja i samostalno objavljenih radova autorica, koji su bili usmjereni na međunarodna krivična suđenja vezana za Srebrenicu kao i na identifikaciju i potragu za nestalim osobama nakon genocida u Srebrenici.

Ono što knjigu razlikuje te ju čini potencijalno boljom od drugih, jest svijest autorica o složenosti utjecaja srebreničkog genocida na one koji su ga preživjeli i na zajednicu u cjelini. Autorice stoga naglašavaju i polaze od nesrazmjera između suvremenog društva postmodernog kapitalizma (sa svojim imperativom komprimiranog vremena i prostora) koje zahtijeva reforme i reparacije ne samo na političkom i ekonomskom planu, već obuhvaća i očekivanja da se požuri i ide naprijed u smislu svakodnevnih života preživjelih, često razapetih između nacionalističkih agendi koje traže da se pamti i međunarodnih poziva da se oprosti i zaboravi. Autorice naglašavaju da su u iste te okvire zapadnog društva postmodenog kapitalizma smještena i očekivanjima liberalnih interakcionista u pogledu izgradnje države. Stoga ne čudi da je i ubrzo nakon okončanja rata u Bosni i Hercegovini, odnosno nakon uspostave Dejtonskog sporazuma, isto tako zahtijevana brza ponovna uspostava vladavine prava: uslijedilo je međunarodno praćenje izbora tek nekoliko mjeseci nakon uspostave mirovnog sporazuma, očekivane su integrirane policijske i vojne snage, kao i usuglašeni nastavni planovi i programi. S obzirom na neposredne probleme postkonfliktne Srebrenice, autorice ističu da intervencije i njihovi sponzori i realizatori često traže mnogo, možda i previše, od ljudi za koje stradanje i gubitak ostaju trajni dio njihovog svakodnevnog života. Među tim ljudima su i oni koji će umrijeti prije nego njihov nestali član porodice bude nađen ili prije nego što ratni zločinci budu izvedeni pred sud. A upravo je aktivizam tih ljudi, preživjelih i članova obitelji srebreničkog genocida, onaj koji hrani osjećaj nužnosti proučavanja onog što je uslijedilo nakon Srebrenice. Ono što autorice duboko razumiju i naglašavaju te pokušavaju što češće primjenjivati u svojem istraživanju i pisanju, jest da su rekonstituiranje društvenih odnosa i obnova ljudskih vrijednosti kompleksni i dugotrajni procesi. Riječ je o svakodnevnom, ponekad dosadnom radu povijesti i radu sjećanja kojeg vrijedi neprestano ponavljati.

Njegujući istraživačku svijest o dugotrajnosti i kompleksnosti poslijeratne obnove, autorice Nettelfield i Wagner naslanjaju se na djelo filozofkinje Claudie Card koja, postavljajući pred sebe pitanje što je zapravo genocid, traga za identifikacijom središnjeg zla genocida. Članak 2 Konvencije o genocidu iz 1948. godine jasno definira genocid kao proračunatu namjeru s predumišljajem koja stoji iza nastojanja da se potpuno ili djelomično uništi grupa ljudi – na nacionalnoj, etničkoj, rasnoj ili religioznoj osnovi. No Claudia Card se, uz podrazumijevanje te definicije, naslanja na sintagmu Orlanda Pattersona o društvenoj smrti, i to je ono što u svom radu preuzimaju Nettelfield i Wagner. Claudia Card tvrdi da je namjerno proizvođenje društvene smrti u jednom narodu ili jednoj zajednici središnje zlo genocida. A ta se društvena smrt tiče razaranja društvene strukture i institucija te društvenih odnosa, a ne razaranja tek pojedinačnih aktera. To je razaranje veza zajednice, više (ili uz) razaranje veza pojedinaca. Postavljanje društvene smrti u središte genocida premješta fokus sa brojanja mrtvih tijela, pojedinačnih karijera koje su prekinute i onih koji za njima žale – na odnose i temeljne institucije koje čine zajednicu i uspostavljaju ono što je najvažnije, a to je društveni kontekst koji daje značenje karijerama i ciljevima, životima i smrtima.

