Branimir Janković – Kolumna „Javna povijest“ – Je li važnije biti povjesničar ili svjedok?
Dvadeseto stoljeće naziva se i „dobom svjedočenja“, odnosno „dobom svjedoka“. To je vidljivo po iznimnoj važnosti koja se pridaje dnevnicima, memoarima, autobiografskim tekstovima, dokumentarnim filmovima i nizu drugih formi zasnovanih na figuri svjedoka i činu svjedočenja. U središte zanimanja dospjelo je nezamjenjivo svjedokovo osobno iskustvo doživljene povijesti. Nitko ne može sugestivnije govoriti o događanjima od svjedoka.
Eksplozija interesa podrazumijevala je usporedo s time širom otvaranje vrata fenomenima sjećanja i pamćenja, prepoznatima kao ključnim odrednicama individualnih i kolektivnih identiteta. Kroz ta se vrata praksa sjećanja i pamćenja potpuno etablirala u opsežnom rasponu od pojedinačne i obiteljske mikrorazine do službene državne i nacionalne makrorazine, od popularne kulture do društvenih i humanističkih znanosti.
Pritom je ono čega se pojedinci i kolektivi sjećaju i što pamte pod većim utjecajem obitelji, nacije, politike, društva, medija i kulture nego primjerice historiografije. To je još jedan dokaz onome što sam uzeo kao polazište prve kolumne – povijesna znanost tek je jedan od niza aktera koji oblikuju poimanje povijesti, nipošto ne najvažniji.
Proces demokratizacije subjekata povijesti očitovao se i u promjenama u sve raširenijoj poddisciplini usmene povijesti. Zamjetan je pomak od fokusa na političare i diplomate koji su trebali razjasniti kako su se donosile prijelomne odluke, usmjeren sada prema ljudima različitih društvenih statusa na koje su te odluke snažno utjecale. Osim takvog obuhvatnijeg pripuštanja svjedoka u svoj vidokrug, historiografija se k tome okrenula i bavljenju kulturom sjećanja i pamćenja, odnosno politikom sjećanja i pamćenja.
No iako su se povjesničari i povjesničarke u 20. stoljeću intenzivnije oslanjali na svjedoke u pisanju o suvremenoj povijesti (jedan od novijih domaćih primjera je Ženski biografski leksikon: sjećanje žena na život u socijalizmu), hrvatska i regionalne historiografije još uvijek u cjelini imaju znatnu zadršku prema svjedocima. Oprez prema svjedocima lakonski je formulirao već Marc Bloch u Apologiji historije: „Da svjedocima ne treba vjerovati na riječ znaju i najnaivniji policajci.“ Problem nije samo lažno, iskrivljeno i nepouzdano svjedočenje nego i nužno ograničena i partikularna perspektiva svjedoka. Brojni su primjeri iskaza domaćih povjesničara u kojima se ističe kako svjedoke/suvremenike/sudionike povijesnih događaja treba uzimati vrlo uvjetno. To je i dalje opće mjesto kod naših povjesničara.
Iako bi za razliku od svjedoka povijesna znanost trebala načelno pružiti objektivnost i nepristranost, analizu i objašnjenje, kontekstualizaciju i sintetiziranje, jasno je da ni ona nikako nije oslobođena partikularnosti vlastite perspektive. Naravno da ima svjedoka i svjedočanstava što zaslužuju kritike koje im historiografija upućuje. Međutim, Primo Levi i Charlotte Delbo o nacističkim, Ilija Jakovljević o ustaškim, Karlo Štajner o staljinističkim logorima, Alenka Mirković o Vukovaru, Hasan Nuhanović o Srebrenici – da izdvojim samo neke – napisali su iznimno sugestivna djela koja su i svjedočanstvo, i književnost, i povijest, i mnogo više.
Nije stoga prema mome mišljenju najvažnije pitanje jesu li svjedoci/suvremenici/ sudionici (ne)pouzdani, manjka li im točnosti i preciznosti, jesu li prožeti vlastitom perspektivom i neizbježno ograničenim pogledom itd., s obzirom da je upravo njihova pojedinačna pozicija ono najvažnije što imaju. Svjedočanstva daju neposrednost i životnost udaljenoj povijesti i pokazuju kako su je ljudi proživjeli te kako se na njima lomila. Zbog toga, kada bi me pitali za prevođenje neke knjige o Oktobarskoj revoluciji povodom stote obljetnice 2017. godine ne bih – iako sam povjesničar – preporučio historiografsko djelo već sjajne „memoare revolucionara“ (Memoirs of a Revolutionary) Victora Sergea. Osim literarnih kvaliteta i pogleda na revoluciju iz nje same, Serge prikazuje heterogenosti i slojevitosti Oktobarske revolucije koje izmiču i mnogim povjesničarima.
