Danijel Dzino – Hrvoje Gračanin, Južna Panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju (od konca 4. do konca 11. stoljeća), Plejada, Zagreb 2011, str. 455, 9 zemljovida
Hrvoje Gračanin, Južna Panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju (od konca 4. do konca 11. stoljeća), Plejada, Zagreb 2011, str. 455, 9 zemljovida
Nakon tri godine čekanja disertacija Hrvoja Gračanina o južnoj Panoniji u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju obranjena na Sveučilištu u Zagrebu 2008. godine ugledala je svjetlo dana kao publicirana monografija u nakladi Plejade iz Zagreba. Gračanin, docent na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, uspio se nametnuti u posljednjih nekoliko godina kao nezaobilazan autoritet u izučavanju kasne antike i ranog srednjovjekovlja hrvatskih zemalja, s osobitim interesom za Međurječje, prostor između rijeka Drave, Save i Dunava. Objavljivanje ovog djela sintetskog tipa je značajna točka u hrvatskoj historiografiji koja potvrđuje njenu opredijeljenost da istraje na izučavanju ove povijesne ‘spone koja nedostaje’. Nakon što su Neven Budak i Ivo Goldstein u 1990-tim nadogradili temelje koje su postavili Ferdo Šišić i Nada Klaić, danas imamo izgrađene osnove za učinkovit znanstveni dijalog nove generacije hrvatskih povjesnika koji se bave uvezivanjem kasne antike sa ranim srednjim vijekom u jedinstvenu misaono-interpretativnu cjelinu. To je tim znakovitije što je ovo jedan od perioda u kojemu je hrvatska historiografija donedavno zaostajala za suvremenim trendovima, osobito nazočnim u anglofonoj historiografiji gdje još od objave utjecajnog djela The World of Late Antiquity Petera Browna 1971., izučavanje ovog razdoblja doživljava pravi procvat i već dugo uživa veliku popularnost. Nije uopće začudno da se kasna antika, koja se definira ovisno o području i autoru kao period između ca. 200./400. i ca. 800./1000. godine, često vidi i izučava na sjevernoameričkim, ali i drugim učilištima kao potpuno zaseban period. Late antiquity/Antiquite tardivé/Spätantike više nije privjesak antici i srednjem vijeku kao period tranzicije od jednog ka drugom, već se promatra sve češće u potpuno odvojenom metodološkom ali i misaonom kontekstu i od antike i od srednjeg vijeka.
Gračanin postavlja knjigu u kronološki limitiranu narativnu matricu, nastojeći prikazati različite aspekte i dimenzije povijesnog narativa ovog perioda, poput političko-upravne situacije, naseljenosti ili kršćanstva, na različitim mjestima u knjizi, limitirajući se prostorno na područje među Savom, Dravom i Dunavom (‘Međurječje’), a vremenski na longue durée period između 375. i 1102. (str. 11). Određivanje početka i kraja povijesne naracije ovog djela neosporno ima smisla za područje koje se izučava, mada se sam autor ne očituje direktno o tomu zašto je odabrao baš ove godine za početak i kraj svoje naracije. Značenje godine 375. u kontekstu početka slabljenja i nestajanja rimske vlasti i provincijalne infrastrukture u ovom području je nepobitno. S druge strane, značenje koje se tradicionalno pridavalo godini 1102. u hrvatskom identitetsko-povijesnom diskursu, a i ranijoj hrvatskoj historiografiji, podložnije je diskusiji, posebice njezina tradicionalna interpretacija kao godina gubitka hrvatske ‘državne neovisnosti’. Gračanin se, istini za volju, kloni ovakvih danas zastarjelih zaključaka, dajući u zaključku simbolički značaj upravo 1091. godini koju vidi kao početak povijesti srednjovjekovne Slavonije (279) i definirajući period koji istražuje najpreciznije u naslovu kao: konac 4. – konac 11. stoljeća.