Krećući od ovih filozofskih i društvenih koncepata, autorice Nettelfield i Wagner traže odgovore na sljedeća, vrlo teška pitanja: Kako se društveni odnosi mogu rekonstituirati nakon jednog tako nasilnog prekida kao što je genocid u Srebrenici? Kako da Srebrenica postane mjesto u kojem se ljudsko dostojanstvo ponovno poštuje i štiti? Koju ulogu preživjeli, međunarodna zajednica i dijaspora igraju u tom prostoru? I kako ti različiti akteri djeluju zajedno kako bi se taj cilj postigao? 

Ovakav način bavljenja posljedicama genocida u Srebrenici, a koje si na samom početku Nettelfield i Wagner daju u zadatak rasvijetliti kroz knjigu, izdvajaju knjigu kao potencijalno iznimno vrijednu interdisciplinarnu studiju – povijesnu, etnografsku, politološku, sociološku i antropološku. Istraživačka pitanja koje autorice pred sebe postavljaju osim što pokazuju da će se studija morati doticati izuzetno važnih tema nacionalizma, etniciteta, migracija, politike sjećanja, međunarodnog prava i ljudskih prava, ujedno naznačuju da će veliki naglasak biti postavljen na glas žrtava i preživjelih čiji su životi, ma gdje god oni živjeli, bitno obilježeni događajima iz srpnja 1995. godine. Stoga, iako knjiga pažljivo razmatra lokalnu i međunarodnu dinamiku sjećanja, i to sjećanja na jedan od najgorih zločina u Europi koji je uslijedio nakon Drugoga svjetskog rata, najvažniji je naglasak ipak na žrtvama – i to kao aktivnim, a ne pasivnim akterima, čije smještanje u šire, dokumentirane i sudske okvire genocida u Srebrenici na najsnažniji način uspijeva pokazati nevjerojatnu prirodu zločina, kao i dalekosežne i uznemirujuće, žive posljedice gubitka. Promatrajući ljude Srebrenice ne kao žrtve genocida, već kao individue koje su se ostale hrabro i aktivno boriti protiv sustava koji je uslijedio u želji da osiguraju osnovna ljudska prava, autorice slijede korake koje ti ljudi poduzimaju a koji su imali utjecaja na cijelu Bosnu i Hercegovinu i na cijelu međunarodnu zajednicu. Upravo zbog toga ova knjiga na jedinstven način pokazuje kako genocid i masovni ratni zločini utječu na društvo, te kako počinjeni zločini to društvo u isto vrijeme i mijenjaju i formiraju.

U centru diskursa autorica kroz cijelu se knjigu provlači koncept intervencija vezanih za poslijeratnu Srebrenicu. Intervenirati znači, govore autorice, ući između, iz latinskog korijena inter + venire. Kada primjerice Nettelfield i Wagner govore o izbjeglicama ili raseljenima, govore o njihovom ulasku između dvije točke u prostoru i vremenu. Kada govore o utjecaju međunarodne zajednice, govore o intervenciji kao utjecajnoj sili koja ulazi kako bi promijenila, riješila, ili spriječila neku radnju. Kada govore o utjecaju međunarodnih tribunala za ratne zločine, kažu da se radi o ključnoj intervenciji kroz pravne kanale oblikovanja znanja o prošlosti. Kao sveobuhvatan pogled na intervenciju, studija se najvećim dijelom bavi raznovrsnim formalnim i neformalnim akcijama vezanim za život nakon genocida u Srebrenici. Autorice su s ciljem opisivanja tih akcija provele razgovore s vrlo širokim spektrom društvenih aktera – od političkih elita, aktivističkih organizacija, običnih građana, udruženja žrtava i porodica žrtava, pripadnika dijaspore, i međunarodnih kreatora politika uključenih u aktivnosti oko poslijeratne Srebrenice i poslijeratne Bosne i Hercegovine. U razmatranju različitih društvenih, kulturnih i političkih oblika angažmana, autorice se puno manje usmjeravaju na dovršene intervencije, a više na sam proces interveniranja, odnosno na procese ponovne uspostave društvenih odnosa te na procese proizvodnje znanja i suprotstavljanja lažima, odnosno vrlo važnog suprotstavljanja poricanju i kontranarativu koji i danas stižu od strane Republike Srpske i bosanskih Srba o genocidu u Srebrenici.

Knjiga je tematski podijeljenja na tri dijela.