Iz navedenog proizlazi nekoliko pitanja: Je li važnije biti povjesničar ili svjedok? Treba li se povjesničar baviti samo razdobljem koje je specijalizirao ili mora govoriti i o svojoj suvremenosti? Mogu li se u jednoj osobi pomiriti povjesničar i svjedok? Iz tog je razloga posebno zanimljivo vidjeti povjesničare koji su ujedno postali i svjedoci. I ovdje kao primjer uzimam francuskog povjesničara Marca Blocha koji je – premda medijevist – svjedočio o svom sudjelovanju u Prvom svjetskom ratu, a pisao je i o francuskom porazu s početka Drugog svjetskog rata. (Niz drugih slučajeva obrađuju Jeremy D. Popkin, History, Historians, and Autobiography, 2005; Jaume Aurell, Theoretical Perspectives on Historians’ Autobiographies, 2015.)
U hrvatskoj historiografiji to međutim nije čest slučaj. Prešutna je pretpostavka među povjesničarima da najveći doprinos ipak mogu dati kao povjesničari, a ne kao svjedoci. Od onih koji su pisali autobiografska djela, primjerice Život sa suvremenicima: političke uspomene i svjetonazor Miroslava Brandta su neuspješni, a Povijest izbliza: memoarski zapisi 1945.-2005. Dušana Bilandžića uglavnom su zapisi razgovora. Zanimljiviji su Kruh, mašta i mast: prizori i memorabilije o staroj Puli (1947.-1957.) Miroslava Bertoše jer je svoje teorijsko i metodološko znanje primjenjivao u ispisivanju osobnog sjećanja i pamćenja. Vrijedi istaknuti i važnu knjigu 1941.: godina koja se vraća Slavka Goldsteina u kojoj se iznosi i svjedočanstvo i povijesno istraživanje.
Iako nije pisala autobiografske tekstove, izdvojit ću u ovoj prigodi Mirjanu Gross zbog njezinog ambivalentnog odnosa prema vlastitom statusu povjesničarke i svjedokinje. S obzirom na svoje židovsko porijeklo, M. Gross je za vrijeme NDH uhićena i zajedno s obitelji deportirana u njemačke logore. Otac je ubijen u Buchenwaldu, a M. Gross i njezina majka preživjele su Ravensbrück. Stradali su također članovi njezine šire obitelji. U poslijeratnom razdoblju M. Gross postala je jedna od najznačajnijih hrvatskih povjesničarki. O svojoj ratnoj sudbini nije pisala, ali je većinom izricala svoje svjedočanstvo onima koji su je o tome pitali. Činila je to nerado, govoreći da su njezina sjećanja toliko loša da ih se ne želi prisjećati (ističući naprimjer: „teško podnosim uspomenu na logor“).
No vidjela je sebe kao svjedokinju kad god je bilo riječi o pokušajima relativiziranja NDH i ustaških zločina. Tako je primjerice u razgovoru za Feral Tribune na pitanje je li ju revizionizam u hrvatskoj historiografiji pogađao kao povjesničarku odgovorila sljedeće: „Pogađalo me najprije kao čovjeka. Ljudi koje su ubili ustaše nisu mi brojke kojima se proizvoljno manipuliralo, nego mnoga mlada i stara lica, a sjećam ih se i nakon šezdeset godina. Zato mi je bilo jednako teško i nekadašnje preuveličavanje i sadašnje drastično umanjivanje broja ubijenih. Pogotovo mi je nesnosno što se takvo ubijanje, za koje sam naivno mislila da je prošlost, ponovilo i u ovome ratu, i to sa svih strana. Uostalom, ja sam postala nepodobna ne samo kao povjesničarka nego i kao svjedokinja nekadašnjeg vremena ubijanja.“
Premda nije namjeravala iznositi svoje svjedočanstvo u autobiografskim tekstovima, završne riječi ilustrativno pokazuju objedinjavanje figure povjesničarke i svjedokinje, odnosno koliko je status svjedoka obilježio Mirjanu Gross. Vrijedilo bi na temelju ostalog materijala iz njezine ostavštine sačuvane u arhivu Filozofskog fakulteta u Zagrebu (koja sadrži i pisma što ih je dobivala u logoru) detaljnije prenijeti još uvijek neispričanu priču o M. Gross kao svjedokinji Holokausta i to na osnovu teorijskih uvida o „dobu svjedočenja“.
Na kraju ne preostaje drugo nego pozvati povjesničare i povjesničarke da iskorače iz vlastitih disciplinarnih okvira i postanu slojeviti svjedoci Drugog svjetskog rata i socijalističke Jugoslavije, Domovinskog rata i tranzicije… Jasno je da ne bi svi mogli i htjeli iznijeti kompleksna svjedočanstva, ali dio njih bi to svakako mogao. U tom bismo slučaju svi bili na dobitku, ne samo historiografija. Sugestivno svjedočanstvo nadilazi stručne granice i javne odjeke povijesne znanosti više nego što to može ona sama.
Branimir Janković
1. kolumna – Ne ostavljajte povijest povjesničarima!