Početak knjige pripada iscrpnom pregledu dosadašnjih istraživanja i suvremene literature (9-22), te definiranju prostora i prostornih koordinata (23-48). Glavni interes autora leži u praćenju političko-upravnih promjena od kasne antike do ranog srednjeg vijeka (odnosno kasnoantičkom dobu ako se ravnamo po novijim periodizacijama). To se vidi u činjenici da narativ političko-upravne povijesti dobiva najviše prostora, tako da se u kronološkom slijedu nižu poglavlja: „Južna Panonija na prekretnici“ (49-68), „doba hunske prevlasti“ (69-76), „doba germanske prevlasti“ (77-118), „doba Avara i Slavena“ (119-46), „doba franačke prevlasti“ (147-68), „ranosrednjovjekovni obrati“ (169-216). Etnografski narativ se obrađuje u zasebnom poglavlju o kretanjima naroda i etničkim promjenama (217-32), dok su naseljenost i naselja obrađeni u zasebnom poglavlju (233-58), jednako kao i crkva i kršćanstvo (259-74). Rekapitulacija cjelokupnog narativa se može naći u Zaključku (275-80). Nezaobilazni dio knjige je i opsežan katalog arheološke građe koja se klasificira po vrsti nalaza, abecednom redoslijedu naziva lokaliteta, kulturi i periodu kojoj nalaz pripada, uz citiranje temeljne literature (285-360). Po vrsti nalaza, katalog je podijeljen na sljedeće cjeline: „Grobni, naseobinski i slučajni nalazi“, „Numizmatički nalazi“ te „Kameni spomenici i ostala građa“. Autor je ubacio i kratak dodatak o znamenitoj i kontroverznoj teoriji Imre Bobe o lokaciji Moravske kneževine i emocionalnoj znanstvenoj debati koja ju je pratila (283-84), zamašnu bibliografiju primarnih i sekundarnih vrela kao i iscrpno imensko kazalo i devet korisnih zemljovida koje je sam izradio.
Gračaninova knjiga je ozbiljan znanstveni rad koji prezentira obilje materijala. Ona pokazuje da je njezin autor ne samo svjestan šireg konteksta u kojemu se ovi događaji odvijaju, već i obimne literature na hrvatskom i drugim jezicima, te značajnog naglaska na multidisciplinarni pristup izučavanju povijesti. Rad je prepoznatljiv produkt hrvatske historiografske tradicije i nije iznenađujuće da se drži tradicionalnijeg, narativnog pristupa analizi vrela, naglasku na etnicitet kao organizirajući društveni princip kroz povijest, te pristupa materijalnim vrelima koji uglavnom operira kroz osuvremenjenu paradigmu kulturno-povijesne metodologije (culture-history). Mada se osobno ne mogu ni izdaleka ubrojiti u pristaše narativne povijesti, ovdje zbilja nemam argumenata za kritizirati Gračanina i njegov pristup organiziranju materijala. Iscrpna narativna povijest ovog doba, posebice perioda post-rimske južne Panonije negdje do početka 9. stoljeća gotovo da i ne postoji u suvremenoj hrvatskoj historiografiji, s izuzetkom narativa pisanih vrela koje je objavio Stanko Andrić u časopisu Scrinia Slavonica iz 2002. i materijalnih vrela koje je obradio Željko Tomičić u zborniku Slovenija in sosednje dežele med antiko i karolinško dobo. Ne bih se složio s Gračaninovom konstatacijom da smo potpuno iscrpli čitanje i interpretaciju postojećih pisanih vrela (280). Dapače, mislim da su pisana vrela za ovaj period neiscrpan rudnik za nova čitanja i interpretacije i da nam još uvijek imaju mnogo toga za reći. Jedan od razloga za ovakvo razmišljanje je činjenica da svaka nova generacija povjesnika posjeduje drugačiji odnos prema čitanju vrela bivajući obogaćena novim spoznajama i iskustvima življenja u drugačijem svijetu, koje mi danas ne možemo imati. Također, intelektualni modus operandi individualnih autora naših vrela predstavlja poticajno polje za istraživanje koje je danas jedva dotaknuto. Jednako je neistražen i intelektualno-ideološki modus operandi naših predšasnika u historiografiji koji je bez ikakve dvojbe utjecao na njihovo čitanje i razumijevanje vrela, te način na koji su sklapali ta vrela u povijesne narative. No, svakako se slažem s Gračaninovom prosudbom izuzetnog značaja spoznaja koje će nam donijeti daljnja arheološka iskapanja i interpretacije materijalnih nalaza.