Prvi se dio bavi sjećanjem i kretanjem (str. 33-105). Taj dio obuhvaća intervencije poput komemorativne manifestacije u Memorijalnom centru i mezarju Srebrenica-Potočari (str. 37-71), zatim intervencije kroz politiku i praksu povratka izbjeglica u Srebrenicu, a gdje autorice kroz vrlo upečatljive pojedinačne priče upućuju na šire obrasce i problematiku povratka (str. 71-105). Prvi dio knjige uključuje i inicijativu za zadobivanje specijalnog statusa za Srebrenicu, izraženu protestima u Sarajevu 2007. g., gdje su srebrenički povratnici doputovali u glavni grad i zaprijetili masovnim iseljenjem iz Srebrenice (i Republike Srpske) tražeći da se pitanje Srebrenice rješava na državnom nivou te zahtijevajući specijalni politički status za Srebrenicu kojim bi se grad izdvojo iz Republike Srpske uz niz reformi koje bi poboljšale ekonomski život i ostale životne uvjete stanovnika općine (str. 105-143). Vrijedi posebno istaknuti Memorijalni centar Srebrenica-Potočari i komemoracijsko trodnevno putovanje sjećanja koje organizira grupa aktivista i preživjelih u želji da podsjete na određeni dio prošlosti. Učesnici Marša mira pješače tri dana obrnutim smjerom kolone egzodusa kojim je 1995. godine putovalo 15 tisuća bosanskih muslimana bježeći pred nasiljem. Za autorice Nettelfield i Wagner Marš mira do Potočara je intervencija u poslijeratnom društvu koja teži da presiječe i promjeni, popravi i obnovi, ali i ponovno uspostavi društvene odnose nakon nasilja. Na najfundamentalnijem materijalnom nivou, to pješačenje mijenja prostore. Ono dovodi ljude na teritoriju koju su oni koji su počinili zločine u srpnju 1995. svjesno ignorirali i ostavili neobilježenim. Takvim kretanjem učesnici Marša mira oblikuju narativ o žrtvi i stradanju koji direktno osporava dominantni diskurs među bosanskim Srbima i glavninu javnog mijenja u Republici Srpskoj (str. 2).

Poslijeratna intervencija povratka izbjeglica i raseljenih osoba, retorika i praksa njihova ˝povratka kući˝ u Srebrenicu također je uključivala različite aktere okupljene oko različitih ciljeva: međunarodnu zajednicu koja je bila odlučna da omogući povratak raseljenih osoba kao sredstvo rješavanja ratnih demografskih poremećaja, zatim nacionalističke bošnjačke političke lidere koji su nerijetko eksploatirali genocid i njihove posljedice kako bi učvrstili podršku u svojoj izbornoj bazi, potom debate među preživjelim porodicama nestalih koje su podijeljene oko srebreničke budućnosti, te iznad svega, odluke pojedinaca koji su morali dobro odvagati vlastita očekivanja i želje od mjesta koje su nekoć nazivali domom. Ti promjenjivi oblici prakse i mreža ljudi prije svega su otkrili kako se s vremenom promijenio ekonomski, politički i društveni život poslijeratne Srebrenice. Oblici suživota između Bošnjaka i bosanskih Srba u općini evoluirali su od tegobnih uvjeta krajem 1990-ih godina do relativne tolerancije i veće fizičke sigurnosti dva desetljeće nakon genocida, makar i dalje postoje struje nepovjerenja u tim dvjema zajednicama (str. 71-105).

Druga tematska cjelina knjige, nazvana ispravljanje nepravde izvan granica Bosne (str. 143-212), govori o srebreničkoj dijaspori diljem Zapadne Europe, Sjedinjenih Američkih Država, Kanade i Australije, te načinu njihova života i njihovoj povezanosti i odnosima sa Srebrenicom i genocidom koji se dogodio. Jer preživjeti genocid i iznova izgraditi život i egzistenciju, kao emigrant ili raseljena osoba, bez obzira koliko ste daleko od mjesta nasilja, također su akti intervencije. Intervencije dijaspore otvaraju prostor za neke prepoznatljive primjere aktivizma, od političkih protesta i glasanja u odsustvu do novčanih doznaka i ljudi angažiranih na prikupljanju novca. Dijaspora tako pokazuje da ideje i potrebe za ispravljanjem nepravde ne završavaju na granicama, već idu za onima koji su se nakon  nasilja rasuli diljem svijeta. Najveća zajednica bošnjačke dijaspore nalazi se u gradu St. Louis u američkoj saveznoj državi Missouri, dok je druga najveća bošnjačka dijaspora u SAD-u u Chicagu. Nakon SAD-a, Bošnjaci su nakon rata najviše odlazili u Hrvatsku, Njemačku, Srbiju, Austriju, Sloveniju i Švedsku. Podaci za 2011. pokazuju da je od milijun i 700 tisuća emigranata iz Bosne i Hercegovine (te njihovih nasljednika, druge i treće generacije) 350.000 emigriralo u SAD, 300.000 u Hrvatsku, 240.000 u Njemačku, zatim po 150.000 u Austriju, Srbiju i Sloveniju, te 80.000 u Švedsku (str. 155).

I dok je politički aktivizam u obliku zahtjeva za reformama u BiH te zahtjeva za javno priznanje ratnih zločina ostao ograničen na male (mada glasne) grupe u srebreničkoj dijaspori (primjerice najvidljivija takva grupa u SAD-u i Kanadi je Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike – Congress of North American Bosniaks), oblici novčane i financijske pomoći u dijaspori mnogo su zastupljeniji. Uz doznake obiteljima, rođacima, pojedincima i domaćinstvima, srebrenička dijaspora dala je značajna sredstva za pomoć u obnovi svoje poslijeratne zajednice u Istočnoj Bosni i manjim selima poput Gornjih Potočara i Osata. Značajan je primatelj pomoći dijaspore primjerice organizacija „Djeca Srebrenice – Fondacija za školovanje djece bez oba roditelja“, koja podržava školovanje 527 djece koja su izgubila oba roditelja u ratu od travnja 1992. do kolovoza 1995. godine. Važan oblik poslijeratne intervencije u srebreničkoj dijaspori bilo je i sakupljanje referentnih uzoraka DNK za pomoć u identifikaciji nestalih rođaka koji su bili dio medijske kampanje osmišljene u okviru specijalnog projekta Međunarodne komisije za nestale osobe. Taj program, usmjeren na krajnje personaliziran osjećaj gubitka (dok su druge inicijative i intervencije pretežno naglašavale kolektivno iskustvo), polučio je uspjeh i u EU i u SAD-u te su sakupljene desetine tisuća uzoraka (str. 147-183).

Druga tematska cjelina u knjizi ujedno problematizira i pristizanje iz BiH u SAD onih osoba koje su počinili zločine u srpnju 1995. godine, a koje su nastojale živjeti u istim zajednicama i biti susjedi preživjelih srebreničkog genocida. Iako su se uspjeli provući ispod radara, imigracijske službe SAD-a ubrzo su saznale za njihovu ratnu prošlost, te su poduzele akcije. Tu je najveću i najznačajniju ulogu odigrala tijesna suradnja između Haškog tribunala i američkih institucija te su upravo arhivski dokumenti vojske Republike Srpske preuzeti od Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju identificirali pojednice koji su kasnije postali predmet postupaka deportacije. Većina osoba koje su bile predmet istražnih radnji lagala je prilikom ispunjavanja imigracijskih formulara o svojoj vojnoj službi, čime su Vladi SAD-a dali pravni osnov da pokrene postupak njihovog protjerivanja iz SAD-a. U Bosni i Hercegovini su tužioci neke od njih dočekali sa optužbama za ratne zločine. Američki sudski predmeti oslanjali su se na brdo dokaza koji su sakupljeni zahvaljujući radu Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, a u kojeg su upravo SAD uložile milijarde dolara. Ured tužioca Haškog tribunala sastavio je listu od 13.000 pripadnika Vojske Republike Srpske koji su bili u Zvorničkoj i Bratunačkoj brigadi, najvećim jedinicama Drinskog korpusa, te je identificirano oko 150 bivših pripadnika Bratunačke i Zvorničke pješadijske brigade koji su ušli kao izbjeglice i naselili se diljem SAD-a. Na taj su način primjerice pritvoreni Veselin Vidačak, Uglješa Pantić i Milivoj Janković u gradiću High Point na sjeveroistoku Sjeverne Caroline (str. 183-212).