Gračanin elegantno i inteligentno rješava škakljivo pitanje pojave hrvatskog identiteta u Međurječju. Odbijajući danas već prilično upitno nastojanje slijedom kojega se kneževi i žitelji Donjopanonske kneževine iz prve polovice devetog stoljeća magično pretvaraju u Hrvate, samim time odbija i konstrukt ‘Panonske Hrvatske’ (228-29) koji je (pre)dugo bio nazočan u historiografiji i popularnoj percepciji povijesti. Gračanin zaključuje da ne možemo govoriti o nazočnosti Hrvata u ovoj regiji u ranom devetom stoljeću. Po njemu, ‘Hrvati’ predstavljaju u ranom srednjem vijeku skup različitih skupina koje su se vremenom poistovjetile sa imenodavnom skupinom. U ovom procesu je sam originalni etnonim ‘Hrvati’ vremenom postajao oznakom pripadanja određenom političkom sustavu te je kao takav i percepiran od strane vanjskih promatrača (180-81) što je suvremeno i nadasve prihvatljivo razmišljanje o ‘vječitoj temi’ hrvatske historiografije.
Mnogo je toga oko čega se može debatirati pa i ne slagati sa Gračaninom, što ni u kom slučaju ne umanjuje vrijednost knjige, niti osporava legitimnost autorovih stajališta. Ja osobno bih volio vidjeti više naglaska na kontekstualnu analizu okolnosti nastanka pisanih vrela te načina na koji je ranija historiografija izgrađivala svoje povijesne narative. Također bi bilo korisno da je Gračanin posvetio više mjesta socio-antropološkim interpretacijama društvenih i identitetskih preobražaja, te analizi odraza ovih preobražaja kroz narativ materijalnih vrela. Šteta je također što u kazalo nisu uvršteni i etnički i zemljopisni pojmovi. Ne bih se složio s interpretacijom da stanovništvo u Avarskom kaganatu uglavnom nije bilo kristijanizirano, što se zaključuje iz česte pojave grobnih priloga i postojanja paljevine kao ukopnog obreda u sahranjivanju ovog doba (264-65). Kršćanstvo u Europi sedmog i osmog stoljeća funkcionira u specifičnom kontekstu u kojemu nije postojao teološki i ideološki autoritet koji bi definirao i sprovodio religiozno ‘ispravan’ ukopni obred. Kršćanstvo nije moglo ostati statično i nepromijenjeno od kasnorimskog doba, tako da pojava novih rituala ni u kom slučaju ne podrazumijeva ‘poganizaciju’, već regionalizaciju i pluralizaciju ukopnih rituala, o čemu su pisali u novije vrijeme posebice Guy Halsall i Bonnie Effros. Nedavno je Peter Brown zgodno definirao kršćanstvo u ovom periodu u pluralu kao ‘mikro-kršćanstva’ (micro-Christendoms). Također, potrebno je imati u vidu oprez da Gračaninovo slaganje povijesnih vrela u narativ ne ‘okošta’ u znanstvenoj percepciji kao ‘istinita’ interpretacija prošlosti, već da posluži kao uvodnica za daljnji znanstveni dijalog, i raspravu o različitim narativima prošlosti.
Prevođenje ove studije na neki od svjetskih jezika bilo bi od izuzetnog značaja jer je hrvatski glas ne samo poželjan, već dapače postaje i neophodan u dijalozima o znanstvenim metanarativima ovog perioda. Posljedice nedovoljne hrvatske nazočnosti vidljive su dobro u nedavnoj studiji J. V. A. Finea o hrvatskom identitetu u predmodernom dobu u koju je vidno ukomponiran balkanistički orijentalistički diskurs u tretmanu povijesti hrvatskih zemalja, hrvatskog identiteta ali i cjelokupne jugoistočne Europe. No, vratimo se Gračaninovom uratku. Značaj dobre znanstvene knjige je više u pitanjima koja otvara negoli u njezinom autoritetu kao ‘istinite’ interpretacije prošlosti. Moj dojam na prvo čitanje je da Gračanin nepobitno otvara nova pitanja i nadasve inspirira daljnja promišljanja o povijesti ovog perioda i ovog prostora. Činjenica je da ovdje imamo pred sobom uradak velike znanstvene težine koji će zadugo predstavljati polaznu točku svih budućih istraživanja perioda kasne antike u južnoj Panoniji. Znam zasigurno da ću njegovu knjigu držati na dohvat ruke, što preporučam drugim istraživačima i studentima povijesti.
Danijel Dzino
Australian Research Council Australian Postdoctoral Fellow
Ancient History Department, Macquarie University, Sydney