Posljednja, treća tematska cjelina, govori o proizvodnji i subverziji znanja o genocidu u Srebrenici (str. 213-289). Proizvodnja društvenog znanja kroz pravni diskurs razmatra se na temelju transkripata suđenja i presuda Haškog tribunala za zločine počinjene u srpnju 1995. godine, a koji se sastoje od milijuna stranica dokumenata. Autorice daju vrlo vrijedan sažeti pregled svih dosad održanih suđenja na Haškom tribunalu koja do izdanja ove knjige nisu bila prikazana kroz jedan objedinjeni narativ. Naglasak je postavljen na pet glavnih suđenja – Radislavu Krstiću, Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću, Vujadinu Popoviću i drugima, Zdravku Tolimiru i drugima. Pružen je i detaljan opis političkih elita koje su osmislile genocid (gdje je arhitekt genocida bio Radovan Karadžić), zatim opis linije vojne komande, logistika ubijanja i njegovo prikrivanje. Autorice pridaju posebnu pažnju svjedočenjima rijetkih muškaraca koji su preživjeli masakre, a koji su ugrađeni u sudski kontekst.

Za kraj valja istaknuti da su ove dvije, naposljetku vrlo hrabre žene, dale glas mnogim drugim hrabrim ženama Srebrenice, te u niti jednom trenutku u knjizi nisu zanemarile niti propustile naglasiti tko su u ratu bili počinitelji, a tko žrtve. Pad srebreničke enklave autorice označavaju kao završetak i tragični logični kraj nacionalistikih nastojanja bosanskih Srba i Srbije vođenih s ciljem ovladavanja teritorijem i resursima Istočne Bosne i progona tamošnjeg nesrpskog stanovništva koji je izvršen u tom procesu. Autorice nas u liniji svoje priče neprestano upozoravaju i na promašenost Daytonskog sporazuma kao trajnog političkog rješenja za Bosnu i Hercegovinu. Autorice na kraju knjige postavljaju i pitanje: Kada intervencija završava? Čime upozoravaju, i to je sada na djelu, da međunarodne institucije, humanitarne organizacije, države donatori i ostali moraju u jednom trenutku izaći jer se odvijaju novi sukobi u novim postkonfliktnim društvima kojima je potrebna rehabilitacija i reforma.

Hrvatska i bez knjige Srebrenica nakon genocida ne bi zaboravila i neće zaboraviti genocid u Srebrenici. Rat u Bosni i Hercegovini dio je istog političkog i vojno-strateškog plana zbog kojeg je i u Hrvatskoj od 1991. godine vođen jedan agresivan i neopravdan rat za kojeg su glavni krivci bili Srbi, odnosno srbijanska vlast predvođena politikom Slobodana Miloševića, istom politikom koja je uzrokovala genocid u Srebrenici, koliko je god ta politika htjela zatrti i prikriti dokaze i tragove svog užasnog zločina. Brutalni napadi (iako u odnosu na rat u BiH manjeg intenziteta i sa manje žrtava, osobito civilnih) u Domovinskom ratu na Pakrac, Dubrovnik i Škabrnju 1991. godine dogodili su se isto zato što je tamo živjelo preko 90% hrvatskog stanovništva, te su postojale genocidne namjere.

Iako se često događa da pojedini zločini radi utjecaja medija dobivaju nepravednu prevalenciju u povijesnom i kolektivnom sjećanju nad drugima zločinima (zašto bi recimo genocid u Ruandi bio važniji ili manje važan od genocida u Kambodži?), ostaje izvan svake sumnje da je ubojstvo 8.000 muškaraca i dječaka između 11. i 19. srpnja 1995. godine,  a da bi ih se potpuno uništilo i da bi se s tog mjesta izbrisao njihov bošnjački identitet, jedan od najvećih zločina na ovim prostorima, te predstavlja društvenu smrt koja i dalje traje u životima ljudi, zajednice i društva pogođenog tim genocidom. Tu su društvenu smrt Srebrenice Nettelfield i Wagner u svoj težini razmjera tog genocida i opisa života nakon tog genocida još jednom prenijele u svijet. Štoviše, taj su genocid postavile na razinu konceptualnog modela koji postaje lekcija za buduća postkonfliktna društva o neuspjesima i uspjesima ispravljanja nepravde.

Andriana Benčić